Roman Empire

Narodi Apeninskog poluotoka

Apeninski poluotok bio je naseljen različitim narodima: Samnićani, Oski, Umbri, Sabinjani, Latini…, a zajednički naziv bio im je Italici. Na sjeveru Italije bili su Kelti koje su Rimljani nazvali Galima, a na jugu i na Siciliji su se smjestili Grci. Taj prostor Rimljani su nazvali Magna Graecia, a njihov naziv Grci za Helene udomaćio se širom svijeta. Grčki utjecaj na rimsku kulturu bio je vrlo velik, a možda je najvažnije spomenuti da su Etruščani preko najstarije grčke kolonije u Italiji, Cumae naučili grčki alfabet i prenijeli ga dalje na Rimljane.

Politički i gospodarski najrazvijeniji narod bili su Etruščani, o čijem se podrijetlu jako malo zna. Neki izvori tvrde da su oni domicilni europski narod, dok prema Herodotu oni dolaze sa prostora Male Azije. U svakom slučaju oni se pojavljuju na tlu Italije oko 800.g.B.C., u regiji sjeverno od rijeke Tiber – današnja Toskana. Etrurija je bila urbana civilizacija sastavljena od dvanaest nezavisnih gradova – država. Na čelu svakog etrurskog polisa bio je lukumon, koji je više imao ulogu glavnog svećenika nego kralja, a konkretna politička moć bila je u rukama aristokratske oligarhije. U svrhu obrane od okolnih naroda, kao što su Kelti ili Grci, spomenutih dvanaest polisa formiralo je savez koji nazivamo Dodecapolis, a svake godine birao se jedan među etrurskim lukumonima, koji je imao ceremonijalnu ulogu poglavara etrurske federacije.


Zagrebačka lanena knjiga (Liber linteus Zagrabiensis) rukopis je s najdužim sačuvanim tekstom etruščanskog jezika. To je jedini preostali etruščanski tekst s književnim obilježjima i jedini očuvani primjerak lanene knjige iz staroga vijeka. Platno na kojem je tekst s oko 1130 riječi sačuvano je u pet naknadno izrezanih traka kojima je bila omotana egipatska mumija. Čuva se u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Nekoliko je razloga zašto su Etruščani ostali prilično zagonetni i što je znanje o njima relativno skučeno. Kada su Rimljani preuzeli kontrolu nad njihovim teritorijem, poništili su gotovo sve što su Etruščani izgradili, ostavivši nam samo njihove grobove za proučavanje. Najveći razlog je ipak, u nepoznavanju njihovog jezika, naime, etrurski alfabet nam je poznat, ali nismo u mogućnosti odgonetnuti njihov jezik, koji je zaboravljen i koji, vjerojatno, ne pripada indoeuropskoj skupini jezika. Loša okolnost leži u činjenici da nije pronađen ekvivalent "kamena iz Rosette" za etrurski jezik i pismo, a moderna kriptografija uspjela je dešifrirati svega oko 300 riječi etrurskog jezika.


Bucchero keramika, vrlo atraktivan proizvod etrurske keramičarske manufakture. Posebnost ove vrste keramike je u završnom radu, kada se na prepečenoj glini, laštenjem dobivao metalni sjaj, pa je djelovalo kao da je u pitanju metalni, a ne keramički proizvod. I danas stari majstori na području Toscane proizvode ovakvu keramiku i skupo je prodaju turistima.

Etrurske grobnice od kojih su najpoznatiji tumuli, ostali su nam najbolji pokazatelj njihove kulture i načina života. Etruščani su na rubnim dijelovima svojih polisa podizali nekropole ili gradove mrtvih, koji su se sastojali od mnoštva kupolastih tumula. Unutrašnjost tih grobnica bila je raskošno uređena, često s nekoliko prostorija i s bogatim zidnim slikarijama, koje prikazuju prizore iz svakodnevnog života što nam je od neprocjenjive važnosti za poznavanje etrurske civilizacije. Slikarije vrlo često prikazuju razne oblike zabava, kao što su banketi, plesanje i glazba, svi mogući oblici druženja muškaraca i žena, što nam, pak, predstavlja Etruščane kao sretne i bezbrižne ljude.

Nad grobovima, prema etrurskom običaju, održavale su se borbe pokojnikovih robova, čija krv prolivena po grobu treba osigurati pokojniku sretan život i na drugom svijetu. Na temelju tih borbi, Rimljani će kasnije organizirati svoju najatraktivniju i najpopularniju zabavu – gladijatorske borbe.


Sarkofag etruščanskog bračnog para. Bliskost među njima zorno prikazuje jednakost u odnosima muškaraca i žena kod Etruščana. Prikazi ovakve bliskosti između muškaraca i žena bili su gotovo nemogući slijedećih, skoro 2.000 godina, sve do modernog vremena.

Ponajveća razlika Etruščana u odnosu na druge razvijenije civilizacije tog vremena, leži u položaju žena. Naime, i kod Grka i kasnije Rimljana, žene su imale jako malo (čitaj: nimalo) prava, od njih se nije očekivalo da se pojavljuju u javnosti, dužnost im je bila vezana uz kućne poslove i gotovo su u potpunosti bile ovisne o svojim muževima i očevima. Kod Etruščana žene su bile jednakopravni dio društva, a u javnom životu i na zabavama družile su se zajedno s muškarcima, što je npr. Grcima bilo nepojmljivo, pa su optuživali Etruščane za raskalašenost, jer kod Grka samo su prostitutke prisustvovale druženjima i banketima i svim ostalim javnim stvarima, koja su bila ekskluzivna muška okupljanja.

Etruščani su bili vrlo praznovjerni i uvjereni da oni nemaju načina utjecati na volju svojih bogova. Vjerovali su da jedino imaju mogućnost pratiti znakove koji otkrivaju namjere bogova, pa su zbog toga predskazivači volje bogova postali najvažniji svećenici. Najpoznatiji su bili svećenici – auguri, koji su predskazivali budućnost prema letu ptica, oblaka ili sijevanju munja, te svećenici – haruspici, koji su budućnost čitali iz unutarnjih organa životinja. Rimljani su od Etruščana naslijedili takve običaje koje su nazivali Disciplina Etrusca, a često su Rimljani koji drže do sebe slali svoje sinove u etrurske gradove da od tamošnjih eksperata naučavaju znanja o predskazivanju budućnosti i volje bogova.

Postanak grada Rima i doba kraljeva do 509 BC

Početak rimske povijesti prilično je zamršen, jer je teško razlučiti stvarne događaje od legendi i tradicija, pa se nekako ta dva načina isprepliću.

Prema legendi grad Rim osnovali su 753.g. B.C. braća Rem i Romul koji je bio i prvi rimski kralj, ali arheološka iskapanja pokazala su da je naseljenost na tom prostoru postojala i ranije, tj. italsko pleme Latina živjelo je na i u blizini sedam brežuljaka koji okružuju grad (Celij, Kapitolij, Palatin, Aventin, Kvirinal, Viminal, Eskvilin). Krajem VII st. B.C. kada su Rimom vladali Etrurci isušeno je močvarno područje ispod brežuljaka, a na tom mjestu izgrađen je Forum Romanum koji je zauvijek ostao centralni rimski trg.


Etruščanska brončana skulptura rimske vučice, kojoj su u Renesansi dodani Romul i Rem. Prema legendi Romula i Rema je othranila vučica, a kasnije ih je pronašao pastir, čija žena (Acca Laurentia)  ih je odgojila. Zbog svađe oko mjesta gdje bi trebali utemeljiti novi grad, Romul je ubio Rema i postao prvi rimski kralj.

Prema tradiciji prostor Foruma isušen je u doba kralja Tarkvinija Priska (Starijeg), izgradnjom kanala kojim je suvišna voda odvođena u Tiber. Kanal je poznat kao Cloaca Maxima, te je još uvijek u upotrebi, a sam svod kanala na ulazu u Tiber može se vidjeti i danas.

Prema rimskoj tradiciji, Rimom su vladala sedmorica kraljeva: Romul, Numa Pompilije, Tul Hostilije, Anko Marcije i posljednja tri etrurska kralja – Tarkvinije Prisk, Servije Tulije i Tarkvinije Superbo (Oholi).


Lučna gradska vrata iz etruščanskog grada Volterre. To je najstariji primjer lučnog nadvoja kod Etruščana, a takvu arhitektonsku tehniku preuzet će Rimljani, što će im omogućiti gradnju visokih objekata, posebno aquadukata.

U razdoblju vladavine kraljeva, kralj je u Rimu imao ulogu glavnog svećenika (pontifex maximus), vrhovnu sudsku vlast, a držao je i imperium, tj. zapovjedništvo nad vojskom. Simbol takve potpune vlasti bili su fasces – snop pruća s utaknutom sjekirom, što će kasnije preuzeti Rimljani, a puno kasnije i Mussolinijevi fašisti kao simbol svoje vlasti.

Najjaču ulogu u izboru kralja imao je Senat, kojeg su sačinjavali starješine rimskih rodova, a kasnije su članovi Senata postajali patriciji, tj. rimska zemljoposjednička aristokracija, koji su svoja prava temeljili na plemenitom podrijetlu.


Tzv. Servijev zid, kojega se gradnja pripisuje kralju Serviju Tuliju, ali vjerojatno pripada ranijem razdoblju. Zid je uokvirivao sedam rimskih brežuljaka i predstavljao obranu grada pred najezdom bilo kakvih osvajača. Kralju Serviju Tuliju tradicija pripisuje i uvođenje novčanog načina plaćanja, a prvi novac zvao se pecunia (pecus = stoka), jer je prije novca glavna odrednica vrijednosti bila stoka.

U doba kralja Romula tradicija kaže da se znatno povećao broj stanovnika, jer je Romul dao azil (asylium) izbjeglicama i kriminalcima iz okolice. Kako se grad nakrcao odbjeglim robovima i kriminalcima, nastala je nužda za dovođenjem ženske populacije u Rim. Kako rijetko koja žena ima želju doći među takvo "muško cvijeće", Romul je pribjegao lukavstvu i organizirao vjerski festival na koji su pozvani susjedni Sabinjani, s preporukom da povedu svoje kćeri, sestre i žene … (ostatak priče znate).

Rimska tradicija također naglašava ulogu šestog kralja, Etruščanina Servija Tulija, koji je, navodno, podijelio rimsko stanovništvo na pet razreda prema bogatstvu (timokracija). Organizirana je nova skupština – comitia centuriata. Centurije su bile vojne jedinice koje su formirane na osnovi veličine imetka i vojnoj opremi koju je netko morao posjedovati. Glasovalo se po centurijama, od bogatih prema siromašnima. Kako su prva dva, najbogatija, razreda patricija činila 98 centurija, nakon njihovog glasanja već bi imali većinu, pa preostalih 95 centurija, siromašnijih, ne bi niti dobili priliku za glasanje. Time se zacementirala prevlast patricija nad ostatkom plebejskog stanovništva Rima.

Posljednji rimski kralj bio je također Etruščanin, Tarkvinije Oholi, za kojeg rimska tradicija kaže da je bio omražen među Rimljanima, a tu omraženost povećao je njegov sin Sekstije. Naime, Sekstiju je pomalo šumilo srce na sam pogled ili spomen poštovane rimske matrone Lukrecije. Jedne večeri ušuljao se u njene odaje i silovao je pod prijetnjom noža. Lukrecija nije mogla podnijeti tu sramotu, pa je – nakon što je ispričala ocu i mužu što se dogodilo – izvršila samoubojstvo. Njezin muž, Tarkvinije Kolatin i obiteljski prijatelj, Lucije Junije Brut donijeli su njeno tijelo na Forum i potakli Rimljane na pobunu protiv kralja Tarkvinija i etrurske vlasti. Kralj Tarkvinije se pokušao vratiti u grad, ali je shvatio da to neće ići lako, jer su mu gradska vrata bila zatvorena, a Rimljani su bili na zidinama i spremni braniti svoj grad. Tim događajem, 509.B.C. završava razdoblje kraljeva, a Rimljani će ustrojiti Republiku.


Smrt Lukrecije. Legenda kaže da je da je do nemilog događaja došlo zbog sasvim obične prepirke između rimskih i etruščanskih vojnika u vojnom logoru prilikom opsjedanja nekog grada. Prepirali su se po pitanju kvaliteta svojih žena. Jedne noći odlučili su se za nenajavljeni posjet rimskim i etruščanskim ženama. Zatekli su etruščanske žene na vrlo razigranoj zabavi sa svojim mladim prijateljima. Nakon toga posjetili su u Rimu gospoju Lukreciju, koja je do duboko u noć, sa svojim vrijednim slugama, završavala nekakve krojačke poslove. Tarkvinijev sin Sekstije tada je postao ozbiljno ljubomoran, i odlučio se na silovanje Lukrecije. Lukrecija bi čak prije pristala na ubojstvo, kojim joj je Sekstije prijetio, ali on joj je još rekao da će ubiti i njenog slugu, a njihova gola tijela staviti jedno do drugoga kao dokaz njezine nevjernosti. Takvu sramotu ona nije mogla podnijeti …

Prema tradiciji, Tarkvinije Oholi zatražio je pomoć od drugog etrurskog kralja, Larsa Porsene, koji je sa svojom vojskom krenuo na Rim, ali se toj vojsci junački suprotstavio Horacije Koklo sa svojom ekipom, koji je navodno uspio zaustaviti prijelaz Porseninih snaga preko mosta u Rim, dovoljno dugo da njegovi suborci sruše most, a sam Koklo spasio se skočivši u Tiber i plivajući se dočepao Rima.

Rimska tradicija zabilježila je još jednog velikog junaka obrane Republike. Gaj Mucije Scaevola odlučio je žrtvovati svoj život i izvršiti atentat na Larsa Porsenu, koji je sa svojim snagama bio u opsadi Rima. Obučen kao Etruščanin uvukao se u Porsenin kamp, ugledavši elegantno i raskošno obučenog muškarca u najluksuznijem šatoru bio je uvjeren da je to Porsena, te ga je, bez razmišljanja, probio nožem ravno u srce. Mucijino iznenađenje je bilo veliko kada ga je straža odvela pred Porsenu, a bijesni Porsena zaprijetio mu je da će ga baciti na lomaču. Mucije je tada, vrlo mirno položio svoju desnu ruku u vatru i pustio da mu šaka u potpunosti izgori (odatle i nadimak Scaevola = Ljevoruki), rekavši Porseni da ga slobodno može ubiti, ali da u Rimu postoji stotine mladića koji su spremni pokušati ovo što je on napravio. Porsena je shvatio poruku i poštedio život Muciju Scaevoli.

Rimsko društvo i politički sustav u doba Republike

Propašću etrurske kraljevske vlasti, 509.B.C. Rim postaje res publica (javna stvar) odnosno Republika, u kojoj o svemu ima odlučivati Senat i rimski narodSPQR (Senatus Populusque Romanus).

Ponovno je uzdignuta moć Senata, kao vrhovnog političkog i zakonodavnog tijela, koje je sastavljeno od 300 članova plemenitog, patricijskog podrijetla. Odluke Senata izvršavali su izabrani magistrati. Magistrature su bile sistem izbornih državnih funkcija, a sve su magistrature bile časne dužnosti, za koje se nije dobivala plaća, pa su ih logično, mogli obnašati samo oni imućni, dakle patriciji.

  • Konzuli - najviša magistratura i bili su nositelji izvršne vlasti. Birana su dvojica konzula (kolege) na jednu godinu te su se morali složiti oko svih postupaka, jer niti jedan nije smio nastupati samostalno.
Prvi konzuli Rimske Republike bili su već spomenuti Lucije Junije Brut i Tarkvinije Kolatin
  • Pontifex maximus – vrhovni svećenik
  • Kvestor – vodi brigu o državnoj blagajni i arhivu
  • Edili – nadziru javni red, normiraju utege na tržnici, kontroliraju vatrogasnu službu i nadziru gradsku čistoću
  • Cenzori – vršili su popise građana i procjenu njihova imetka, na osnovu čega se plaćao porez i dobivao status u vojsci
  • Pretori – ova dužnost je pripadala u novije magistrature, nakon što su patriciji i plebejci počeli raditi zajedno na novim zakonima. Imali su vrhovnu sudsku vlast i bili pomoćnici konzula, a u njihovoj odsutnosti upravljali su Rimom

Svaki pripadnik bogatijeg dijela stanovništva nadao se izboru za konzula, kao najviše magistrature, ali prije toga morao je Rimljanin odraditi sve niže magistrature, na kojima je skupljao iskustvo. Takav postupni napredak političke karijere jednog Rimljanina nazivao se cursus honorum.


Natpis na rimskom Forumu kojim se potvrđuje vladavina Senata i naroda rimskog.

U slučaju da se Rim nađe u izvanrednoj situaciji, Senat je imao mogućnost izbora diktatora koji dobiva neograničenu vlast na rok od šest mjeseci, a nakon toga mora odstupiti s vlasti.


Liktor. Liktori su bili službena pratnja magistrata i u rukama su nosili fasces, što simbolizira snagu zajedništva, jer jedan prut je slab, ali ako ih se spoji nekoliko onda su mnogo čvršći. Fasces je etrurska ostavština Rimu.

Ideal Rimske Republike i željenog načina njenog funkcioniranja najbolje je oživotvoren u priči o Cincinatu. Cincinat je u V st.B.C. bio jedan od rimskih konzula, koji se nakon svog mandata posvetio svom imanju. Rim se uskoro našao u velikoj opasnosti od plemena Aequia i Volsca. Rim je u takvoj situaciji ponudio Cincinatu mandat diktatora ne bi li on, kao vrlo sposoban momak spasio Rim. Cincinata je takva vijest zatekla dok je orao svoje polje. Prema legendi Cincinat je ostavio svoj plug i prihvatio službu. Nakon petnaeset dana pobijedio je neprijatelja, vratio se na farmu i nastavio orati svoje polje. To je bio idealan Rimljanin, jednostavan i skroman, koji svoju patriotsku dužnost stavlja ispred osobnog interesa i bogatstva.

Rimsko društvo i politički sustav

Tradicionalni društveni poredak kod Rimljana je uspostavljen još u doba kraljeva, a dijelio je rimsko društvo na dva suprotstavljena tabora.

Patriciji (lat. pater – otac) – uzak krug rimskih građana koji je svoja politička prava temeljio na plemenitom podrijetlu i bogatstvu. Obnašali su sve visoke državne dužnosti i pokušavali zadržati politički monopol. Važnu ulogu u kontroli političkog života u Rimu imao je sistem klijenata ili patronaže, naime patron je bio čovjek dovoljno imućan i jakog političkog utjecaja, čime može zaštititi svoje klijente politički i materijalno. Klijent (siromašna osoba) je morao pratiti svog patrona u ratu i podržavati njega ili njegove favorite u političkim odlukama. Takav sistem omogućavao je imućnim ljudima stvaranje većeg broja klijenata, tzv. clientela, što mu je osiguravalo i političku moć.

Plebejci (lat. plebs – narod) – ogromna većina stanovništva, tj. svi slobodni ljudi neplemićkog podrijetla. Stalna je bila borba za veća politička prava koja patriciji nisu htjeli dopustiti plebejcima. Prvi politički uspjeh postigli su plebejci 494.g.B.C. kada su izvršili pritisak na patricije svojim povlačenjem na Sveto brdo (Aventin) – secesija, tada su dobili pravo na izbor pučkih tribuna koje bira plebejska skupštinacomitia tributa plebis (njezine odluke nazivaju se plebisciti), a oni su imali pravo veta na političke odluke i bili su "sancrosancti" (nepovredivi).

Plebejska borba za politička prava dovela je 450.g.B.C. do prvog kodificiranja i zapisivanja starih prava i običaja, tzv. Zakoni dvanaest ploča (Leges duodecim tabularum) koji su bili izloženi na Forumu. Zakone su popisivali decemviri, povjerenstvo od deset članova koji su tu godinu imali apsolutnu vlast u Rimu.

Slijedeći važan zakon za plebejce izdan je 445.g.B.C., tj. Lex Canuleia, kojim se omogućava ženidba između plebejaca i patricija, što je omogućilo bogatijim plebejcima (a obogatili su se zbog stjecanja novih posjeda nakon osvajanja cijele Italije) da zatraže ruku neke patricijske kćeri, a vremenom dovodi do miješanja staleža i stvaranja novog moćnog sloja – nobila (još su nazivani i senatorski stalež).

Sredinom IV st.B.C. prihvaćen je prijedlog zakona od strane dva plebejska tribuna, Gaja Licinija i Sekstija Lucija (tzv. zakon Licinijan-Sekstijan), prema kojem jedan od konzula uvijek mora biti plebejac; i da se mora ograničiti količina ager publicusa (državnog zemljišta) koju pojedinac može kupiti od države; te da se sve magistrature otvaraju i za plebejce.

Rimska ekspanzija na Apeninskom poluotoku

Tijekom uspostave svog oblika državne uprave, Rimljani su istovremeno širili svoje posjede na Apeninskom poluotoku. Iako su se oslobodili etruščanske dominacije i dalje je postojala opasnost od ponovnog sukoba s Etruščanima, a da bi se ojačali za takav razvoj događaja, Rimljani su formirali savezništvo sa svojim susjedima u dolini Lacija i utemeljili tzv. Latinsku ligu (oko 493.B.C.), u kojoj su ipak Rimljani imali prevlast. Uskoro je Latinska liga, točnije Rimljani pokorila ostale italske susjedne narode (Oske, Sabinjane,..).


Pregled širenja rimske kontrole po Apeninskom poluotoku.

Sada su ojačani Rimljani mogli zadati konačan udarac Etruščanima, čije je posljednje čvrsto uporište bio grad Veje. Opsada grada trajala je gotovo deset godina ( 405 – 396 B.C. ) dok ga Rimljani nisu osvojili i razorili.

Gali su nekoliko mjeseci pljačkali po Rimu, a prije nego su otišli Rimljani su im morali platiti poveću količinu zlata. Rimljani su se pobunili da Gali koriste pretežak uteg, na što je njihov vođa na vagu stavio i svoj mač te rekao "Vae victis" (teško pobijeđenima). Legenda kaže da je samo  brdo Kapitolij i tamošnji hram Jupitera ostao netaknut od Gala, a za to su prema legendi zaslužne guske. Naime, kada su se Gali pokušali uspeti na Kapitolij, uzbunili su svete Junonine guske koje su svojim gakanjem probudile Rimsku stražu, koja je odbila galski napad.

Početno razdoblje ekspanzije Rima bilo je prekinuto velikom opasnošću koja je zaprijetila Rimu, naime oko 390. B.C. do Rima je prodrla velika horda pljačkaških Gala koji su do nogu potukli rimsku vojsku, a zatim popalili i opljačkali Rim, te poubijali mnoge senatore ( Guske spasile Rim! ). Nakon oporavka Rimljani su ponovno potisnuli Gale preko rijeke Po na sjeveru Italije. Galskim razaranjima po Rimu uništena je i sva dotadašnja rimska pisana povijest, pa je to jedan od glavnih razloga što su događaji iz rimske prošlosti do 390.B.C. vezani uz mitove i legende, a nakon toga postoji prava, dokumentirana povijest.

Na području istočno i južno od Rima boravio je narod Samnićana koji se ispriječio Rimljanima u širenju prema plodnoj Kampaniji, pa je izbio sukob u kojem su se Samnićanima pridružili i Gali. Na početku su Rimljani pretrpjeli nekoliko sramotnih poraza, a naročito poraz u Kaudinskom klancu, nakon kojeg su rimski vojnici morali proći kroz tzv. "sramotni jaram". Konzuli su prvi morali proći kroz taj jaram, a nakon njih i niži časnici, pa za njima ostali rimski legionari. Oko njih su bili naoružani Samnićani koji su ih vrijeđali i rugali im se, a mnogi rimski vojnici bili su ubijeni ako bi reagirali na te poruge. Događaji sa Galima i Samnićanima dokazuju tvrdnju kako " Rimljani mogu izgubiti pokoju bitku, ali na kraju dobivaju rat ", jer su početkom III st.B.C. dominirali Apeninskim poluotokom od rijeke Po na sjeveru do grčkih polisa na jugu.

Serija svađa ubrzo je uzrokovala rat između Rima i spomenutih grčkih polisa. Najbogatiji polis bio je Tarent, koji u pomoć protiv Rima poziva epirskog kralja Pira, koji je vodio dvije uspješne bitke protiv Rimljana 280.B.C. ( Pir je pozvao Rimljane na predaju, ali mu je Apije Klaudije odgovorio da "..Rim nikada ne pregovara ako je neprijatelj na rimskom teritoriju.." ), ali su mu gubici bili toliko veliki ( Pirova pobjeda ) da je morao odustati od daljnjeg ratovanja i vratiti se u Epir, a prije odlaska izrekao je proročansku misao: "… Kakvo bojno polje ostavljam Rimu i Kartagi…" Rimu je put za kontrolu juga Italije bio otvoren, i do 265.B.C. kontrolirali su cijelu Magna Graeciu.

Rimska federacija

Rimski odnos prema pokorenim područjima pokazuje zavidnu političku vještinu rimskih političkih stratega. Umjesto uobičajene brutalnosti ili potpune okupacije, Rimljani su razvili sistem partnerskog odnosa prema pokorenim zajednicama, tj. organizirali su te zajednice uspostavljanjem nekoliko razina privilegija i dužnosti u odnosima s Rimom.

Stanovnicima nekoliko privilegiranih zajednica garantirano je pravo rimskog građanstva, tj. u svemu su bili izjednačeni s građanima Rima, što znači da su uživali zaštitu rimskog prava i mogli su obnašati sve državničke dužnosti. Takve zajednice nazivane su kolonije, a u velikom broju slučajeva one su bile novoosnovane gradske zajednice rimskih doseljenika, isluženih vojnika….

Članovi drugih, manje privilegiranih zajednica, koje su se nazivale municipiji imali su samo djelomična prava rimskog građanstva. Nisu mogli sudjelovati u političkim odlukama, tj. birati i biti birani, ali mogli su se ženiti sa Rimljanima (Rimljankama) i morali su na zahtjev popunjavati rimsku vojsku svojim jedinicama.

Najniži stupanj privilegiranosti dobili su saveznici (socii), koji dobivaju zaštitu Rima u slučaju napada neke treće strane i dužni su popunjavati rimske vojne jedinice, ali nemaju nikakva druga građanska prava.

Niti jedna od ovih grupa jedanput priključena Rimu nije mogla voditi vlastitu vanjsku politiku, ali postojala je mogućnost pomaka na ljestvici privilegija pa su se sve zajednice trudile zadovoljiti zahtjeve Rima ne bi li izborili što bolji položaj (divide et impera).

Ovakav federativni sistem omogućio je Rimljanima rješavanje problema kontroliranja sve većeg teritorija, a što je još važnije stvaranje lanca saveznika povećavao je brojno stanje rimske vojske u nadolazećoj dominaciji Mediteranom.


Očuvana rimska cesta. Rimski inženjeri sagradili su dotad (ali i mnogo kasnije) nemjerljivu mrežu kvalitetnih cesta. Na vrhuncu Carstva ukupna dužina iznosit će preko 80.000 km. Stara izreka da "sve ceste vode u Rim" nije mogla biti točnija. Prvobitna gradnja rimskih cesta bila je prije svega vezana uz potrebe lakoće kretanja rimske vojske. Prva i najpoznatija cesta bila je Via Appia, koja se osvajanjima prema jugu Apeninskog poluotoka protegla sve do Mesinskog tjesnaca. Osim vojnih potreba, ceste će s vremenom postati osnovica širenja rimske trgovine, kulture i politike u najudaljenije dijelove Carstva.

 

Tabula Peutingeriana - Rimske ceste


Tabula Peutingeriana

 

Ancient Rome

Ancient Rome 320 AD

Animacija 3D modela Arene u Puli

Palace of Diocletian - 3D

Diocletian's Palace

 

Roman Erotic Token


Spintria

A spintria is a small bronze or brass Roman token, possibly for use in brothels.

 

Roman trireme

Trireme
Roman trireme (Three-banked)

 

Larger polyremes (Giant Flagships)

Antony and Cleopatra had many of the largest warships of greek antiquity in service at the battle of actium. They burned all of their own smaller ships. They lost the battle and much of the larger galleys fell out of service and the knowledge of how to build them was lost.

The Largest ship of Antiquity (in the west). So large that its dimensions are very well recorded and known. Even still some think it was a catamaran. It was called the Tessarakonteres.

This was apparently originally owned by the Thracians before being offered to the Egyptians of the time.

This thing was 20m wide and 70m long!

Some barge like ships were also built and were more like royal transport than anything else.

 

 

SPQR

"Treba upozoriti da je Rim bio najtolerantnija državna vlast koju historija poznaje. On nije zadirao u autohtone institucije sve dok one nisu izravno ugrožavale rimsku vlast, nije nasilno zatirao jezik pokorenog stanovništva, nije zabranjivao kultove i religiozne institucije uopće domaćeg svijeta. Naprotiv, poznato je da je u svoj panteon preuzimao mnoga božanstva pokorenih naroda. Nije dirao u običaje, imena, oblike društvene organizacije itd."

U pohvalu Rimljanima

#8Tada je Juda dočuo za Rimljane: kako su moćni i blagonakloni prema svojim privrženicima, kako sklapaju prijateljstvo s onima koji im se obraćaju i kako su veoma jaki. (2) Pripovijedali su mu o njihovim ratovima i junaštvima kojima su se istaknuli protiv Gala, kako su ih svladali i prisilili na danak, (3) o svemu što su izveli u Hispaniji da se domognu rudnika srebra i zlata, (4) kako su razboritošću i ustrajnošću zavladali svim onim područjem, a ono je od njih veoma udaljeno; kako su potukli kraljeve koji su s kraja zemlje dolazili da ih napadaju, nanijeli im velike poraze i kako im neki donose godišnji danak. (5) Napokon su oružjem satrli Filipa i kitijskoga kralja Perzeja, a tako upokorili i druge koji se bijahu digli na njih. (6) Porazili su azijskog kralja Antioha Velikog, koji je na njih pošao u rat sa stotinu dvadeset slonova, s konjanicima, bojnim kolima i mnogobrojnim pješacima. (7) Uhvatili su ga živa, odredili da on i njegovi nasljednici plaćaju težak danak, da dadu taoce i prepuste im (8) zemlju indijsku, medijsku i lidijsku i neke od svojih najljepših pokrajina, koje onda dadoše kralju Eumenu. (9) Kad su pak neki iz Grčke naumili doći da ih istrijebe, (10) Rimljani su za to doznali i na njih poslali samo jednog vojskovođu. Udarili su na njih te je palo mnogo žrtava. Odveli su u ropstvo njihove žene i djecu i oplijenili ih. Zavladali su njihovom zemljom, razorili im tvrđave i podjarmili ih sve do danas. (11) A i druga kraljevstva i otoke koji su im se opirali Rimljani su satrli i podložili. (12) Svojim pak prijateljima i onima koji se u njih uzdaju ostali su vjerni. Podložili su kako obližnje tako i udaljene kraljeve, boje ih se svi koji čuju za njihovo ime. (13) Komu žele vlast, njemu je i daju. Svrgavaju pak koga ne žele. Vrlo su ojačali. (14) Unatoč svemu tome nijedan se od njih nije okrunio niti obukao grimizom da bi se tako proslavio. (15) Osnovali su vijeće u kojem svaki dan vijeća trista i dvadeset članova, savjetujući se bez prestanka o svom puku, radi njegova blagostanja. (16) Svake godine povjeravaju jednome čovjeku da vlada i upravlja cijelim carstvom. Svi toga jednog čovjeka slušaju: među njima nema ni zavisti ni ljubomore. - Prva knjiga o Makabejcima

Jupiter - Sv. Petar


Jupiter - Sv. Petar


Jupiter - Sv. Petar

Kristijanizirane priče o Petru nisu postojale u doba Justina Mučenika (100.-165.) koji je, kao što kaže Blavatsky, iako je pisao u ranom drugom stoljeću u Rimu, gdje si je stvorio dom u želji da se dokopa i najmanjeg dokaza u prilog istini za koju je patio, izgleda bio savršeno nesvjestan postojanja sv. Petra!! Ni bilo koji drugi značajniji pisac ga ne spominje u vezi s Rimskom crkvom prije vremena Ireneja, koji si je tada dao u zadatak izmisliti novu religiju iz dubin svoje bujne mašte.

Pred mnogo godina u Rimu je pronađen brončani kip boga Jupitera. Postavljen je u Bazilici sv. Petra s ključevima u ruci. Ovaj kip je smješten pod kupolom Bazilike sv. Petra. Svi ga vjernici gledaju s najdubljim štovanjem i samo što mu poljupcima ne otkinu prste na nogama.

   
Jupiter - Sv. Petar


Kršćanski mučenici

Mit o mučeništvu započinje odlomkom rimskog povjesničara Tacita u kojemu oštro kritizira Nerona zbog ubojstva "ogromnog broja" kršćana 64. godine u Rimu. Međutim, taj je odlomak krivotvoren, jedan od mnogih koje su sastavili urotnici u djelima antičkih autora, a malo je drugih dokaza o takvim progonima za vrijeme Nerona ili Domicijana, navodnoga zloglasnog progonitelja kršćana.

Kao što G.A. Wells kaže u Did Jesus Exist?:

... najraniji nedvosmisleni kršćanski spomen progona za vrijeme Nerona jest izjava koju je dao sardski biskup Meliton oko 170. godine nove ere. Bilo bi iznenađujuće da je „ogroman broj" kršćana živio u Rimu već 64. godine... Dokazi o progonima za vrijeme cara Domicijana, priznaje se, zaista su [također] vrlo maleni.

Progoni koje su kršćani doživljavali nisu bili toliko strašni kao što to predstavljaju propagandisti, niti po broju, niti po okrutnosti:

Ovi oblici kažnjavanja [kršćana] nisu poznavali smrtnu kaznu kao najveću javnu mjeru kažnjavanja: koliko je poznato, sve do 180. godine nijedan vladar u Africi nije pogubio kršćanina. Potkraj 40-ih 3. stoljeća Origen je s mnogo rijetko viđene iskrenosti ustvrdio da je "malo" kršćana umrlo zbog svoje vjere... Kako reče, lako ih se moglo prebrajati.

Tu je i urednik Euzebijeve Povijesti Crkve, koji spominje: Ustvari, sve do progona za vrijeme cara Decija (250.-51.) na razini carstva nije bilo progona kršćana po naredbi careva.

Kako bi poduprli svoje tvrdnje o masovnom mučeništvu, pobožni su kršćani oko 9. stoljeća započeli krivotvoriti povijest mučeništva.

Walker navodi:

Mučenici kao žrtve znamenitih rimskih "progona" za vrijeme careva kao što su Neron i Dioklecijan, sedam stoljeća ranije, velikim su dijelom u to doba izmišljeni, budući da nije bilo spomena o takvim posebnim mučeništvima. Imena su birana nasumično s drevnih nadgrobnih kamenova, a priče o mučeništvima pisane po zapovijedi. U stvarnosti je Kršćanska crkva bila ta koja je vršila mnogo više progona i proizvela mnogo više mučenika nego što je to ikad učinio Rim jer je vjerska trpeljivost bila uobičajen dio rimske politike.

Kako bi skovali svoje priče o mučeništvima, urotnici su koristili židovski apokrit (Četvrtu knjigu o Makabejcima, u kojoj su opisana stravična "mučenja": "Priču iznesenu u toj Knjizi o Makabejcima naveliko su čitali Grci i rani kršćani; služila je kao model za priče o kršćanskim mučeništvima."

Metode opisane u toj knjizi uznemirujuće su slične onima koje kasnije koristi Katolička crkva:

Autor Četvrte knjige o Makabejcima dalje opisuje najgore moguće torture, uklju i'ujući i zloglasne "rastezače" kojima su se udovi trgali od ostatka tijela, trganje mesa, čupanje jezika i utrobe, kao i obaveznu smrt paljenjem. Ove su tehnike s velikim entuziazmom kasnije preuzeli i sami kršćani, koji su sami postali progonitelji.

Wheless kaže:

Kada su kršćani bili slabi, nemoćni i podvrgnuti povremenim progonima kao "neprijatelji ljudske rase" bili su glasni i uporni zagovaratelji slobode svijesti i slobodnog štovanja bilo kojega izabranog Boga; kršćanske "Apologije" carevima obiluju rječitim molbama za vjersku toleranciju; to im je, kao i svima, i pruženo Milanskim ediktom i drugim carskim dekretima. Kad su, međutim, Konstantinovom naklonošću zasjeli u sedlo države, sami su se odjednom latili mača i započeli ubijati i pljačkati sve one koji se nisu željeli pretvarati da vjeruju u ono što su od njih tražili katolički svećenici.

Melodramatsko prikazivanje ranokršćanskog pokreta u kojem se kreposni "Majka i Otac" kršćani metu s lica zemlje i nemilosrdno progone nema veze sa stvarnošću, kao ni priče o masovnom mučeništvu. Ono što jest stvarnost je činjenica da su od četvrtog stoljeća nadalje kršćani bili ti koji su vršili takve progone.

U stoljećima koji su slijedili, Dioklecijanovi progoni su određenim kršćanskim zajednicama poslužili da stvore "kult mučenika", a vrlo često je bilo prenaglašavanje i pretjerivanje u navođenju opsega i razmjera okrutnosti progona. Kasniji povjesničari, počevši od doba Prosvjetiteljstva u 18. stoljeću počeli su dovoditi u sumnju tradicionalne kršćanske navode o progonima, a u tome se pogotovo istakao Edward Gibbon.

U samim počecima kršćanstva izraz martyr (svjedok ili "mučenik") se koristio za apostole. Kako su kršćani kasnije postajali metom progona, izraz se počeo koristiti za sve koji su trpili poteškoće zbog svoje vjere. Na kraju se počeo koristiti isključivo za one kršćane koji su zbog svoje vjere bili ubijeni. Rani kršćanski period prije Konstantina I se smatra "klasičnim" dobom mučeništva.

U periodima progona kršćana u Rimskom Carstvu, mnogi kršćanski teolozi su glorificirali mučeništvo, smatrajući da treba sljediti primjer Kristove muke. Gotovi svi najvažniji teolozi mučeništva su i sami prihvatili mučeničku smrt.

Nisu svi kršćani prihvaćali mučeništvo.

 

Zastupanje mučeništva (ortodoksi)

Ignacije Antiohijski

 

Ignacije Antiohijski (oko 35-108), uhapšen i osuđen, rado je prihvatio smrtnu kaznu kao priliku da »oponašam muku moga Boga!«  Čekajući pogubljenje, pisao je kršćanima moleći ih da se ne zauzimaju za njega:

 "Pišem svim crkvama i dajem na znanje svima da dragovoljno umirem za Boga ... Dopustite mi da me prožderu zveri kroz koje mogu dospjeti do Boga. Ja sam Božja pšenica, i samljeće me zubi divljih zvjeri kako bih postao čist kruh Kristov ... Učinite mi ovu uslugu ... Neka dopadnem vatre i križa i borbe sa divljim zvjerima, sječenja i čerečenja, lomljenja kostiju, otkidanja udova, mrvljenja cjelog mog tjela ... ne bih li dospjeo do Isusa Krista !"
(Ignacije Antiohijski)

 

Justin Mučenik


Justin Mučenik (oko 100–165), koji je takođe dobrovoljno prihvatio mučeništvo, napada one koje, kako kaže, »zovu kršćanima«, a koje on smatra hereticima - sljedbenike Simona, Markiona i Valentina - i kao jedan od njihovih zločina navodi to što, za razliku od pravovjernih, »njih niti progone niti usmrćuju« kao mučenike.

 

Irenej Lionski

Irenej Lionski (130-202) na mučeništvo gleda kao na svojevrsnu žrtvu Bogu, čime se može pohvaliti jedino Crkva, ali ne i "heretični" kršćani (gnostici):

 "Crkva na svakom mjestu zbog ljubavi koju gaji prema Bogu šalje kroz sva vremena mnoštvo mučenika Ocu; dok svi drugi ("heretici") ne samo da nemaju tako nešto čime bi se mogli pohvaliti nego čak smatraju da svjedočenje (martyrium) nije uopšte potrebno."
(Irenej Lionski)

Irenej Lionski, svjedok žestokih progona u svom gradu Lionu, izražava neprijateljstvo protiv onih kršćana koji osuđuju dobrovoljno prihvaćanje mučeništva:

 "(oni su) postali toliko drski da čak zasipaju prezirom mučenike i strogo osuđuju one koji su ubijeni zato što su se izjasnili za Gospoda, i koji... na taj način pokušavaju da idu stopama Gospodove muke, bivajući i sami svedoci onome koji je patio."
(Irenej Lionski)

On upozorava da na dan strašnog suda, kada mučenici »dostignu slavu, tada će sve one koji su bacili ljagu na njihovo mučeništvo Krist prokleti«. Irenej smatra da svaki argument koji krišćani koriste da izbegnu mučeništvo podriva jedinstvo cjele kršćanske zajednice. Umjesto da se poistovećuju sa onima u tamnici koje očekuje mučenje ili pogubljenje, gnostici uskraćuju podršku onima koje smatraju suviše revnosnim i neprosvećenim fanaticima. Takvi postupci služe, kaže Irenej, »da se na komade isječe veliko i slavno tjelo Kristovo (crkva)...« Da bi se sačuvalo jedinstvo, potrebno je da svi kršćani priznaju Krista, implicitno potvrđujući potrebu »krvavog svedočenja« koje podražava njegovu muku. Međutim, Irenej čak i onim gnosticima koji su umrli za vjeru osporava ime mučenika: u najboljem slučaju, oni su samo »neka vrsta pratnje« pravih mučenika.

 

Tertulijan

Tertulijan (oko 160–240) smatra mučeništvo nužnim uslovom za postizanje spasenja:

 "Moraš uzeti svoj križ i nositi ga kao tvoj Učitelj ... jedini ključ za raj jeste krv tvog sopstvenog života."
(Tertulian)

On kao heretike napada kršćane koji se protive mučeništvu, koji smatraju da ono ne predstavlja spasenje već uništenje, i koji podsticanje na mučeništvo nazivaju budalastim i okrutnim. Tertulijan smatra da oni koji se protive dobrovoljnom mučeništvu ustvari traže teološke argumente da bi opravdali svoj kukavičluk. On posebno prigovara »hereticima« koji gledaju svoja posla:

 "Mi smo sada usred velike jare, pod samom zvijezdom progona ... oganj i mač su iskušali neke krišćane, zvjeri su iskušale druge; neki su u zatvoru, žudeći za mučeništvom koje su već iskusili, budući da su ih već tukli tojagama i mučili ... Pošto smo već određeni za progon, mi sami smo kao zečevi koje opkoljavaju iz daljine - dok heretici gledaju svoja posla!"
(Tertulian)

 

Protivljenje mučeništvu (gnostici)

Mnogi među kršćanima su iznosili argumente protiv kulta mučeništva, smatrajući ga besmislenim traćenjem ljudskih života.

Heracleon

Heracleon, istaknuti gnostički učitelj iz 2. vijeka, objašnjava da ljudi priznaju Krista na različite načine. Neki priznaju Krista u vjeri i u svakodnevnom ponašanju. Međutim, većina ljudi prihvaća samo verbalo priznanje (»ja sam kršćanin«) pred sudom. To priznanje jeste ono što »mnogi« (crkveni kršćani) smatraju da je jedino priznanje. Ali, ističe Herakleon, »i hipokriti mogu učiniti takvo priznanje«. Ono što se traži od svih kršćana, kaže on, je prva vrsta priznanja; druga vrsta se zahtjeva od nekih, ali ne od svih. Isusovi učenici kao Matej, Filip i Toma nisu nikad »priznali« pred sudom; ipak, kaže on, oni su priznavali Krista na viši način, »u vjeri i ponašanju tokom cjelog svog života«.

Heracleon definira stav prema mučeništvu koji se razlikuje od stava njegovih pravovjernih suvremenika. On ne djeli njihovo oduševljenje za mučeništvo, niti njihove hvale »slavne pobjede« zadobijene smrću. Ovaj stav je, po svoj prilici, izazvao Irenejev gnjev i tvrdnju da ovi gnostici »pokazuju prezir« prema mučenicima i obezvrjeđuju ono što on smatra »najvišom žrtvom«.

Neki su mučeništvo smatrali budalastim, traćenjem ljudskog života, i zato protivnim Božjoj volji. Tvrdili su da je »Krist, pošto je umro za nas, bio ubijen da mi ne bismo bili ubijani«.

Svjedočanstvo istine

Ranokršćanki gnostički spis Svjedočanstvo istine napada one koji prigrljuju mučeništvo u uvjerenju da će postići "tjelesno uskrsnuće" (31,22-38,27). Pisac ismijava mišljenje da mučeništvo osigurava spasenje: da je to tako jednostavno, kaže on, svako bi priznao Krista i bio spašen! Autor smatra da mnogi zastupnici mučeništva i ne znaju »tko je Krist«:

Nerazboriti - misleći [u] svojim srcima [da] ako priznaju, "Mi smo
kršćani", samo rječju (a ne) i svojom moći, kada se predaju neukosti,
ljudskoj smrti, ne znajući gdje idu, 32 niti tko je Krist, misleći da će živjeti,
kada su (uistinu) u bludnji - oni hrle ka kraljevstvima i vladarima.
Oni svršavaju u njihovim kandžama zbog neukosti koja je u njima. Jer,
(kad) bi samo riječi koje nose svjedočanstvo bile dovoljne za spasenje,
cijeli bi svijet to prošao [i] bio spašen. [No, na ovaj su način oni privukli]
bludnju k sebi. [... oni] ne [znaju] da će same sebe [uništiti]. Kada bi
[Otac] poželio [ljudsku žrtvu, on bi bio [tašt].

Pisac takođe smatra besmislenim njihovo predavanje smrti zbog kršćanskog imena:

[Ovi] su [isprazni] mučenici, budući
da svjedoče samo sebi samima. A ipak, oni su bolesni, i nisu se u
stanju 34 uzdignuti.
No, kada se "usavrše" (mučeničkom) smrću, ovo je misao koja im se
javlja u umu: "Ako se prepustimo smrti u ime Imena, bit ćemo spašeni."
To se ne rješava na taj način. ... Oni ne posjeduju riječ koja
da je [život].

On kao pogrešna napada ubjeđenja da mučenička smrt donosi oproštaj grijeha, da predstavlja prinošenje žrtve Bogu (što pravi od Boga ljudoždera!) i da obezbeđuje uskrsnuće. Svjedočanstvo istine kaže da se takvi kršćani samo »uništavaju«.

Otkrivenje po Petru

Koptsko Otkrivenje po Petru govori o ugnjetavanju kršćanskih vjernika od "onih koji sebe nazivaju biskupima i đakonima".

U svome sudu on
će ih otkriti, to jest, njih, sluge Riječi. No, oni koji se s njima 74 pomiješaju
postat će njihovi uznici, budući da nemaju oćuta. A nedužnoga,
dobroga, čistoga oni guraju ka trudbeniku smrti, i u kraljevstvo onih koji
slave Krista u obnovi. I oni slave ljude koji šire laž, one koji će doći
poslije tebe. Oni će odavati počast imenu mrtvog čovjeka, misleći da će
tako postati čisti. No, okaljat će se i pasti u ime zablude, past će u ruke
zlog, lukavog čovjeka i višestruke dogme, i past će pod vladavinu krivovjerja.

"Među njima ima i onih koji pate, misleći da će usavršiti 79 mudrost
bratstva koje uistinu postoji, koje je duhovno bratstvo onih sjedinjenih
u pričesti, kroz koju će se otkriti vjenčanje nepropadljivosti. Srodna
rasa sestrinstva pojavit će se kao preslika. To su oni koji tlače svoju
braću, govoreći im, 'Kroz ovo (mučeništvo) naš Bog ima milosti, budući da nam
kroz ovo dolazi spasenje', ne znajući za kaznu onih koje zadovoljstvom
ispuniše oni koji su to učinili malenima koje su vidjeli, (i) koje su zarobili.

"A bit će i onih koji su izvan našeg broja i koji sebe nazivaju biskupima
i đakonima, kao da su svoju vlast od Boga primili. Oni se klanjaju
svojim vladarima. Ti su ljudi presušena korita."
No, ja rekoh, "Obuzeo me strah kada si rekao da 80 maleni, s našega
gledišta, oni lažni, da postoji mnoštvo, koje će zavesti mnoštva živih
i uništiti ih

Autor odbacuje crkvenu propagandu za mučeništvo - da mučeništvo vodi spasenju - i užasava se kad pravovjerni izražavaju radost zbog nasilja učinjenog nad »malima«. Zajednica opće crkve će na ovaj način biti »izraz okrutne sudbine« ; mnogi njeni vernici »biće samleveni«.

 

Djela mučenika (lat. Acta Martyrum, Gesta, Passiones) su ranokršćanski spisi koji opisuju stradanja kršćanskih mučenika

Već u II stoljeću pojavili su se opisi mučeničke smrti pojedinih svjedoka za kršćansku vjeru, koji su se, čim se razvilo štovanje mučenika, čitali u kršćanskoj zajednici tokom liturgije kojom se slavio spomen godišnjice njihove smrti. To su počeci veoma važnog književnog roda kršćanske literature, koji će se tijekom vremena jako razviti, a koji jednim općim imenom nazivamo hagiografija. Prvi spisi te vrste koji su se pojavili u starokršćanskoj literaturi bili su u strogom smislu samo opisi mučeništva, a nisu još bili opisi mučenikova života i djelovanja od rođenja do smrti. Spisi biografskog karaktera (životopisi) pojavljuju se kasnije, kao drugi stupanj razvitka te književnosti. Najstariji spisi obično nose ime Acta (ili Gesta) martyrum, te Passiones ili Martyria. možemo ih podijeliti u tri kategorije: 1. historijske; 2. panegiričke; 3. artificijalne.

Najstariji opisi mučeništva spadaju u povijesnu kategoriju. Povijesna vjernost je njihova najvažnija odlika. Oni najčešće donose službene sudske zapisnike rimskih državnih sudova. Pored nekoliko uvodnih i nekoliko zaključnih riječi, ti spisi obično ne sadržavaju drugo osim pitanja što su ih sudske vlasti postavile mučeniku, njegovih odgovora kako su ih zabilježili službeni zapisničari, te izdiktirane presude. Ti su se dokumenti stavljali u javni arhiv, a kršćani su uspijevali dobiti prepis službenog originala. Ti su spisi od najviše povijesne vrijednosti, jer je riječ o neposrednim vrelima, dokumentima koji se ograničavaju na utvrđivanje činjenica. Pitanja i zahtjevi paganskih sudaca su često lakonski; oni se ne upuštaju u raspravljanje, traže od mučenika samo da se pokore naredbama; idu za tim da postupak bude što kraći. A i odgovori mučenika su isto tako obično kratki i sažeti, ili su bar tako od zapisničara zabilježeni. Stoga je za tumačenje onih mučenikovih odgovora koje je sudac držao nepotrebnim zastranjivanjem od glavnog pitanja, potrebna hermeneutska vještina.

Postoje i artificijelne ili legendarne »Passiones« koje možemo, s obzirom na literarnu vrstu, nazvati i epskima. Ti su tekstovi napisani dosta vremena poslije mučeništva. U značajnom broju slučajeva riječ je o čistoj tvorbi imaginacije, bez ikakvog povijesnog temelja. Temeljna značajka tih spisa jest da za njih mučenik više nije čovjek podložan slabostima, nego je to nadljudsko biće koje po svojoj volji raspolaže snagom i pomoću Božjom: heroj koji vidljivo nadvisuje sve druge ljude oko sebe inteligencijom, duševnom nadmoći, vidljivim intervencijama Božjima u njegovu korist. On drži autoritativne i duge govore, njegove se muke bez uvjerljivog razloga produžavaju i umnogostručuju kako bi se očitovala njegova sasvim nadljudska i bezmjerna snaga u podnošenju. Prema tome, glavni su elementi tih spisa: govori, krvave scene, čudesa. U povijesnim »Passiones« govori mučenika su iznimka, a u ovima su oni pravilo, i često sadržavaju čitave teološke rasprave. U epskim se opisima mučenik često sucu obraća s pogrdama i uvredama. Nerijetko ćemo tu naići i na zazivanje zla i osvete na suca. U suđenju često sudjeluje direktno car, a svakako veći broj magistrata, vojnika, krvnika, kod čega je vrlo često stvar teško povijesno uskladiti, jer se nađu zajedno osobe koje ne mogu ići zajedno. Dok su u povijesnim opisima mučeništva predstavnici vlasti gotovo redovito umjereni, izvršavaju odredbe, ponekad čak sa žaljenjem, u epskim su spisima to gotovo redovito ljudi prožeti bijesom na kršćane, žedni krvi i puni okrutnosti. U epskim djelima mučenika se tijekom suđenja često preobraćaju velika mnoštva ljudi.

 

Rano kršćanstvo i državne službe

Prvi kršćanski pisci (iz II i III vijeka) su listom bili protiv učešća kršćana u vojsci i ratovima. Hipolit Rimski (oko 170-235), nije dozvoljavao kršćanima da se bave zanimanjima u državnoj službi i drugim nedostojnim pozivima, uključujući vojnike, učitelje, suce, gladijatore, svodnike, glumce, žonglere, mađioničare itd. Hipolit tvrdi da kandidat za kršćanina mora odbaciti ubijanje i odbiti da položi zakletvu državi, inače se mora odbiti kao kršćanin:

"Vojnik državne vlasti mora biti naučen da ne ubija ljude i da to odbije ako mu se naredi i da odbije da položi zakletvu; ako nije voljan da to izvrši, on se mora odbiti ... Ako kandidat ili vjernik traži da postane vojnik, oni se moraju odbiti jer su prezreli Boga."
(Hipolit Rimski)

U isto vrijeme, Tertulijan (160–240) zabranjuje svako služenje u vojsci, argumentom: »Ne može se jedna duša dugovati dvojici: Bogu i Cezaru«. On u spisu De idolatria iz 202. godine ima krajnje negativan odnos prema vojnoj službi ne dopuštajući nikakav kompromis. U rječima koje je Isus uputio apostolu Petru ("vrati svoj mač na njegovo mjesto; jer svi koji se maše za mač - od mača će poginuti"), Tertulijan vidi uputstvo za "razoružanje svih vojnika" i dezertiranje iz vojske. On kaže:

"I kako može (kršćanin) stupati u borbu, štaviše, kako može služiti čak i u miru vojnu službu bez mača koji mu je Gospod oduzeo?"
(Tertulijan)

Origen (185-253) je dopuštao poganima da brane Rimsku imperiju s oružjem u ruci, ali zahtjeva da kršćani služe bez oružja, tj. van vojske.

Kasnije, kada je kršćanstvo postalo priznato od države u 4. vijeku, aleksandrijski papa Atanasije Veliki (298-373) u svom 1. pravilu kaže da je za jednog kršćanina "ubivati u ratu neprijatelje i zakonito i dostojno pohvale", čime su poništena ranija pravila, koja su kršćanima zabranjivala učešće i ubijanje u ratu.

 

Poslanica Rimljanima

Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi; koji se pak protive, sami će na se navući osudu. Vladari doista nisu strah i trepet zbog dobra, nego zbog zla djela. Hoćeš li se ne bojati vlasti? Dobro čini pa ćeš imati pohvalu od nje! Ta Božji je ona poslužitelj - tebi na dobro. Ako li zlo činiš, strahuj! Ne nosi uzalud mača! Božji je ona poslužitelj: gnjev njegov iskaljuje na onome koji zlo čini. Treba se stoga podlagati, ne samo zbog gnjeva nego i zbog savjesti. Zato i poreze plaćate: ta službenici su Božji oni koji se time bave. Dajte svakomu što mu pripada: komu porez - porez, komu carina - carina, komu poštovanje - poštovanje, komu čast - čast.


Fall of the Roman Empire - Anti-Judaism

Sv. Ambrozije, c. 340-397 AD - DEICIDE


Sv. Ambrozije

St. Ambrose of Milan, he defined Jews as a special subset of those damned to hell. As "Witness People", he sanctified collective punishment for the Jewish deicide and enslavement of Jews to Catholics: "Not by bodily death, shall the ungodly race of carnal Jews perish (..) 'Scatter them abroad, take away their strength. And bring them down O Lord". Augustine mentioned to "love" the Jews but as a means to convert them to Christianity. Sometimes he identified all Jews with the evil Judas.

Judaizeri je izraz za kršćane koji tvrde u nužnost nastavka poslušnosti Zakonu.

 

Crypto-Jews

Theodosius I , 347-395 AD


Theodosius I

In 388, Emperor Theodosius the Great was informed that a crowd of Christians, led by their bishop, had destroyed the synagogue at Callinicum on the Euphrates. He ordered the synagogue rebuilt at the expense of the bishop. Ambrose wrote to him, pointing out that he was thereby "exposing the bishop to the danger of either acting against the truth or of death"; in the letter "the reasons given for the imperial rescript are met, especially by the plea that the Jews had burnt many churches".

  • U njegovo vrijeme dolazi do priljeva germanske vojske u službu carstva
  • Svim silama podržavao je kršćanstvo i progonio poganstvo i heretičke kršćanske sekte
  • 380. u ediktu Cunctos populos proglasio je kršćanstvo de facto državnom religijom
  • 388 naređuje obnovu židovske sinagoge u Callinicum u Mezopotamiji
  • 392. zabranio je sve poganske religije u Carstvu
  • Godine 393. godine ukinuo je Olimpijske igre

Joseph’s bones

Both Theodosius I and Theodosius II ordered a search for Joseph’s bones, much to the utter dismay of the Samaritan community. An imperial commission was dispatched to retrieve the bones of the Patriarchs around 415 CE, and on failing to obtain them at Hebron, sought to at least secure Joseph’s bones from Shechem.

Christian persecution of paganism under Theodosius I

Hypsistarians

Hypsistarians, i.e. worshippers of the Hypsistos (Greek: Ὕψιστος, the "Most High" God), is a term that appears in documents that date from around 200 BC to around AD 400, referring to various groups mainly in Asia Minor (Cappadocia, Bithynia and Pontus) and the South Russian coasts of what is known today as the Black Sea.

In the Septuagint the root word "hypsisto-" occurs more than fifty times as a title for Yahweh (the Tetragrammaton) or in direct relation to him (most often in the Psalms, Daniel, and Sirach).

Hypsistarians are referred to under the name Coelicoloe in a decree of the Emperors Honorius and Theodosius II (AD 408), in which their places of worship are transferred to the Catholics.

 

Marranos

Marranos were Jews living in the Iberian Peninsula who converted or were forced to convert to Christianity during the Middle Ages, yet continued to practice Judaism in secret.

Several inquisitors of the Spanish Inquisition, such as Tomás de Torquemada, and Francisco Quiñones the Bishop of Coria, are thought to be descendants of apostate Jews. Known apostates who made their mark in history by attempting to convert other Jews in the 14th and 15th centuries include Juan de Valladolid and Astruc Remoch.

Some Spanish Jews, however, remained crypto-Jews despite being compelled to convert to Christianity (see Anusim). They are also called Marranos.

 

Pismo rabina

Chemor rabin grada Arlesa u Provansi, Francuska, pisao je velikom Sanhedrinu u Konstantinopolu 1489 god. tražeći savjet, jer je narod u Arlesu prijetio sinagogama. Pismo je tiskano 1889 god. u francuskom časopisu financiranom od Rotschilda.

Draga voljena braćo u Mojsiju,

Primili smo vaše pismo u kojem nam pišete o nevoljama i nesrećama kroz koje prolazite. Pogođeni smo bolom što to čujemo, kao i vi sami.

Savjet Velikog Satrapa i rabina je slijedeći:

1. Pošto kažete da francuski kralj zahtjeva da postanete kršćani: učinite tako, jer ne možete drugačije, ali neka Mojsijev zakon bude sačuvan u vašim srcima.

2. Pošto kažete da postoji zapovijed da se lišite vaših dobara, načinite od vaših sinova trgovce koji će, malo po malo, lišiti kršćane njihovih dobara.

3. Pošto kažete da je bilo nasrtaja na vaše živote: načinite vaše sinove doktorima i apotekarima, tako da oni mogu oduzimati kršćanske živote.

4. Pošto kažete da uništavaju vaše sinagoge: načinite vaše sinove kanonicima i svećenicima, tako da mogu da uništiti njihove crkve.

5. Pošto se žalite da ima još mnogo muka kroz koje prolazite: sredite da vaši sinovi postanu odvjetnici i pravnici i gledajte da se uvijek umiješaju u državne poslove, sa ciljem da, stavivši kršćane pod svoj jaram, možete dominirati svijetom i da im se osvetite.

6. Nemojte odstupiti od ovog naputka kojeg smo vam dali, jer ćete kroz iskustvo shvatiti da ćete, ma koliko poniženi bili, doći do istinske moći.

Potpisao V.S.S.V.F.F., vladar Židova,
21 kašula (studenog) 1489.

 

Tomás de Torquemada

 
Tomás de Torquemada

Tomás de Torquemada (October 14, 1420 – September 16, 1498) was a Castilian Dominican friar and first Grand Inquisitor in Spain's movement to homogenize religious practices with those of the Catholic Church in the late 15th century, otherwise known as the Spanish Inquisition, which resulted in the expulsion from Spain of thousands of people of Jewish and Muslim faith and heritage.

Mainly because of persecution, Muslims and Jews in Spain at that time found it socially, politically, and economically expedient to convert to Catholicism (see Converso, Morisco, and Marrano). The existence of superficial converts (i.e., Crypto-Jews) was perceived by the Spanish monarchs of that time (King Ferdinand and Queen Isabella) as a threat to the religious and social life of Spain. This led Torquemada, who himself had converso ancestors, to be one of the chief supporters of the Alhambra Decree that expelled the Jews from Spain in 1492.

Torquemada was born on October 14, 1420, either in Valladolid, in the Kingdom of Castile, or in the nearby village of Torquemada. He came from a family of conversos (converts from Judaism); his uncle, Juan de Torquemada, was a celebrated theologian and cardinal, whose grandmother was a conversa. The 15th Century chronicler, Hernando del Pulgar, who was a contemporary to de Torquemada, and himself a converso, recorded that Tomás de Torquemada's uncle, Juan de Torquemada, had an ancestor, Álvar Fernández de Torquemada, who was married to a first-generation conversa.

 

The Pope went on to appoint a number of inquisitors for the Spanish Kingdoms in early 1482, including Torquemada. A year later he was named Grand Inquisitor of Spain, which he remained until his death in 1498. In the fifteen years under his direction, the Spanish Inquisition grew from the single tribunal at Seville to a network of two dozen Holy Offices. As Grand Inquisitor, Torquemada reorganized the Spanish Inquisition (originally based in Castile in 1478), establishing tribunals in Sevilla, Jaén, Córdoba, Ciudad Real, and (later) Saragossa. His quest was to rid Spain of all heresy. The Spanish chronicler, Sebastián de Olmedo, called him "the hammer of heretics, the light of Spain, the savior of his country, the honor of his order."

After fifteen years as Spain's Grand Inquisitor, Torquemada died in the monastery of St. Thomas Aquinas in Ávila on September 16, 1498, and was interred there. His tomb was ransacked in 1832-only two years before the Inquisition was finally disbanded. His bones were allegedly stolen and ritually incinerated as though an auto-da-fé took place.

 

The Rose Cross

 
The Poor Fellow-Soldiers of Christ and of the Temple of Solomon (Latin: Pauperes commilitones Christi Templique Salomonici), also known as the Order of Solomon's Temple, the Knights Templar or simply the Templars.

  • Templars = Crypto-Jews

 

Inquisition

   

   

   

   

   

 

Inkvizicija

 

Reconstructionist Judaism

Izabrana zajednica

Reconstructionist Judaism is a modern Jewish movement that views Judaism as a progressively evolving civilization and is based on the conceptions developed by Mordecai Kaplan (1881–1983).

"Platform on Reconstructionism". It is not a mandatory statement of principles, but rather a consensus of current beliefs. Major points of the platform state that:

Judaism is the result of natural human development. There is no such thing as divine intervention; Judaism is an evolving religious civilization; Zionism and aliyah (immigration to Israel) are encouraged; Reconstructionist Judaism is based on a democratic community where the laity can make decisions, not just rabbis; The Torah was not inspired by God; it only comes from the social and historical development of Jewish people; The classical view of God is rejected. God is redefined as the sum of natural powers or processes that allows mankind to gain self-fulfillment and moral improvement; The idea that God chose the Jewish people for any purpose, in any way, is "morally untenable", because anyone who has such beliefs "implies the superiority of the elect community and the rejection of others."

 

Na Rubu Znanosti, Posluh

Izabrana zajednica

Index