Phaeton

Rat na nebu, rat na zemlji


Da li su gromade stijena različitih veličina, koje zovemo asteroidima, ostaci nekadašnjeg planeta?

Naš je Sunčev sistem nekako čudno građen. Prvo, brojeno od Sunca, četiri su malena planeta: Merkur, Venera, Zemlja, Mars. Zatim, iza Marsa, nema dugo dugo ničega, putuješ stotine milijuna kilometara, a da nigdje ne možeš otpočinuti i protegnuti noge na nekom planetu. Pa ipak, ovdje nije baš da nema "ničega". Na tom dijelu puta umjesto jednog poštenog, pravog planeta nalazi se tisuće i tisuće sitnih komada, kao da je kroz to područje prošla neka interplanetarna drobilica koja je dobro obavila svoj posao mrvljenja. Tek iza tog područja "kamenoloma" planeti se opet nižu normalno: Jupiter, Saturn, Uran, Neptun, Pluton. Ukupno ih je devet, a kad bismo one tisuće krhotina između Marsa i Jupitera složili na hrpu, bilo bi ih deset, peti (po redu od Sunca) bio bi onaj koji sada nedostaje, kojeg nema u jednom komadu. Da li je nekad postojao? Ako jest, što ga je raskomadalo?

Priča o asterodima ili planetoidima - a tako se u astronomiji zovu ti mali planeti između Marsa i Jupitera - stara je gotovo dva stoljeća, točnije od one novogodišnje noći 1800/1801. kada je talijanski astronom Piazzi otkrio prvi planetoid, Ceres, ujedno i najveći (promjer mu je 770 kilometara). Iduće godine nalazi bremenski liječnik i ljubitelj astronomije Olbers drugi maleni planet, Palas. Treći planetoid, Juno, otkriva 1804. Harding, a 1807. Olbers je ugledao Vestu. Nakon toga nije sve do 1845. godine bilo otkrića novih asteroida. Te godine Hencke zamjećuje na nebu Astreu, 1847. i Hebe. Od te godine nadalje pojačava se lov na asteroide s više ili manje uspjeha, no kad je godine 1890. Max Wolf iz Heilderberga primijenio fotografiju, porastao je naglo broj tih nebeskih tijela i astronomski almanasi punili su se gotovo preko noći novim imenima. Neki su otkriveni i s naših zvjezdarnica, pa tako imamo u svemiru asteroide s imenima "Croatia" (nazvanog u čast otvorenja naše Zvjezdarnice), "Nova Jugoslavija", "Tito", "Srbija", "Beograd". Do danas, ima ih već oko 2000 s proračunatim stazama, cijeni se da ih je ukupno između 50.000 do 100,000 ako se uračunaju i oni najsitniji koji se vjerojatno neće nikada naći, barem ne s teleskopima sa Zemlje. Presitni su to kamenčići, naprosto nekovrsna interplanetarna prašina.

Ukupna masa do sada poznatih planetoida nije veća od 1/1000 mase Zemlje i većina ih se zadržava u zoni između planeta Marsa i Jupitera, premda neki imaju jako izdužene (eliptične) staze pa zađu povremeno i u blizinu Sunca odnosno čak Zemlje. Eros na primjer (promjer mu je 20 kilometara) u stanju je doći na "svega" 22 milijuna kilometara udaljenosti od Zemlje, Ikarus se može približiti Zemlji i do 7 milijuna kilometara, a posebno je uzbuđenje astronomima priredio godine 1937. Hermes, prošavši pokraj Zemlje na svega 600.000 kilometara. Nije isključeno da je nekoć, u davnoj geološkoj prošlosti Zemlje, prije stotina milijuna ili više milijardi godina poneki od asteroida doista i udario u Zemlju. Ako je to bilo tijelo promjera više kilometara, bio je to gigantski meteor koji je probio Zemljinu koru (tada još pogotovo tanku) i izazvao sigurno niz popratnih pojava u formiranju reljefa Zemlje. Geografi, uostalom, danas znaju za niz formacija na površini Zemlje koje su lako objašnjive padom velikih meteora (u Njemačkoj i Kanadi, na primjer).

No, nas ovdje ne zanima toliko tema bombardiranja Zemlje projektilima iz svemira (o čemu možemo popričati jednom drugom prigodom), koliko nastanak i porijeklo onih malih nebeskih tijela između Marsa i Jupitera, tijela koja su, uz meteore preostali nakon raspada repatica, brazdali možda svojedobno po našoj Zemlji, Da li su planetoidi, ovakvi kakvi su danas, nastali prigodom formiranja cijelog Sunčevog sustava, ili su tek preostale krhotine nekog praplaneta koji je svojedobno kružio oko Sunca na nekoj stazi između Marsa i Jupitera? Taj je hipotetski, danas nepostojeći, planet nazvan u astronomskoj literaturi Faeton. Još je slavni Kepler (kojega svi iz škole znamo po "Keplerovim zakonima") pretpostavio da postoji peti planet između Marsa i Jupitera. Kepler nije imao pravo, taj planet nije nikada nađen, no umjesto njega nađeno je na tisuće već spomenutih asteroida.


Da li je između Marsa i Jupitera, tamo gdje sad kruži tisuće malih asteroida, nekad postojao planet razbijen
u komadiće? Ako je tako, zašto i kako se to moglo dogoditi? Mitski junak Faeton nije znao upravljati
sunčevim kolima pa je stradao, a zašto bi stradao hipotetski planet koji je po njemu dobio ime?

Godine 1804., već Olbers pretpostavlja da su mali planeti ostaci, krhotine, od eksplozije hipotetskog Faetona i od tada pa sve do današnjeg dana ne prestaju planetoidi, odnosno njihov praotac planet Faeton, golicati uobrazilju ljudi sklonijih davanju konačnih odgovora na zagonetke o kojima imamo premalo podataka. Koliko god možda na prvi pogled izgleda fantastična pomisao o raspadu jednog planeta na mnogo komadića, svojstva asteroida su takva da sama navode na taj zaključak. Kao prvo, oni su nepravilna oblika, pogotovo oni manji među njima, a međusobno se vrlo razlikuju po stazama. Teško je zamisliti da bi jedno manje tijelo od desetak kilometara promjera i još s eliptičnom stazom, nastalo prilikom procesa formiranja velikih planeta. Pojas asteroida zadaje muke svim teorijama o postanku našeg planetarnog sistema. Najjednostavnije je prvo zamisliti jedan planet na tom mjestu (Faeton), a zatim kasnije njegovo raspadanje. No, dobro, dovde je sve u redu. Ali zašto i kako? ZAŠTO bi se neki planet raspao?

Taj planet nije tek neka staklena čaša koja se razbije kad je malo kvrcneš. Ako se taj Faeton (hipotetski) nekoć raspao, mora da ga je nešto gadno lupnulo. Ili je eksplodirao zbog planetarnih procesa u njegovoj unutrašnjosti, tektonske kataklizme nekog nezamislivo jakog potresa koji je razorio cijeli planet. Nevjerojatno, jer takav potres hranjen energijama samog planeta ne bi imao snagu i da raznese planet, da ga razbaca po velikom sektoru Sunčevog sustava. Možda je krivac svega planet Jupiter kojem se Faeton previše približio? Poput onog Faetona iz starogrčke mitologije (po kojem je taj hipotetski planet i dobio ime) sina Helija (boga Sunca) i Klimene. Na Faetonovu molbu prepusti mu otac na jedan dan upravljanje sunčevim kolima, ali dječak, preslab za taj posao, zapali nebo i zemlju: na to ga je Zeus ubio munjom da spriječi dalju nesreću... Faeton je, poput Dedalova sina Ikara kojeg je snašla slična sudbina, simbol hrabrosti, ali i nesmotrenosti, nerazboritosti.

I upravo ovdje, na toj faetonskoj simbolici osniva se i jedna od "najluđih" hipoteza, hipoteza koja nema veze s približavanjem tog planeta Jupiteru, već ima veze s fantastikom. Govori nam o tome da su Faeton, možda, nekoć nastavala razumna bića koja su ovladala nuklearnim silama i - bilo u nekom nuklearnom ratu ili pak nehotice u nekom eksperimentu s atomskom energijom na planetarnom planu neuporedivo veće koncentracije od ove kakvom mi raspolažemo - razorila vlastiti planet? Jesu li možda ovladali procesom anihilacije materije, proizvodnjom antimaterije, koja je greškom došla u dodir s materijom njihova planeta i - sve odleti u svemir! Previše fantastično, a da bi moglo biti vjerojatno?

Pa ipak, nije a priori nemoguće. Mi smo, na primjer, tek prije dva stoljeća uposlili vodenu paru za pogon strojeva, a danas već znamo napraviti hidrogenske bombe koje, teoretski, nemaju gornju granicu snage. Što je sve mogla postići jedna civilizacija tisuće godina starija, koja se uza sve tehničko znanje nije mnogo razvila u etičkom pogledu? Jesu li Faetonci bili jedna slijepa ulica evolucije? Možda je to poučan primjer i za nas. Ili je ta faetonska tragedija samo plod naše bujne uobrazilje u smislu one narodne "u strahu su velike oči", a posrijedi je zapravo obična prirodna katastrofa bez djelovanja razuma. Hoćemo li ikada doznati pravu istinu? Može li se naći "corpus delicti" o ratničkoj ludosti Faetonaca ili pak o tragici jedne civilizacije koja je ovladala nekim silama, ali su se one nekom fatalnom greškom okrenule protiv svog tvorca.

Nedavno je otkriveno da meteoriti posjeduju magnetizam što bi bio korak bliže prema potvrdi hipoteze da je ona interplanetarna ruševina između Marsa i Jupitera zaista bila nekoć kompaktan planet. Na nekim su pak meteoritima otkriveni tragovi organskih spojeva, aminokiselina, i još nije posve jasno jesu li te organske tvari meteoriti pokupili prilikom prolaza kroz Zemljinu atmosferu ili su pak vanzemaljskog porijekla. Faetonskog možda? U tom slučaju, fantazmagorična slika jedne, vlastitom tehnikom uništene, civilizacije dobila bi, ako ne već potvrdu, a ono barem jasnije okvire unutar kojih bi se naša mašta tek - razbuktala. I ne bez zadnje primisli i o sudbini naše planetarne lopte...

Tekst je napisao Damir Mikuličić, a objavljen je u časopisu Čovjek i svemir broj 5-6, iz 1986-1987. godine.

 

Missing Planet - Cosmic War Hypothesis

Wars of the Gods c. 10950 BC

We are dealing with an extraordinarily sophisticated, very ancient civilization, the founding of which some say is of the ancient Sumerian and Egyptian texts that describe a certain time period before our known human history, and which predates the ancient scriptures of most holy books.The dates on these stone tablets depict a time of ancient battles and beyond. We find they are full of references to an ancient war fought by advanced alien races. They refer to ancient wars fought by the Gods, which are described in many ancient texts as the Wars of the Gods. That somebody of intelligence existed here millions of years ago (if it wasn't man then it was perhaps a precursor, perhaps a human-like race or possibly an extraterrestrial race) we don't really know for certain. In this ancient time another planet is said to have existed where the asteroid belt now populates an area in space near Jupiter. We know that the mass of the planet was a planet that should have lain in the asteroid belt. It was a large water bearing planet, able to sustain life like Earth, the size of Jupiter, that was home to intelligent life which could have had a larger physiology, in other words, giants. What we are looking at here is a large planetary war for power and that planet mentioned was literally blown apart.

We suggest;

Wars of the Gods c. 10950 BC

 

The planet Phaethon died because of a nuclear war?

In times immemorial, between Mars and Jupiter, there was another planet split into parts as a result of some kind of cataclysm. Now in the place of its former orbit there is a belt of asteroids. The echoes of that cosmic catastrophe have been preserved in the traditions of many peoples, in particular in the ancient Greek myth of Phaeton. Many scientists, ufologists, esotericists, science fiction writers believe that a highly developed civilization flourished on Phaeton.

Hunting for asteroids

Since ancient times, astronomers have wondered why the distance between the orbits of Mars and Jupiter is so great. By all accounts, there must be another planet. Johannes Kepler put forward this hypothesis in the 17th century. And 100 years after it, German astronomers Johann Daniel Titius and Johanne Ehlert Bode found a regularity in the arrangement of the planets of the solar system and proposed a simple rule that makes it easy to determine the distance of any of them to the Sun.

How to do it? It is necessary to write a series of numbers: 0, 3, 6, 12, 24, 48, 96, 192, in which each, starting with the third number, is twice as large as the previous one. Then add 4 to the numbers of this series and put the four ahead. A new series will be obtained: 4, 7, 10, 16, 28, 52, 100, 196.

Now we should divide all these numbers by 10 and get fairly accurate distances of the planets from the Sun (if we take the distance from the Earth of our luminary for one astronomical unit): 0.4 – Mercury; 0,7 – Venus; 1 – Earth; 1.6 – Mars; 2.8 -?; 5.2 – Jupiter; 10-Saturn; 19.6 -? (This is Uranus, at that time not yet open).

But when in 1781 William Herschel discovered Uranus at a distance from the Sun, corresponding to the Titius-Bode formula, many astronomers believed in the truth of this numerical pattern – and began searching for the missing planet between Mars and Jupiter.

Many searched for it, but discovered quite accidentally on New Year’s Eve in 1801 the director of the observatory in Palermo (Sicily) Giuseppe Piazzi. This celestial body, called Ceres, moved exactly along an orbit corresponding to the Titius-Bode rule.

True, he was embarrassed by the too weak shine of the “newly baptized”, who said that very little baby is spinning between Mars and Jupiter, much inferior to other planets in the Solar System (only 960 kilometers across). But a year later the doctor and amateur astronomer Heinrich Wilhelm Olbers discovered at the distance of 2.8 astronomical units from the Sun the same crumb of Pallas.

Subsequently, Juno, Vesta, Astrea were found. Then the astronomers realized that in the orbit between Mars and Jupiter there are many small asteroids, and discovered a real hunt for them. By the beginning of the XX century, more than 300 small planets were recorded and described, and by 2011 there were already 285,000. But the names have only 19 thousand.


Ceres and Vesta

All this “space garbage” is pushed in the space between Mars and Jupiter. But the paths of some asteroids under planetary influence have become quite bizarre. For example, Eros enters the orbit of Mars, Amur, Ganymede, Hermes and Apollo into the orbits of Mercury and Venus, and Icarus gets almost to the Sun, and every 19 years passes near our planet.

But still, if you put together parts of this cosmic puzzle, you will get a planet that is as big as Mars and Earth, and perhaps even better than them.

How did Phaethon die?

What monstrous power destroyed Phaethon (if, of course, he really existed)?

Heinrich Olbers suggested that the fifth planet was on a gravitationally unstable orbit in the zone of simultaneous impact of the gravitational field of Jupiter and the Sun – and tidal forces literally tore it apart.

Writer Anatoly Mitrofanov developed this version in the novel “On the tenth planet” (1960), suggesting that in the death of Phaeton largely responsible for the highly developed civilization of the Faetians, made an unsuccessful attempt to curb the dangerously increased volcanic activity caused by the instability of the core of the planet under the influence of tidal forces of Jupiter.

According to the hypothesis of geologist Igor Ryazanov, 4.5 billion years ago (500-600 million after the beginning of the formation of the solar system), a body the size of our Moon, flying from outer space, crashed into Phaethon, splitting it into a lot of asteroids. A similar version was supported by many other scientists.

Writer Alexander Kazantsev in the novel “Faetes” said that the ancient planet Faena was lost as a result of the nuclear war that caused the explosion of the oceans. The survivors of the interplanetary expeditions, who created colonies on Mars and Earth, survived.

As a variant of this hypothesis, there is an assumption that the civilization of Phaethon fought with the civilization of Mars. After the exchange of powerful nuclear strikes, the Red Planet became lifeless, and the Phaethon completely collapsed. This version is supported by the famous astrophysicist John Brandenburg, who stated that the cause of the death of life on Mars were two powerful nuclear attacks inflicted from outer space millions of years ago.

The Soviet astronomer Felix Siegel suggested that Mars, the Moon and Phaethon once constituted a three-planetary system with a common orbit around the Sun. The catastrophe of Phaethon turned it into asteroids and broke the balance of three bodies. Mars and the Moon reached the orbits closer to the Sun and began to heat up.

At the same time, the smaller Moon lost the entire atmosphere, Mars – the greater part of it. Later, the Moon passed in dangerous proximity to the Earth and was captured by it.

However, many scholars denied the existence of Phaethon. For example, the Soviet academician Otto Schmidt and his followers believed that asteroids were only embryos of planets, a building material that could not be blended into a single whole due to the gravitational influence of Jupiter.

With them, Lucy McFadden, an astronomer from the University of Maryland, agrees. In her opinion, Ceres is a planetary “embryo”, stopped in its development because of the influence of Jupiter’s powerful gravitational field, which did not allow him to gain the right amount of substance to become a full-sized planet.

A star named Jupiter

There is another unimaginably bold hypothesis. According to her, billions of years ago in our system there were two luminaries – Jupiter and the Sun. Both of them influenced the orbits of the planets, and Phaethon and Mars were predominantly in the planetary system of the star Jupiter.

On Phaeton there was a highly developed technocratic civilization that successfully surmounted the “nuclear threshold” in its development, subjugated to itself the mighty forces of nature, released into outer space and created colonies on Mars, Earth, Venus, gradually transforming these planets into suitable for life.

But over time, irreversible processes developed on Jupiter, and it flashed a supernova, first expanding almost to the orbit of Phaeton, and then “shrinking” to the current size of the gas giant, gradually cooling down. A colossal splash of energy hit the Phaethon, splitting it into pieces.

All planets of binary stars were torn from orbits. Particularly affected were Mars, Earth and Venus, on which all life was destroyed. Fortunately, survivors of the interstellar expeditions of the phaetes who by that time already inhabited the planets discovered in the systems of Alpha Centauri, Sirius, Deneb, Lira.

Millions of years later, when the consequences of the colossal cosmic catastrophe subsided, they returned to their ancestral home, now only the solar system, and discovered that the planet Earth is quite suitable for development. Now she has got a companion – the Moon, in which the Faetians identified the core of their native planet.

It is interesting that in the 3rd century BC, the chief curator of the Library of Alexandria, Apollonius Rodius, wrote that there was a time when the moon did not exist on the earthly sky. This information the scientist received, rereading the oldest manuscripts, which then burned together with the library.

The myths of the Bushmen of South Africa also state that before the flood the night sky was illuminated only by the stars. There is no information about the Moon and in the most ancient chronicles of the Maya.

These ancient sources are echoes of the knowledge of the terrestrial civilization of the phaetes, which has reached the highest development, but was destroyed, ironically, by the fragment of its native planet – a large asteroid colliding with the Earth. After that, mankind (its surviving remnants) was thrown back into a primitive state – and was forced to start all over again.

 

Superman

Superman je rođen na planetu Kriptonu, u naprednoj civilizaciji. Malog Kal-Ela njegovi roditelji šalju u svemirskom brodu na trogodišnji put prema Zemlji trenutak prije eksplozije planeta.


Asteroidni pojas

Asteroidni pojas je područje Sunčeva sustava između Marsove i Jupiterove putanje u kojem se gibaju patuljasti planeti Ceres i Vesta i oko 750 000 asteroida (planetoida) s promjerom većim od 1 kilometar i milijuni manjih. Do sada je pronađeno 238 asteroida većih od 100 km, dok se za manje asteroide vjeruje da ih je otkriven tek mali postotak.

Početkom 17. stoljeća astronom Johannes Kepler iznio je teoriju da se udaljenosti između planeta mogu prikazati u matematički i glazbeno skladnim omjerima, te je uočio kako su staze Marsa i Jupitera previše razmaknute u odnosu na putanje ostalih planeta, pa je pretpostavio kako unutar njih vjerojatno postoji još neki neodkriveni planet.

Johannes Daniel Titius i Johann Elert Bode pronašli su jednostavnu zakonitost po kojoj se mogu računati udaljenosti planeta od Sunca.
Prema Titius – Bodeov zakonu, svi planeti oko Sunca kruže na određenim razmacima, dok je razmak između Jupitera i Marsa dvostruko veći nego što bi smio biti. Taj zakon predviđa između putanja Marsa i Jupitera, na udaljenosti 2.8 AJ od Sunca, postojanje nekog planeta.

1801. godine Talian Giuseppe Piazzi, tijekom rutinskog pretraživanja neba odkrio je planet kojeg je nazvao Ceres. Astronome je zbunjivala premala veličina Ceresa samo 940 km u promjeru, očekivali su mnogo veće tijelo (promjer mjeseca je 3 647 km). Kako u to vrijeme nije postojao pojam planetoid ili asteroid, nazvan je patuljasti planet. Nakon dvije godine Heinrich Wilhelm Olbers otkrio je Pallas, a do 1807. godine odkriveni su Juno i Vesta. Pokazalo se kako je asteroidni pojas prepun patuljastih planeta koji se nazivaju asteroidi ili planetoidi.

 
Usporedba veličina asteroida: 4 Vesta, 21 Lutetia, 253 Mathilde, 243 Ida, 433 Eros, 951 Gaspra, 2867 Šteins, 25143 Itokawa. - Vesta, Ceres i Mjesec prikazani u mjerilu.

Asteroidni pojas nastao od nekad uništene planete, tvrdio je Olbers. Znanstvenici su mnogo raspravljali o tome, neki su tvrdili da se asteroidi pojas oblikovao kad i ostali dijelovi Sunčeva sustava, dok su drugi tvrdili da je asteroidni pojas nastao od ostataka planeta koji se raspao u nekoj kozmičkoj katastrofi.

 
Umjetničko viđenje prasunčeve maglice. - Saturn

 

 

Gibanja i grupacije asteroida

 

Asteroidi ili planetoidi su kamena ili metalna nebeska tijela, koja samostalno ili u skupinama obilaze oko Sunca. U usporedbi s planetima mnogo su manji i nepravilnog oblika. Ukupna masa asteroida procjenjuje se na 1022 kg (oko 1000 puta manje od mase Zemlje).

Staze asteroida su vrlo razbacane, različitih inklinacija i ekscentriciteta. Većina asteroida obilazi Sunce u glavnom asteroidnom pojasu u procijepu između Marsove i Jupiterove staze, neki prilaze Suncu bliže od Marsa (Amori) i Zemlje (Apoloni), neki se gibaju u putanji Jupitera (Trojanci).


Asteroid 944 Hidalgo poznat kao najudaljeniji.

U samom asteroidnom pojasu postoji područje najveće gustoće putanja asteroida (između 2.2 i 3.3 AJ) što se naziva "glavni pojas". Neki od njih uzajamno su povezani svojim gravitacijskim poljem, grupiraju se i zajedno se gibaju oko Sunca (Trojanaci). Jupiterovi trojanci su raspoređeni u dvije izdužene grupe s zaobljenim krajevima. Kreću se duž orbite blizu 5.2 AJ. Hildaima putanja između 3,7 AJ i 4.2 AJ

 
Hildas (crno) i Trojanci (sivo) gledani u ekliptičkoj ravnini oko 190 stupnjeva. - Orbita 153 Hilda (zeleno), Jupiter (crveno)

 
Hildas (crveno) i Trojanci (zeleno) - Hildas trokut (crno)

Asteroidi se okreću, a period vrtnje iznosi od 2.5 do 85 sati, u prosjeku 8 sati, oko Sunca gibaju u istom smjeru kao i planeti, prosječne inklinacije (nagib u odnosu na ekliptiku) su manje od 16°.

Orbitalni periodi: Vesta 3,6 god., Ceres 4,6 god., Hilda 7,9 god., Jupiter 11,8 god.

Sunčev sustv ne izgleda potpuno skladan i dorađen.i upučuje na neku astronomsku katasstrofu.

Eksplozija stvara energiju u svim smjerovima. Nakon eksplzije planeta centar mase svih krhotina i dalje bi trebao kružiti oko Sunca duž putanje sličaj putanji planeta prije eksplozije. Centar mase asteroidnog pojasa kruži između Marsa i Jupitera blizu Ceresa.

Razbacane putanje i grupacije asteroida proturijeće teoriji da je pojas nastao od Protoplanetarnog diska prije četri milijarde godina. A upravo upućuju da bi to mogli biti ostaci planeta koji se raspao u nekoj kozmičkoj katastrofi.

Također aksijalna i radijalna gibanja bi i očekivali nakon raspada planete.

 

Raspadnuta planeta

Asteroidni pojas je područje Sunčeva sustava između Marsove i Jupiterove putanje u kojem se gibaju brojna nepravilno oblikovana tijela. Već u 17. stoljeću astronomimi su uoćili da između Marsa i Jupitera ima mjesta za još jedan planet. Nakon pretrage tog dijela neba pronašli su veliki broj malih tijela koje su nazvali asteroidi i planetoidi. Predpostavljali su da su ta mala tijela ostaci neke raspadnute planete. Nisu znali što se dogodilo toj planeti te su iznijeli teoriju da je asteroidni pojas nastao kad i ostali dijelovi Sunčevog sistema. Međutim, mnogo se raspravljalo i nisu se svi znanstvenci složili oko toga. Asteroidi su mala razlomljena tijela (krhotine). koja se aksijalno i radijalno gibanju, njihove grupacije i razbacane putanje podržavaju teoriju o kataklizmi planete. Nakon eksplozije, krhotine planete su se razletjele na sve strane, a jedan dio (epicentar) nastavio je kružiti oko sunca (glavni pojas).


Asteroidi

Planetoidni pojas oblikovao se kad i ostali dijelovi Sunčeva sustava, a gravitacijski utjecaj Jupitera (plimna sila) onemogućio je stvaranje planeta, ograničio njegovu širinu i odredio pukotine u njemu (Kirkwoodove pukotine). Smatra se da su u tom području postojala veća tijela koja su prvih 10 milijuna godina bila iznutra vruća. Ta su tijela bila izložena mnogobrojnim udarima pa su razmrvljena.

Gravitacija Jupitera

Logički pogrešno je tvrditi da je gravitacijski utjecaj Jupitera onemogućio stvaranje planeta.

Prosječna udaljenost planeta od Sunca (AJ - približno 150 000 000 km)
Merkur: 0,38 AJ
Najveća gustoća asteroida je između: 2,2 i 3,3 AJ
Ceres: 2,54 AJ
Nestala planeta: 2,8 AJ
Jupiter: 5,18 AJ

Prosječna udaljenost od Jupitera
Nestala planeta: 2,38 AJ
Ceres: 2,64 AJ

Masa Sunca je 1,9891 x 1030 kg (330 000 puta više od Zemlje) to je 99,86% mase cijelog Sunčevog sustava. Ekvatorska površinska gravitacija Sunca je 274,0 m/s2  = (27,94 g).
Masa Jupitera je 1,898 6 × 1027 kg (317,8 Zemljine), s površinskom gravitacijom na ekvatoru 24,79 m/s2 = (2,528 g).

Merkur je više od šest puta bliži Suncu nego Jupiter "Netaloj planeti", a Zemlja je dva i po puta bliža Suncu nego Jupiter Ceresu.

Postavlja se pitanje kako su se formirale unutrašnje planete ako znamo da Sunce ima veću masu i gravitaciju od Jupitera a i mnogo su bliži Suncu nego Jupiter "Nestaloj planeti"?

Jupiterovi mjeseci

Jupiterovi prirodni sateliti su prirodni sateliti ili mjeseci koji kruže oko Jupitera i do sada ih je otkriveno ukupno 67.

Također se postavlja pitanje kako su nastali Jupiterovi mjeseci?

Jupiterovi prirodni satelit


Jupiter s velikom crvenom pjegom i galilejanski mjeseci.

Jupiterovi nepravilni sateliti

Izvan putanja galilejanskih satelita nalazi se u orbiti oko Jupitera još 55 mala satelita u nepravilnim putanjama.

Jupiterovi nepravilni sateliti
Zodijačka svjetlost


Jupiterovi nepravilni sateliti (vanjski) i njihove putanje.


Snimak Amalteje u boji.

Orbitalna gibanja

Tvrditi da su u tom području postojala veća tijela koja su prvih 10 milijuna godina bila iznutra vruća je hipoteza i nije utemeljena ni na kakvim dokazima.
Da su postojala manja tijela ona bi se orbitalno gibala, kako vidimo Zemlju i Mjesec...

 
Keplerov zakon o orbitalnom gibanju planeta

Razmrvljena mala tijela

Smatra se da su ta tijela bila izložena mnogobrojnim udarima pa su razmrvljena, što je također logički pogrešno tvrditi. Mala tijela koja vidimo bila su izložena mnogim udarima i nisu se razmrvila. Krhotine nisu nastale međusobnim sudaranjima i logičnije je tvrditi da su nastali od raspadnute planete.

 
253 Mathilde je asteroid duljine oko 50 kilometara, koji na sebi ima krater velik skoro polovicu duljine.- Asteroid 433 Eros.


Fobos - Fobos se raspada

 

Kometi


Komet Čurjumov-Gerasimenko.

Kometi se gibaju oko Sunca izduženim stazama. Većina ih stiže sa samog ruba Sunčevog sustava. Sastoje se od silikatne prašine, smrznutih plinova i leda. Kada se kometa počne približavati Suncu, zbog povećanja temperature, led i smrznute čestice počinju isparavati stvarajući oblak plina oko kometa koji se zove koma.

 
Komet Ikeya–Seki. - Usporedba jezgri kometa Tempel 1 i Hartley 2

Kometi kratkotrajne pojave

Zbog gubitka materije kometi su kratkotrajne tvorevine. Od kometa nastaju potoci meteora, potoci prate postojeće komete ili se nalaze na putanjama iščezlih kometa. Manji kometi nestanu nakon 1 do 5 prolazaka oko Sunca, što se prvi put primijetilo 1872., kada se umjesto kometa Biela pojavio roj meteora Andromedida ili Bielida. Halleyjev komet je pri prolasku trošio 50 tona vode u sekundi.

 
Mlazovi plina i leda izbijaju iz kometa Hartley 2. - Komet 67P je 4 km široka smrznuta planina od stijena i leda.

Kako su kometi konačnoga trajanja, nisu mogli preživjeti u Sunčevoj blizini od postanka Sunčeva sustava, pa se pretpostavlja da postoji neko "spremište kometa".
"Negdje u prostoru mora postojati zaliha kometa. U blizini Sunca oni se pokazuju krhkim, troše se i ponekad pretvaraju u meteorske rojeve."


Bielin komet iz veljače 1846., i ubrzo nakon toga komet se razdvojio u dva dijela.

Tvrditi da postoji spremište kometa koje Sunčev sustav vuće za sobom već četiri i po milijarde godina nema nikakvog logičnog objašnjenja. Kometi su ništa drugo nego ostaci "Nestale planete" koji su se razletjeli u suprotnom smijeru od Sunca te u širokom luku kruže oko Sunca. Približavanjem Suncu zamrznuti plinovi i voda isparavaju te stvaraju trag koji zovemo koma.

Oortov oblak

 

Pluton

 
Pluton

 
Pluton

Pluton koji je najbliži tom spremištu kometa je nekim čudom skoro pošteđen od kratera.

 

Nestali planet

Astronom Tom Van Flandern iz Američkog pomorskog opservatorija u Washingtonu, D.C. tvrdio je u znanstvenom časopisu Icarusu o eksploziji desetoga planeta. Iako priznajući da ne može zamisliti bilo koji način na koji bi se neki planet mogao rasprsnuti, on je predstavio uvjerljive dokaze da je deseti planet između Marsa i Jupitera mogao doista biti uništen i da je mogao biti izvor ne samo asteroidnoga prstena već i kometa koji su ušli u unutarnji Sunčev sustav.


Meteoriti


Meteorit ALH84001 otkriven u Antarktici in 1984.

Iako je danas asteroidni pojas hladan i suh, znanstvenici znaju da su ondje jednom vladali topli i vlažni uvjeti koji su bili pogodni za stvaranje nekih biomolekula, tj. osnovnih molekula za razvoj života. Tragovi biomolekula pronađeni u unutrašnjosti meteorita, koji su došli iz asteroidnog pojasa, mogli su se formirati jedino uz prisutnost topline i vlage. Sunce je prije zapravo bilo mnogo manje sjajno nego što je danas, pa ako uzmemo u obzir Sunčevu svjetlost, pojas asteroida mogao je biti čak i hladniji nego što je danas. A ipak znamo da su neki asteroidi bili zagrijani do temperature tekuće vode, koja je omogućila stvaranje nekih od tih zanimljivih biomolekula.

Meteoriti su kamena ili željezna tijela koja su iz asteroidnog pojasa pala na površinu Zemlje. Unutrašnjost asteroida se sastoji od metalne (željezne) jezgre i stjenovitog (silikatnog) plašta, oko kojega je obavijena kora s mnogo ugljika. Prema sastavu djele se na 3 skupine;

C - tamni ugljikovi asteroidi (75%)
S - kameni asteroidi (15%)
M - metalni asteroidi (10%)

Hondriti su vrsta kamenih meteorita, sadrže organske materije i minerale koji sadrže vodu. Neki imaju vrlo složene organske spojeve, koji se javljaju u omjerima i vezama neuobičajenim na Zemlji, te neku vrstu tjelešaca. Pojava tih tvari je dokaz da su bili u pogodnim uvjetima za nastanak organogenih spojeva iz neorganske tvari.

 

Meteorit Murchison


Murchinson meteorit

Meteorit Murchison (Australija 1969) ima visoki postotak vode (12%). U njemu je pronađeno 92 različite aminokiseline od kojih samo 19 postoji na Zemlji.

Space rock contains organic molecular feast
Murchison meteorite

 

Cijano-bakterija u meteoritu

 
Fosilna vanzemaljska bakterija iz meteorita - Cijanobakterije iz meteorita koje je ispitivao Richard Hoover

NASA-in tim, na čelu s Richardom Hooverom iz Marshall Space Flight Centera u Huntsvilleu otkrio fosiliziranu izvanzemaljsku bakteriju u jednom meteoritu. Sama bakterija je bila anaerobna i spadala je u vrstu cijano-bakterija no nije nalikovala ni jednoj poznatoj bakteriji s planete Zemlje.

Richard Hoover, NASA Scientist, Claims Extraterrestrial Life Evidence Found In Meteorites
NASA scientist: Evidence of alien life on meteorite

 

Nusproizvodi bakterijske aktivnosti u meteoritu

Science magazin je objavio kako je tim Davida McKaya iz NASA-e otkrio tragove života u meteoritu, točnije nusproizvode bakterijske aktivnosti.

Fossil Life in ALH 84001?

 

Meteorit koji je pao prošle godine sadrži iznenađujuće molekule

Kemičarka iz Arizone Sandra Pizzarello i njezini kolege istopili su neke minerale pomoću kiseline, ono što je ostalo su mnogi organski spojevi koji sadrže sumpor i kisik, od kojih neki još nikada nisu bili identificirani u meteoritima. Molekule su se formirale u uvjetima sličnim onima koji su vladali mladom Zemljom, a to su toplina i bogatstvo vodom.

Meteorit koji je pao prošle godine sadrži iznenađujuće molekule
Meteorit koji je prošle godine pao na Zemlju, DONIO sastojke ŽIVOTA

 

Pronađen DNK u meteoritima


Meteorit koji je pao iznad Kalifornije

Istraživači su otkrili građevne blokove života u meteoritima, kao što su amino kiseline koje stvaraju proteine, također su pronašli nukleobaze, ključne sastojke DNK. Međutim, bilo je teško dokazati da te molekule nisu kontaminirane izvorima s Zemlje.
Znanstvenici potvrdili postojanje DNK materijala u meteoritima. Kako bi dokazali da meteori nisu kontaminirani DNK-om na Zemlji uspoređena su dva različita tla na koje je pao meteorit.


Pronađen DNK u meteoritima

Jedan je pao 1969. godine u Australiji, a drugi na Antarktici. Uzorci su bili potpuno drugačiji što znači da DNK zaista potječe iz svemira.
"Bio sam zapanjen i prvo nisam mogao vjerovati. Trebalo mi je godinu dana samo da provjerim prvobitni rezultat".
"Na početku se ovog projekta činilo da su nukleobaze u tim meteoritima bili zemaljska kontaminacija, ovi su rezultati meni bili veliko iznenađenje," rekao je Michael Callahan.
Osim dvije osnovne komponente DNK, adenina i guanina, znanstvenici su u meteorima pronašli i dvije kemijske supstance koje sudjeluju u biološkim procesima i nalaze se u staničnom tkivu. No, u meteorima su otkrivene i tri molekule čija se struktura ne može naći u biologiji što je još jedan dokaz da potječu iz svemira.

Carbonaceous meteorites contain a wide range of extraterrestrial nucleobases
Carbonaceous meteorites contain a wide range of extraterrestrial nucleobases PDF
Pronađen DNK u meteoritima

Pronađen DNK iz svemira
U meteoritima pronađeni tragovi DNK
Senzacionalno otkriće: Meteoriti pali na Zemlju u sebi imaju DNK
Građevni blokovi DNK pronađeni u meteoritima iz svemira

 

Fosilizirane vanzemaljske alge

 
Fosilizirane alge - Nepoznata fosilizirana struktura diatoma

 
Fosilizirane alge nezemaljskog podrijetla - Zemaljska alga pronađena u meteoritu Polonnaruwa

Fosilizirana alga vanzemaljskog podrijetla pronađena je u meteoritu iz Šri Lanke; publicirano u Journal of Cosmology pod nazivom: "Fossil Diatoms in a New Carbonaceous Meteorite".

Znanstvenici otkrili fosilizirane vanzemaljske alge

 

Nastanjive zone Sunčeva sustava


Procijenjena veličine nastanjive zone Sunčeva sustava

U astronomiji i astrobiologija, okružuju i nastanjive zone (CHZ), ili jednostavno nastanjive zone , kolokvijalno poznat kao Zlatokosa zona je područje oko zvijezde unutar koje planetarne mase objekata s dovoljnim atmosferskog tlaka može podržati tekuće vode na površini. Granica CHZ su izračunati koristeći poznate zahtjeve Zemljine biosfere, njezin položaj u Sunčevom sustavu i količini energije zračenja koje prima od Sunca.
Procjene za nastanjive zone unutar Sunčevog sustava rasponu 0,725 do 3,0 astronomskih jedinica.


Nestali planet

Promotrimo malo podrobnije područje Sunčeva sustava. "Nestala planeta" bi od Sunca trebala biti udaljena 2,38 AJ, granica nastanjive zone Sunčeva sustava je 3 AJ. Taj se planet nalazio na rubu ekosfere koja u našem Sunčevu sustavu označava područje mogućega života. Samo se unutar tog pojasa može odvijati evolucija. Ta se ekosfera od Venerine i Zemljine staze proteže do područja izmedu Marsa i Jupitera.
Jedino "Nestala planeta" nam objašnjava biomolekule i druge organske spojeve koji su pronađeni u meteoritima, takvi spojevi mogu nastati jedino u vodi koja je u tekućem stanju. "Nestala planeta" se nalazila u Nastanjivij zoni, imala je tekuću vodu, imala je sve uvjete za nastanak života i na njoj je također nastao život sličan kakav je i na Zemlji.

Circumstellar habitable zone

Scientists find life coming to Earth from space
Cells Retrieved From Stratosphere Are Alien Life, Scientists Claim
IZVANZEMALJSKA BIĆA U STRATOSFERI
Kometi i panspermija: posjetitelji iz svemira kroje našu sudbinu


Smrt Marsa

Znanstvenici su jednodušni u tome da je Mars ubilo silno bombardiranje asteroida. Tisuće ogromnih kratera koji su izbušili njegovu površinu tihi su svjedoci toga događaja.

Mars ima dva sasvim odvojena i jasno određena područja reljefa - južne visoravni snažno ispresijecane kraterima, od kojih je većina dva kilometra iznad "datuma", i relativno glatke i bez kratera sjeverne nizine, od kojih većina leži barem jedan kilometar ispod "datuma". Gorje i nisko područje zauzimaju otprilike svaki po jednu hemisferu, ali one se samo grubo podudaraju sa sadašnjom sjevernom i južnom hemisferom Marsa.
Geolog Peter Cattermole objašnjava:
"Crta dihotomije" koja odvaja te dvije zone uzdignuća, opisuje veliku kružnicu nagnutu približno 35 stupnjeva na Marsov ekvator.

Na Marsu je izbrojeno 3.305 kratera širih od 30 kilometara. Teško je objasniti zašto 3.068 od gornjega broja, ili 93 posto, leži južno od crte dihotomije; samo je 237 takvih velikih kratera pronađeno sjeverno od crte dihotomije. Jednako je čudna činjenica da je hemisfera bez mnogo kratera mnogo niža - za nekoliko kilometara - od njezinoga pandana s kraterima.
Razlog te dihotomije nizina-visina, kao što primjećuje geolog Ronald Greely, "ostaje jedan od većih neriješenih problema Marsa." Sigurno je samo to da je u određenom trenutku svoje povijesti planet bio pogođen kataklizmom gotovo nezamislivih razmjera.

Geograf Donald W. Patten i inženjer Samuel L. Windsor tvrde "Gubitak sjeverne kore možda nije proizašao iz izravnih srazova bilo gdje na sjeveru već je možda bio "domino" učinak razarajućih srazova na jugu."

Marsova hemisfera pogođena je gomilom projektila velikih brzina, koji su svi dolazili iz istoga smjera u isto vrijeme.

Što je moglo ovako trenutno ubiti Mars, odgovor je raspadnuta planeta koja se nalazila u blizini Marsa. Kamene krhotine tada su počele bombardirati sve članove Sunčeva sustava, njegove planete i mjesece, a pri tom su nastajali krateri promjera do 2300 km i dubine do 25 km.


Mars

Hellas i Argyre su najveći krateri stvoreni srazom u Sunčevu sustavu, leže južno od crte dihotomije.
Smješten na 295 stupnjeva zapadne geografske dužine i 40 stupnjeva južne geografske širine, Hellas je eliptički bazen, pet kilometara dubok, toliko masivan da su čak i bedemi njegovoga oboda 400 kilometara široki. Prema proračunima Pattena i Windsora taj ogromni krater oblikovao se kao rezultat sraza s predmetom promjera od 1.000 kilometara - "velikim poput Aljaske zajedno s Washingtonom i pola Oregona, dvaput većim od Teksasa, većim od većega dijela zapadne Europe.

Hellas i Argyre najdublji i najširi krateri u Sunčevu sustavu, koje na drugoj strani Marsa čudno nadomještava Izbočina Elysium i ogromna Izbočina Tharsis.

U rekonstrukciji Pattena i Windsora, Hellasov projektil koji je pogodio Mars, obrušavajući se kroz atmosferu brzinom od 40.000 kilometara na sat prema točki sličnoj bikovom oku u središtu atmosfere južno od crte dihotomije: Hellasov komad pogodio je Marsovu koru skoro okomitim izravnim udarcem. Prešao je u unutarnju magmu Marsa, stvarajući ogromne valove pod pritiskom. Hellasov komad nije izašao kroz drugu stranu kore... Ali kut udarca i njegova brzina prouzročili su ogromni unutrašnji poremećaj, koji je imao za ishod ogromni par izbočina na suprotnoj hemisferi...

Krater Hellas i Vulkanska regija: Olympus Mons, Tharsis Mons i Alba Mons

Hellas je najveći i najdublji krater poznat u Sunčevom sustavu. Dno bazena je oko 7.152 m, dubok 3.000 m, s promjerom od oko 2.300 km.

Vulkanska regija najviših vulkana u Sunčevom sustavu nalazi se na suprotnoj strani kratera Hellas.

  • Olympus Mons je najviši vulkan i planina u Sunčevom sustavu. Središnje uzvišenje uzdiže se 21 kilometar iznad prosječne razine Marsa. Promjer vulkana je 550 km.
  • Tharšiš je vulkanska visoravan s tri ogromna vulkana Arsia Mons, Pavonis Mons i Ascraeus Mons, poznati kao Tharšiš Montes.
  • Alba Mons

 
Krater Hellas - Olympus Mons, Tharsis Mons i Alba Mons

Krater Argyre i vulkan Elysium Mons

Argyre krater je oko 1800 km, širok i 5,2 km, ispod okolnih ravnica; to je drugi najdublji utjecaj bazena na Marsu nakon Hellas.

Na suprotnoj strani nalazi se Elysium (vulkanska pokrajina) druga najveća vulkanska regija na Marsu.

 
Krater Argyre - Elysium Mons je vulkan na Marsu.

 

This is Mars

 

Mars

Cyclic Catastrophism, based on ancient texts, reveals that Mars became captured in a geostationary orbit of the Earth and released into a orbit which crossed that of the Earth. When Mars orbited the Earth, its northpole remained oriented toward the Earth, appearing like a giant wheel slowly revolving and the many features (deities) on its surface were known by name by people in every culture in the world. It was like the TV for the whole world, but there was only one channel.

During Cyclic Catastrophism it was the most dynamic and spectacular feature on Mars. The Bible describes ‘the column of smoke and fire’. The most descriptive texts are the Rg Veda and Purusha Suktam, Egyptian pictographs and modern-day NASA photographs of Mars northern hemisphere pole provide corroborate them.

One panel of the ceiling of Senmut’s (Pharaoh Hatsepus architect) tomb, with the primary deity, the column of smoke and fire extending high in the center.  The horns which led to its description as a the Bull of heaven, were probably formed by flames issuing from the top of the column, but the phallic shape may have been a factor.


Senmut’s tomb depicts the column of smoke and fire with a bull form at the top.
The deccan circles are somehow related to the circum polar stars, volcanoes in the northern hemisphere of mars.

The twelve circles are meant to show the positions of the circumpolar ‘stars’ at different dates or times of the day. These were actually volcanoes on the surface of the wheeling Mars, described in epithets for the Egyptian deity Apt, called  ‘the mother of movement in a circle’, ‘the mother of the starry revolutions or cycles of time’. The Hippopotomus represents the island at the north pole of Mars, ‘the risen land’.  The staff in his right hand points to the exact center of rotation of the planet as seen from the earth, which wobbled due to the Tharsis Bulge on the equator or rim (felly) of the wheeling planet.

Since the north pole of Mars remained facing the Earth during each encounter, the tidal force of the more massive Earth first drew all the water in its northern hemisphere to the north pole, this was the Egyptian Nun. The hardened lava tubes are expressed in Egyptian paintings of Osiris as white linen wrappings.  His headdress represents the horns of the bull. The column was also symbolized by the tet or djed pillar, resembling a chess piece. The four rings around the top of the tet symbolizing the four heads of Osiris, consistent with the four heads of Brahma in Hindu myth. Physically these were four specific layers of material spreading out at the top of the column, separated by gravitational and heat fractionation. This same spreading led to descriptions of the column as the ‘world tree’, the ‘upside-down tree of the shamans’ and the Nordic Yggdrasil. This narrow, flaming column, was relatively fragile, supported primarily by the tidal attraction of the earth, attaining a height above Mars’ north pole. This structure could only form in the unique low gravity corridor between two terrestrial planets in geostationary orbits. In the Purusha Suktam of the Rg Veda, describes the column in terms of a standing man-like figure, whose head was the skin color of the Brahman, whose chest was the color of the Kshattria, whose loins were the color of the Viasas and whose feet the color of the Sudras.


Osiris, with hardened lava tubes depicted as white linen wrappings

The most significant physical and religious aspects of this feature were brought about by alignments of Mars with the Moon. They caused great convulsions in the interior of Mars, resulting in rapid-fire sequences of hot rocks as large as 20 km being blasted at high speeds into space, the many of which came through the same volcanic vent from which the Purusha column. These convulsions and the massive ejected hot rocks caused the hardened lava tubes supporting the column to collapse temporarily. This led to the impression that Prajapati (Purusha) or Brahma sacrificed himself in order to create new ’embodied spirits’ -those glowing bodies that shot into space.  So many bodies were ejected through this feature that the Purusha Suktam states: Three quarters of Purusha went upward, one quarter of him remained here.  From this he spread in all directions into what eats and what does not eat.


The Tet or djed Pillar

The famous Egyptologist Gerald Massey translated a passage in the ancient Egyptian Pyramid Texts, which gives a much more physical description of the male and female aspects of the column. His translation described the north pole of the ‘world’  extending up into space as a ‘celestial pole, but the south pole was described as a sub-terrestrial pole immediately beneath the north pole pointing down into the ‘earth’ below. Because the north pole of Mars remained facing the Earth, people on the Earth never saw its south pole. So the lava vent going down into Mars, from which the column arose, was considered the south pole. It was also considered an entrance to the Amenta, the underworld.

The convulsions within Mars resulted in the ejections of hot glowing bodies from deep in Mars through the lava colum feature, resulting in its collapse. but after the convulsions ceased the lava normally resumed its upward trajectory, the tubes again hardened and the great column reformed. This was described very clearly in the Rg Veda, which states that the process resembled ‘a serpent shedding its skin’. The oldest name for the hardened lava column was Prajapati and its collapses were called ‘sacrifices’, imagined by the Vedic people to produce ’embodied spirits’, the hot, glowing bodies that were ejected through his body. Although the flaming hardened lava column deity was a spectacular, male deity, its temporary collapses revealed the huge volcanic vent which resulted from years of massive upward flow from deeper and deeper in the interior of Mars.  What was described by Massey as the sub-terrestrial south pole was seen as the female counterpart of the column male member in many cultures. In Hindu myth the collapses were described as the male ‘lingus’ suddenly becoming or revealing the female ‘yoni’.

In the Rg Veda, the oldest name for the column was Prajapati but he had dual aspects. The male aspect was called Purusha, the column of smoke and fire, and the female aspect Viraj, which was the vent from which Purusha rose. Thus the world egg first appeared in the northern ocean, and eventually rose above the water, and the lava column from the island. This results in an apparent contradiction in Rg Veda 10.90.5 “From him (Purusha) Viraj was born; again Purusa from Viraj was born”. For the Aryans, the center of the ‘world’ (the disc of Mars) is the focus. Therefore Viraj is also variously referred to as ‘the navel of the universe’, ‘the navel of the Earth’, and ‘the navel of the sacrifice’. The vent is also described in Hindu myth as the navel of Vishnu from which Brahma grew in the form of a lotus, where the northern island is imagined as the belly of Vishnu.

The primary deity is the Bull of Heaven. In this case the leg of the Bull is much less prominent, but represents the hardened lava column or the Biblical ‘column of smoke and fire’ as the center or the pivot around which Mars rotated.  The Bull was actually the imagined shape of the flames that came out of the top of the hardened lava column.  This emphasis was probably due to the perspective view from the Earth. Although the column was as long as 2000 km, it was oriented directly toward the Earth, while the flames from the top spread horizontally.


Bull of Heaven with herd represented by stars

The placement of  the seven most prominent ‘circum polar stars’, so-called because of Mars rotation, surrounding the pivot point.  Because the term ‘circum-polar stars’ is imagined by archeoastronomers to refer to actual stars in the vicinity of Polaris, these seven have been misinterprested as the stars which comprise the ‘Great Bear’ or ‘Big Dipper’ constellation which comprises seven stars, but obviously they do not match that pattern. They have also been imagined to represent a dragon wrapped around the primary deity, leading to another mistaken association with a very faint stellar constellation surrounding the north star, called Draco, with the hippo deity, tau-ret, being identified by the star Draco.

In Egyptian texts, these were often called the ‘seven (serpentine) uraeus deities’, because they had high plumes that wavered like erect cobras.  In the context of the Bull (Osiris) representing the primary deity, these seven were considered his herd or harem, illustrated in a completely different way in which the Bull, with differently curved horns is at the lower left.


The Bull of Heaven with different horns than his harem herd

The Egyptian deity, Shu an-hur, was said to uplift ‘heaven’ or Am-Khemen, which was the duat or ‘risen land’, above the ocean (Nun) at the north pole of Mars, each time it was captured in its geostationary orbit. Soon after this land appeared, the seven volcanos ‘lit-up’.  Months later the hardened lava column rose to its full height.  It was the primary deity, the Bull of Heaven (Osiris). Thus the seven were joined by an eighth.  ‘Khemenu‘ actually means ‘the city of the eight gods’ or the ‘Ogdaod‘.  It was also called the ‘arc of eight measures’ because it appeared as a boat in the middle of the abyss (Nun). Based on their presence on the risen land, these seven largest volcanoes, now dormant, are located on the northern island on Mars along with the enormous vent at the very north pole out of which Osiris rose.  All eight are covered by the northern ice cap.

This theme of 7 + 1 deities is present in a number of diverse cultures: the Greek Zeus plus his seven sisters, the Pleaides; the Phoenician Kabiri were 7 + 1, the Japanese Kami were 7 (Subaru)+1, and the Hindu Vayu-Purana refers to the Holy Rishis, normally seven in number, as eight, due to the addition of Brahma, the Hindu deity of the hardened lava column.


Egyptian Shu an-hur uplifter of Am-Khemen (firmament or heaven)

The ‘killing’ of the Bull of Heaven, a major aspect of Mithraism, i.e. the extinguishing of the flaming column, corresponded to the release of Mars from its geosynchronous orbit at a vernal equinox. Hindu myth tells that on one occasion (release) Brahma developed an additional, fifth head, which swelled with pride because he absorbed all the knowledge of the Vedas from the other four (normal) heads, perhaps engendering the term ‘swelled head’. It became so bright that no one on Earth could look directly at it. This was most likely due to the deep north-pole volcanic vent on Mars tapping a source of uranium deep within Mars, which boiled up through the hardened lava column, producing a naked fission reaction at the top, where the Bull of Heaven was located.

 

Jupiterove pjege


Jupiter

Kako su nastale Jupiterove pjege? Zbog čega Jupiterova atmosfera nije ujednačena kao i Saturnova? Odgovor bi mogao biti raspadnuti planet.

 

Kraj ledenoga doba i kataklizma

Victor Clube i William Napier (astronomer) tvrde da je kataklizma koja je pogodila Zemlju krajem Ledenoga doba, dogodila u isto vrijeme kao i kataklizma koja je razorila Mars - i da je imala isti uzrok.

Posljednje Ledeno doba završilo je naglo i katastrofalno. Nijedan znanstvenik nikada nije objasnio kako se i zašto dogodila ta strahovita promjena. Jedino je sigurno da su se sve širi ledeni pokrovi u glacijalima Wurmu (kvartar) i Wisconsinu, koji su obavijali sjevernu Europu i Sjevernu Ameriku barem 100.000 godina, iznenada strahovito otopili - i da je to počelo prije otprilike 11.000 godina.

Fred Hoyleov prikaz cijeloga procesa:
Prije trinaest tisuća godina, New York je bio prekriven s nekoliko stotina metara leda, kao što je i bio većim dijelom prethodnih 100.000 godina. Onda su iznenada ledenjaci preko cijele Skandinavije i Sjeverne Amerike iščeznuli. U Britaniji je temperatura skočila od ljetne vrijednosti od samo 8 stupnjeva Celzija na 18 stupnjeva Celzija, a to se dogodilo u nekoliko desetljeća - u trenu, s povijesnoga gledišta.
Ali temperatura je brzo počela padati i prije 11.000 godina:
Ledenjaci su se vratili ali ne u svom punom dosegu. U sjevernoj su Britaniji prekrili vrhove planina ali nisu doprli do dna dolina.... Onda se prije oko 10.000 godina dogodio drugi toplotni udar. Još jednom je unutar jednoga životnoga vijeka temperatura skočila spektakularno za 10 stupnjeva Celzija, sve u jednom trenutku s povijesnoga gledišta. A taj drugi udar učinio je pravu stvar. On je izvukao Zemljinu klimu iz Ledenoga doba od prethodnih 100.000 godina i doveo je u toplo međuglacijalno razdoblje, koje je bilo bitno za razvoj povijesti i civilizacije.

Stoga je Hoyle smatrao prirodnim istražiti ono što bi možda moglo prouzročiti tako iznenadne i duboke promjene u globalnoj klimi:
Mene ne zanima ... toliko postanak Ledenoga doba koliko njegov kraj. Što može u jednom trenutku uništiti neko stanje koje je trajalo desetke tisuća godina? Očito samo neki krajnje katastrofalan događaj, nešto što je moglo isprati visoku maglu, povećavajući isparavanje staklenika toliko, da temperatura skoro trenutno skoči za 10 stupnjeva Celzija... Ali još više, osim ako se hladno more nije pretvorilo u toplo more, stanje bi se ubrzo vratilo tamo gdje je i bilo. Razlika između toploga mora i hladnoga mora odgovara 10-godišnjoj količini sunčeve svjetlosti. Tako topli uvjeti, koje je proizvelo isparavanje staklenika, trebaju ostati barem jedno desetljeće kako bi se proizvela potrebna preobrazba mora, a to je upravo vrijeme za koje voda, iznenada izbačena u stratosferu, može tamo ostati. Potrebna količina vode je tako ogromna, 100 milijuna milijuna tona, daje samo jedan uzročni događaj moguć - pad predmeta veličine kometa u more.

Clube and Napier: Coherent Catastrophism
Palaeolithic extinctions and the Taurid Complex
A cataclysmic event of a certain age
Magicians of the Gods

 

Large Asteroid Impact Simulation

 
Meteorit Hoba je najveći pronađeni meteorit. - Barringer Crater je najveći krater na Zemlji

 

Poremećaj nebeskoga ustroja i naginjanje Zemljine osi

Nejasno je kad je došlo do velikih tektonskih poremećaja i naginjanja Zemljine osi, što je za posljedicu imalo pojavu brojnih prirodnih katastrofa na našem planetu. Povod za jednom takvom promjenom mogao je, dakle, biti i sudar s ostacima planeta.

Teško je ustanoviti je li uništena planete doista prouzročio sve prirodne nepogode na našem planetu, ali sa sigurnošću možemo ustvrditi da je naš Sunčev sustav stvoren i oblikovan djelovanjem eksplozija, erupcija i različitih drugih izvanrednih procesa.

Zemljovid Pirija Reisa nam pokazuju Antartiku bez leda.

 
Zemljovid Pirija Reisa

Zapadna Aljaska, područje Yukona u Kanadi, veći dio Sibira, uključujući Novosibirske otoke (danas jedno od najhladnijih područja na svijetu), ostala su suha sve do kraja ledenoga doba. Klimatski uvjeti koji danas prevladavaju na tome području nastali su prije samo 12 000 godina, i to vjerojatno veoma naglo, kada su se zaledili mamuti i ostali veliki sisavci.

The Piri Reis map
Piri Reis Map

Karta skrivenih mjesta

 

Aljaska i Sibir: iznenadno zamrzavanje

Sjeverna područja Aljaske i Sibira bila su najviše pogođena smrtonosnim promjenama koje su se dogodile prije 13 000 i 11 000 godina. U smrtonosnome pojasu uz rub Arktičkoga kruga otkriveno je bezbroj ostataka velikih životinja - među kojima su i mnoge još neraspadnute strvine te zapanjujuća količina savršeno očuvanih kljova sisavaca. Zaista, stanovnici obaju područja otapaju strvine sisavaca kojima hrane pse za vuču saonica, a odresci od mamuta poslužuju se čak u restoranima u Fairbanksu. Jedan stručnjak je prokomentirao: "Stotine tisuća životinja zacijelo se smrznulo ubrzo nakon smrti, jer bi u suprotnome meso i slonova kost istrunuli. Katastrofu je prouzročila neka sveopća snažna sila."
Dr. Dale Guthrie s Instituta za arktičku biologiju na zanimljiv način govori o raznolikosti životinjskoga svijeta, koji je postojao na Aljasci prije jedanaestoga tisućlijeća pr. Kr.:
"Kada otkrijete egzotičnu mješavinu mačaka velikih očnjaka, deva, konja, nosoroga, magaraca, jelena divovskih rogova, lavova, lasica i sajga, ne možete se ne zapitati u kakvome su svijetu te životinje živjele. Ta raznolikost vrsta, koje se potpuno razlikuju od današnjih, nameće jednostavno pitanje: nije li moguće da je i okolina u kojoj su živjele bila potpuno različita od današnje?"
Blato na Aljasci kojim su prekriveni ostaci životinja nalik je na fini, tamnosivi pijesak. Pod tim slojem, ustvrdio je prof. Hibben sa Sveučilišta u New Mexicu: "leže [zamrznuti] iskrivljeni dijelovi životinja i stabala pomiješanih s komadićima leda te slojevima treseta i mahovine. Bizoni, konji, vukovi, medvjedi, lavovi ... Čitava krda životinja očito su izginula istodobno, pokošena jednakom snagom. Takve hrpe životinjskih i ljudskih tijela ne nastaju nikakvim poznatim prirodnim načinima."
Na različitim slojevima zemlje otkriveni su kameni predmeti, "koji su se u trenutku smrznuli na velikim dubinama, a povezuje ih se s faunom ledenoga doba, što potvrđuje činjenicu da su u isto doba na Aljasci živjeli i ljudi".
Posvuda po aljaškome blatu pronalazimo: "dokaze o iznimno nasilnim atmosferskim promjenama. Mamute i bizone kao da je rastrgala kozmička ruka bijesnoga Boga. Na istome mjestu možemo pronaći prednju nogu i rame mamuta s komadima mesa, noktima i dlakom koji vise na pocrnjelim kostima. Pokraj njih leže vrat i lubanja bizona s kojega vise netaknuti kralješci, tetive, ligamenti i rogovi. Ne postoje nikakvi tragovi noževa ili oštrih predmeta [koji bi upućivali, primjerice, na prisutnost lovaca na tome području]. Životinje, od kojih su neke težile i nekoliko tona, rastrgane su i njihovi dijelovi posvuda su razbacani kao da su načinjeni od slame. S hrpama kostiju pomiješana su i stabla, također iskrivljena, iščupana i razbacana; a čitavo mjesto prekriveno je sipkim blatom koje je tada bilo potpuno zamrznuto."
Sličan se prizor pojavljuje i u Sibiru, gdje su katastrofalne klimatske i geološke promjene nastupile otprilike u isto vrijeme. U zamrznutim grobljima mamuta, koja se zbog bjelokosti u Sibiru "iskopavaju" još od rimskoga doba, do početka 20. stoljeća otkriveno je otprilike 20 000 kljova.
Izgleda kako je i ondje pod utjecajem nekih tajanstvenih čimbenika došlo do masovnoga istrebljenja. Općenito se smatra da su mamuti s krznenim kaputima i debelom kožom, bili veoma dobro prilagođeni hladnoj klimi, te nas ne iznenađuje što u Sibiru nailazimo na njihove ostatke. Teže je objasniti činjenicu da su s njima izginuli i ljudi te mnoge druge životinje koje se ni na koji način nisu mogle prilagoditi hladnoj klimi:
"U ravnicama sjevernoga Sibira obitavao je velik broj nosoroga, antilopa, konja, bizona i drugih biljoždera nad kojima su vrebali raznovrsni mesožderi, poput mačaka velikih očnjaka. Kao i mamuti i te su se životinje rasprostirale sve do sjevernoga Sibira, obala Arktičkoga oceana pa čak i sjevernije do Ljahovskih i Novosibirskih otoka, koji se nalaze u blizini Sjevernoga pola."
Istraživači su potvrdili da je od trideset četiri vrste životinja, koje su živjele u Sibiru prije katastrofe u jedanaestome tisućljeću pr. Kr. - uključujući Ossipova mamuta, divovskoga jelena, špiljsku hijenu i špiljske lavove - tek njih dvadeset osam bilo prilagođeno isključivo umjerenim klimatskim uvjetima.
Zbog toga najviše začuđuje činjenica da, idući prema sjeveru nailazimo sve veći broj ostataka mamuta i drugih vrsta, a to nikako ne odgovara dana­ šnjim stajalištima o pogodnosti zemljopisnih i klimatskih uvjeta. Zaista, prvi istraživači Novosibirskih otoka, koji su smješteni unutar Arktičkoga kruga otkrili su iznimno velik broj mamutovih kostiju i kljova. Jedini logi­ čan zaključak bio bi, riječima francuskoga zoologa Georgesa Cuviera, sljedeći: "Na područjima u kojima su pronađene smrznute životinje isprva nije postojao taj vječni led, jer one ne bi preživjele takve temperature. U trenutku kada su ta stvorenja lišena života, zamrznula se i zemlja koju su nastanjivali."
Mnogi drugi dokazi potvrđuju da je u jedanaestome tisućljeću pr. Kr. u Sibiru došlo do iznenadnoga zamrzavanja. Arktički istraživač barun Eduard von Toll na Novosibirskim je otocima pronašao ostatke "tigra velikih očnjaka i voćno stablo dugačko 27 metara. Zaleđeno korijenje i sjeme stabla bilo je dobro očuvano. S njegovih je grana još uvijek visilo zeleno lišće i zreli voćni plodovi. Danas se na otocima može pronaći samo vrba, koja naraste do 2,5 m."
Jednako je zanimljiva i hrana koju su izumrle životinje u Sibiru jele prije kataklizme: "Mamuti su uginuli odjednom i u velikome broju uslijed strašne hladnoće. Smrt je nastupila trenutno tako da progutano bilje još nije bilo ni probavljeno. U njihovim ustima i želucima pronađeni su još uvijek prepoznatljivi ostaci trave, zvončića, zlatica, mekoga šaša i divljih bobica."
Nije potrebno reći da to bilje danas ne raste nigdje u Sibiru. No, budući da je ondje postojalo u jedanaestome tisućljeću pr. Kr., prisiljeni smo ustvrditi da je u Sibiru tada vladala ugodna, plodna, umjerena, pa čak i topla klima. Zbog čega je završetak posljednjega ledenoga doba u drugim dijelovima svijeta označio početak kobne zime u tome bivšem raju na zemlji pitanje je koje ćemo postaviti u VIII. dijelu knjige. Međutim, sigurno je da je u određenome trenutku prije 12 000 - 13 000 godina Sibir iznenada prekrio snijeg i led, koji su se ondje zadržali do danas. Jezive predaje Aveste kazuju o tome kako je zemlja, koja je nekoć uživala blagodati sedam ljetnih mjeseci gotovo preko noći pretvorena u zemlju leda i snijega sa sedam mjeseci oštre i hladne zime.

Izvor: Graham Hancock - Otisci bogova

 

Faeton - Rat na nebu, rat na zemlji

 
Faeton nije znao upravljati sunčevim kolima - Faetona ubija Zeus

Mnogi drevni mitovi pripovijedaju o katastrofama i poremećenom nebeskom ustroju.

Nordijska legenda kazuje, " Sama zemlja počela je gubiti svoj oblik. S neba su zvijezde padale u prazan ponor. Doimale su se poput lastavica koje su poslije duga putovanja iscrpljeno padale i uranjale u valove.
Div Surt je spalio čitavu zemlju; svemir je nalikovao golemoj talionici. Iz pukotina stijena izbijali su plamenovi; posvuda je siktala para. Osušila su se sva živa bića i sve bilje. Ostalo je samo golo tlo, ali poput neba i zemlja je bila puna pukotina."

Bundahish zoroasterski tekst govori o kataklizmi. Kada je Angra Mainyu poslao "strašnu i razornu hladnoću" time je "napao i nebo, narušivši njegov ustroj". Tim je napadom Zli zavladao "trećinom neba, prekrivši ga tamom".

Predaja Tierre del Fuegoa spominje se da su Sunce i Mjesec "pali s neba".

Kineska predaja govori o planetima koje su "promijenili svoje putanje", te da su "Sunce, Mjesec i zvijezde promijenili svoja kretanja.

Inke su vjerovale da su se "u drevno doba, kada je nebo vodilo rat na zemlji, rascijepile Ande".

Plemena Tarahumara iz sjevernoga Meksika sačuvali su legende o uništenju svijeta, koje su se temeljile na promjenama Sunčeve putanje.

Afrički mit iz Donjeg Konga kazuje da se "veoma davno Sunce susrelo s Mjesecom i na njega bacilo blato, zbog čega je Mjesec slabije sjao. U trenutku toga susreta nastupio je veliki potop."

Indijanci Cahto iz Kalifornije kažu jednostavno: "Nebo je palo".

Legende plemena Tobe "[zato što se] zemlja koja je puna ljudi mora promijeniti. Stanovništvo se mora prorijediti kako bi se spasio svijet... Kada je nastupilo dugo razdoblje tame, sunce je nestalo i ljudi su umrli od gladi. Kada su ostali bez hrane, počeli su jesti svoju djecu. Konačno su svi poumirali."

Mataco Indijanci iz Gran Chacoa u Argentini govore o: "crnom oblaku koji je u doba potopa stigao s juga i prekrio čitavo nebo. Sijevnula je munja i zatutnjala grmljavina. No, kapljice koje su pale nisu nalikovale na kišu. Bile su poput vatre."

Grčki mit o Faetonu, Helijevu sinu, koji je upregnuo očevu kočiju, ali nije znao njome upravljati:
"Faeton je potjerao Helijeva kola, a krilati su konji osjetili da ih ne vodi poznata i čvrsta ruka te su skrenuli sa svoje svakodnevne putanje. Isprva su se podigli previsoko te se zemlja smrznula, a potom su se spuštali su se i padali sve niže, a od plamena su uzavrele rijeke, zemlja se sušila i pucala, a šume su gorjele - čak su se i vrata Hada otvorila."

U dvadesetom stoljeću, Sergej Orloff raspali planet je nazvao Phaeton po priči iz grčke mitologije.

Faeton - Zemlja koja je postojala prije nas?

 

Eksplozija plenete

Početna eksplozija plenete ubila je Mars u jednoj strahovitoj oluji. Ostatak velikoga roja komada nastavio je putovati Sunčevim sustavom. Grupirani u rojevima razletjeli su se na sve strane od epicentra eksplozije. Neke putanje tih krhotina presijecale su i Zemljinu putanju i obasipali je tijekom sljedećih nekoliko tisuća godina, ne da bi je ubili, kao što su to učinili Marsu, ali su prouzročili dramatične i duboke promjene.


Meteorski pljusak


Meteorski pljusak 1833., s približno 35 000 meteora na sat.

Meteorski pljusak, meteorska kiša ili meteorski roj je pojava skupine meteora iz jedne točke na nebu (radijanta). U obilnome meteorskom pljusku u jednom satu pojavi se više desetaka ili stotina meteora. Pljusak traje od nekoliko sati do više dana. Meteorski pljuskovi potječu s putanja postojećih ili iščezlih kometa.
Pojava meteorske kiše i kometa još se u ranom dobu smatrala predznakom nesreće.

Arheolog Marie-Anges Courty je potvrdila Baillieve podatke kako se na područjima Europe, sjeverne Afrike i Bliskog Istoka drveća pretrpjela šokove od eksplozija u zraku i na tlu no napravila je još jedno otkriće, naime u naslagama tla je otkrila kalcit koji se jedino može naći u meteorima. Te naslage tla se savršeno uklapaju u dendrokronološke podatke koje je ustanovio Baillie.
Antička Kina je podatke o kataklizmama poistovjećivala sa „zmajevima na nebu“ točnije prolazima kometa, a zapadnjaci su, čini se, ostali „kratkih rukava“ jer je Rimska civilizacija propala upravo zbog kataklizme koja se dogodila nad velikim dijelom zapadne Europe. Uzmemo li u obzir da je istočno Rimsko carstvo nastavilo živjeti sa smanjenim intenzitetom kroz Bizant, dok su na vrata Europe dolazile gladne horde stepskih plemena koje su jednostavno bježale pred svojim kataklizmama, tada povijest počinje dobivati sasvim novu sliku.

Jesu li se pradavni ljudi s pravom bojali kometa, te su ih prikazivali kao donositelje pošasti i klimatskih anomalija?
Pogledajmo što su pradavni ljudi zapisali o turbulentnom vremenu za vrijeme propasti Rimskog carstva:
Kineski povjesničar je zapisao 540. nove ere:
„Zmajevi se bore u sazviježđu K’uha. Krenuli su prema zapadu. Sva mjesta nad kojima su prošli plamteći zmajevi su sravljena sa zemljom, a drveća su polomljena i spaljena.“
Rimski povjesničar Flavius Cassidorus je zapisao o događajima tijekom 536. nove ere:
„Sunce je izgubilo svoju jarku svjetlost, sve se čini mutno i plavkasto. Ne možemo vidjeti svoje sjene usred podneva, niti osjećamo sunčevu toplinu. Ovaj užasan fenomen je trajao cijelu godinu nakon eklipse. Imali smo ljeto bez žege. Usjevi su se smrzavali i propadali usred ljeta, hladi nas ledeni sjeverac. Molimo se za kišu koja nikako ne dolazi.“
Procopius je zapisao:
„Za vrijeme 540. dogodilo se veliki pomor. Sunce je sjajilo tek četvrtinom svoje snage, jedva ga možemo vidjeti kroz maglu i dim.“
Lydus je napisao slijedeće:
„Sunce je izblijedilo na cijelu godinu, voćke su usahle zbog nenormalnog vremena i velike hladnoće.“
Mihael Sirijac je zaključio:
„Sunce je zatamnjelo, tmina je trajala punih 18 mjeseci. Svaki dan slaba sunčeva svjetlost jedva dopre do tla nepunih četiri sata, sjene su jedva vidljive, voće ne može dozrjeti, vino nalikuje na ocat.“
Tadašnje kineske kronike su zabilježile slijedeće:
„Sunce je nestalo na puna tri mjeseca.“

Nakon što je proučio više od pet stotina izvještaja o iskopavanjima i klimatoloških studija, dr. Benny Peiser sa sveučilišta John Moore u Liverpoolu, došao je do zaključka da su sve pogođene civilizacije "pretrpjele ogromne promjene klime točno u isto vrijeme." Te su se katastrofe dogodile "u Egeju, Anatoliji, na Bliskom i Srednjem Istoku, u Egiptu i Sjevernoj Africi, i u velikim dijelovima Azije." Povezana katastrofa dogodila se i u istočnoj Kini.
Civilizacija u dolini Inda na sjeverozapadu Indijskog potkontinenta bila je jedna od žrtava i tajanstveno je iščezla. Egipatska civilizacija preživjela je klimatološki poremećaj, ali je sačuvala uspomene na nepodnošljivu vrućinu, pogubne poplave i naglo pretvaranje u pustinju prethodno plodnih poljoprivrednih polja.
U istom je razdoblju propalo Akadsko carstvo Mezopotamije i Sirije zbog poplava i velike kataklizme - za koju se do sada smatralo da je bio veći potres - ali su istraživači potvrdili 1997. da je to bio sudar s meteoritom. Marie Agnes-Courty iz Francuskog centra za znanstveno istraživanje, pronašla je mikroferule kalcijske tvari - nepoznate na Zemlji ali obilne u meteoritima - raspršene na površini od tisuće četvornih milja u sjevernoj Siriji u uzorcima tla i arheološkim naslagama iz 2350. god. prije Krista. Također je otkrila dokaze o velikim regionalnim požarima u obliku debelih naslaga crnog ugljena.

 

Jeka naših snova

Neki od najsnažnijih i najstarijih mitova koje smo naslijedili iz drevnoga doba, predstavljaju nejasno ali stvarno sjećanje ljudi na strašnu svjetsku katastrofu.
Odakle ti mitovi potječu?
Zašto sve priče nalikuju jedna drugoj, iako potječu iz različitih kultura? Zašto sadrže istu simboliku? I zašto se u njima često spominju isti likovi i događaji? Ako su ti mitovi zaista sjećanja, zašto ne postoje povijesni zapisi
o planetarnoj katastrofi?
Je li moguće da sami mitovi predstavljaju povijesne zapise? Je li moguće da su te dojmljive i besmrtne priče, koje su sastavili nepoznati geniji bile medij preko kojega se sjećanje na pošast prenosilo još od pretpovijesnoga doba?

I arka nestade pod vodama

U drevnom Sumeru živio je kralj, koji je žudio za vječnim životom.
Zvao se Gilgameš. O njegovim pothvatima doznajemo iz sačuvanih mezopotamskih mitova i predaja ispisanih
klinastim pismom na pločicama od pečene gline. Tisuće pločica, od kojih neke potječu s početka 3. Tisućljeća pr. Kr., iskopano je u Iraku. One prenose jedinstvenu sliku iščezle kulture i podsjećaju nas da su se čak i u to uzvišeno drevno doba ljudi sjećali još drevnijega doba - doba od kojega ih je razdvojio velik i strašan potop: "Objaviti ću svijetu djela Gilgameša. Sve je vidio on, gospodar zemlje. Upoznao je svakoga i svačije znanje i djelo, sve je razumio.

Vrsta bez sjećanja

Vidio je život i rad ljudi. Iznio je na svjetlost tajne i skrivene stvari. Mudrost, kao ponor duboka, bila mu je jasna. Donio je vijesti iz vremena prije velikoga potopa. Dugim putem išao je u daljinu. Mučno je bilo dugo putovanje i teška vožnja. Svu muku dao je patnik uklesati u kamenu. U tvrdome kamenu uklesana su sva djela i sve patnje." Priču je Gilgamešu ispripovijedio Utnapištim, kralj koji je vladao tisuću godina prije Gilgameša i koji je preživio potop. Budući da je sačuvao sjeme čovječanstva i svih živih stvorenja, bio je nagrađen darom besmrtnosti. Veoma davno, kazuje Utnapištim, na Zemlji su obitavali bogovi: Anu, gospodar nebeskoga svoda, Enlil, provoditelj božanskih odluka, Ištar, božica rata i tjelesne ljubavi i Ea, gospodar voda, čovjekov prirodni prijatelj i zaštitnik.
"U to doba svijet je bio napučen, ljudi su se množili, svijet je rikao poput divljega bika i velikoga je boga smetala buka. Enlil je čuo buku i rekao bogovima na vijeću: "Buka ljudi je nepodnošljiva i zbog žamora više ne mogu spavati." Tako su bogovi odlučili uništiti čovječanstvo."
Međutim, Ea se smilovao nad Utnapištimom. Obratio mu se preko tršćanoga zida kraljeve kuće i obavijestio ga o predstojećoj katastrofi te ga uputio da sagradi brod u kojemu će on i njegova obitelj preživjeti potop:
"Sagradi drvenu kuću, podigni je u brodu! Ostavi bogatstvo, traži život, prezri ljudska dobra i spasi svoju dušu ... Odmah sagradi brod.
Neka mu dužina odgovara širini. Stavi u brod sjeme svih živih stvorenja."
Utnapištim ga je poslušao i pravodobno je sagradio brod. "Ispunio sam ga svime što sam imao", rekao je, "ispunio sam ga sjemenom svih živih stvorenja":
"Ukrcao sam na brod svu svoju rodbinu, stoku, divlje zvijeri i zanatlije svih vještina ... Konačno dođe to vrijeme. Kad je svanulo jutro, crni oblak se pojavio na nebu; grmjelo je s mjesta na kojemu je jahao Adad, gospodar oluje. Bog oluje pretvorio je svjetlost u tamu
... Prvoga je dana oluja bijesnila i nastupio je potop ... Brat brata nije više prepoznavao. I sami se bogovi uplašiše potopa. Pobjegli su popevši se na nebo Anuovo. Savijeni kao psi gurahu se među sobom dok je Ištar glasno zavijala: ... "Jesam li zato rodila svoje ljude da sada kao riblje leglo ispunjavaju more?""
U međuvremenu, nastavlja Utnapištim:
"Šest dana i šest noći vjetar je puhao, bujica, oluja i potop zasuli su svijet, oluja i potop divljali su poput ratnika. Sedmoga dana popusti potop. Oluja sa juga se stišala, more se smirilo, voda se povukla.
Pogledao sam svijet i bila je tišina .... Svi su se ljudi pretvorili u blato ... Otvorio sam okno i svjetlost mi je obasjala lice. Pao sam na koljena, sjeo sam i plakao, plakao sam i suze su mi tekle niz lice.
Pogledao sam na daleku vodenu pustinju ... Četrnaest morskih milja dalje pojavila se planina i na njoj se brod zaustavio; na planini Nisir brod je čvrsto ostao i nije se zaljuljao ... Sedmoga dana uzeo sam goluba i pustio ga da odleti. Golub odleti i opet se vrati. Zatim sam pustio lastavicu - , no i ona se vratila. Oslobodio sam gavrana. Gavran je odletio, vidio je kako se voda povukla, jeo je, letio uokolo i više se nije vratio."
Utnapištim je znao da se može sigurno iskrcati:
"Na vrhu planine prolio sam vino u slavu bogova ... Spalio sam drvo, trstiku, cedar i mirtu ... Kada su bogovi osjetili slatki miris okupili su se nad žrtvom poput muha..."
Spomenuti tekstovi nikako nisu jedini sačuvani zapisi iz drevnoga Sumera. Na ostalim se pločicama, od kojih su neke stare gotovo 5000 godina, a druge oko 3000 godina, lik koji utjelovljuje Utnapištim naziva različito: Zisudra, Xisuthros ili Atrahasis. Međutim, on je uvijek patrijarhalan lik, kojega upozorava isti milosrdan bog i koji preživljava isti sveopći potop u istoj arci u kojoj je prebrodio oluju, te čiji su potomci ponovno napučili svijet.
Mnogo je očitih sličnosti između mezopotamskoga mita o potopu i glasovite biblijske priče o Noi. Međutim, najznačajnija od svega jest činjenica da je u oba mita sačuvana ista veličanstvena predaja o globalnoj katastrofi i uništenju čovječanstva.

Srednja Amerika

Ista je poruka sačuvana na drugome kraju svijeta, u Meksičkoj dolini, daleko od planina Ararat i Nisir. Ondje su se, kulturno i zemljopisno izolirane od židovsko-kršćanskih utjecaja, davno prije dolaska Španjolaca pripovijedale priče o velikome potopu. Kao što smo već spomenuli, tamošnje je stanovništvo vjerovalo da je potop kojim je nestalo Četvrto sunce uništio čitavu zemlju: "Sve su uništile neprestane kiše i nezaustavljive bujice. Planine su nestale i ljudi su pretvoreni u ribe..."
Prema astečkoj mitologiji preživjela su samo dva čovjeka: muškarac,
Coxcoxtli i njegova žena, Xochiquetzal, koju je bog upozorio na kataklizmu.
Oni su pobjegli na velikom brodu koji su sagradili prema božanskim napucima, a iskrcali su se na vrhu visoke planine. Poslije toga imali su mnogo djece, koja su bila nijema sve dok im golubica s vrha drveta nije podarila dar govora i jezika. Ti su se jezici toliko razlikovali da se djeca međusobno nisu mogla razumijeti.
Slična srednjoamerička predaja, koja potječe od Mechoacaneseka, još se više podudara s pričom iz Knjige Postanka i mezopotamskim izvorima.
Prema toj predaji, bog Tezcatilpoca odlučio je uništiti čovječanstvo potopom, i poštedjeti samo Tezpija, koji se sa svojom ženom, djecom i mnoštvom životinja i ptica, te zalihama zrna i sjemenja, nužnih za opstanak ljudske vrste, ukrcao na velik brod. Brod se zaustavio na planinskom vrhu nakon što je Tezcatilpoca zapovjedio vodama da se povuku. Kako bi provjerio može li se sigurno iskrcati, Tezpi je poslao lešinara koji se nije vratio, jer je ostao hraniti se strvinama kojima je bila prekrivena zemlja poslije potopa. Poslije toga čovjek je poslao ostale ptice od kojih se vratio samo kolibrić, noseći u kljunu prolistalu granu. To je bio znak da se zemlja počela obnavljati, te je Tezpi sa svojom obitelji napustio arku, razmnožio se i napučio svijet.
Sjećanja na strašan potop koji su prouzročili nezadovoljni bogovi sačuvana su i u knjizi Popol Vuh. Prema tom drevnom zapisu, Veliki Bog odlučio je stvoriti čovječanstvo na samom početku vremena. Bio je to pokus koji je započeo "likovima načinjenima od drveta koji su nalikovali ljudima i koji su govorili kao ljudi". Ta stvorenja više nisu uživala Božju naklonost jer su "zaboravila svoga Stvoritelja":
"Tako je iz Srca Nebeskoga poslan potop; velik potop koji je uništio vodena stvorenja. S neba je pala gusta smola, zamračilo se lice zemlje a crna kiša padala je danju i noću. Drvena stvorenja bila su uništena, slomljena i ubijena."
Međutim, nisu svi poginuli. Maye iz Jukatana vjerovale su, poput Asteka i Mechoacaneseka da su njihov "Noa" i njegova žena, "Veliki Otac i Velika Majka", preživjeli potop i ponovno napučili zemlju, te na taj način postali precima svih sljedećih naraštaja čovječanstva.

Južna Amerika

U Južnoj Americi, točnije u srednjoj Kolumbiji, susrećemo se s narodom Chibka. Prema njihovim mitovima, oni su isprva živjeli kao divljaci, bez zakona, poljoprivrede i religije. Među njima se jednoga dana pojavio starac druge rase. Imao je dugu, gustu bradu i zvao se Bochica. Podučio je Chibke izgradnji koliba i zajedničkom životu.
Njegova žena bila je veoma lijepa i zvala se Chia. Pojavila se poslije njega, no bila je zla i uživala je spriječavati muževe altruističke napore.
Budući da se nije mogla izravno suprotstaviti njegovim moćima, poslužila se čarolijama i izazvala strašan potop u kojemu je poginula većina stanovnika.
Bochica se razljutio i protjerao Chiu na nebo. Ona je postala mjesec koji osvjetljava noći. Bochica je povukao vode i doveo nekoliko preživjelih koji su u planinama pronašli utočište. Dao im je zakone, podučio ih zemljoradnji i uveo štovanje Sunca uz obvezne periodične svečanosti, žrtvovanja i hodočašća. Zatim je odredio dvojicu poglavica koji su trebali dijeliti vlast a ostatak svoga života na zemlji proveo je kao asket, u tihom razmišljanju. Kada je uzašao na nebo, postao je bog.
Južnije u Ekvadoru, indijansko pleme Kanarijanaca dijeli drevnu priču o potopu u kojemu su preživjela dva brata popevši se na vrh visoke planine.
Kako je voda rasla, planina je postajala sve viša, tako da su braća izbjegla katastrofu.
Kada su prvi put otkriveni, pripadnici indijanskoga plemena Tupinamba iz Brazila štovali su niz junaka-prosvjetitelja ili stvaratelja. Prvi od njih bio je Monan (drevan, star), za kojega se vjeruje da je stvorio čovječanstvo, ali koji je poslije uništio svijet potopom i vatrom...
Peru je, kako smo vidjeli u II. dijelu, osobito bogat legendama o potopu.
Tipična priča kazuje o Indijancu kojega je ljama upozorila na potop. Čovjek i ljama pobjegli su na planinu zvanu Vilca-Coto:
"Kada su stigli na vrh planine, ustanovili su da su sve vrste ptica i životinja ondje već pronašle utočište. More je počelo rasti i prekrilo je sve ravnice i planine, osim vrha Vilca-Cota. No, čak su i ondje valovi udarali toliko visoko da su se životinje skupile na uskom području. Nakon pet dana voda je padala i more se vratilo u svoj ležaj. Ali, svi su se ljudi utopili, osim jednoga, i od njega potječu svi narodi na Zemlji."
Pleme Araucnaian iz pretkolumbovskog Čilea sačuvalo je predaju o potopu, u kojemu je preživjelo veoma malo Indijanaca. Preživjeli su se sklonili na visokoj planini zvanoj Thegtheg ("grmljavina" ili "svjetlucanje") koja je imala tri vrhunca i koja je mogla plutati na vodi.
Na jugu kontinenta, u Tierra del Fuegu legenda plemena Yamana kazuje:
"Žena-mjesec uzrokovala je potop. Bilo je to u doba velikog preokreta.
Mjesec je bio prepun mržnje prema ljudima. U to doba utopili su se svi, osim nekolicine koji su uspjeli pobjeći na pet planinskih vrhova, koje voda nije prekrila."
Drugo pleme iz Tierra del Fuega, Pehuenche, povezuje potop s produljenim razdobljem tame: "Sunce i Mjesec pali su s neba i svijet je ostao bez svjetlosti sve dok konačno dva divovska kondora nisu odnijela i Sunce i Mjesec natrag na nebo."

Sjeverna Amerika

U međuvremenu, na drugom kraju obiju Amerika, među aljaškim plemenom zvanom Inuit, sačuvana je predaja o strašnom potopu i potresu, koji su tolikom brzinom zahvatili zemlju da je samo nekoliko ljudi skamenjenih od straha uspjelo pobjeći u kanue ili pronaći utočište na vrhovima najviših planina,.
Pleme Luiseno iz Donje Kalifornije ima legendu o potopu koji je prekrio planine i uništio većinu čovječanstva. Spasilo se samo nekoliko ljudi, koji su pobjegli na najviše vrhove do kojih vode nisu stigle dok je ostatak svijeta bio potopljen. Preživjeli su ondje ostali sve dok se vode nisu povukle. Sjevernije, među Huronima sačuvani su slični mitovi o potopu. Legende, pak, plemena Montagnais iz skupine Algonquina, kazuju o tome kako je Michabo, odnosno Veliki Zec, nakon potopa ponovno stvorio svijet uz pomoć gavrana, vidre i štakora.
U Lyndovu autoritativnom djelu iz 19. stoljeća, Povijest plemena Dakota (History of the Dakotas) sačuvane su mnoge urođeničke predaje kojima je prijetio zaborav. U toj se povijesti spominje i irokeški mit o tome kako su "more i vode nekoć povrijedile zemlju te su svi ljudski životi bili uništeni".
Legenda plemena Chickasaw kazuje da je svijet uništila voda, ali "jedna obitelj i po dvije životinje svake vrste bili su spašeni". I Siuksi govore o razdoblju kada nije bilo suhe zemlje i kada su nestali svi ljudi.

Posvuda voda

Koliko se daleko u mitovima čovječanstva prostiru valovi sjećanja na veliki potop? Zaista veoma daleko. U svijetu je poznato više od 500 legenda o potopu, a stručnjak-istraživač dr. Richard Andree je na temelju istraživanja provedenog na njih 86 (20 azijskih, 3 europske, 7 afričkih, 46 američkih i 10 australskih te legendi s područja Tihoga oceana) zaključio da su 62 legende potpuno neovisne o mezopotamskim i hebrejskim utjecajima.
Primjerice, najraniji jezuitski učenjaci, koji su bili među prvim Europljanima koji su stigli u Kinu, imali su mogućnost da u Carskoj knjižnici proučavaju golemo djelo sastavljeno od 4 320 knjiga za koje se vjerovalo da potječu iz drevnoga doba i da sadrže "svekoliko znanje". U tim su knjigama bile zapisane brojne predaje o tome što se događalo kada se čovječanstvo pobunilo protiv vrhovnih bogova i kada je narušen poredak svemira: "Planeti su promijenili svoju putanju. Nebo se spustilo prema sjeveru. Sunce, Mjesec i zvijezde promijenile su svoj hod. Zemlja se raspala na dijelove a iz njenih su njedra snažno nasrnule vode i preplavile zemlju."
Pripadnici naroda Chewong iz malezijskih tropskih šuma vjeruju da se njihov svijet, koji nazivaju Zemljom Sedam, iznova preokreće i tada se sve potopi i uništi. Međutim, posredstvom boga-stvoritelja Tohana nova ravna površina, koja je nekoć predstavljala donju stranu Zemlje Sedam, oblikovana je u planine, doline i ravnice. Zasađena su nova stabla i rođeni su novi ljudi.
Mitovi iz Laosa i sjevernoga Tajlanda kazuju kako su veoma davno u gornjem kraljevstvu živjela bića Then, dok su donjim svijetom vladala trojica velikih ljudi, Pu Leng Seung, Khun K'an i Khun K'et. Jednoga su dana Theni objavili zapovijed ljudima da prije no što počnu jesti njima moraju dati dio svoje hrane u znak poštovanja. Ljudi su odbili zapovijed, a bijesni su Theni stvorili poplavu koja je uništila čitav svijet. Tri velika čovjeka sagradila su splav na čijemu su vrhu načinili malu kuću, te na nju ukrcali žene i djecu. Na taj su način oni i njihovi potomci preživjeli potop.
Pripadnici naroda Karen iz Burme imaju sličnu predaju o svjetskom potopu koji su preživjela dva brata na splavi. Isti potop spominje se i u mitovima Vijetnama, koji kazuju kako su brat i sestra preživjeli u velikom drvenom kovčegu u kojemu su se također nalazila dva para životinja svake vrste.
Nekoliko urođeničkih naroda Australije, osobito onih koji potječu iz krajeva uz tropsku sjevernu obalu, svoje podrijetlo smještaju u doba velikog potopa koji je uništio prvobitni krajolik i društvo. U međuvremenu, u mitovima brojnih drugih plemena spominje se kozmička zmija Yurlunggur (koja se povezuje s dugom), koja je odgovorna za potop.
Neke japanske predaje kazuju da su otoci u Oceaniji nastali povlačenjem voda nakon velikoga potopa. U samoj Oceaniji, pak, havajski urođenici sačuvali su mit o tome kako je svijet bio uništen nakon potopa, te ga je ponovno stvorio bog Tangaloa. Samoanci vjeruju da je nekoć gotovo čitavo čovječanstvo bilo uništeno u potopu. Preživjela su samo dva čovjeka koja su otplovila brodom i stigla konačno u samoanski arhipelag.

Grčka, Indija i Egipat

Na drugoj strani svijeta, grčka mitologija također obiluje sjećanjima na potop. Međutim, u Grčkoj (kao i u Srednjoj Americi) potop se ne shvaća kao događaj koji se zbio jedanput nego je to jedan od niza uništenja i ponovnih stvaranja svijeta. Asteci i Maye govorili su o uzastopnim "suncima" ili epohama (od kojih se naša smatra Petim i zadnjim suncem ili epohom). Usmene predaje drevne Grčke, koje je u 8. stoljeću pr. Kr. skupio i zapisao Hesiod, na sličan način govore o četiri rase ljudi koje su postojale prije sadašnjega svijeta. Svaka sljedeća rasa bila je naprednija od prethodne. I svaku je od njih, kada je za to došlo vrijeme, "progutala" geološka kataklizma.
U prvom i najstarijem svijetu živjela je "zlatna vrsta" ljudi, koji su "živjeli poput bogova, bez briga, bez nevolja i jada. Bezvremenskim su se udovima naslađivali na svojim gozbama. Kada su umrli, bilo je to kao da je čovjeka nadvladao san." Kako je prolazilo vrijeme, na Zeusovu zapovijed ta je zlatna rasa konačno "potonula u dubine zemlje". Naslijedila ju je srebrna rasa, koju je, pak, istisnula brončana rasa, koju su zamijenili junaci, a nakon njih stigla je željezna rasa - današnja rasa ljudi - koja živi u petom i najmlađem svijetu. Za nas je osobito zanimljiva sudbina brončane rase.
U mitovima se njezinim pripadnicima pripisuje "snaga divova i snažne ruke na snažnim udovima". Zeus, kralj bogova, istrijebio je te impresivne ljude kao kaznu za zlodjela buntovničkoga titana Prometeja, koji je čovječanstvu podario dar vatre. Osvetničko se božanstvo u svom uništenju svijeta poslužio strašnim potopom.
U najraširenijoj verziji te priče, Prometej je oplodio ženu, koja mu je rodila sina Deukaliona, a on je vladao zemljom zvanom Ftija u Tesaliji, te koji je oženio Piru "crveno-plave kose", kći Epimeteja i Pandore. Kada je
Zeus odlučio uništiti brončanu rasu, Prometej je na to upozorio Deukaliona, koji je načinio drvenu kutiju u koju se smjestio s Pirom te je u nju stavio "sve što je potrebno". Kralj bogova poslao je jake kiše s neba, koje su potopile većinu zemlje. U tom potopu poginuli su svi ljudi, osim nekoliko njih, koji su pobjegli na najviše planine. "Tada su se prepolovile i planine Tesalije i čitava zemlja do Istmusa i Peloponeza pretvorila se u vodenu površinu."
Deukalion i Pira devet su dana i noći plutali tim morem u svojoj kutiji sve dok nisu stigli do planine Parnasa. Ondje su se, kada su se vode povukle, iskrcali i dali žrtve bogovima. Zeus je na to Deukalionu poslao Hermesa s dopuštenjem da zatraži sve što poželi. Deukalion je poželio ljude. Nakon toga mu je Zeus zapovjedio da uzme kamenje i baci ga preko ramena. Nakon što je to Deukalion i učinio, kamenje se pretvorilo u muškarce, a ono koje je bacila Pira pretvorilo se u žene.
Što je Židovima Noa, to je drevnim Grcima Deukalion - predak njihove nacije i osnivač brojnih gradova i hramova.
Sličan lik spominje se i u vedskoj Indiji prije više od 3 000 godina. Jednoga dana (kazuje priča):
"kada se mudrac zvan Manu umivao, pronašao je na svome dlanu sićušnu ribu, koja ga je preklinjala da je ne ubije. Sažalivši se nad njom stavio ju je u vrč. Međutim, sljedećega dana riba je toliko narasla da ju je morao odnijeti do jezera. Uskoro je jezero postalo premalo. "Baci me u more", reče riba [koja zapravo predstavlja boga Višnua, "i bit će mi mnogo udobnije." Nakon toga je upozorila Manua na prijeteći potop. Poslala mu je velik brod te ga uputila da u njega stavi po dva primjerka svih živih bića te sjemenje svih biljaka, te da se zatim i sam na njega ukrca."
Tek što je Manu to i učinio, ocean je narastao i sve poplavio i ništa se nije vidjelo, osim Višnua u obličju ribe - velikoga stvorenja s jednim rogom i zlatnim ljuskama. Manu je privezao svoju arku za riblji rog i Višnu ju je teglio preko dubokih voda sve dok nije zastao na istaknutom vrhu "Planine Sjevera":
"Riba reče: 'Spasila sam te; pričvrsti brod o stablo tako da ga voda ne odnese dok budeš na planini; a kada se vode povuku, ti ćeš se spustiti.' Manu je to i učinio. Potop je odnio za sobom sva stvorenja i Manu je ostao sam."
S njime i sa životinjama i biljkama koje je spasio od uništenja započelo je novo doba svijeta. Nakon godinu dana iz voda se pojavila žena koja se predstavila kao "Manuova kći". Par se vjenčao i izrodio djecu. Na taj su način postali preci današnje ljudske rase.
Konačno, posljednje, ali ne i najmanje značajno, u drevnim egipatskim predajama također se spominje veliki potop. Pogrebni tekstovi otkriveni u grobnici faraona Setija I. primjerice, spominju potop koji je uništio griješno čovječanstvo. Razlozi te katastrofe objašnjavaju se u Poglavlju CLXXV Knjige mrtvih, u kojoj se iznosi sljedeći govor boga Mjeseca Thota:
"Vodili su bitke, poticali su borbe, činili su zlodjela, stvarali su neprijateljstva, činili su krvoprolića, uzrokovali su muke i nevolje ... [Zbog toga]
izbrisat ću sve što sam stvorio. Ova će zemlja ući u vodeni ponor putem pobješnjeloga potopa i postat će kakva je bila u prastaro doba.

Na tragu tajne

Thotovim riječima zatvorili smo krug sumerskih i biblijskih potopa.
"Zemlja se bila iskvarila", rečeno je u Knjizi Postanka:
"I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila - ta svako se biće na zemlji izopačilo - reče Bog Noi: 'Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja napunila opačinom; i, evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom."
Poput potopa u doba Deukaliona i Manua, te potopa koji je uništio astečko Četvrto sunce, biblijski potop označio je kraj svjetskoga doba. Naslijedilo ga je novo doba: naše doba u kojemu žive Noini potomci. Međutim, od samoga početka znalo se da će se i to doba jednom katastrofalno završiti. Kako glasi stara pjesma: "Bog se objavio Noi u obliku duge; sljedeći put neće biti vode nego vatra."
Biblijski izvor tog proročanstva o uništenju svijeta pronalazimo u
Drugoj Petrovoj poslanici:
"Ovo prije svega znajte: na koncu vremena pojavit će se izrugivači, koji će živjeti prema vlastitim požudama i pitati: "Gdje je njegov obećavani dolazak? Otkada su umrli naši očevi, i dalje sve ostaje kako je bilo od početka stvorenja." Oni hotimično zaboravljaju da su davno postala nebesa skupa sa zemljom, koja je iz vode i među vodama iskrsla na riječ Božju. Njima je ondašnji svijet, potopljen vodom, uništen. A sadašnja nebesa i sadašnju zemlju ista je riječ pohranila za oganj i čuva ih za dan Suda i propasti bezbožnika ...
Ali će doći dan Gospodnji kao lopov; u taj će dan nebesa iščeznuti s velikom lomljavom, počela će se u ognju rastopiti, a zemlja se sa svojim ostvarenjima neće više naći."
Biblija, dakle, pretpostavlja postojanje dvaju svjetskih doba, od kojih je naše drugo i posljednje. Druge, pak, kulture zabilježile su više svjetova i uništenja. Na primjer, u Kini se nestala doba nazivaju kis, a smatra se da je od početka vremena do Konfucijeva razdoblja proteklo deset takvih razdoblja.
Na kraju svakoga kisa, "u sveopćem trzanju prirode more izlazi iz svoga ležaja, planine izbijaju iz zemlje, rijeke mijenjaju svoj tok, ljudi i sve živo je uništeno, a drevni tragovi bivaju izbrisani..."
Budistički tekstovi govore o "sedam sunca", od kojih svako završava vodom, vatrom ili vjetrom. Na kraju Sedmoga sunca, sadašnjeg "svjetskog ciklusa", očekuje se da će "zemlja prodrijeti u plamenu". Urođeničke predaje plemena Sarawak i Sabah kazuju da je nebo nekoć bilo "nisko" te "[da je] nestalo šest sunca ... svijet sada obasjava Sedmo sunce". Na sličan način, Sibilinske knjige govore o "devet sunca koja predstavljaju devet doba" i proriču dva doba koja će tek nastupiti - doba Osmoga i Devetoga sunca.
Na drugoj strani Atlantskoga oceana, u Arizoni, pripadnici indijanskoga plemena Hopi (koji su u dalekome srodstvu s Astecima) bilježe postojanje triju sunca, koja su završila velikim uništenjem nakon kojega se postupno ponovno stvaralo čovječanstvo. Prema astečkoj kozmologiji, naravno, prije našega postojala su četiri sunca. Male razlike u točnom broju uništenja i stvaranja o kojima govore različiti mitovi ne smiju nam skrenuti pozornost s očito nevjerojatne sličnosti i podudarnosti drevnih predaja. Diljem svijeta te predaje nose sjećanje na nizove katastrofa. U većini slučajeva, svaka kataklizma opisana je poetskim jezikom te je zaodjenuta metaforama i simbolizmom. Također se veoma često navodi da su barem dvije različite katastrofe nastupile istodobno (najčešće su to poplave i potresi, no katkada i vatra i zastrašujuća tama).
Sve nam to pruža zbunjujuću i maglovitu sliku. Međutim, mitovi Hopija ističu se izravnošću i jednostavnošću:
"Prvi je svijet bio uništen u znaku kazne za ljudske prekršaje sveprožimajućom vatrom, koja je stizala odozgo i odozdo. Drugi je svijet završio kada je zemaljska kugla iskočila iz svoje osi i sve je prekrio led. Treći svijet završio je sveopćim potopom. Sadašnji je svijet četvrti. Njegova sudbina ovisit će o tome kako se njegovi stanovnici ponašaju u skladu s planovima Stvoritelja." Na tragu smo tajne. A budući da se ne možemo nadati da ćemo ikada dokučiti Stvoriteljeve planove, mogli bismo pronaći odgovor na zagonetku naših mitova o globalnom uništenju.
Preko tih mitova izravno nam se obraćaju glasovi iz davnina. Što nam pokušavaju reći?

Izvor: Graham Hancock - Otisci bogova

 

Ouroboros - Kozmička zmija

Ouroboros
Ouroboros; from οὐρά (oura), "tail" + βορά (bora), "food", from βιβρώσκω (bibrōskō), "I eat".

Detaljna istraživanja Freda Hoylea i Chandre Wickramasinghea pružila su obavijesti o bilježenjima temperature i o drugim izvorima koji govore da su veći sudari - iako nijedan tako ozbiljan kao oni koji su se događali tijekom Doba Lava - i dalje slijedili u povremenim razmacima tijekom ljudske povijesti. Prema njima, postoje podaci o slučajevima kaosa, poremećaja, i brze promjene klime oko 7000., 5.000., 4.000., 2500. 1.000. god. prije Krista, te 500. god. poslije Krista. - koje su u svakom slučaju trajale nekoliko desetljeća ili čak jedno stoljeće, i uključivale opetovane sudare s višestrukim komadima barem veličine kometa što je pao u Tunguziji, u intezitetu od 100 godišnje.
Duncan Steel vjeruje da je postotak sudara ponekad mogao biti mnogo veći, i računa da u takvim slučajevima kataklizme zahvaćaju široke površine planeta, uslijed uskla­ đenoga dolaska mnogih napadača u nekoliko dana. Sasvim je moguće da unutar tih nekoliko dana Zemlja primi stotine udaraca poput onoga u Tunguziji. /podcrtao autor/

Hopi indijanci "Prvi je svijet bio uništen u znaku kazne za ljudske prekršaje sveprožimajućom vatrom, koja je stizala odozgo i odozdo. Drugi je svijet završio kada je zemaljska kugla iskočila iz svoje osi i sve je prekrio led. Treći svijet završio je sveopćim potopom. Sadašnji je svijet četvrti. Njegova sudbina ovisit će o tome kako se njegovi stanovnici ponašaju u skladu s planovima Stvoritelja."

Arijci Aveste predislamskoga Irana Vjerovali su da su prije našega postojala tri doba. U prvome dobu ljudi su bili čisti, bezgrešni, visoki i dugo su živjeli. No, potkraj toga doba Zli je objavio rat svetome bogu Ahuri Mazdi (Ahura Mazda, op. prev.) i uslijedila je velika kataklizma. Tijekom drugoga doba Zli nije imao uspjeha. U trećem su dobu dobro i zlo bili izjednačeni. Na početku četvrtoga (odnosno sadašnjega) doba pobijedilo je zlo, i ono od tada vlada.

 

Ouroboros, Papa Grgur XIII, po njemu je Gregorijanski kalendar dobio ime.

U Južnoj Americi Toba Indijanci iz područja Gran Chacoa, koje se prostire uz današnju granicu Paragvaja, Argentine i Čilea, još uvijek njeguju drevni mit o dolasku "velike hladnoće". U ulozi spasitelja ovdje se pojavljuje polubožanski junak zvan Asin:
"Asin je rekao čovjeku neka skupi drva koliko može i prekrije svoju kolibu debelim slojem slame, jer će nastupiti doba velike hladnoće.
Kada je koliba bila završena, Asin i čovjek zatvorili su se u nju i čekali. Kada je nastupila velika hladnoća, promrzli su ih ljudi preklinjali da im daju ugarke. Asin je bio strog i davao je žar samo prijateljima. Ljudi su se smrzavali i plakali čitavu noć. U ponoć su svi bili mrtvi, mladi i stari, muškarci i žene, to razdoblje leda i snijega dugo je trajalo i sve su se vatre ugasile. Ledeni je pokrov bio debeo poput životinjske kože."

U mayanskoj knjizi Popol Vuh potop se povezuje s "velikom tučom, crnom kišom, maglom i neopisivom hladnoćom". U njoj se spominje i to da je nastupilo razdoblje "[kada su se] nad čitav svijet nadvili oblaci i suton. Sunčevo i Mjesečevo lice bili su zastrti."

Drugi mayanski izvori potvrđuju da su čovječanstvo u drevno doba zaista zadesile te "neobične i strašne pojave." Zemlja je utonula u tamu. Sunce je još bilo jarko i čisto. Zatim se u podne zamračilo. Sunčeva se svjetlost pojavila tek dvadeset šest godina poslije potopa."

Propovjednik

Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. Ima li išta o čemu bi se moglo reći: "Gle, ovo je novo!" Sve je već davno prije nas postojalo. Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.
Prije nego potamni sunce i svjetlost, mjesec i zvijezde, i vrate se oblaci iza kiše. U dan kad zadrhte čuvari kuće i pognu se junaci, i dosađuju se mlinarice jer ih je premalo, i potamne oni koji gledaju kroz prozore; kad se zatvore ulična vrata, oslabi šum mlina, kad utihne pjev ptice i zamru zvuci pjesme. Kad je put uzbrdo muka i svaki izlazak prijetnja; a badem je u cvatu, i skakavac ne skače više, i koprov plot puca, jer čovjek ide u svoj vječni dom! A narikače već se kreću ulicama. Prije nego se prekine srebrna vrpca i zlatna se svjetiljka razbije i razlupa se vrč na izvoru i slomi točak na bunaru; i vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu koji ga je dao.

Amos 5,20 Neće li dan Jahvin biti tama, a ne svjetlost? Mrklina, a ne sunčan sjaj?

Matej onih dana sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti i zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.

 

Mnoga lica apokalipse

Poput sjevernoameričkih Hopi Indijanaca, Arijci Aveste predislamskoga Irana vjerovali su da su prije našega postojala tri doba. U prvome dobu ljudi su bili čisti, bezgrešni, visoki i dugo su živjeli. No, potkraj toga doba Zli je objavio rat svetome bogu Ahuri Mazdi (Ahura Mazda, op. prev.) i uslijedila je velika kataklizma. Tijekom drugoga doba Zli nije imao uspjeha. U trećem su dobu dobro i zlo bili izjednačeni. Na početku četvrtoga (odnosno sadašnjega) doba pobijedilo je zlo, i ono od tada vlada.
Pretkazuje se da će četvrto doba uskoro završiti, no ovdje nas zanima kataklizma koja je nastupila krajem prvoga doba. To nije bio potop, no budući da se na mnoge načine podudara s brojnim predajama o katastrofalnom potopu, neizbježno uočavamo povezanost.
Tekstovi Aveste vode nas u drevno doba raja na zemlji, kada su daleki preci drevnih Iranaca živjeli u izmišljenome Airyana Vaejou, prvom dobrom i sretnom svijetu Ahura Mazde, koje je procvat doživjelo u prvom dobu svijeta: mitskom rodnome mjestu i izvornom domu arijske rase.
U to doba Airyana Vaejo uživalo je blagu i plodonosnu klimu, sa sedam ljetnih i pet zimskih mjeseci. Bio je bogat životinjskim i biljnim vrstama, plodnim žetvama i livadama kojima su tekle rijeke. No, zli Angra Mainyu pretvorio je taj raj na zemlji u pustoš s deset zimskih i samo dva ljetna mjeseca:
"Prva od dobrih zemalja koju sam ja, Ahura Mazda, stvorio, bila je Airyana Vaejo ... Zatim je Angra Mainyu, koji je prepun smrti, stvorio njihovu suprotnost, moćnu zmiju i snijeg. Ondje je sada deset mjeseci zime i dva mjeseca ljeta, a studen obuzima vodu, zemlju i drveće Posvuda pada obilan snijeg; to je najstrašnija od sviju pošasti"
Očito je u Airyana Vaeju nastupila iznenadna i dramatična promjena klime.
Tekstovi Aveste o tome jasno pripovijedaju. Oni ponajprije opisuju sastanak nebeskih božanstava, koji je organizirao Ahura Mazda i kojemu je nazočio "čestit Yima, dobri pastir velika ugleda u Airyana Vaeju" u pratnji ponajboljih među smrtnicima.
Upravo se u tome dijelu počinju uočavati zapanjujuće sličnosti s predajama o biblijskome potopu. Naime, Ahura Mazda iskoristio je sastanak kako bi upozorio Yimu na posljedice moći Zloga:
"Ahura Mazda se obratio Yimi govoreći: "Yima, čestiti, na tvarni svijet obrušit će se kobna zima, koja će donijeti žestok i razoran mraz. Tjelesni će svijet zadesiti zlo zime i padat će obilni snijegovi.
I sve tri vrste zvijeri će iščeznuti, one koje žive u divljini, one koje žive na vrhovima planina i one koje žive zaštićene u stajama u dubokim dolinama.
Zbog toga sagradi var [hipogej, kripta, podzemna građevina, op. prev.] dugačak i širok poput jahačke staze. U njega smjesti primjerke svih vrsta zvijeri, velikih i malih, stoke, tovarnih životinja, ljudi, pasa, ptica i crvenih zvijeri što bljuju vatru.
"Ondje ćeš učiniti da poteče voda. Stavit ćeš ptice na stabla uz rub vode, u vječno zelenilo. Ondje stavi vrste svih biljaka, najljepših i najmirisnijih i najsočnijih voćaka. Dok se nalaze u varu, te stvari i stvorenja neće biti uništeni. No, ne unosi u var izobličena stvorenja, ni neplodna, ni luda, ni zla, ni prijetvorna , ni pakosna, ni zavidna; niti čovjeka nepravilnih zuba, ni gubavca ... "
Između Yiminog božanski nadahnutoga vara i Noine božanski nadahnute arke, osim veličine pothvata, postoji još samo jedna značajna razlika: arka je bila sredstvo za bijeg od strašnog i razornog potopa, u kojemu je čitav svijet nestao u vodama, a sva živa stvorenja bila su uništena; var je bio sklonište od strašne i razarajuće zime, koja je okovala zemlju ledom i uništila sva stvorenja.
Bundahish, drugi zoroasterski tekst (za koji se pretpostavlja da uključuje drevne izgubljene dijelove izvorne Aveste), navodi sljedeće podatke o ledenoj kataklizmi koja je zadesila Airyanu Vaejo. Kada je Angra Mainyu poslao "strašnu i razornu hladnoću" time je "napao i nebo, narušivši njegov ustroj".
Bandahish kazuje da je tim napadom Zli zavladao "trećinom neba, prekrivši ga tamom", dok je smrtonosni ledeni pokrivač sve više stezao svoj obruč.

Neopisiva hladnoća, vatra, potresi i narušen ustroj neba

Iranski Arijci Aveste, koji su iz neke druge, daleke domovine doselili u zapadnu Aziju, nisu jedini narod čije se drevne predaje poklapaju s predajama o velikom potopu. Zaista, iako se one najčešće povezuju s potopom, slične teme o božanskom upozorenju i spašavanju ostatka čovječanstva od sveopćega uništenja, koje su povezane iznenadnim početkom hladne klime, pronalazimo na različitim dijelovima svijeta.
U Južnoj Americi, na primjer, Toba Indijanci iz područja Gran Chacoa, koje se prostire uz današnju granicu Paragvaja, Argentine i Čilea, još uvijek njeguju drevni mit o dolasku "velike hladnoće". U ulozi spasitelja ovdje se pojavljuje polubožanski junak zvan Asin:
"Asin je rekao čovjeku neka skupi drva koliko može i prekrije svoju kolibu debelim slojem slame, jer će nastupiti doba velike hladnoće.
Kada je koliba bila završena, Asin i čovjek zatvorili su se u nju i čekali. Kada je nastupila velika hladnoća, promrzli su ih ljudi preklinjali da im daju ugarke. Asin je bio strog i davao je žar samo prijateljima. Ljudi su se smrzavali i plakali čitavu noć. U ponoć su svi bili mrtvi, mladi i stari, muškarci i žene, to razdoblje leda i snijega dugo je trajalo i sve su se vatre ugasile. Ledeni je pokrov bio debeo poput životinjske kože."
Poput predaja Aveste i u indijanskom je mitu velika hladnoća povezana s posvemašnjom tamom. Poglavica plemena Tobe kazuje da se ta nesreća dogodila: "[zato što se] zemlja koja je puna ljudi mora promijeniti. Stanovništvo se mora prorijediti kako bi se spasio svijet... Kada je nastupilo dugo razdoblje tame, sunce je nestalo i ljudi su umrli od gladi. Kada su ostali bez hrane, počeli su jesti svoju djecu. Konačno su svi poumirali. "
U mayanskoj knjizi Popol Vuh potop se povezuje s "velikom tučom, crnom kišom, maglom i neopisivom hladnoćom". U njoj se spominje i to da je nastupilo razdoblje "[kada su se] nad čitav svijet nadvili oblaci i suton.
Sunčevo i Mjesečevo lice bili su zastrti." Drugi mayanski izvori potvrđuju da su čovječanstvo u drevno doba zaista zadesile te "neobične i strašne pojave." Zemlja je utonula u tamu. Sunce je još bilo jarko i čisto. Zatim se u podne zamračilo. Sunčeva se svjetlost pojavila tek dvadeset šest godina poslije potopa."
Čitatelj će se prisjetiti da mnogi mitovi o potopu i katastrofi ne pripovijedaju samo o velikoj tami nego također o drugim promjenama na nebu.
Na primjer, u predaji Tierre del Fuegoa spominje se da su Sunce i Mjesec "pali s neba", dok kineska predaja govori o planetima koje su "promijenili svoje putanje", te da su "Sunce, Mjesec i zvijezde promijenili svoja kretanja.
Inke su vjerovale da su se "u drevno doba, kada je nebo vodilo rat na zemlji, rascijepile Ande". Pripadnici plemena Tarahumara iz sjevernoga Meksika sačuvali su legende o uništenju svijeta, koje su se temeljile na promjenama Sunčeve putanje. Afrički mit iz Donjeg Konga kazuje da se "veoma davno Sunce susrelo s Mjesecom i na njega bacilo blato, zbog čega je Mjesec slabije sjao. U trenutku toga susreta nastupio je veliki potop." Indijanci Cahto iz Kalifornije kažu jednostavno: "Nebo je palo". I drevni grčko-rimski mitovi ističu da su poslije potopa (mit o Deukalionu i Piri, op. prev.) ubrzo nastupili strašni nebeski događaji. Ti su događaji slikovito opisani u mitu o Faetontu, Helijevu sinu, koji je upregnuo očevu kočiju, ali nije znao njome upravljati:
"Ubrzo su plameni konji osjetili da uzde ne drže vješte ruke. Propinjali su se i krivudali skrenuvši s uobičajenog puta; čitava je zemlja začuđeno gledala kako veličanstveno Sunce, umjesto svoga dostojanstvenog i blagotvornog kretanja, krivuda nebom jureći u visine i naglo padajući poput meteora."
Ovdje nećemo nagađati o razlozima dramatičnih poremećaja nebeskoga poretka o kojima pripovijedaju legende o kataklizmi. Dovoljno je samo istaknuti da te predaje opisuju isti "poremećaj nebeskoga ustroja" koji je prouzročio neopisivu hladnoću i smrtonosan ledeni pokrivač, kako opisuje iranska Avesta. No, spominju se i drugi popratni događaji. Na primjer, prije ili poslije potopa često nastupa vatra. U priči o Faetontu: "trava je uvenula; usjevi su izgorjeli; stabla se zapališe u plamenu; tada se zemlja pod njima raspuknula i smrvila, a pocrnjele su se stijene pod vrućinom rasprsnule."
S poplavama se često povezuju i vulkanske erupcije i potresi, osobito u Sjevernoj i Južnoj Americi. Pripadnici plemena Auracanian iz Čilea tvrde da su: "poslije vulkanskih erupcija i silovitih potresa uslijedile poplave."
Pleme Mam Maya iz Santiaga Chimaltenanga u zapadnom gorju Guatemale zadržalo je sjećanje na "užarenu smolu koja je tekla poput vode" i uništila svijet. Mataco Indijanci iz Gran Chacoa u Argentini govore o: "crnom oblaku koji je u doba potopa stigao s juga i prekrio čitavo nebo. Sijevnula je munja i zatutnjala grmljavina. No, kapljice koje su pale nisu nalikovale na kišu. Bile su poput vatre."

Čudovište je progonilo Sunce

Jedna je drevna kultura sačuvala predaje koje bismo mogli svrstati među najživopisnije. To je kultura tzv. teutonskih plemena Njemačke i Skandinavije, kultura o kojoj se najviše zna preko saga i pjesama norveških skalda.
Događaji opisani u tim pjesmama zbili su se u prošlosti mnogo starijoj nego što znanstvenici to pretpostavljaju. U njima se sjećanje na stravičnu kataklizmu isprepliće s poznatim slikama i neobičnom simbolikom:
"U dalekim šumama Istoka ostarjela je gigantica na svijet donijela čitavo leglo mladih vukova, čiji je otac bio Fenrir. Jedno od tih čudovišta progonilo je Sunce kako bi ga osvojilo. Potjera je dugo bila bezuspješna, ali vuk je svake godine postajao snažniji i konačno je dostigao Sunce. Njegove svijetle zrake postupno su se gasile. Sunce je poprimilo krvavocrvenu boju, a zatim je posve iščeznulo.
Poslije toga svijet je obavila strašna zima. Snježne oluje obrušavale su se sa svih strana. Čitava je zemlja ratovala. Brat se okrenuo protiv brata, djeca više nisu poštovala krvne veze. Bilo je to doba u kojemu se ljudi nisu razlikovali od vukova, žudjeli su za međusobnim uništenjem. Svijet je ubrzo potonuo u ponor ništavila.
U međuvremenu se vuk Fenrir, kojeg su bogovi odavno bacili u lance, oslobodio i pobjegao. Protresao se i svijet je zadrhtao. Jasenovo se stablo Yggdrasil [koje predstavlja zemljinu os] protreslo od korijena do najviših grana. Planine su se rascijepile od vrha do podnožja, a patuljci koji su pod njima obitavali očajno su i uzaludno tražili poznate im izlaze koji su sada nestali.
Ljudi, koje su bogovi napustili, otjerani su sa svojih ognjišta i ljudska je rasa nestala s lica zemlje. Sama zemlja počela je gubiti svoj oblik. S neba su zvijezde padale u prazan ponor. Doimale su se poput lastavica koje su poslije duga putovanja iscrpljeno padale i uranjale u valove.
Div Surt je spalio čitavu zemlju; svemir je nalikovao golemoj talionici. Iz pukotina stijena izbijali su plamenovi; posvuda je siktala para. Osušila su se sva živa bića i sve bilje. Ostalo je samo golo tlo, ali poput neba i zemlja je bila puna pukotina.
Sve rijeke i sva mora porasli su i preplavili svijet. Valovi su se sudarali. Zemlja je potonula pod vodama...
No, nisu svi ljudi bili uništeni u velikoj pošasti. Zatvoreni u kori jasena Yggdrasila - koju proždirući plamenovi sveopćeg požara nisu uspjeli razoriti - preci buduće rase izbjegli su smrt. U tom im je utočištu jedina hrana bila jutarnja rosa.
Tako je od ostataka drevnoga svijeta nastao novi svijet. Zemlja je postupno izronila iz valova. Planine su se ponovno uzdignule, a iz njih su potekle žuboreće vode."
Taj novi svijet o kojemu kazuje teutonski mit je naš svijet. Nije potrebno posebno isticati da je i on, poput astečkoga i mayanskoga Petoga sunca, nastao veoma davno te da više nije nov. Je li slučajno da se u mnogim srednjoameričkim mitovima o "četvrtom dobu, 4 Atlu" preživjeli par ljudi nije sklonio u arku nego u veliko drvo, poput Yggdrasila? "4 Atl završio je potopom. Planine su nestale. Preživjele su dvije osobe kojima je jedan od bogova naredio da u deblu velikoga stabla načine rupu u koju će upuzati kada se nebesa sruše. Par je ušao u rupu i preživio. Njihovi su potomci ponovno napučili svijet."
Nije li neobično da drevne predaje iz udaljenih krajeva svijeta govore istim simboličnim jezikom? Kako se to može objasniti? Je li posrijedi podsvjesni val međukulturne telepatije ili su elemente tih univerzalnih mitova u pradavno doba uveli mudraci vođeni nekom osobitom svrhom? Koja je od tih nevjerojatnih pretpostavki bliža istini? Postoje li druga moguća objašnjenja te velike tajne?
Još jednom ćemo se osvrnuti na ta pitanja. U međuvremenu, što možemo zaključiti o apokaliptičnim vizijama vatre i leda, potopa, vulkanskih erupcija i potresa o kojima kazuju mitovi? Odražavaju li oni jezivu i poznatu stvarnost, našu prošlost koje se jasno ne sjećamo, ali je ne možemo posve zaboraviti?

Izvor: Graham Hancock - Otisci bogova

 

Astronomija u drevnih naroda

 

Klasični Grci, koji su naučili sve što su znali od starih Egipćana, preimenovali su Seta u Tifona, i opisali ga kao strahovito nadnaravno čudovište čija je glava dodirivala zvijezde, njegova široka krila zatamnila su nebo, vatra je bljeskala iz njegovih očiju, a njegova usta rigala su plamene stijene. Kada se sjurio na Olimp, bogovi su u strahu pobjegli u Egipat.
Slično rimski povjesničar Plinije (23.-79. po. Kr.) piše o dalekom dobu za vrijeme kojega je narod Egipta vidio "strahoviti komet" po imenu Tifon:
Imao je vatreni izgled i savio se poput spirale, a bilo ga je strašno gledati. To nije bila toliko zvijezda koliko vatrena kugla.
Pitamo se je li moguće da su nam naši stari, svojom arhitekturom i u svojim mitovima, pokušali prenijeti podatke koji spašavaju život:
• Svoja prisjećanja o strahovitom povratku u unutrašnji Sunčev sustav spektakularnoga periodičnoga kometa
• Konkretne obavijesti o njegovim prijašnjim opasnim približavanjima Zemlji
• Konkretne obavijesti o barem jednom kataklizmičkom približavanju koji je komet učinio na Marsu, a koje je "ogulilo" kožu Crvenom planetu
• Konkretne obavijesti o tome hoće li se i kada ta prijetnja vratiti nama, pa možda i obavijest o pravcu iz kojega će ona doći (pravac zviježđa Bik?).
Danas nema straha od kometa. Doista, mi se jedva ikada zaustavimo da pogledamo u nebo. Ali našim su starima oni bili strahovito sredstvo sudbine i razaranja "donoseći promjenu vremena i država" i šireći "pošast i rat" iz svoje "grozne kose." Vidjet ćemo u 4. dijelu da ta starinska strahovanja mogu biti blizu istine i da kometi mogu biti doista sredstvo rušenja i obnavljanja svjetova.

 

Zodijak i precesija

U djelu Hamlet’s Mill, koje je napisao u suradnji s Herthom von Dechend (prof. povijesti znanosti na Frankfurtskom sveučilištu), de Santillana iznosi plodonosne i originalne teze o drevnim mitovima:
"… kada se univerzalnost spoji s konstrukcijom, ona predstavlja svojevrstan test. Kada se, primjerice, nešto otkrije u Kini, to će se odjednom pojaviti i u babilonskim astrološkim tekstovima, te se tada mora pretpostaviti da je to značajno ako razotkriva mnoštvo nepoznatih slika za koje nitko ne može tvrditi da su ih stvorile različite generacije neovisno jedna o drugoj. Uzmimo za primjer podrijetlo glazbe. Orfejeva mučna smrt možda je djelo poetske mašte koja se iznjedrila nekoliko puta na različitim mjestima. No, kada likovi koji ne prebiru po liri, nego sviraju frule, umiru iz različitih neshvatljivih razloga i kada se o njihovoj jednakoj smrti pripovijeda na nekoliko kontinenata, tada znamo da smo na tragu nečega, zato što takve priče ne mogu nastati uzastopno.

A kada se Šareni Svirač pojavljuje i u njemačkome mitu o Hamelinu i u drevnome Meksiku, te kada se u obje zemlje s njime povezuje atribut crvene boje, to nikako ne može biti slučajnost. Također, kada se po nekoliko puta u Vedama, u hramovima Angkora, u Babilonu, u Heraklitovim mračnim promišljanjima i u nordijskoj Valhali javljaju brojevi poput 108 ili 9 x 13, to nikako nije slučajno."

Je li moguće da se, povezujući velike svjetske mitove o kataklizmi, takve slučajnosti koje nisu slučajnosti, mogu objasniti sveopćim utjecajem nekoga drevnog i još nepoznatoga zajedničkoga vodiča? Može li u tome slučaju biti moguće da je tijekom i nakon posljednjega ledenoga doba taj isti vodič izradio one veoma precizne i tehnički napredne zemljovide? I nije li moguće da je taj isti vodič za sobom ostavio otiske i na drugim svjetskim mitovima – onima koji govore o umiranju i uskrsnuću bogova, o velikim stablima oko kojih se okreću Zemlja i nebesa, o vrtlozima, štapovima, svrdlima i drugim sličnim napravama koje se okreću?

Santillana i von Dechend tvrde da svi takvi mitovi govore o nebeskim zbivanjima i to dotjeranim tehničkim jezikom drevne ali "iznimno napredne" astronomske i matematičke znanosti: "Taj se jezik ne oslanja na lokalna vjerovanja i kultove. On je usredotočen na brojeve, kretanja, mjerenja, sveopće obrasce i sheme – usredotočen je na ustrojstvo brojeva, na geomeriju."
Odakle taj jezik potječe? Knjiga Hamlet’s Mill odiše briljantnom, ali namjerno izbjegavanom znanstvenom stručnošću, zbog čega ne daje izravan odgovor na to pitanje. Međutim, veoma se rijetko ponegdje u njoj mogu naslutiti neuvjerljive aluzije. Na primjer, u jednome trenutku autori ističu pretpostavku da znanstveni jezik ili "šifra" potječe iz "veoma drevnoga doba". No, na drugome ga mjestu preciznije smještaju u razdoblje gotovo "6.000 godina prije Virgilija" – drugim riječima, navodno je nastao prije 8.000 godina (ili više). Koja je poznata civilizacija mogla razviti i upotrijebiti sofisticirani tehnički jezik prije više od 8.000 godina? Iskren odgovor na to pitanje jest:
Nijedna. A taj odgovor prati i iskreno prihvaćanje pretpostavke da se radi o zaboravljenoj epizodi o tehnološki visoko naprednoj kulturi pretpovijesnoga doba. Santillana i von Dechend govore samo o naslijeđu koje dugujemo "nekoj gotovo nepojmljivoj drevnoj civilizaciji… [koja je] prva imala hrabrosti pomoću brojeva i mjerenja shvatiti kako je nastao svijet." To naslijeđe uključuje znanstveno promišljanje i složene matematičke podatke. Međutim, budući da potječe iz veoma drevnoga doba, s vremenom se izgubilo.
Profesori de Santillana i von Dechend u svojoj su sjajnoj i opsežnoj studiji Hamlet’s Mill predstavili velik broj mitskih i ikonografskih dokaza o postojanju neobične pojave. Čini se da su neki svjetski mitovi iz neobjašnjiva razloga i u nepoznato doba bili "kooptirani" (što se zaista ne može opisati boljim izrazom) kako bi poslužili kao kotači za pokretanje skupa složenih tehničkih podataka o precesiji ekvinocija. Ova zadivljujuća teza značajna je zato što je njome prvi put pružen dokaz za, kako je istaknuo izvjestan vodeći stručnjak za drevna mjerenja, "kopernikanski obrat u postojećim shvaćanjima razvoja ljudske kulture".

Po riječima Martina Bernala, prof. sa Sveučilišta u Cornellu, promjena se dogodila iz sljedećih razloga:
"Nekoliko arheologa, egiptologa i drevnih povjesničara raspolaže potrebnom količinom vremena, napora i vještine da raspravlja o de Santillaninim izrazito tehničkim argumentima."
Ti argumenti prvenstveno se odnose na neprekidan i postojan prijenos "poruke o precesiji" preko mnogih drevnih mitova. Osim toga, veoma je neobično što se većina osnovnih prikaza i simbola koji se pojavljuju u tim mitovima – prvenstveno simboličan opis "poremećaja neba" – pronalaze i u drevnim predajama o svjetskoj kataklizmi.


Odin protiv Fenrira

U nordijskome mitu vidi se kako se vuk Fenrir konačno oslobodio lanaca kojima su ga okovali bogovi i pobjegao: "Protresao se i svijet je zadrhtao. Jasenovo se stablo Yggdrasil protreslo od korijena do najviših grana. Planine su se rascijepale od vrha do dna… Zemlja je počela gubiti oblik. S neba su već nailazile zvijezde…"
Prema stajalištu de Santillane i von Dechendice navedeni je mit mješavina poznate teme o katastrofi i potpuno suprotne teme o precesiji. Tako s jedne strane imamo zemaljsku katastrofu tolikih razmjera da patuljcima izgleda poput Noina potopa, a s druge strane saznajemo o prijetećim promjenama koje se događaju na nebu s kojeg nailaze zvijezde, "padajući u prazan ponor".
Takve nebeske slike, koje se, s neznatim razlikama, ponavljaju u mitovima različitih dijelova svijeta, pripadaju skupini koja se u knjizi Hamlet’s Mill kategorizira kao "ne puko pripovijedanje priča". Osim toga, nordijske predaje koje govore o čudovišnome vuku Fenriru i stablu zvanom Yggdrasil, nastavljaju izvještavati o konačnoj apokalipsi koju provode sile Vallhale koje se nalaze na strani "reda " kako bi sudjelovale u strašnoj posljednjoj bitki bogova, koja će završiti apokaliptičnim uništenjem.
U 16. stoljeću Diego de Landa je razmotrio jedan primjer iz Srednje Amerike (koji također opisuje neobične simbole koji se javljaju u gotovo svim mitovima o precesiji i katastrofi):
"Među mnoštvom bogova koje Maje štuju, nalaze se četiri božanstva koja nazivaju imenom Bacah. Oni tvrde da su ti bogovi braća koju je Bog, nakon što je stvorio svijet, postavio na njegova četiri kuta kako bi pridržavali nebesa da se ne sruše. Tvrde i to da su ti Bacati pobjegli kada je potop uništio svijet."
De Santillana i Hertha von Dechend smatraju da majanski svećenici-astronomi ni na trenutak nisu pomislili da je Zemlja plosnata ploča s četiri kuta. Umjesto toga, tvrde oni, likovi četiri Bacaba služe kao tehnička alegorija kojom se objašnjava precesija ekvinocija. Ukratko, Bacabi predstavljaju sustav koordinata astrološke godine. Oni su ekvinocijski i solsticijski obruči, koji povezuju četiri zviježđa u kojima Sunce gotovo 2.200 godina izlazi u vrijeme proljetnoga i jesenskoga ekvinocija te zimskoga i ljetnoga solsticija.
Jasno je, naravno, da će se, kada se promijene nebeski zupčanici, srušiti staro i roditi novo doba. Sve je to, naime, uobičajen opis mitova o precesiji. Međutim, neizbježno se nameće jasna povezanost sa zemaljskom katastrofom, u ovome slučaju potopom, koju su Bacabi preživjeli. Jednako tako značajni mogli bi biti i reljefi u Chichen Itzi, na kojima su nesumnjivo prikazani Bacabi kao bradati Europejci.
Kako bilo, Bacabin lik (koji se, često pogrešno protumačeno, povezuje s pojmovima "četiri nebeska kuta", "četverokutnom Zemljom") samo je jedan od mnogih koji je načinjen da služi kao alat za razmišljanje o precesiji. Među njima se, naravno, nalazi i arhetipski "mlin" iz naziva Santillanine knjige – Hamletov mlin.
Izgleda da Shakespearov lik, "kojim je pjesnik opisao jednoga od nas, prvoga nesretnoga intelektualca" skriva svoju legendarnu prošlost, Njegove su osobine unaprijed određene i oblikovane u drevnome mitu. U svim svojim inkarnacijama ovaj Hamlet ostaje začudo onakav kakav je bio – on sam. Prvotni Amlodhi (ili ponekad Amleth), kako se naziva u islandskoj legendi, "pokazuje jednake značajke melankoličnoga i veoma inteligentnoga čovjeka. I on je sin koji je odlučan osvetiti se ocu, govornik koji progovara o zagonetnim ali neizbježnim istinama, neuhvatljiv nosač Sudbine, koji mora pokleknuti kad jednom završi svoju misiju."
U okrutnim i živopisnim nordijskim pričama, Amlodhi se opisuje kao vlasnik izmišljenoga mlina, ili žrvnja, koji je ponekad donosio zlato, mir i izobilje. Prema mnogim predajama, dvije su se gigantice (Fenja i Menja) obvezale okrenuti čudesnu napravu, koju nijedan čovjek nije mogao pomaknuti s mjesta. No, nešto je pošlo po krivu i dva su ga diva morala raditi dan i noć bez prestanka:
"Ispred mlina postavile su posudu,
kako bi pokrenule sivi kamen;
Nije im dao ni mira ni odmora,
jer su pažljivo osluškivale škripu mlina.
Njihova je pjesma bila zavijanje,
koje je prekidalo tišinu;
"Ispraznite spremnik i olakšajte kamenje!"
No, ipak je učinio da melju još više."
Bijesne i željne osvete, Fenja i Menja su čekale da svi utonu u san, nakon čega su počele silovito okretati mlin sve dok se veliki potpornji, iako su bili prekaljeni od željeza, nisu raspuknuli. Ubrzo nakon toga, zamršenim slijedom događaja, mlin je ukrao bog mora Mysinger, koji ga je, zajedno s giganticama, natovario na svoj brod. Zapovjedio im je neka nastave mljeti, no ovaj put iz mlina je izlazila sol. U ponoć su ga upitale nije li mu dosta soli; zapovjedio im je neka melju i dalje. Mljele su još kratko vrijeme nakon čega je brod počeo tonuti:
"Spremnik je odletio pod udarom velikih potpornja,
željezne su se zakovice raspuknule,
Rudo se razbilo u komade,
spremnik se ispraznio."
Stigavši na dno mora, mlin se nastavio okretati, no iz njega je izlazio kamen i pijesak stvarajući veliki vrtlog, Maelstrom. Opisani događaji, tvrde Santillana i Hertha von Dechend, simboliziraju precesiju ekvinocija. Osovina i "željezni potpornji" mlina označavaju: "sustav koordinata na nebeskoj polutki i predstavljaju okvir starosti svijeta. Zapravo, okvir određuje starost svijeta. Budući da polarna os i obruči tvore nevidljivu cjelinu, ako se jedan dio pomakne, čitav je okvir izbačen. Kada se to dogodi, nova Polarna zvijezda s vlastitim odgovarajućim obručima morat će zamijeniti zastarjelu napravu." Nadalje, veliki vrtlog:
"Pripada već tradicionalnim motivima drevnih priča. Tako se pojavljuje i u Odiseji u obliku Haribde u Messinskome prolazu te među kulturama Indijskoga i Tihoga oceana. Ondje se, što je veoma neobično, povezuje s visećim stablom smokve o čije se grane junak, bio to Satyavrata u Indiji ili Kae u Tongu, može primiti u trenutku kada brod tone. Neprestano ponavljanje te pojedinosti sprječava slobodu mašte. Takve su priče od davnina bile dio kozmografske književnosti."


Odisej

Nimalo ne treba iznenaditi što se u Homerovoj Odiseji (u kojoj su skupljeni grčki mitovi stari više od 3.000 godina) javlja vrtlog, jer se ondje spominje i Veliki mlin iz islandske legende (i to na sličan način). Posljednja je noć prije odlučujuće borbe. Odisej, koji se zarekao na osvetu, stigao je do Itake. Zaštićen od prepoznavanja čarima božice Atene, moli Zeusa da mu pošalje znak ohrabrenja prije velikoga iskušenja:
"Uto zagrmi Zeus iz blistava Olimpa … a ljupkome Odiseju bi drago.
Osim toga, žena koja je mljela na mlinu u kući pokraj mlinova
pastira ljudi izrekla je proročanstvo. Na tim mlinovima dvanaest je
žena obavljalo svoj posao, spravljajući jelo od ječma i pšenice, srži
muškaraca. Sada su sve ostale zaspale jer su samljele svoje žito, no
samo je ona, najslabija od svih ostala još uvijek budna. Zaustavila
je svoj mlin i izgovorila riječ … ‘Neka se [neprijatelji Odisejevi] od
ovoga dana poslijednji puta goste u ovim prostorijama. Neka oni koji
su odriješili moja koljena da okrutnim radom meljem njihov obrok
od ječma posljednji puta večeraju!'"
Santillana i Hertha von Dechend tvrde kako nije slučajno što se alegorija: "nebeska kugla koja se okreće poput mlinskoga kotača i nikada ne čini ništa dobro", pojavljuje i u biblijskoj predaji o Samsonu: "slijep u Gazi na mlinu s robovima". Njegovi su ga nemilosrdni neprijatelji oslobodili kako bi ih zabavljao u Hramu; umjesto toga, posljednjom se snagom Samson podupro o dva srednja stupa toga golemoga zdanja i srušio ga te usmrtio sve koji su se u njemu nalazili. Poput Fenje i Menje i on se osvetio. Ta se tema pojavljuje i u Japanu, Srednjoj Americi, među Maorima Novoga Zelanda te u finskim mitovima. Ondje se lik Hamleta/Samsona zove Kullervo, a i mlin ima specifično ime – Sampo. Poput Fenjina i Menjina mlina i ovaj je konačno ukraden i ukrcan na brod gdje se rastrgao na komadiće.
"Sampo" je riječ koja potječe od sanskrtske riječi skambha, što znači "stup ili kolac". U Atharvavedi, jednom od najstarijih djela sjevernoindijske književnosti, pronalazimo himnu posvećenu Skambhi: "U kojemu se nalaze Zemlja, zrak i nebo, gdje čvrsto stoje vatra, Mjesec, Sunce i vjetar. Skambha podupire i nebo i Zemlju; Skambha podupire čitavu atmosferu; Skambha podupire šest velikih pravaca; u Skambhu je ušlo sve što postoji."
Prevoditelj navedenoga djela (Atharvaveda 10:7), Whitney, pomalo zbunjujuće komentira: "Skambha, osvijetliti, potporanj, podupirati, na neobičan su način u ovoj himni upotrijebljeni kao obrazac svemira". No, uz mnoštvo ideja kojima se povezuju svemirski mlinovi, vrtlozi, stabla i mnogo toga drugoga, drevno vedsko opisivanje nije nimalo neobično. I ovdje se, kao u slučaju mnogih drugih alegorija, ističe pojam "obrazac starosti svijeta"- onaj isti nebeski mehanizam koji se okreće više od 2.000 godina, dok Sunceuvijek izlazi na istim kardinalnim točkama i zatim se polako premješta timnebeskim koordinatama prelazeći u četiri nova zviježđa, u kojima će sudjelovatisljedećih nekoliko tisuća godina.
Upravo zbog toga mlin uvijek pukne i veliki potpornji svom snagom udare o spremnik, puknu željezne zakovice i vratilo se razbije na komade. Precesija ekvinocija izaziva takve slikovite prikaze jer se u iznimno udaljenim vremenima ona doista mijenja, ili slama, stabilizirajući koordinate čitave nebeske polutke.
U Srednjoj Americi, u jednome od mnogih mitova o Quetzalcoatlu, govori se da je on imao presudnu ulogu u obnavljaju čovječanstva nakon općega potopa kojim je završilo Četvrto sunce. Sa svojim prijateljem Xolotlom, koji je imao pasju glavu, spustio se u podzemni svijet kako bi ponovno sastavio kosture u potopu poginulih ljudi. Nakon što je prevario boga smrti Miclantechuhtlija, to je i učinio odnijevši kosti na mjesto zvano Tamoanchan. Ondje ih je na brusnome kamenu poput žita samljeo u ukusan obrok. Na taj su zemaljski obrok bogovi zatim pustili krv, i stvorili tako meso današnjega čovjeka koji živi u Petome suncu.
Autori Hamletova mlina smatraju kako nije nimalo slučajno što se u obje navedene varijante mita o kozmičkome mlinu pojavljuje lik psa. Oni ističu da je Kullervo, finski Hamlet, također bio u pratnji "crnoga psa Mustija", Isto tako, nakon što se vratio u Itaku, Odiseja je najprije prepoznao njegov vjerni pas, a Samson se povezuje s lisicama (točnije s njih 300), koje pripadaju vrsti pasa. U danskoj verziji sage o Amlethu/Hamletu: "Amleth je hodao i usred guštare pas mu prepriječi put". Konačno, u jednoj od verzija finske priče o Kullervu, junak je (što je prilično neobično) "poslan u Estonijuda laje pod ogradom; lajao je godinu dana…"


Orion pored dva psa

Santillana i Hertha von Dechend uvjereni su da su navedeni likovi psa umetnuti s razlogom: kao još jedan od dijelova drevne neodgonetnute šifre, koji uporno mjestimice ostavlja tragove svoje poruke. Te i mnoge druge simbole psa oni svrstavaju u skupinu "morfoloških znakova", za koje smatraju da u drevnim mitovima vjerojatno označavaju prisutnost znanstvenog podatka koji se tiče precesije ekvinocija. Na taj način, iako se ne spominju nikakvi mlinovi ili vrtlozi, trebali bismo pozorno pratiti priču o Orionu, velikom lovcu iz grčkoga mita, koji je imao psa. Kada je Orion pokušao silovati božicu-djevicu Artemidu, ona je sa Zemlje dozvala škorpiona, koji je ubio i njega i njegova psa. Orion je premješten na nebo gdje je postao zviježđe; njegov je pas pretvoren u zvijezdu Sirijus, odnosno u Pasju zvijezdu.


Oziris

Sirijus na identičan način opisuju i drevni Egipćani, koji zviježđe Orion povezuju sa svojim bogom Ozirisom. Upravo je u drevnom egipatskome mitu lik vjernoga nebeskoga psa najdublje i najopširnije opisan u liku Upuauta, božanstva s glavom šakala, čije ime znači "Otvarač Puta". Ako bismo pratili tog Otvarača Puta do Egipta, skrenuli pozornost na zviježđe Orion i ušli u snažan mit o Ozirisu, našli bismo se u zatvorenoj mreži poznatih simbola.
Čitatelj će se prisjetiti da je Oziris bio žrtva urote. Urotnici su ga zatvorili u kovčeg i bacili u Nil. Ne uočavamo li ovdje sličnost sa Utnapishtimom, Noom i Coxcoxtlijem te sa svim drugim potopnim junacima koji plutaju u svojim brodovima (ili kutijama ili kovčezima)?
Drugi je poznati klasičnan prikaz precesije u obliku svjetskoga stabla i/ili krovnatoga stupa (u ovome slučaju oba). Egipatski mit kazuje kako je Oziris u svome kovčegu stigao do mora i nasukao se na obalama Biblosa. Zaustavio se među granama drveta zvanog tamariska, koje je odjednom naraslo veoma visoko i zatvorilo je kovčeg u svoje deblo. Kralj zemlje, koji se divio stablu tamarisa posiječe dio u kojemu se nalazio Oziris i od njega napravi stup za krov svoje palače. Nešto poslije Izida je izvadila tijelo svoga supruga iz stupa i odnijela ga natrag u Egipat kako bi prošao postupak ponovnoga rođenja.
Jane B. Sellers jedna je od rijetkih ozbiljnih znanstvenika koja je isprobala teoriju koju su iznijeli Santillana i Hertha von Dechend u knjizi Hamlet’s Mill. Ona je isticala nužnost korištenja astronomskih podataka, osobito onih o precesiji za pravilno proučavanje drevnoga Egipta i njegove religije. "Većina arheologa ne razumije precesiju, što utječe na njihove zaključke o drevnim mitovima, drevnim bogovima i poredanosti drevnih hramova …
Za astronome je precesija veoma dobro poznata činjenica; oni koji se bave područjem drevnoga čovjeka imaju obvezu tu činjenicu shvatiti.", tvrdi Jane B. Sellers.
U svojoj posljednjoj knjizi The Death of Gods in Ancient Egypt (Smrt bogova u drevnome Egiptu), ona ističe teoriju da je mit o Ozirisu moždanamjerno šifriran pomoću skupine ključnih brojeva, koji su suvišni što setiče samoga pripovijedanja, no koji predstavljaju vječni proračun iz kojegase mogu izvesti nevjerojatno točne brojke koje se odnose na sljedeće:
1. Vrijeme koje je potrebno da se sporim precesijskim teturanjem Zemlje položaj izlaska Sunca za proljetnoga ekvinocija pomakne uz ekliptiku (u odnosu na zvjezdanu pozadinu) za jedan stupanj;
2. Vrijeme koje je potrebno da Sunce prijeđe iz jednog punog segmenta zodijaka iznosi trideset stupnjeva;
3. Vrijeme koje je potrebno da Sunce prijeđe dva puna segmenta zodijaka (ukupno šezdeset stupnjeva);
4. Vrijeme koje je potrebno za "veliki povratak", odnosno da Sunce prijeđe uz ekliptiku tristo šezdeset stupnjeva, i time završi cijeli precesijski ciklus ili "veliku godinu". Precesijski brojevi na koje upućuje Jane Sellers u Ozirisovu mitu jesu 360, 72, 30 i 12. Najviše ih se spominje u dijelu mita u kojemu se govori o pojedinostima iz životopisa različitih likova. O njima je opširno izvijestio E. A. Wallis Budge, bivši upravitelj Odjela za egipatske starine u Britanskome muzeju:
"Bog Geb je ljubio božicu Nut, suprugu boga sunca Ra. Kada je Ra to otkrio, bacio je kletvu na svoju suprugu objavivši da nijednoga mjeseca u godini neće moći roditi dijete. Tada se bog Thoth, koji je također ljubio Nut, igrao s Mjesecom i pobijedivši dobio je od njega punih pet dana. Te je dane spojio sa 360 dana, od kojih se godina tada sastojala [naglasak autora]. Prvoga od tih pet dana rođen je Oziris; a u trenutku njegova rođenja čuo se glas koji je objavio da je rođen Gospodar Svijeta."
U drugim se mitovima spominje da u godini koja ima 360 dana postoji "12 mjeseci od kojih svaki ima 30 dana". A posvuda se, kako je primijetila Jane Sellers, "koriste izrazi kojima se ističu očiti i jednostavni proračuni te kojima se pozornost usmjerava na brojeve."
Do sada smo razmotrili tri precesijska broja Jane Sellers: 360, 12 i 30. Četvrti je broj, koji se pojavljuje poslije u tekstu, najznačajniji. Kako smo vidjeli u 9. poglavlju, zli bog Set predvodio je skupinu urotnika koji su isplanirali ubiti Ozirisa. Ta se skupina sastojala od 72 urotnika. Jane Sellers tvrdi da pomoću toga posljednjeg broja možemo konačno pokrenuti drevni kompjutorski program:
12 = broj zviježđa zodijaka;
30 = broj stupnjeva na ekliptici dodijeljenih svakome od zviježđa zodijaka;
72 = broj godina potrebnih da ekvinocijsko Sunce prijeđe jedan stupanj u svome precesijskome obratu po ekliptici; 360 = ukupan broj stupnjeva na ekliptici;
72 x 30 = 2 160 (broj godina potrebnih da Sunce završi obrat od 30 stupnjeva po ekliptici, odnosno da potpuno prijeđe kroz ijedno od 12 zviježđa zodijaka);
2 160 x 12 (ili 360 x 72) = 25.920 (broj godina u čitavome precesijskome ciklusu, odnosno u "velikoj godini", koji je i ukupan broj godina potrebnih da započne "veliki povratak"). Pojavljuju se također drugi brojevi i njihove kombinacije: 36, broj godina potrebnih da ekvinocijsko Sunce prijeđe pola stupnja u svome precesijskome obratu po ekliptici; 4.320, broj godina potrebnih da ekvinocijsko Sunce prijeđe 60 stupnjeva u svome precesijskome obratu (odnosno, da prijeđe dva zviježđa zodijaka).
Jane Sellers tvrdi da se u tome nalaze temeljni podaci za precesijsku šifru koja je uvijek iznova prisutna u drevnim mitovima i na svetim građevinama. Poput ezoterijske numerologije i u toj je šifri dopušteno pomicati decimalni zarez lijevo ili desno, po želji, te koristiti sve moguće kombinacije, permutacije, množenja, dijeljenja i razlomake esencijalnih brojeva (od kojih svi potpuno odgovaraju omjeru precesije ekvnocija).
Na temelju tako zaokružene brojke, iz mita o Ozirisu proizlazi zbroj od 2 160 godina potrebnih da precesijska godina prijeđe kroz jednu kuću Zodijaka. Prema suvremenim proračunima taj broj iznosi 2 148 godina. Na temelju Hiparhovih brojeva radi se o brojci od 2 400, odnosno 2.347,8 godina. Konačno, na temelju mita o Ozirisu možemo izračunati da je potrebno 25.920 godina da se potpuno završi precesijski ciklus kroz 12 kuća zodijaka.
Kod Hiparha je to 28.800, odnosno 28.173,6 godina. Prema suvremenim proračunima radi se o 25.776 godina. Dakle, Hiparh u pogledu velikoga povratka griješi otprilike za 3.000 godina, a mit o Ozirisu za samo 144 godine, što je vjerojatno posljedica narativne nužnosti zbog koje je osnovni broj, koji iznosi 71,6 zaokružen na mnogo prikladniji broj 72. No, šifru Jane Sellers ne pronalazimo samo u mitologiji.


Angkor Wat

Hramski kompleks u Angkoru u džunglama Kambodže izgleda poput namjerno načinjene metafore za precesiju. Primjerice, na njemu je pet vrata, do kojih vodi pet cesta, a one premošćuju jarak pun krokodila koji okružuje čitavo mjesto. Uz svaku od tih cesta pruža se red divovskih kamenih likova – 54 lika sa svake strane ceste na kojoj se nalazi 108 likova (dakle, sveukupno 540 kipova), a svi likovi u redu nose golemi kip zmije Nage. Osim toga, kako su Santillana i Hertha von Dechend istaknuli u Hamletovu mlinu, ti likovi ne "nose" nego "vuku" zmiju, na temelju čega se zaključuje da tih 540 kipova "bućkaju Mliječni ocean". Tako čitavi Angkor izgleda kao "divovski model koji je izgrađen hinduskom maštom i protuslovljem" kako bi izražavao ideju o precesiji.


Bordobur

Isto bi se moglo reći i za slavni javanski hram Borobudur sa 72 stupe u obliku zvona, a vjerojatno i za megalite u Balbeku (Libanon), za koje se smatra da su najveći izrezbareni kameni blokovi na svijetu.


Balbek

Davno prije no što su na tome mjestu nastale rimske i grčke građevine, tri su spomenika koji čine takozvani Trilithion, visoki poput peterokatnice i svaki je teži od 600 tona. Četvrti je megalit visok gotovo 24 m i težak je 1 100 tona.


Ogromni isklesani monoliti Balbeka

Neobično je što su ti golemi kameni blokovi iskopani, savršeno oblikovani i na zagonetan način preneseni u Balbek iz nekoliko kilometara udaljenoga kamenoloma. Osim toga, vješto su umetnuti u sačuvane zidove veličanstvenoga hrama, i to prilično visoko iznad zemlje. Taj hram okružuju 54 golema i veoma teška stupa. Na Indijskome potkontinentu (gdje se zviježđe Orion naziva Kal-Purush, što znači Vremenski čovjek ), otkrivamo da se Ozirisovi brojevi Jane Sellers nalaze na veoma različitim mjestima, što se nikako ne može pripisati slučaju. Primjerice, u indijskome se hramu vatre, Agnicayani, nalazi 10.800 opeka. Osim toga, Rigveda, najstariji vedski tekst koji je dragocjena riznica indijske mitologije, sastavljena je od 10 800 stanci. Svaka stanca ima 40 slogova te je tako čitavo djelo sastavljeno od, ni više ni manje, nego 432.000 slogova. U Rigvedi 1:164 (jednoj od karakterističnih stanci) saznajemo o "kotaču s dvanaest žbica u kojemu se nalazi 720 sinova". U židovskoj Kabali spominju se 72 anđela preko kojih se sefirotima (božanskim moćima) mogu približiti ili ih zazvati oni koji im znaju imena i brojeve. Rosenkreuzerske predaje govore o ciklusima od 108 godina (72 plus 36) prema kojima tajno bratstvo ostavlja svoj utjecaj. Broj 72 i njegovi oblici i razdiobe imaju veliko značenje i u Trijadama, kineskim tajnim društvima. Prema drevnome obredu svaki kandidat za inicijaciju mora platiti člansku svotu od "360 novčića za ‘odjeću’, 108 novčića ‘za vrećicu s novcem’, 72 novčića za podučavanje i 36 novčića za smaknuće ‘izdajničkoga podanika’." Naravno, novčići (starokineski bakreni novčić s četvrtastom rupom u sredini) više nisu u uporabi, ali su preživjeli brojevi kojima se barata u pradavnome obredu. Na taj način, u današnjem Singapuru kandidati za članstvo u Trijadama plaćaju člansku pristupinicu.
No, vratimo se u Indiju i razmotrimo sadržaj svetih tekstova Purana. Oni govore o četiri "doba Zemlje", koja se nazivaju Yugama i koja se protežu na 12.000 "božanskih godina". Svako od tih doba traje sljedeći broj "božanskih godina": Krita Yuga = 4 800; Treta Yuga = 3 600; Davpara Yuga = 2 400; Kali Yuga = 1 200. U Puranama se navodi i to da "jedna godina smrtnika odgovara jednome danu bogova". Nadalje, baš kao i u Ozirisovu mitu, otkrivamo da je broj dana u godini bogova i smrtnika 360, tako da jedna božanska godina odgovara broju od 360 godina smrtnika. Dakle, Kali Yuga traje 1 200 božanskih godina, odnosno 432.000 smrtnih godina. Veliko doba je Mahayuga, (koja se sastoji od 12.000 božanskih godina koje su raspoređene u četiri manje Yuge) odgovara brojci od 4.320.000 smrtnih godina. Tisuću Mahayuga (koja sadrži Kalpu, ili Brahmin Dan) proteže se na 4 320 000 000 običnih godina, što ponovno upućuje na osnovne brojeve za izračunavanje precesije. Postoje i Manvantare (razdoblja Manua), a iz tekstova saznajemo da "tijekom svake Manvantare prođe otprilike 71 sustav četiriju Yuga". Čitatelj će se prisjetiti da je potrebno 71,6 godina za jedan stupanj precesijskoga kretanja po ekliptici, a ta se brojka u Indiji može zaokružiti na "otprilike 71" baš kao što se zaokružila i u drevnome Egiptu na brojku 72. Doba Kali Yuga, koje traje 432.000 smrtnih godina, predstavlja naše doba. Tekstovi kazuju: "U dobu Kali bujat će raspadanje sve dok se ljudska rasa ne približi uništenju."
Put između dva veoma različita mita o Ozirisu i Amlodhijevu mlinu (koji, bez obzira na to, sadržavaju precizne znanstvene podatke o precesiji ekvinocija) otvara nam druga neobična zajednička pojedinost. Radi se o obiteljskim vezama. Amlodhi/Amleth/Hamlet u svakoj priči jest sin, koji se osvećuje za smrt oca tako da namami i konačno ubije očeva ubojicu. Ubojica je, nadalje, uvijek očev brat, odnosno Hamletov stric. Upravo takav scenarij ima i mit o Ozirisu. Oziris i Set su braća. Set ubija Ozirisa. Ozirisov sin Horus se, konačno, osvećuje svome stricu. Nadalje, Hamlet je često u incestuoznoj vezi sa sestrom. U mitu o Kullervu, finskome Hamletu, dojmljiv je prizor kada junak, koji se nakon dugog izbivanja vraća kući, susreće u šumi djevicu, koja skuplja bobice. Vode ljubav. Međutim, tek poslije doznaju da su brat i sestra, na što se djevica odmah utopi. Nakon toga je Kullervo lutao šumom uz pratnju "crnoga psa Mustija" i konačno je počinio samoubojstvo vlastitim mačem. U egipatskome mitu o Ozirisu nema samoubojstava, no postoji incestuozna veza između Ozirisa i sestre mu Izide. Iz njihove se ljubavi rodio osvetnik Horus.
Još jednom je, dakle, razumno zapitati se: O čemu se tu radi? Zbog čega postoji toliko očitih sličnosti i povezanosti? Zbog čega postoji toliko mitova o prividno različitim likovima, od kojih svaki na svoj način pojašnjava pojavu precesije ekvinocija?
Tko god da su oni bili, nedvojbeno su bili pametni – toliko pametni da su mogli promatrati beskrajno i sporo precesijsko kretanje po ekliptici i veoma ga precizno izračunati.
Iz toga, dakle, slijedi da govorimo o visokociviliziranim ljudima. Govorimo o ljudima koji zaslužuju da ih se nazove znanstvenicima. Osim toga, ti su ljudi zacijelo živjeli veoma davno zato što možemo biti uvjereni da se nastanak i daljnje rasprostiranje zajedničkoga naslijeđa u obliku mitova o precesiji nije dogodilo u razdoblju povijesti. Upravo suprotno, dokazi potvrđuju da su ti mitovi već "teturali od starosti" prije 5.000 godina, kada je počela takozvana povijest. Ustanovljeno je da se u velikome broju drevnih mitova iz različitih područja svijeta potanko opisuju geološke katastrofe. Čovječanstvo je preživjelo strahote posljednjega ledenoga doba, te su najvjerodostojniji dokaz sačuvanih predaja o potopu i zaleđivanju, velikim vulkanskim erupcijama i razornim potresima burne promjene u razdoblju velikoga otapanja, između 15.000. i 8.000. god. prne. Konačno povlačenje ledenoga pokrivača, uslijed čega se razina svjetskih mora podignula za 90 – 120 m, nastupilo je samo tisuću godina prije početka povijesti. Zbog toga ne iznenađuje činjenica da je naša civilizacija sačuvala živopisna sjećanja na veliku kataklizmu koja je zadesila naše pretke.
Mnogo je teže objasniti neobičan, ali karakterističan način na koji su mitovi o kataklizmi povezani pečatom zajedničkoga tvorca. Zaista, te drevne priče toliko su slične da neizbježno nameću sumnju da ih je "napisao" isti "autor".
Je li taj autor bio prekrasno božanstvo ili nadčovjek o kojemu pripovijedaju svi ti mitovi, koji se pojavio ubrzo nakon stravične geološke katastrofe donoseći dobra civilizacije preplašenim i demoraliziranim preživjelim stanovnicima Zemlje? Svijetloputi i bradati Oziris egipatska je manifestacija toga univerzalnoga lika i nikako ne može biti slučajno da se u mitovima među njegovim dobročinstvima najprije spominje ukidanje kanibalskih običaja primitivnih stanovnika doline Nila. U Južnoj Americi to je Viracocha, koji je ubrzo nakon velikoga potopa započeo svoju prosvjetiteljsku misiju; nakon razornoga potopa koji je okončalo Četvrto sunce, Quetzalcoatl je u Meksiko donio poljoprivredu, matematiku, astronomiju i kulturu.
Je li moguće da navedeni mitovi izvještavaju o susretima raštrkanih paleolitskih plemena, koja su preživjela posljednje ledeno doba i nepoznate visoke civilizacije?

 

Drevna zvjezdarnica iskopana u Georgiji

Nekadašnji sat za određivanje sudnjeg dana?

Oko tri sata vožnje zapadno od Savannaha, arheolozi su otkrili drevni indijanski nasip u kojem se nalazila tajna skrivena komora. Unutar nje se nalazilo pedesetak sjedala poredanih u krug i oltar u obliku sokola ili orla. Svako je sjedeće mjesto s prednje strane sadržavalo malen izrezbareni otvor čija točna svrha nije poznata iako se pretpostavlja da je služio za stavljanje osobnih stvari.

Ovo zemljom pokriveno zdanje je nazvano Ocmulgee zemljana lođa, a novi dokazi pokazuju da je riječ o sofisticiranom inženjeringu s preciznim astronomskim poravnanjem koji je najvjerojatnije služio kao zvjezdarnica. Također se čini da je služio kao neka vrsta sata za određivanje sudnjeg dana koji je upozoravao svoje dizajnere na sljedeću ozbiljnu oluju meteora.

Iskapanja su otkrila da se u tajnoj komori unutar zemljane lođe pristupalo kroz nizak i zemljom pokriven ulaz koji nalikuje na tunel. Vrata su za ovaj ulaz usklađena s izlaskom sunca 22. listopada. Na taj datum prve zrake sunca prolaze kroz otvor i osvjetljavaju oltar u obliku ptice. Ova je ptica oko svog oka imala šaru koja je u znanstvenom svijetu poznata kao „motiv odvojenog oka“. Dizajn podsjeća na dvorepi komet. Vatrena zmija koja silazi s nebesa i izgara u plamenu nakon što stigne na Zemlju je izvrsna metafora udara meteora. Motiv odvojenog oka se kasnije otkrio na još jednom stvorenju povezanom s nebom: rogatoj pernatoj zmiji. Među Cherokeejima je ovo biće poznato pod nazivom „Uktena“ i njegov je opis također u skladu s kometom ili meteorom.

Drevna zvjezdarnica iskopana u Georgiji

Izaija 47,13 Izmoriše te mnogi tvoji savjetnici! Nek` ustanu samo da te spase oni koji premjeravaju nebesa, koji promatraju zvijezde

 

Precesijski krug


Majanski Tzolkin kalendar

Periodična razaranja

U mitologiji Azteka i Maja, mi živimo u petoj epohi stvaranja, koja se obilježava kao "Peto Sunce." Četvrta epoha završila je velikom poplavom u kojoj su skoro svi ljudi poginuli ("Voda je bila pedeset dvije godine a onda se nebo srušilo"). Njihova mitologija predviđa da će se sudbina pete epohe - našega doba - završiti u "pokretu Zemlje" koji će razoriti civilizaciju i možda iskorijeniti sve tragove ljudskoga života. U strahovito sofisticiranom matematičkom i kalendarskom sustavu Maja, koji smo detaljno istražili u drugim djelima, predviđen je datum predstojeće kataklizme. To je 4 Ahau 8
Kankin. Kada se prevede u Gregorijanski kalendar koji danas koristimo, onda je to 23. prosinca 2012. poslije Kr.
Stari Egipat također je sačuvao složena vjerovanja koja se tiču cikličkoga stvaranja i razaranja svjetova. Malo poznati Tekstovi zgrade Edfu, naprimjer, govore o udaljenom zlatnom dobu, mnogo tisuća godina u prošlosti, kada su sami bogovi živjeli na nekom otoku - "Domovini Prvorođenih". Tekstovi nam govore da je taj otok bio potpuno uništen u strahovitoj oluji koju je prouzročila "velika zmija." Većina "božanskih stanovnika" se utopila, ali su se oni koji su preživjeli kataklizmu nastanili u Egiptu, gdje su postali poznati "bogovi graditelji, koji su oblikovali u prastara vremena Gospodare svjetla." Prema Tekstovima Edfu, ti su preživjeli postavili temelje svih budućih piramida i hramova u Egiptu, i prenijeli religiju koja će se poslije štovati po cijeloj zemlji pod polubožanskom vladavinom faraona.

Po Majama 11.08.3114. pne, započeo je prvi dan Novog svijeta, kada su bogovi pošli u nebo.
Zadnji dan Novog svijeta završava 21.12.2012 god., kad završi 13 Baktuna. Jedan Baktun je otprilike 400 god.

 

Komet Elenin

 
Komet Elien - Zadnja snimka Elenina u obliku prašine

Komet Elenin je kreirao cijelu ne znanstvenu pošast predikcija o kraju svijeta – čija je pomama dramatično opala nakon što je Elenin pogodila solarna baklja 20.08.2011. godine, kako smo već ranije izvjestili. Naknadne fotografije pokazale su raspršivanje kometarne jezgre i njen difuzan izgled. Vrlo je vjerojatno da će nastaviti sa blijeđenjem i postati još difuznija.
Kometa Elenin, koja je kratko bila poznata kao kometa Sudnjega dana zbog netočnih predviđanja o tome kako bi mogla udariti u Zemlju, snimljena je kao običan oblak prašine.
Umjesto toga se dezintegrirala u svom prolazu pored Sunca (to jest kroz njegove CME-s ili masovne koronarne baklje) prošlog mjeseca.

Komet Elenin nestaje
Posmrtni ostaci komete Elenin snimljeni kao oblak prašine
U mjesec dana u atmosferi eksplodiralo više meteora nego li 2012. godine!
Porast ulaza meteorita u planetarnu atmosferu
Dva asteroida promašila Zemlju za dlaku
Ruski meteor je bio djelić asteroida duljine od 200 metara, mogući novi udari
Milenijski potresi od sada sve češći?

Index