Paleocontact theory

Pretpostavka o paleokontaktima, koja na temelju bogate i raznovrsne ostavštine drevnih kultura zastupa ideju da su još tijekom kamenog doba neka područja na Zemlji posjetili ili posjećivali predstavnici neke visokorazvijene civilizacije iz svemira te svojim misionarskim radom civilizirali i educirali gotovo poludivlje (pra)ljude kamenog doba stara je već nekoliko desetljeća.

Ta se heretička hipoteza isprva prilično dugo iznosila vrlo oprezno izvan znanstvenih krugova, ali su je, unatoč tome, predstavnici službene znanosti ubrzo 'ex cathedra' okvalificirali kao smiješnu, neozbiljnu i posve neodrživu pa stoga prilično dugo nije mogla biti zapažena niti uvažena. Nitko od ozbiljnih znanstvenika nije ju uopće smatrao dostojnom za bilo kakvo razmatranje, a kamoli za prihvaćanje i daljnje razvijanje.
U posljednjih tridesetak godina sve veći broj slobodoumnih i nezavisnih istraživača i znanstvenika različitog profila, počevši od samoukog švicarskog hotelijera Ericha von Dänikena pa sve do eminentnog američkog orijentalista i akademika dr. Zecharia Sitchina, pretpostavlja da su naš planet još u kameno doba barem jednom posjetili neki napredni došljaci iz svemira te da su tijekom svoje misije gotovo posve primitivnom, surovom i neukom čovječanstvu postupno podarili mnoga visoka znanja koja su ih korak po korak privela k civilizaciji i kulturi.

Drevni narodi Dalekog istoka

Nedaleko japanskog grada Yamagata na otoku Honshu otkriven je oko četiri tisuće godina stari kneževski grob ukrašen različitim crtežima. Jedan od njih prikazuje kneza ili kralja s krunom na glavi koji dizanjem ruke pozdravlja sedam letećih diskova iz kojih izbija neka bijela svjetlost. Ovakav tip groba poznat je u Japanu pod nazivom Chip-San, što u narječju starosjedilačkog plemena Ainu sa sjevernojapanskog otoka Hokkaido označava "mjesto na kojem se nalazi sunce". Japanski arheolog dr. Joshivuki Tange drži da ova sunca u nekoliko tisućljeća starim grobovima, po svoj prilici, simboliziraju NLO-e.

U drevnim legendama japanskog plemena Ainu, čiji pripadnici imaju Više europeidne nego mongoloidne crte lica, spominju se i neka "tjelesa koja svijetle" pod nazivom shinta, što u prijevodu znači kolijevka. Legenda kaže da je nekoć davno u jednoj takvoj "kolijevci" s neba na zemlju sišao bog Ukikurumi-kamui. Dr. J. Tange je na otoku Hokkaido otkrio i oko četiri tisućljeća star grob s crtežom na kojem je prikazana skupina ljudi kako Pogledom prati spiralnu putanju nekog letećeg objekta nalik kolijevci.

U srednjovjekovnim japanskim ljetopisima spominju se "vatrena sunca" - pod čime se podrazumijevaju neki gorući leteći objekti. Tako, primjerice, jedan japanski crtež izrađen tušem u 9. stoljeću prikazuje neobičan vatreni objekt na nebu čiji let netremice promatraju tri svećenika, dok nedaleko od njih stoji na tlu neobičan krilati muškarac kojeg, čini se, ne primjećuju.

Zanimljivo je da i drevne kineske legende spominju "leteće zmajeve" na kojima dolaze "sinovi nebesa". Tako se, primjerice, u kineskoj provinciji Yunnan u jednoj legendi spominju neobična "leteća zvona" koja su se u davnim vremenima pojavljivala na nebu, letjela i nestajala. Ona u letu nisu proizvodila nikakve zvukove. Zanimljivo je da su upravo takve zvonolike bešumne leteće objekte nevjerojatnih manevarskih sposobnosti često uočili i brojni današnji vidioci NLO-a diljem svijeta.

U tom pogledu napose je dojmljiv izvadak iz legende o drevnom kineskom junaku Huang Diu, koju u svojim "Povijesnim bilješkama" navodi Sima Qian, otac kineske historiografije, kojeg neki autori drže kineskim Herodotom. On u svome kroničarskom djelu tvrdi da su zabilježene legende o drevnom junaku Huang Diu, koji je živio i vladao Kinom oko 2600. pr. Kr., "bliske istini". Zanimljivo je da Huang Di svojim znanjem, sposobnostima i načinom života ima prilično sličnosti sa sumerskim bogovima. Držimo da ta sličnost zasigurno ne može biti samo puka slučajnost.

Jedna od zabilježenih zgoda iz života Huang Dia, često spominjanog u mitovima i legendama, kazuje sljedeće:

"Kada je otkrio bakar u gori Shan Shan, Huang Di dao je odliti 'tronožac' u samom podnožju brda Jin Shan. Kada je 'tronožac' bio gotov iza Huang Dia spustio se 'zmaj' s obješenim brkovima. Huang Di se po njima uspeo na 'zmaja', a za njim su krenuli svi njegovi pomoćnici s obiteljima. Na 'zmaja' se popelo više od sedamdeset ljudi. A svi preostali podanici koji se nisu uspjeli popeti na 'zmaja' prihvatili su se zmajevih brkova. Brkovi su otpali, a ljudi popadali (na tlo)."

Valja istaći da se u drevnim kineskim legendama i kronikama u pravilu spominju "leteći zmajevi" koji rigaju silnu vatru i dim ili "ptice koje grme", a vrlo rijetko neki drugi leteći objekti. Razlog tome vjerojatno treba potražiti u činjenici da je za Kineze zmaj od pamtivijeka u njihovoj tradiciji bio simbol božanskog, nedostižnog i nepobjedivog.

Prema nekim zapisima u starokineskim kronikama drevni Kinezi su, po svoj prilici, također poznavali rentgen, amfibijska vozila (lebdjelice), hibernaciju, genetsko inženjerstvo, svemirske letove te neka druga dostignuća za koja odviše samouvjereno držimo da su vlasništvo i simbol našeg vremena.

U Vedskim spisima opisi vimana

U izuzetno bogatoj klasičnoj vedskoj književnosti, pisanoj izvorno na sanskrtu, u više drevnih djela opisuju se vrlo detaljno raznovrsne letjelice kojima su se služili bogovi, polubogovi, demoni i kraljevi za daleka putovanja ili za ratne operacije. Tako, primjerice, veliki junački ep "Ramajana" koji sadrži oko 24 tisuće dvostiha od po 32 sloga podijeljenih u sedam knjiga, donosi vrlo detaljne opise vimana - 'nebeskih kočija' ili letjelica čije pogonske motore pokreće neka bijelo-žućkasta tekućina, vjerojatno neka vrsta benzina ili živa.

U široj javnosti manje poznatom vedskom spisu "Sabha-Parvanu" opisuju se, uz vimane, i ogromni sjajni "leteći gradovi" koji lakoćom lebde nebom. Sjajili su poput srebra, a u njima je bilo mnogo hrane, vode, raznovrsnih pića i svih ostalih životnih potrepština te različitog obrambenog oružja velike razorne moći. U njih se moglo smjestiti i do tisuću osoba. I u Mahabharati se također nalaze slični opisi "letećih gradova" koji su se sami mogli pokretati i podizati visoko u nebo te spuštati na zemlju. Na njima su bila ogromna vrata kroz koja su mogle ulijetati i izlijetati manje letjelice (vimane).

Vrlo plastičan i danas svakome posve razumljiv opis asurskog "letećeg grada" iz Mahabharate, koji veoma podsjeća na neke suvremene opise ogromnih NLO-a, glasi: A na povratku preda mnom se stvori predivan grad koji sebe sama pokreće. Blještav i sjajan poput vatre i sunca, prepun dobara raznolikih, prepun sreće, bez tuge i bolesti Lebdeći grad, sjajan i blistav poput sunca, kretao se uvijek u željenom smjeru. Uspješno se branio zahvaljujući darovima od sinova Ditinih dobivenim. Čas je nestajao u njedrima Zemljinim, čas se skrivao u daljinama nebeskim, čas je dolazio postrance, čas bi nestajao u vodu uronjen. Najzad ga strijele moje željezne i oštre razbiše u komadiće, i ruševine tog grada asurskog na zemlju popadaše

Zapis o viđenju vatrenih obruča u drevnom Egiptu i Rimskom Carstvu

Zanimljiva je činjenica da su drevni Egipćani nepokolebljivo vjerovali da njihovi bogovi u "nebeskim lađama" putuju "nebeskim Nilom" - Mliječnom stazom - te da redovito navraćaju na Zemlju. Egipćani od pamtivijeka također vjeruju da su njihovi vladari (faraoni) zemaljski potomci nebeskih bogova te da se oni poslije smrti na svojim "nebeskim barkama" vraćaju u svoj "nebeski dom". Prema tradicionalnom egipatskom vjerovanju da svako zbivanje na nebu nužno ima svoj zemaljski odraz, postaje razumljivo zašto su Egipćani uvijek bili toliko orijentirani na pažljivo promatranje kretanja zvijezda i nebeskih pojava.

U 19. stoljeću otkrio je u Tebi - današnjem Luxoru - profesor Alberto Tuli, tadašnji ravnatelj egipatskog muzeja u Vatikanu, dio nekog prilično oštećenog papirusa iz Annala Thanunva, pisara i vojnog zapovjednika faraona Tutmosisa III. iz 18. dinastije (1504.-1450. pr. Kr.), koji je zbog svojih velikih osvajanja ostao zabilježen u povijesti kao "Napoleon drevnog Egipta".

Iz Thanunveva zapisa na tom djelomično oštećenom papirusu može se o tom neobičnom događaju pročitati sljedeće: "U dvadeset drugoj godini vladavine Tutmosisa III., u trećem mjesecu zime, šestog sata dana spustio se na zemlju vatreni obruč koji je stigao s neba. Imao je glavu, a zadah iz njegovih usta bio je težak. Njegovo je tijelo bilo jedan rod (oko 5 metara) dugačko ijedan rod široko. Nije davalo nikakve glasove. Zatim se spustilo na svoj trbuh Otišli su do faraona reći mu Njegovo je veličanstvo naredilo bilo je istraženo kako je sve opisano na svicima pohranjenim u Kući života. Njegovo je veličanstvo razmišljalo o događaju. Kad je prošlo nekoliko dana, broj ovih stvari na nebu se povećao.

Sjali su tamo jače od samog Sunca i protezali su se dalje od četiriju potpornja nebesa Moćan je bio ratnički položaj vatrenih obruča. Kraljeva vojska je s njim na čelu gledala prema njima Potom su svi vatreni obruči otišli više u nebo, poletjeli su prema jugu i nestali."

I u Rimskom Carstvu zabilježeno je također nekoliko viđenja neobičnih Selica na nebu. Tako su, prema jednom sačuvanom zapisu, 170. pr. Kr. stanovnici Lanopiuma, mjesta na apijskoj cesti udaljenog dvadesetak kilometara od Rima, visoko na nebu vidjeli nevjerojatan spektakl čitave flote Blistavih letjelica.

Rimski pisac Gaj Plinije Mlađi zabilježio je sljedeći događaj: "U vrijeme konzula Lucija Valerija i Gaja Valerija (oko 100. pr. Kr.) gorući štit letio je u Predvečerje nebom od istoka prema zapadu bacajući iskre".

Više uvaženih rimskih pisaca, kao što su Livije, Kasije, Ciceron, Seneka i drugi, opisali su vrlo plastično u svojim djelima tajanstvena pojave na nebeskom svodu, za koje u njihovo doba nije bilo racionalnog objašnjenja. Tek danas postaje razvidno da su sve to zapravo starovjeki opisi viđenja NLO-a.

Motivi o posjetiteljima s neba u indijanskim predajama

Valja istaći da su predaje i legende o bogovima koji su svojim letjelicama iz kojih je izlazila vatra praćena dimom i strašnom bukom nalik jakoj grmljavini nekoć davno sišli s neba na zemlju, također zabilježene među domorocima u Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi koji žive na nekoliko međusobno vrlo udaljenih mjesta te nisu nikada mogli međusobno kontaktirati.

Tako, primjerice, drevne predaje Azteka i Tolteka slave letećeg boga Quetzalcoatla koji je bio najčešće prikazivan u liku pernate zmije. On je, kako kazuju drevne indijanske predaje, nekoć vrlo davno sišao s neba na zemlju uz silnu buku u oblacima dima u namjeri da ljudima podari znanje da bi ih civilizirao i priveo kulturi.

Sačuvana legenda poznatih sjevernoameričkih Navajo Indijanaca kazuje o nekim neobičnim bićima koja su na zemlju sišla odozgo iz oblaka. Oni su ta čudna bića nazivali Anasazi, što na njihovu jeziku ima značenje stari. Drži se da su ti inteligentni došljaci iz nedokučivih zvjezdanih dubina prastanovnicima Sjeverne Amerike podarili mudrost i znanje te time udarili temelje poznatoj indijanskoj Anasazi kulturi koja je nikla krajem 1. stoljeća na rubnim područjima Arizone, New Mexica, Colorada i Utaha.

Ta drevna indijanska kultura, koja je poznavala astronomiju i vještinu građenja kamenom, bila je na vrhuncu svoje moći od početka 10. do svršetka 13. stoljeća, da bi naglo degradirala te gotovo posve propala tijekom 14. stoljeća. Unatoč tome, ona ipak ima povijesni kontinuitet sve do naših dana preko Pueblo Indijanaca koji su daleki potomci plemena Anasazi Indijanaca. Ta su plemena doselila na jugozapad Sjeverne Amerike u prvim stoljećima pr. Kr. odnekud iz Srednje Amerike.

Zanimljivo je da su Sumerani svoje drevne posjetitelje s neba, koji su ih poveli civiliziranom življenju, zvali Annunaki. Teško se oteti dojmu da nazivi Anasazi i Annunaki za inteligentne nebeske došljake donekle lični, što ukazuje na prilično realnu mogućnost da su drevne pretke indianskog plemena Navajo i tisućama kilometara udaljene Sumerane svojevremeno posjetila ili posjećivala istovrsna razumna bića te su s njima dulje vrijeme održavala prisne kontakte.

Vrlo slične predaje i običaji zabilježeni su također i kod nekih međusobno tisućama kilometara udaljenih indijanskih plemena u Srednjoj i Sjevernoj Americi. Tako je, primjerice, u indijanskom plemenu Huiho, koje živi u središnjem području Meksika, sačuvana drevna predaja koja kazuje kako su njihove pretke još davno prije dolaska španjolskih osvajača posjetili pripadnici nekog "prijateljskog plemena" čija se domovina nalazi negdje vrlo daleko u svemiru.

Oni su sletjeli na Zemlju na velikim "kotačima sjajnim poput dragulja". Dolazili su u sela k strahovito uplašenim i posve neukim precima Huiho Indijanaca. Kada su učeni došljaci s neba nakon duljeg vremena postupno stekli njihovo povjerenje, kazivali su im mnoge teško razumljive stvari o svojoj dalekoj nebeskoj domovini.

Posebno je zanimljiva drevna predaja sačuvana među pripadnicima Hopi Indijanaca, koji danas žive u rezervatu na sjeveroistoku američke savezne države Arizone. U njoj se spominju "nebeski učitelji Kachini", neobična izgleda, koji su nekoć davno dospjeli na Zemlju s nekog velikog zvjezdanog sustava zvanog Toonautakhu oko kojeg, prema njihovu kazivanju, kruži čak dvanaest planeta. Oni drevne "nebeske učitelje Kachine" opisuju kao čovjekolika bića neobična izgleda koja za svoja međuzvjezdana putovanja koriste letjelice raznih veličina i naziva. Indijanska predaja tvrdi da su oni neko vrijeme živjeli s precima njihova plemena i strpljivo ih podučavah mnogim korisnim vještinama i znanjima. Jednog dana, nakon što su završili svoju istrazivačko-edukativnu misiju na Zemlji, odletjeli su svojom nebeskom letjelicom uz čvrsto obećanje, dano ožalošćenim precima Hopi Idijanaca, da će ge jednog dana vratiti.

Bep-Kororoti - nebeski učitelj amazonskih Kayapo Indijanaca

Kayapó Indijanci danas obitavaju u srcu brazilske prašume, na području oko rijeke Rio Fresco u južnom dijelu savezne brazilske države Para. Oni, posve odvojeni od civilizacije, već tisućljećima žive ustaljenim plemenskim načinom života bez značajnih promjena. Dr. Joao Americo Peret, eminentni brazilski istraživač indijanske kulture, prvi je zabilježio na portugalskom jeziku drevnu predaju Kayapó Indijanaca o stvaranju svijeta i neobičnom nebeskom učitelju Bep-Kororotiju Tu mu je legendu davne 1952., dok je boravio u njihovu selu, ponosno ispričao stari plemenski savjetnik Kuben-Kran-Kein, kojeg su njegovi suplemenici nazivali Gway-Baba, što u prijevodu znači mudrac. Ta drevna predaja Kayapo Indijanaca kazuje da su nekoć vrlo davno njihovi preci živjeli daleko od današnjeg obitavališta u prostranoj savani što se prostirala ispod velikog gorskog lanca Pukato-Tia. Prije mnogo naraštaja s tog je brda jednog dana došetao u idilično indijansko selo neobično odjeven bjeloputi došljak. Preci današnjih Kayapóa, smrtno uplašeni tim čudnim došljakom, panično su pobjegli iz sela sa ženama i djecom i posakrivali su se u obližnju šikaru.

Neobičan došljak je svojim krajnje miroljubivim stavom, ne braneći se ni na koji način od žestokih napada uplašenih Indijanaca, na očigled ostalih pripadnika plemena koji su sve to vrlo uplašeno promatrali iz prikrajka, ismijao i osramotio hrabre ratnike koji su ga na razne načine bezuspješno pokušavali ubiti. Da bi im zorno prikazao koliko je moćan on bi povremeno podigao svoj kop - gromovito ručno oružje - kojim bi, na njihovo silno zaprepaštenje, u trenu uništio drvo ili kamen na kojeg bi ga usmjerio.

On je, unatoč svim žestokim napadima kojima je bio neprestance izložen, ostao u selu među još uvijek uplašenim Indijancima koji su se, nakon duga vremena, postupno navikli na njegovu prisutnost, prestali su ga napadati i napokon su se s njime sprijateljili. Za kratko vrijeme ga je jedna mlada djevojka iz plemena uzela za muža i rodila mu je nekoliko djece, pripadnici plemena naučili su ga vjerojatno vrlo brzo svoj jezik da bi se s njime mogli lakše i bolje sporazumijevati, a on im je zauzvrat pokazao neke trikove i tehnike lovačke vještine te ih podučio svrsishodnijoj upotrebi njihova posve primitivnog oružja.

Predaje sjevernoameričkih Indijanaca o podrijetlu čovjeka

Zanimljivo je i vjerojatno nije slučajno da, uz Sumerane i Dogone, također i etničke skupine svjevernoameričkih Indijanaca od njih tisućama kilometara udaljene i prostranim Atlantikom potpuno odvojene u svojoj bogatoj i raznolikoj predaji također govore, svaka na svoj način, o nebeskom, odnosno kozmičkom podrijetlu čovjeka.

U tom pogledu posebno se ističu predaje četiriju velikih etničkih skupina Indijanaca koje su u doba kolonizacije Sjeverne Amerike slobodno živjele u prostranom istočnom šumskom pojasu koji se protezao od velikog poluotoka Labradora i Hudsonova zaljeva na sjeveru, sve do velikih rijeka Missouri i Missisippi na zapadu te dalekih toplih obala Meksičkog zaljeva na jugu.

Materijalni tragovi pradrevnih kontakata

Otkrića dr. Andrea Leroia-Gourhana

Uvaženi francuski profesor dr. Andre Leroi-Gourhan (1911.-1986.) ostao je u znanstvenim krugovima upamćen kao jedan od najboljih stručnjaka za drevnu pretpovijesnu umjetnost Zapada. Budući da je nebrojene dane tijekom svog radnog vijeka proveo strpljivo sjedeći u mračnim, vlažnim i prohladnim špiljama gorskih masiva južne i jugozapadne Francuske te sjeverne Španjolske (Altamira, Cognac, Lascaux, Niaux, Pech-Merle itd.), njegovi su ga kolege nazivali špiljskim čovjekom.

Entuzijastični profesor Gourhan dugi je niz godina ustrajno proučavao i s neizmjernom pažnjom detaljno precrtavao na licu mjesta brojne špiljske slikarije koje su prikazivale karakteristične prizore iz svakodnevnog života prastanovnika tog područja. Čak i danas, godinama nakon njegove smrti, mnogi pedantni nacrti i gotovo fotografski vjerne reprodukcije brojnih špiljskih crteža koje je svojevremeno načinio pobuđuju veliku pozornost i divljenje u svijetu znanosti.

Kada su sredinom šezdesetih godina brojni crteži i reprodukcije drevnog pećinskog slikarstva iz Altamire, Lascauxa, Niauxa, Pech-Merlea te iz još petnaestak drugih, široj javnosti manje poznatih špilja, koje je svojevremeno vrlo pedantno izradio profesor Gourhan, dospjeli u ruke uvaženom francuskom ufologu i piscu Aime Michelu, oni su ga svojom izražajnošću i uvjerljivošću prikazanih motiva duboko impresionirali. U početku svojih istraživanja drevnih špiljskih slikanja on naprosto nije vjerovao onome što je vidio svojim očima.

Bio je vrlo iznenađen i posve zbunjen kada je na nekim od tih slikarija, povrh već spomenutih realističnih prizora iz svakodnevnog života, uočio i neke neobične leteće objekte kružnog ili vretenastog oblika. Neki od tih objekata nacrtani su kako se spuštaju na tlo te se čini kao da iz njih, nakon slijetanja, izlaze neka čovjekolika bića. U špilji kod gradića Niauxa u južnofrancuskoj provinciji Arige prikazan je na jednom crtežu NLO u letu, koji iza sebe ostavlja dimni trag kao moderna letjelica s mlaznim ili raketnim motorom.

Na temelju analize tih neobičnih popratnih motiva na špiljskim slikarijama diljem svijeta A. Michel je zauzeo čvrst stav da su, po svoj prilici, jos tijekom kamenog doba na Zemlji postojale letjelice ili NLO-i te da one zasigurno nisu bile rijetkost u to drevno prapovijesno doba obavijano gustom koprenom tame. U tom je pogledu A. Michel, na temelju svojih istraživanja, 1969. smiono kazao sljedeće: "Točno realističko prikazivanje ljudi i životinja dovodi do neizbježne pretpostavke da i pri ovim neobjašnjivim objektima susrećemo stvarnu pojavu. Na špiljskim je crtežima prikazano čak 40 različitih vrsta letećih objekata - 'teliesa' - čiji oblici napadno sliče objektima koje danas poznajemo pod nazivom NLO."

Neobični prapovijesni crteži u špiljama Varzelandije

Na stijenama te podzemne dvorane u Južnoj Americi članovi ekspedicije, koju je predvodio profesor dr. Herman Ebecken, vrstan arheolog i speleolog, su ubrzo zapazili i snimili velik broj crteža. Na jednom od njih prikazan je neki pravilan kupolasti objekt koji prolijeće nebom između Sunca i Mjeseca u pratnji nekog drugog izduženog letećeg objekta oblikom sličnog cigari. Na drugim slikarijama u toj pećini prikazani su neki diskovi koji nadlijeću zemlju, a njihova formacija veoma sliči formaciji NLO-a viđenoj 1957. kod grada Lubbocka u Teksasu.

Posebnu pozornost istraživača privukao je jasno raspoznatljiv crtež Sunčeva sustava na kojem je, veličinom te u donekle pravilnom rasporedu prema Suncu, prikazano osam planeta. Deveti planet - Pluton - možda nije bio poznat pretpovijesnom slikaru ili je uništen zubom vremena.

Oslikani tunelski splet na obalama jezera Dongting                                  

U srpnju 1961. u jugoistočnoj Kini, u provinciji Hunan, na južnim obalama velikog jezera Dongting, zapadno od grada Yuanjianga je profesor arheologije i etnologije Chi Pen-Lai sa Sveučilišta u Pekingu, sa svojim asistentom Hui Chutingom i dr. Wu To-Waiem, izvodio na poluotoku Jotou, u Dolini kamenja, arheološka iskapanja i izmjere osnovice neke davno srušene velike piramidalne građevine koja do tada nije bila istražena. Tijekom arheoloških iskapanja u blizini ostataka piramide oni su naišli na neke zatrpane podzemne hodnike koji se spuštaju ispod razine jezera.

U sklopu tog zadivljujućeg, davno potopljenog tunelskog spleta glatkih i, čini se, glaziranih zidova, koji svojom topološkom složenošću i veličinom podsjeća na pravi labirint, otkrivena je, navodno na dubini od 32 metra ispod razine jezera, prostrana podzemna dvorana koja predstavlja križište nekoliko hodnika. Pažljivim razgledavanjem njezinih glatkih zidova pod svjetlom reflektora vješti kineski istraživači ubrzo su uočili na njima brojne precizno ugravirane crteže. Profesor Chi Pen-Lai je naknadno procijenio da te gravure vjerojatno potječu iz neolitika, što znači da su stare najmanje pet ili šest tisuća godina.

Uočeni su tragovi postakljenja zidova koji upućuju da su ti tuneli i dvorana vjerojatno bili izrađivani ili finalizirani uz primjenu nekih uređaja ili strojeva koji su u svome radu koristili vrlo visoku temperaturu od oko 1500-2000 C pri kojoj se topi kamen. Profesoru Chi Pen-Laiu i njegovim suradnicima bilo je odmah jasno da su taj drevni tunelski splet iz paleolitika te velik broj dobro uščuvanih neoitičkih gravura na izuzetno tvrdim stijenama podzemne dvorane, mogli biti izrađeni jedino upotrebom specijalnih alata i naprava načinjenih iz vrlo tvrdih kovina kojih, po svim dotadašnjim znanstvenim saznanjima, tada još nikako nije moglo biti.

No, kudikamo najveće iznenađenje za istraživački tim profesora Chi Pen-Laia uslijedilo je tek kada su, razgledavajući na stijenama podzemne dvorane brojne zidne gravure s motivima iz lova, na nekima od njih uočili vrlo neobične, ali u naše vrijeme jasno prepoznatljive motive koji se nikako ne mogu uklopiti u našu ukalupljenu pozitivističku predodžbu o životu te posvemašnjoj tehničkoj i astronomskoj neukosti ljudi iz paleolitika odnosno neolitika.

Na jednom ugraviranom crtežu prikazana je neka kugla oko koje se, kao oko središnjeg tijela, nalazi raspoređeno deset manjih kugli na različitim udaljenostima. Nije bilo teško zaključiti da ta drevna gravura na stijeni podzemne dvorane očito zorno predočuje shematizirani prikaz Sunčeva sustava koji, prema današnjim astronomskim saznanjima, ima devet, a ne deset planeta. Posljednja tri planeta (Uran, Neptun i Pluton) nisu vidljiva niti najoštrijim golim okom. Ta neolitička gravura navodi na heretički zaključak da su njezini drevni autori, još prije najmanje pet ili više tisuća godina, odnekud znali za sve planete Sunčeva sustava, uključujući i nama danas nepoznati deseti planet.

Kemijske strukturne formule naslikane na uralskim pećinama

Na mnogim stijenama i liticama duž obala Uralskih rijeka Jurzan, Nejva, Rež, Tagil i drugih, otkriveni su još krajem 17. stoljeća - za vladavine ruskog cara Petra I. - zagonetni crteži i zapisi nepoznata podrijetla. Stručnjaci drže da starost tih neobičnih drevnih pećinskih crteža iznosi četiri do pet tisućljeća. U pokušaju da objasni što ti zagonetni crteži prikazuju ruski, znanstvenik dr. V. N. Černecov u svojoj knjizi "Slikarije crtarije na stijenama Urala", čiji je prvi svezak objavljen u izdanju Akademije znanosti 1964., a drugi 1971., tvrdi da oni prikazuju neko prapovijesno lovačko oružje i naprave. Ta nedovoljno uvjerljiva i posve neutemeljena etnografska pretpostavka važila je sve do 1974. u znanstvenim krugovima kao jedina mjerodavna.

Međutim, pažljivijim razgledavanjem i analizom tih crteža zagonetnih motiva došlo se u novije vrijeme do posve drugačijih ideja i boljih tumačenja. Tako, primjerice, dr. V. I. Avinski, po struci rudarski inženjer i vrstan specijalist mineraloško-geoloških znanosti, drži da ti drevni crteži zadiru duboko u strukturnu kemiju. Po njegovu mišljenju, oni napadno sliče na vrlo složene strukturne formule danas dobro nam znanih složenih organskih spojeva ili materijala koji, po našim saznanjima, nikako nisu mogli biti poznati posve neukom i primitivnom čovjeku iz mlađeg paleolitika ili halkolitika (bakrenog doba). Dr. V. I. Avinski objavio je svoje postavke o kemijskom značenju tih drevnih slikanja 1974. u časopisu Himija i žizrf (Kemija i život) broj 9/74, stranica 82. Taj je rad veoma uzbudio mnoge ortodoksne znanstvenike koji drže da se tu radi samo o pukoj slučajnosti i bujnoj ljudskoj fantaziji. No takvo uobičajeno, apriorno i neargumentirano odbojno tumačenje vidljivo uznemirenih znanstvenika ne djeluje nimalo uvjerljivo, jer je podudarnost u velikom broju bitnih detalja (složene valentne veze i strukture) toliko visoka da se zasigurno ne može raditi ni o kakvoj slučajnoj sličnosti ili bujnoj i razigranoj mašti drevnih umjetnika.

Zagonetni arheološki nalazi u špiljama Bayan Kara Ula (Kamenje iz Drope)

Jedno od najvećih i nedvojbeno najuvjerljivijih arheoloških otkrića koje podupire temu o nepoznatim inteligentnim došljacima koji su nekoć vrlo davno odnekud iz zvjezdanih dubina sletjeli na Zemlju i o tome ostavili pisano svjedočanstvo, zbilo se krajem tridesetih godina, neposredno prije izbijanja drugog svjetskog rata, u visokom, teško pristupačnom i rijetko naseljenom azijskom planinskom masivu, koji se proteže na velikom prostoru u graničnom području kineskih provincija Sichuan i Quinghai te Tibeta.

Tamo je 1937. i 1938. tim kineskih arheologa, predvođen profesorom Chi Pu-Teiom s pekinške Akademije za pretpovijest, izvodio detaljan rutinski pregled niza međusobno povezanog spleta planinskih špilja. Navodno je jedan dio tih špilja bio izrađen nekom nepoznatom tehnologijom, pa je više sličio složenom tunelskom spletu ili podzemnim skladištima.

Osnovni zadatak istraživanja tih teško dostupnih i vrlo visoko smještenih planinskih špilja bio je iskapanje u njima nađenih nizova pravilno raspoređenih drevnih grobova u kojima su se nalazili neobično mali kosturi nekih čovjekolikih bića neprirodno vretenasta tijela s neproporcionalno velikim i prerazvijenim lubanjama. Njihova prosječna visina iznosila je svega 130-ak centimetara, dok im je opseg lubanje bio čak 55 centimetara.

Prilikom iskopavanja špiljskih grobova i razgledavanja tih neobičnih malenih kostura jedan član istraživačkog tima spotaknuo se u polumraku jedne od tih špilje na oveći, napola zakopan pločasti komad kamena koji je djelomično virio iz pijeska. Kad ga je izvadio, očistio od pijeska i prašine i pažljivije razgledao odmah je uočio da to nije plosnati komad prirodno odlomljene granitne stijene, već neki vrlo neobičan i nadasve brižljivo izrađen artefakt velike starosti.

Taj, vrlo pravilan kružni granitni kameni disk promjera tridesetak centimetara i debljine oko dva centimetra, s precizno izrađenom kružnom rupom promjera oko četiri centimetra u njegovom središtu, veličinom i izgledom veoma nalikuje našim velikim gramofonskim LP pločama ili suvremenim kompaktnim diskovima. Pažljivim razgledavanjem njegove dobro uglačane površine kineski istraživači su odmah uočili da se od središnje rupe prema obodu diska u obliku spirale proteže neki gusti, vrlo sitan dvotračni brazdasti zapis na nepoznatom pismu koje nitko od članova tima nije mogao identificirati niti pročitati. Stoga se tim neobičnim zapisom na nađenom disku, zbog prečih poslova na iskapanju grobova, dalje nisu bavili. Nakon temeljitog naknadnog pregledavanja i daljnjih arheoloških iskapanja u teško dostupnim špiljama surovog Bayan Kara Ula otkriveno je 1938. još 715 takvih precizno izrađenih kamenih diskova, s manje ili više oštećenim spiralnim zapisom koji su također bili označeni, evidentirani te otpremljeni u Peking. No, unatoč tome, ti su neobični nalazi, a posebice brojni zagonetni masivni kameni diskovi sa gustim spiralno raspoređenim zapisom, punih dvadesetak godina izazivali znatiželju većeg broja kineskih znanstvenika, a posebice filologa i lingvista koji su ih pokušavali pročitati.

Među svima njima u tome je jedino uspio uporan i pronicljiv profesor Tsum Um-Nui s pekinške Akademije za prapovijest, uz svesrdnu pomoć četvorice svojih suradnika, nakon mukotrpnog mnogogodišnjeg rada. Oni su oko 1960., nakon mnogih neuspjelih pokušaja, napokon uspjeli otkriti ključ za djelomično dešifriranje tih krajnje zagonetnih spiralno raspoređenih gustih brazdastih zapisa vrlo precizno ugraviranih na kamenim diskovima.

U djelomično pročitanim zapisima s tih kamenih diskova stoji - sažeto 'prepričano' - surova životna drama drevnih nebeskih mornara koja se odigrala prije otprilike dvanaest tisuća godina u surovim vrletima Bayan Kara Ula. U jednom od pročitanih zapisa stoji da se jedna veća skupina tima, kako u tekstu sami sebe nazivaju ti inteligentni došljaci iz svemira, i uputila prema "trećem planetu" našeg planetskog sustava. Zbog nekog kvara na njihovu "zračnom brodu" on nije mogao normalno sletjeti na predodređenom mjestu, već se, uz velike napore posade, jedne noći, umjesto na Planiranom odredištu, prisilno spustio u krajnje negostoljubivo planinsko Područje Bayan Kara Ula. Nije bilo načina niti materijalnih mogućnosti da se "zračni brod" popravi i osposobi za let, a još manje da se izradi novi kojim bi se Drope mogli vratiti na matični svemirski brod ili planet. Stoga nesretnim preživjelim došljacima iz svemira nije preostalo ništa drugo već da zauvijek ostanu na Zemlji na kojoj je tada, prema današnjim službenim znanstvenim saznanjima, još gotovo posvuda carevalo vrlo surovo kameno doba.

Prva noć koju su došljaci proveli u surovom ambijentu Bayan Kara Ula opisana je na jednom od tih granitnih diskova otprilike ovako: "Drope su se spustile iz oblaka svojim zračnim brodom. Naši muškarci, žene i djeca sakrili su se pred Kamama deset puta u špilje prije nego što je izašlo sunce. Tek tada su oni shvatili znakove i uvidjeli da Drope imaju miroljubive namjere."


Intervju s Maurom Biglinom, autorom 'Knjige koja će zauvijek promijeniti naše ideje o Bibliji'

NIKOLA DUPER: Tko je Mauro Biglino u profesionalnom smislu?

MAURO BIGLINO: Radio sam za mnoge izdavačke kuće proizvodeći multimedijalne instrumente komunikacije. Osim toga radio sam za 'Edizioni San Paolo', nakon što sam završio studij starohebrejskog jezika kod židovske zajednice u Torinu, prevodeći Stari Zavjet sa mazoretskog teksta Codex Leningradensis. Do sada sam preveo 23 knjige Starog Zavjeta od kojih je njih 17 već objavljeno, četiri sam preveo za sebe, a dvije, 'zahvaljujući' mojoj knjizi, nikada neće biti objavljene.

NIKOLA DUPER: Da bi na najbolji način počeli ovaj razgovor, koji će pretpostavljam potaknuti mnoge i različite reakcije u Hrvatskoj, želio bih citirati Alberta Moraviju: 'Ljudi duboke vjere nikada se ne skandaliziraju. Ne vjerujem da se je i Isus ikada skandalizirao, dapače, nije se nikada skandalizirao. Farizeji su se skandalizirali.' Želim otkloniti svaku sumnju da je ovaj razgovor način da se povrijedi ili obezvrijedi nečija vjera. Jedina namjera je predstaviti jednu knjigu koju veoma cijenim zbog sadržaja i metode kojom je pisana.

MAURO BIGLINO: Potpuno se slažem s vašim stavom, odnosno, stvarni vjernici se ne skandaliziraju i sigurno se neće skandalizirati zbog moje knjige. Želim naglasiti da knjiga nema namjeru dovesti u pitanje ničiju vjeru, to jest, ja ne govorim o Bogu jer o Bogu ne znam ništa. Uvjeren sam da pravi vjernik može sve ono što nađe u mojoj knjizi smjestiti u plan božje providnost. Bog, jedini, svemogući, transcendentalni itd. može postojati, nezavisno od onoga što ja prevodim u mojoj knjizi i ne želim na nikakav način ulaziti u to pitanje. Iako nemam apsolutnu sigurnost jednog vjernika isto tako nemam niti sigurnost nevjernika.

NIKOLA DUPER: Kako počinje vaš interes za starohebrejski?

MAURO BIGLINO: Pošto već 30 godina proučavam religije i povijest religija, osjetio sam potrebu da se približim izvorima bez posredovanja. Dakle obratio sam se židovskoj zajednici u Torinu. Imao sam sreću naići na jednog velikog učitelja koji je i osnivač jednog centra židovskih studija koji i danas postoji.

NIKOLA DUPER: Što ste otkrili zahvaljujući vašem poznavanju ovog jezika?

MAURO BIGLINO: Prije svega otkrio sam svu prekrasnu konkretnost autora Biblije koju nažalost nisam našao u tradicionalnim prijevodima te iste Biblije u mnogobrojnim verzijama koje sam pročitao. Uz to, omogućen mi je pristup izvornim tekstovima bez posrednika.

NIKOLA DUPER: Knjiga se zove 'Knjiga koja će zauvijek promijeniti naše ideje o Bibliji – Bogovi koji su došli iz Svemira?' Govori li taj naslov i o tome što se vama dogodilo?

MAURO BIGLINO: Da. Ali moram reći i da je naslov izabrao izdavač i da se nisam potpuno slagao, mislim da je pretjerano provokativan. Ali ipak taj naslov ima svoje opravdanje. Kada smatramo da imamo sigurne i provjerene ideje o nekom sadržaju i zatim počnemo postavljati pitanja o tom istom sadržaju, neizbježno je da ideje više neće biti one prvotne.

NIKOLA DUPER: Dakle, vi ste pokušali napraviti jedan leteralni prijevod mazoretskih tekstova s tim da postoje i stariji prijevodi na grčkom jeziku. Jesu li napravljene usporedbe?

MAURO BIGLINO: Prijevodi koje sam napravio za izdavačku kuću 'Edizioni San Paolo' prema ugovoru su morali biti doslovni. Trebao sam prevesti stuttgartsku Bibliju masoretskog teksta iz Lenjingrada. To mi je dalo mogućnost potrage za izvornim značenjem konsonantnih korijena. Prijevod sam radio koristeći rječnike koje su razvili rabini u SAD-u i Izraelu, dakle koristeći prve izvore etimologije. Što se tiče izvora, odnosno masoretskog teksta iz Lenjingrada, treba reći da se radi o službenom izvoru ili, drugim riječima, općenito prihvaćenom biblijskom tekstu. Izazov je bio baš u tome da se provjeri što stvarno kaže tekst koji je izvor religije. Oni koji su napravili grčku verziju, u trećem stoljeću, imali su pristup drugim izvorima koji samo djelomično odgovaraju Lenjingradskom, tako da je rabini ne prihvaćaju. Postoje komparativni studiji o ta dva izvora, a i sam namjeravam napraviti jednu publikaciju u kojoj ću objaviti razlike koje će pokazati kako su kroz stoljeća Biblije bile različite.

NIKOLA DUPER: Znači da ćemo moći vidjeti postoje li razlike i u onim dijelovima koje ste objavili u knjizi o kojoj danas govorimo?

MAURO BIGLINO: Točno, ali ne samo to, vidjet ćemo kako su se konsonante mijenjale kroz stoljeća. Ono što su Mazoreti napravili (kustosi tradicije, od 6. do 9 stoljeća) je ubacivanje vokala između niza konsonanti koje su pisane bez razmaka. To znači da su raspoznali riječi i unutar njih ubacili vokale. Dvije izuzetno zanimljive stvari su da nitko ne zna kako je bila vokalizirana Biblija, tada kada je napisana, kao i to da su Mazoreti napravili taj posao ne prema jezičnim temeljima već prema njihovoj teologiji i dogmi.

NIKOLA DUPER: Sada kada smo saznali neke osnovne informacije zamolio bih vas da nam date nekoliko primjera iz knjige koja je podigla toliko prašine i zbog koje ste na koncu ostali bez posla.

MAURO BIGLINO: Možemo početi od stvaranja čovjeka. Radi se tekstu koji je puno konkretniji od onog kojeg smo navikli slušati. Tu operaciju vrše bića koja Biblija naziva Elohim (ime koje je uvijek prevođeno u jednini kao Bog, dok Biblija nikada ne dovodi u sumnju da se radi o više individua) i koja u tom opisu izgleda veoma slično onome što bi mi danas nazvali genetska inžinjerija. Prijevod nam kaže da su stvorili vrstu homo sapiens tako da su napravili određene promjene na hominidima koji su već postojali na Zemlji. Očigledno je, dakle, da ne ulazim u pitanje stvaranja ljudske vrste, kao i da je sasvim moguće da je Bog prethodno stvorio čovjeka i sve ostalo, ali je sasvim jasno da Biblija ne govori o tome. Zanimljivi su opisi viđenja proroka koji, bez ikakve mistifikacije i na veoma konkretan način, govore o letećim objektima kojima se i sami proroci čude. Vrijedno je spomena da je njihovo čuđenje, pošto se radi o nečemu što potpuno izlazi iz njihove sfere shvaćanja, ipak manje od našeg kada smatramo takve slične pojave nestvarnima. Treba spomenuti i deset zapovijedi koje ne odgovaraju učenjima koje mi poznajemo. To su zapovijedi za koje i sam Elohim kaže da su bitne za savez. Znači postoji cijeli niz aspekata koji potpuno mijenjaju mnogo toga što nam je dosada rečeno.

NIKOLA DUPER: Možete li nam dati tih deset doslovno prevedenih zapovijedi?

MAURO BIGLINO: U XXXIV poglavlju Knjige Izlaska, gdje se govori o zapovijedima, Jahve govori sa Mojsijem i kaže mu doslovno: 'Zapiši za tebe sljedeće riječi koje će biti temelj saveza s tobom i Izraelom':

>> Ne sklapaj saveze s drugim stanovnicima zemlje
>> Ne uzimaj druge žene sinovima Izraela
>> Ne izrađuj božanstva od lijevanih metala
>> Poštuj slavlje izlaska iz Egipta
>> Posveti meni svu prvorođenu mušku djecu
>> Poštuj subotu
>> Svaki muškarac će se morati pojaviti ispred mene tri puta godišnje
>> Ne nudi krv žrtve na kruhu
>> Meni daj prve plodove zemlje
>> Ne vrij kozlića u mlijeku njegove majke

NIKOLA DUPER: Može li nam pomoći ovaj vaš prijevod u potrazi za takozvanom nedostajućom karikom u ljudskoj evoluciji?

MAURO BIGLINO: Ako želimo vjerovati onome što piše u Bibliji i ako smatramo ispravnim prijevod riječi Tselem koja, prema svim etimološkim rječnicima rabina, znači nešto materijalno što sadrži sliku i priliku Elohima, sigurno je da može. Biblija nam kaže da su nas ova bića napravila tako da su unijela, u već postojeće humanoide, nešto što je izvađeno iz samih Elohima i što sadrži njihovu sliku i priliku. Naravno mi danas znamo da je riječ o DNA. Ako se jednog dana prihvati to što piše, ne samo u Bibliji nego i u puno starijim i preciznijim Sumerskim tekstovima, tada ćemo shvatiti zašto smo neuspješno tražili tu takozvanu nedostajuću kariku. Vjerojatno ta karika ne postoji nego je zastupljena upravo s ovom operacijom genetskog inžinjeringa.

NIKOLA DUPER: Postoje li opisi fizičkog izgleda Jahve, divova, anđela i drugih bića?

MAURO BIGLINO: U standardnoj Bibliji ne postoji opis Elohima, dok u Enohovom apokrifnom tekstu postoji. Treba reći da je taj tekst apokrifan samo za katolike dok je za koptsku Bibliju kanonski. U njemu se kaže da su Elohim bili visoki, tvrde kože, velikih i sjajnih oči, lica koje je naizgled zračilo svjetlo. U Bibliji u dva navrata postoje opisi divova. Jedan je onaj poznati kada se David bori sa Golijatom, koji je jedan od nekoliko divova koji se nalaze u redovima Filistejaca, i kaže se da imaju šest prstiju na rukama i nogama, znači sveukupno 24. Zanimljiv je i opis anđela koji su u Bibliji sve osim duhovnih entiteta. O njima se govori kao o materijalnim bićima, sa rukama, dvije noge, koja moraju jesti i piti, mogu se uprljati, moraju se prati, moraju hodati, moraju se odmarati baš kao i mi.

NIKOLA DUPER: Tko su bili divovi, odnosno u kakvoj su vezi sa Elohimom?

MAURO BIGLINO: To je veoma kontroverzna tema. U jednom trenutku Biblija kaže da su Elohimomi sinovi vidjeli da su Adamove kćeri zanimljive za seksualne odnose i tako su se sjedinili s njima. Problem je u tome što Biblija govori i o postojanju divova koji su se zvali Nephilim ali ne kaže da su oni rezultat miješanja Elohima i ljudi, tako da postoji mogućnost da se radilo o nekoj drugoj vrsti.

NIKOLA DUPER: Spomenuli ste Adamove sinove, možete li nam objasniti što znači Adam prema vašim istraživanjima?

MAURO BIGLINO: Adam proizlazi iz riječi Adama koja se koristila za definiranje Zemlje, dok je riječ Nerez značila zemlja u smislu njenih stanovnika. Pretpostavljam, dakle, da su riječ Adam koristili za stanovnika planeta Zemlje, prije svega da bi ga mogli razlikovati od drugih koji, po svemu sudeći, nisu bili zemljani.

NIKOLA DUPER: Spominje li Biblija kada su Elohim stigli, zašto su stigli i kada su otišli?

MAURO BIGLINO: Ne postoji nikakva naznaka o tome kada su stigli i svaka pretpostavka, ako se temeljimo na Bibliji, ne bi bila korektna. Ne spominje se zašto su stigli ali postoji bilješka o trenutku kada su Elohimi podijelili teritorije kojima će upravljati (10. poglavlje knjige Postanka i 32. poglavlje Ponovljenog Zakona – Deuteronomium). Kaže se da je u jednom trenutku njihov vođa podijelio teritorije na zone utjecaja i da je Elohim, kojega mi poznajemo pod imenom Jahve, izabrao svoj. O tome kada su otišli ispričat ću vam jednu zanimljivu priču. U knjizi 'Židovski ratovi' Josip Flavij, 67. – 68. godine nove ere, govori da su u artemizijskom mjesecu, koji dolazi nakon mjeseca židovskog Uskrsa, svećenici u hramu čuli veliku buku i glas koji kaže: 'Mi napuštamo ovo mjesto'. Odmah zatim, piše Josip Flavij, vidjeli su na nebu desetke nebeskih kola koja su letjela među oblacima. Dodaje da su mnogobrojni ljudi bili svjedocima jer bi inače taj događaj bio nevjerojatan. Tko želi provjeriti ova epizoda je ispričana u šestom poglavlju spomenute knjige, stihovi 296 – 299.

NIKOLA DUPER: Vrlo zanimljivo. Dakle Elohimi su bili prisutni na zemlji i u Isusovo doba?

MAURO BIGLINO: Prema Josipu Flaviju izgleda da jesu.

NIKOLA DUPER: Postoje li arheološke potvrde onoga što ste pronašli u Bibliji?

MAURO BIGLINO: Recimo da jezgra Biblije sve više pronalazi potvrde u arheološkim istraživanjima iako moramo uzeti u obzir da svaki narod, kada priča svoje priče, vrlo često pretjeruje, uljepšava i izbjegava neke istine i govori dobro o sebi. Postoje arheološki nalazi u hramu pronađenom u mjestu Kuntilla Ajrud, između Sinaja i Negeva, koji svjedoče kako je Elohim zvan Jahve bio služen i poštovan od strane židovskih proroka zajedno sa njegovom 'Asherah' odnosno partnericom. Samo naknadno je teologija izbacila ženu ali još u petom stoljeću, Židovi sa egipatskog otoka Elephantina, slavili su Yahua i njegovu partnericu Anat – Yahu. Prije šest mjeseci istraživači sa sveučilišta u Tel-Avivu pronašli su čeljust homo-sapiensa, u pećini u centru Izraela, koja, sudeći po dosadašnjim istraživanjima, potiče iz razdoblja od oko 250.000 do 400.000 godina prije Krista. Ako ova vijest bude potvrđena morat će se ponovno napisati povijest homo-sapiensa i morat će se ozbiljno uzeti u obzir podatak iz same Bibilije koja govori o operaciji genetskog inženjeringa baš u tom periodu.

NIKOLA DUPER: Što možemo reći o imenu Jahve?

MAURO BIGLINO: Uz ime Jahve vezano je puno toga zanimljivog. Prije svega treba reći da nije poznato na kojem jeziku je to ime prvi put izgovoreno. Sigurno je samo da to nije bio hebrejski jer tada nije postojao. Biblija kaže da je prvi put izgovoreno u doba Enosa, Adamovog unuka. I kada se Jahve pojavljuje pred Mojsijem, koji ga pita kako se zove, on izgovara tetrogram YHVH dodajući: ovako ćete me se sjećati. Dakle Mojsije tada nije govorio, kao i narod koji ga slijedi, hebrejski nego vjerojatno egipatski, možda neku varijantu amorićanskoga ili čak aramejskoga jezika koji se tada počinjao širiti. Tetragram je zapisan tek nekoliko stoljeća poslije, negdje oko osmog ili devetog stoljeća prije Krista, na osnovu izgovora jezika koji ne poznajemo.

NIKOLA DUPER: Iako se vaše istraživanje temelji isključivo na biblijskom tekstovima bilo bi zanimljivo čuti koliko se rezultati podudaraju sa zaključcima Zacharie Sitchina.

MAURO BIGLINO: Sitchin se temelji na sumersko-akadskim i babilonskim tekstovima i tek ponekad zalazi u Bibliju. Ja radim potpuno obrnuto, polazim od Bibilije i tek povremeno konsultiram sumersko- akadske tekstove na kojima se dijelom temelji i sama Biblija. Ono što mogu reći je da Biblija potvrđuje Sitchina puno više nego što je i on sam ikada rekao. Recimo viđenje proroka Zaharije isaiakada opisuje ono što naziva leteći Efa (veoma teško prevodiva riječ, a koja je često izraz za mjeru žitarica, 1 efa sadrži otprilike 40 litara žita) koji ima metalni poklopac (prozor) koji kada se otvori otkriva ženu koja ga vozi. Zatim dolazi još jedna leteća žena i tada obje odlete. Kada prorok Zaharija pita anđela Malaha, koji je bio s njim, gdje nose Efu, anđeo mu kaže da ga vode u zemlju Sumer gdje će mu biti sagrađen temelj na koji će ga postaviti. Vidimo, dakle, da u Bibliji postoji jasan opis letećih objekata, a spominje se i Sumer gdje taj objekt odlazi. Zanimljivo da je, po Sitchinu, upravo Sumer mjesto gdje su ti leteći objekti stigli i odakle su polazili. Mogu još dodati da već više mjeseci čitam prijevode klinastih sumerskih tekstova, koji nemaju veze sa Sitchinom, kao na primjer priču o sumerskom Edenu, i nalazim velike sličnosti i paralelizme sa Biblijom.

NIKOLA DUPER: Ako krenete od vaših prijevoda kako bi definirali Bibliju?

MAURO BIGLINO: Rekao bih da je to klasična povijesna knjiga koja se ne bavi religijom. I sami Elohimi se nisu nikada, prema onome što piše u Bibliji, bavili duhovnošću ili onostranim. Moji prijatelji Židovi, iz židovske zajednice u Torinu, mi kažu da oni o onostranom ne znaju ništa jer im njihov Bog nikada ništa o tome nije rekao. Mogu samo dodati da je to jedna velika istina.

NIKOLA DUPER: Iako je, prema vašim prijevodima i zaključcima, Biblija samo povijesna knjiga, ipak ste radili na tekstu koji je temelj duhovnosti velikog dijela čovječanstva pa me zanima kakav je vaš odnos prema duhovnosti i Bogu?

MAURO BIGLINO: Pošto već trideset godina radim na ovim tekstovima znam što je rečeno o Bogu kroz povijest čovječanstva. Svjestan sam da se prema Bogu može imati samo jedan stav: vjera. Uzaludni su pokušaji da ga opišemo, shvatimo ili opravdamo. Ako moram izabrati jedan stav tada bi izabrao Apofatizam koji govori da o Bogu ne treba reći ništa. Čak i kardinal Martini nedavno, u knjizi 'Noćni razgovori u Jeruzalemu', kaže: 'Bog se ne da svrstati i dakle, Bog se ne može smatrati samo Bogom katolika'. Prema tome meni je draže ne govoriti jer o Bogu ne znam ništa. Prema Bogu možemo imati samo vjeru i ništa drugo. Tko ima vjeru treba je sačuvati za sebe, treba je živjeti hrabro i dosljedno, ne treba o njoj polemizirati, ne treba niti pokušavati uvjeriti druge jer, čim pokuša svesti Boga na razinu racionalnog objašnjenja, samim tim ga obezvrjeđuje čineći ga diskutabilnim.

NIKOLA DUPER: Mislim da ste svjesni da ste ovom knjigom ušli u domenu onoga što se uopćeno naziva ufologija. Od kada traje vaš interes za ufologiju?

MAURO BIGLINO: Nemam nikakvog interesa u ufologiji i o NLO-ima ne znam ništa. Zanimljivo je da oduvijek živim u podnožju planine Musinè, koja je jedno od najpoznatijih mjesta u Italiji po broju pojavljivanja NLO-a, i usprkos tome nikada nisam imao priliku vidjeti barem jednoga. Ali da budem do kraja jasan, ako bi mi sutra rekli da NLO-i ne postoje za mene to ne bi imalo nikakvog značaja. U Bibliji piše to što sam preveo i za mene je potpuno nebitno postoje li danas isti fenomeni ili ne.

NIKOLA DUPER: Moram priznati da je moje pitanje bilo tendenciozno, želio sam samo potvrditi da ovu knjigu nije napisao ufolog.

MAURO BIGLINO: Apsolutno ne! Dapače, ja se uopće ne želim baviti ufologijom, ne zato što mislim da nije vrijedna truda, nego jednostavno zato što nemam za to vremena. Želim posvetiti sve vrijeme koje imam na raspolaganju isključivo prijevodima.

NIKOLA DUPER: Smatrate li da su ufološki studiji bitni za prošlost i budućnost čovječanstva?

MAURO BIGLINO: Uvjeren sam da su bitni ali isto tako sam uvjeren da se svatko mora baviti svojim poslom. Imam pred sobom još jako puno starih tekstova da bih se mogao posvetiti bilo čemu drugom, koliko god to bilo zanimljivo kao recimo ufologija.

NIKOLA DUPER: Ali da se vratimo našoj temi, čime se bavite u novoj knjizi?

MAURO BIGLINO: Riječ je, kao i u prvoj knjizi, o Bibliji i o leteralnom prijevodu. Predstavljam prijevode iz knjige Postanka, govorim o anđelima i kerubinima i dokazujem, zahvaljujući razoružavajuće jasnim riječima same Biblije, da su kerubini bili u stvari leteće mašine i objašnjavam njihovu funkciju. Govorim o Sotoni i Luciferu, figurama koje su potpuno umjetno stvorene. Jedno poglavlje je posvećeno Jahvi, jedno monoteizmu, jedno o izabranom narodu i činjenici da je bilo više izabranih naroda kroz stoljeća. Po svemu sudeći ti 'izabranici' su bili prije svega rezultat novih genetskih inženjeringa, kao recimo Noe.

NIKOLA DUPER: Ako vam sada ne postavim sljedeće pitanje uvjeren sam da ću navući na sebe mržnju naših čitatelja i mogao bih završiti u paklu. Kako su opisani Sotona i Lucifer?

MAURO BIGLINO: Sotona je teološka izmišljotina. Satan nije bilo ime nekog bića nego izraz za protivnika, odnosno za funkciju koju danas zovemo javni tužitelj. Mogli su je imati Malahimi, znači anđeli, kao i ljudi. Ta funkcija nije bila u smislu protivnika Boga (Elohimi), naprotiv, često su ih upravo oni postavljali. Paralelizam između Sotone i Lucifera je potpuna izmišljotina koja potječe iz XIV poglavlja Izaijine knjige. I u ovom slučaju dokazujem, prenoseći kao uvijek originalni starohebrejski tekst, da se to ime ne odnosi na Sotonu nego na vladara na Bliskom Istoku kojemu se Izaija ironično obraća: 'Ti koji se smatraš svjetlonošom i sinom Auore sada ćeš pasti i završiti u prašini kao i svi drugi ljudi'. Upitno je da li je riječ o Nabonedu i tumačim zašto, ili o Kserksu I Velikom i objašnjavam zašto smatram da je ipak riječ o potonjem. Nepostojanje Sotone je zaista vrijedan podatak pošto sva glupost sotonista počiva na izmišljenom entitetu pa bi bilo vrijeme da prestanu sa obožavanjem nečega što ne postoji.

NIKOLA DUPER: Postoje li prijevodi vaše knjige?

MAURO BIGLINO: Prva knjiga je već prevedena na engleski jezik, uskoro i na španjolski, a mislim da je gotova i elektronska verzija koja će vrlo skoro biti objavljena uz mogućnost kupnje preko Interneta. Nažalost, još ne mogu reći na kojem siteu. Druga knjiga izlazi u rujnu i sigurno je da će i ona biti prevedena na engleski jezik.

NIKOLA DUPER: Hvala lijepa na ugodnom i zanimljivom razgovoru i sve najbolje u vašem budućem radu.

MAURO BIGLINO: Hvala vama i pozdrav hrvatskim čitateljima.


Zagonetni arheološki artefakti

Čip star 250 milijuna godina

U krasnodarskoj regiji je prije nekoliko godina pronađen neobičan predmet okovan u stijeni, naknadnim datiranjem je otkriveno kako je „mikro čip“ star između 225 i 250 milijuna godina, što je uzrokovalo val čuđenja jer nitko nije mogao odgonetnuti namjenu i podrijetlo artefakta.


MIkročip ili nešto drugo?

Predmet je dobio ime “čip“ jer zapravo ima sve elemente istoimene kompjuterske komponente. Unatoč iznimnosti nalaza, samo su ruski mediji shvatili vrijednost artefakta dok su na Zapadu vijest o ovom slučaju prenijele tek alternativne grupacije i portali.


Ruski mikročip u komadu stijene.

Rusi smatraju kako je jedino objašnjenje da je riječ o vanzemaljskoj tehnologiji, koju mi još uvijek ne možemo shvatiti i prihvatiti. Znanstvenici sa Politehničkog sveučilišta južnog Nowoczerkakeja su napravili nekoliko testova na antičkom mikročipu te su zaključili kako je čudnovati predmet srastao sa stijenom te se boje da bi ga uništili ako ga pokušaju osloboditi.

 

Ruske nano strukture stare 300 tisuća godina

Ne tako davne 1991. godine su tri različita tima geologa obavljala rutinska snimanja i prikupljanje uzoraka tla iz obala rijeka Kozhim, Narada i Balanbanyu. Nakon povratka u laboratorije u uzorcima zemlje su otkrili brojne neobične predmete sačinjene od različitih metala. Isprva su mislili kako se radi o ostacima modernih tehnologija no nakon detaljnog ispitivanja shvatili su da su predmeti prastari artefakti te da naše poznavanje metalurgije i nano struktura još uvijek ne može napraviti takve strukture.


Ruske nano strukture pod mikroskopom.

Misteriozni ostaci su datirani na punih 300 tisuća godina, a uglavnom su imali oblik malenih spirala, minucioznih zavojnica i kalema s bimetalima spojenima s centralnim nosačem i komadića metala složene strukture koji su očigledno bili napravljeni od strane nepoznatog kreatora iz davne prošlosti. Geolozi su primarno pokušali pronaći nova nalazišta zlata, no nano strukture izvađene iz rijeka Urala su se pokazale puno važnijima od bilo kojeg prirodnog depozita plemenitog metala na planeti.

Dodatnim analizama Ruske akademije znanosti u Syktyvkaru (Росси́йская акаде́мия нау́к – Сыктывкар) otkriveno je kako su najveći komadi uglavnom bakrenog sastava dok su najmanji komadići legure volframa i molbidena.

Najveći komadi su duljine tri centimetra, dok su najmanji duljine 2,5/10,000 centimetra. Svi dijelovi su napravljeni po proporcijama zlatnog reza i ne mogu se vidjeti nepravilnosti niti pod najjačim mikroskopima.

Unatoč činjenicama koje se ne mogu osporiti, skeptici su ubrzo počeli tvrditi kako su komadići nano struktura ostatak raketne tehnologije iz obližnjeg svemirskog centra u Plestesku, no ti isti skeptici nisu mogli objasniti kako je moguće da je SSSR posjedovao tehnologiju koja je današnjim Rusima potpuno nepoznata i zašto je datiranje radioaktivnim izotopima pokazalo kako je najmlađi artefakt star preko 10 tisuća godina, a najvažnije od svega skeptici nisu mogli objasniti zašto su artefakti pronađeni duboko u prastarim riječnim nanosima triju uralskih rijeka?

Unatoč zapadnjačkim kritikama i pokušajima ismijavanja zaključaka Ruske akademije znanosti, dr. E. W. Matvejeva iz Centralnog istraživačkog odjela za geologiju i eksploataciju plemenitih metala, 1996. godine je nastavila s istraživanjima te je u zaključku svoje studije navela:

„Bez obzira na činjenicu kako su artefakti stari desecima tisuća godina, oni su dijelovi tehnološke naprave, a ne prirodna anomalija.“

Sve nano strukture su iskopane s dubine od 3,04 metra do 12,19 metara.

Nitko ne može objasniti kako su ljudi uz toliko davne prošlosti mogli stvoriti tehnologiju koja je i nama nepoznata, a još manje se može objasniti zašto se takva tehnologija koristila.

 

Prastare cijevi planine Baigong

Cijevi iz Baigonga je skupni naziv za konstrukcije nalik tubama koje se nalaze unutar i oko istoimene planine s područja Tibeta. Na njih su prvi put naišli znanstvenici koji su tragali za fosilima dinosaura.

Ove neobične cijevi različitih profila se povezuju sa sustavom špilja u planini Baigong, no danas je zbog urušavanja unutrašnjosti planine, moguće prići „cijevima“ unutar samo jedne špilje. Sam izgled planine Baigong neke istraživače podsjeća na urušenu i erodiranu planinu, tako da su špekulacije oko pronalaska prastarih cijevi dobile i misterioznu notu.


Planina Baigong, lokacija neobičnih fenomena.

Interesantno je da su neki artefakti promjera 40 centimetara s dobro vidljivim crvenkastim slojem hrđe, što je istraživačima isprva nalikovalo na tipične ostatke prastarih metalnih cijevi s velikim udjelom željeza.

Dodatne “cijevi” su pronađene u obližnjem jezeru Toson te na potezu između kompleksa špilja i samog jezera. Većina cijevi je s malim padom bila položena horizontalno od jezera ka špiljama.

Pored ovih najširih vodoravnih cijevi otkrivene su i brojne vertikalne cijevi smještene u stijenama unutar planine, njihov promjer je varirao od dva do 4,5 centimetara.

Najveća hrđava cijev je locirana na plaži jezera Toson, položena je u smjeru istok – zapad i nalazi se točno na pravcu koji vodi do sustava špilja u podzemlju planine Baigong. No, osim cijevi, pronađeni su i brojni čudno oblikovani komadi metala čija namjena i podrijetlo nije poznato.

Oko jezera Toson je locirano i oblikovano kamenje obrađeno na takav način da dijelovi metalnih ostataka prolaze kroz njih i to na način da se čini kao da su se metal i stijene spojile učinkom oksidacije metala.


Neobične cjevaste strukture Baigonga, jako nalikuju na moderne cijevi.

Znanstvenik Liu Shaolin je metalurškom analizom otkrio kako cijevi iz Baolinga imaju sastav od 30% željeznog oksida i velike količine silokon dioksida i kalcij oksida.

Ove ostatke su prvotno ispitivali kineski znanstvenici 2002. godine, a njihove nalaze je objavila Xinhua News Agency, no ovaj nalaz se ignorirao sve do prije nekoliko godina kada je lokalna uprava počela promovirati tajanstvene konstrukcije kao turističku atrakciju.

Godine 2003. Ximin Weekly je izvijestio kako su kineski znanstvenici uz pomoć atomske spektroskopije uspjeli detaljno analizirati sastav cijevi, te da one sadrže organske ostatke. Također je otkriveno kako su u sastavu stijena iz špilja planine Baigong locirani brojni fosilizirani godovi prastarog drveća.

Pa ipak, znanstvenici do sada nisu uspjeli objasniti sve aspekte ove misterije, naročito zbog čega su fosilizirana drveća izdubljena poput tuba i kako je na njima nastala metalna oksidacija.

Io9 piše da su cijevi iz Baigonga jedna od stvarnih misterija antičkog svijeta, te da je cijela Quinghai provincija u Tibetu prekrivena čudnovatim piramidalnim strukturama i brojnim simetrično postavljanim cjevastim strukturama koje je vrijeme nagrizlo.

Neobične prastare cijevi planine Baigong

 

Komadić zupčanika star 300 milijuna godina

Kada je Dimitry, mještanin Vladivostoka, želio baciti komad ugljena u peć na njemu je primijetio oksidirani ali dobro očuvani komad metala koji je izgledao obrađen. Opčinjen otkrićem, muškarac je odnio ugljen s metalom u znanstveni zavod regije Prymorye i predao ga je biologu Valeryju Brieru. Learn how to be Prepared je objavio kako je nakon prvotnih pretraga sve upućivalo na to da je dio metalnog zupčanika bio star nekoliko stotina milijuna godina. Ne vjerujući svojim nalazima, znanstvenici su potražili pomoć vodećih ruskih eksperata.


Komad prastare aluminijske legure snimljen prije izvlačenja iz ugljena.

Before it’s News je potvrdio objavu eksperta o analizi dijela metalnog zupčanika iz komada ugljena, i njihovu procjenu starosti na nevjerojatnih 300 milijuna godina, te da taj predmet nikako nije mogao nastati slučajno. Metalni predmet je izrađen od precizno obrađenoga i poliranoga komada aluminija na kojemu se nalaze tri zupčanika. Ruski znanstvenici su se našli na muci jer ne mogu odgovoriti na pitanje tko je imao znanje i mogućnosti obrade aluminija prije 300 milijuna godina.

Huff Post je otkrio kako je komad ugljena došao iz rudnika Chernegordskiy koji se nalazi u republici Hakasiji. Depoziti ugljena u Hakasiji su datirani također na starost od 300 milijuna godina, što je istovjetno datiranju grumena ugljena u kojem se našao obrađeni aluminijski komad.

Voice of Russia je naveo kako su geolozi otkrili da je metal u komadu ugljena sastavljen od legura aluminija i magnezija u odnosu 98% čistog aluminija i 2% čistog magnezija.


Komadić aluminijskog zupčanika starog 300 milijuna godina.

Learn how to be Prepared također postavlja pitanje koje zbunjuje ruske znanstvenike, poznato je da se aluminij koji nije nastao na zemlji –aluminij 26 – s vremenom raspada na magnezij 26. Količina od 2% čistog magnezija koji se nalazi u leguri može ukazati upravo na to da ovaj komadić metala nije nastao na Zemlji. Ruski znanstvenici ne znaju koja im teorija predstavlja više glavobolje, izvanzemaljsko podrijetlo aluminija ili postojanje neke pradavne nepoznate civilizacije na planeti koja je imala zavidna metalurška znanja.

 

Kolumbijske flaute s misterioznim zvučnim efektima

Poznati austrijski istraživač Klaus Dona je u Kolumbiji otkrio neobične kamene flaute napravljene u liditu koji se iznimno teško obrađuje s današnjom tehnologijom. Podrijetlo i starost ovih flauta je nepoznata, no neobično je što zvukovi koje flaute proizvode imaju jednaku frekvenciju kao i valovi koje stvara ljudski mozak.


Nevjerojatna flauta koja stimulira moždane valove ljudi.

Neke od njih pomažu za opuštanje, neke povećavaju pozornost, a neke proizvode iste audio frekvencije kao i glasanje dupina, na takve frekvencije ljudi iznimno pozitivno reagiraju, zbog čega se plivanje s dupinima koristi kao terapija za teško bolesne ljude, paraplergičare i djecu s autizmom i Downovim sindromom.

 

Medicinski instrumenti od lidita

Klaus Dona je sa svojim kolumbijskim kolegama javnosti predstavio i nevjerojatno dizajnirane antičke medicinske instrumente koji potpuno prijanjaju uz korisnikovu ruku. Današnja tehnologija može stvarati tek veće predmete od lidita te ga nismo u stanju polirati i finiširati na način kako se vidi na ovim zagonetnim artefaktima.


Minuciozno obrađeni i nevjerojatno dizajnirani medicinski instrument za vađenje zuba, nepoznatog podrijetla i starosti.

Lidit je vrsta vulkanske stijene velike tvrdoće ali i krtosti, u njegovom sastavu se nalazi željezni oksidi, kristali feldspata, poludragog kamenja olivina te aluminija i manji udio kvarca. Ovaj mineral se koristi za testiranje listoće zlata i srebro jer na liditu ostavljaju jasan trag, pa ipak nigdje u svijetu nije otkriveno ništa slično.


Nevjerojatni medicinski instrumenti od lidita.

Na velikom dijelu antičkih medicinskih instrumenata iz Kolumbije se nalaze malene ljudske figure, koje korisniku prikazuju što se s datim instrumentom radi i kakva mu je namjena.


Nož za rezanje pupčane vrpce.

Na primjer, na nožiću za presijecanje pupčane vrpce je isklesana beba omotana pupčanom vrpcom. Neki od instrumenata napravljeni su da stanu tek na vršak prstiju.

 

Zagonetne igračke

Smatraju se misterijom arheologije, a svi pokušaji odgonetavanja su pali u vodu. Više od 100 ovih anonimnih i zagonetnih objekata je otkriveno na rimskim nalazištima Velike Britanije, Belgije, Njemačke, Francuske, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Austrije, Švicarske i istočne Europe.


Još uvijek se ne zna tko je i zašto izgradio ove “igračke.”

Svrha tih čudnih objekata – opće poznatih kao rimski dodekahedron – je tema mnogih rasprava ali ostaje nepoznato zbog čega su stvoreni. Jesu li dodekahedroni doista stvoreni od strane Rimljana ili su nazvani „rimskima“ jer su mnogi od njih iskopani u državama koje su nekada bile dio Rimskog carstva?

Čini se da je porijeklo ovih rukotvorina također nepoznato jer njihovo postojanje nikada nije spomenuto u rimskim, pomno vođenim izvještajima. U stvari, njihovo postojanje nije nikada spomenuto u ijednom poznatom drevnom izvoru.

Logično je pretpostaviti da su ovi objekti jednostavno misterija koja datira iz 2. ili 3. stoljeća nove ere.

Dodekahedroni su napravljeni od bronce ili kamena i imaju dvanaest ravnih peterokutnih strana od kojih svaka sadrži kružni otvor u svojem središtu (obično ne i jednake veličine).

Objekti su relativno maleni. Variraju od veličine 4 do 11 cm i različitih su dizajna i veličina, ali se uvijek sastoje od 12 simetričnih peterokuta.

Unatoč mnogim špekulacijama, funkcija dodekahedrona nije određena.

 

Fosiliziran otisak ljudske sandale sa zgaženim trilobitima

Godine 1968. William J. Meister je pronašao fosilizirane otiske “ljudske sandale” 80 kilometara sjeverozapadno od Delte u Utahu. Ovaj fosilizirani nalaz je otkriven ispod 5 centimetara stijene. Otisak đona sandala je sam po sebi bio interesantan, naročito zbog činjenice da je izgledao sasvim “moderno” no problem je nastao kada su se primijetilo da su ti isti đonovi zgazili mnoge trilobite. Otisci sandala su duljine 25 centimetara, s jasnim otiskom pete đona koja je utisnuta u stijenu za pola centimetra dublje od ostatka đona. Slični otisci bipedalnih bića (ne možemo reći ljudi jer po evoluciji moderan čovjek se pojavio tek prije 65.000 godina) su pronađeni po široj okolici Utaha no bez zgnječenih trilobita.


Kako objasniti fosilizirani otisak sandale i zgnječenog trilobita.

Trilobiti su dobro poznata izumrla vrsta morskih antropoda koji su nastali u ranom kambriju prije 526 milijuna godina dok su nestali za vrijeme masovnog permijskog izumiranja prije 250 milijuna godina kada je nestalo gotovo 99% svih živućih organizama i vrsta na tadašnjoj Zemlji.

Dakle naši fosilizirani otisci đona sandale bi po “datiranju” postojanja trilobita trebali nastati najranije prije 250 milijuna godina. Nadamo se da shvaćate koliko je nedoumica i znanstvenih negiranja stvorilo ovo otkriće.

Dr. Clifford Burdick paleontolog i arheolog je istraživao područje i osim fosiliziranih otisaka sličnih đonova pronašao je i otisak dječjeg stopala koji odgovara današnjoj modernoj ljudskoj anatomiji. Već preko 50 godina se ovo otkriće sustavno prešućuje jer zvanična znanost ne može prihvatiti nešto van općepriznatih paradigmi čak i ako nalaz govori da bi se te iste evolucijske paradigme morale dobro preispitati. Nadamo se da će u budućnosti ova i slična otkrića biti uzeta u obzir za detaljno ispitivanje i stvaranje novih mogućnosti ljudske evolucije.

 

Misteriozni objekti skriveni u kamenu

Ovaj neobičan predmet je pronađen u u regiji Sarakseevo u blizini Moskve sredinom 2009. Godine, no o njemu se malo zna jer znanstvena istraživanja još uvijek traju.


Neobični kamen iz okolice Moskve.

Isprva je ovaj kamen trebao poslužiti kao građevni materijal, no radnici na gradilištu su ubrzo shvatili kako se unutar istoga nalaze predmeti čiju namjenu ne mogu odrediti.

Nakon početnih analiza znanstvenici su izjavili kako je riječ o umjetno napravljenim objektima te da za sada još uvijek ne mogu odrediti njihovu starost i podrijetlo.

 

Rumunjski predmet složene i nepoznate legure

Početkom 1974. građevinski radnici su u dubokim naslagama pijeska u blizini transilvanijskog glavnog grada Cluj Napoce pronašli arheološki artefakt kojeg su predali na čuvanje u Povijesni muzej ove pokrajine. Nakon znanstvene analize stvorila se prava pomama jer je legura stvorena od kompozita metala koje mi dan danas nismo u stanju kopirati.


Neobični predmet iz Rumunije.

Detaljne metalurške analize su pokazale kako je 2,3 kilograma težak predmet duljine dvadesetak centimetara je u sebi skrivao:

89% aluminija
6,2% bakra
2,8% silikona
1,8% cinka
0,4% olova
0,3% mjedi
0,2% cirkona i 0,1% kadmija

Ovaj predmet u sebi krije i tragove mikla, kobalta, bizmuta, srebra i galija.

S obzirom da je riječ o aluminijskoj leguri, dovoljno je da vas podsjetimo kako je moderna znanost uspjela otkriti način ekstrahiranja aluminija iz prirodnih minerala tek 1825. godine, dok je njegova industrijska proizvodnja ostvarena u Francuskoj 1854.

Aluminij se može stvoriti kompleksnom elektrolizom s temperaturama na 900 stupnjeva Celzijeve ljestvice, pa ipak predmet je pronađen u stotinu tisuća godina starim naslagama pijeska dok se na samom artefaktu vidi aluminijska oksidacija debljine nekoliko milimetara.

 

Neobični predmet nalik na utičnicu s tri vrška

Ovaj neobičan predmet je pronađen 1998. od strane inženjera Johna J. Willimasa, no zbog njegove sličnosti s modernim utičnicama odmah je proglašen lažnjakom.


Fosilizirana “utičnica” u komadu granita.

Pa ipak naknadna istraživanja su pokazala kako se artefakt nalazi okovan u granitnoj stijeni, te da nije moguće stvoriti lažnjak sa sličnim svojstvima.

Dodatna ispitivanja su pokazala kako su dijelovi predmeta izliveni iz jednog komada te da se legura metala još uvijek ne može usporediti s ničim poznatim u današnjoj metalurgiji.

Williams je naknadno napravio rendgenske snimke objekta te se pokazalo kako je sam predmet kompleksne izrade te da se unutar iste nalaze složene strukture čija namjena je nepoznata.


Različite snimke “utičnice.”

Geološka analiza granita oko predmeta je pokazala kako je komad stijene star oko 100 godina, s čime su se samo postavila dodatna pitanja na koje znanost nije u mogućnosti dati prihvatljive odgovore.

 

Nebesko kamenje Siera Leonea

Godine 1990. arheolog Angelo Pitoni je tijekom probnih iskapanja na tlu Siera Leonea naišao na nepoznate kobaltno plave „kamenčiće“ koje je poslao različitim laboratorijama kako bi se odredio njihov sastav i eventualno podrijetlo.


Nebesko kamenje Siera Leonea je pronađeno zajedno s mnoštvom figurica koje prikazuju humanoidne entitete s glavom guštera.

Testovi na sveučilištu u Ženevi, Rimu, Tokiju i Freiburgu su stvorili potpunu pomutnju u znanstvenoj zajednici jer plavi „kamenčići“ uopće nisu zemaljskog podrijetla jer dio elemenata u kamenju nepoznat.

Za sada je poznato kako „nebesko kamenje“ u sebi ima 77% kisika, s tragovima ugljika, silikona, kalcija i natrija no preko 20% sastava je nepoznato.

Znanstvenici smatraju kako je kompozicija ovog materijala nalik na beton, ali se čini kako je umjetno obojana. Nevjerojatan je podatak da su kamičci tijekom iskapanja sami iskakali iz rupa, te se ponašaju kao da gravitacija na njih ima drugačije efekte.

Nebesko kamenje je pronađeno u naslagama tla čija starost se procjenjuje na 14 tisuća godina, no naravno znanost ne pozna niti jednu civilizaciju iz tog doba s tako naprednom tehnikom te su ove artefakte kao i mnoge druge proglasili anomalijama i ostavili su ih po strani.

 

Zlatni i brončani predmeti pronađeni u Bush Barrowu, Stonehenge.

Zlatni broš je izrađen od desetaka tisuća zlatnih pribadača, debljine trećine milimetra i duljine manje od pola centimetra.


Mikro zlato iz Bush Barrowa je debljine 0,2 milimetra i duljine nepunih pola centimetra.

Pored već spomenutog broša, pronađen je i držak noža ukrašenog s 140 tisuća spornih zlatnih pribadača. Da stvar bude još čudnija, svi dijelovi mikro zlata su jednake debljine i duljine, a uzme li se u obzir kako nalikuju ljudskim vlasima, pitanje je s kojom su tehnikom „pribadali“ mikro zlato u tvrdo drvo?

Nevjerojatno ukrašena drška noža sačinjena je od preko 140.000 istovjetnih zlatnih mikro pribadača.


Detaljan prikaz zlatnih mikro pribadača s drške noža "kralja Stonehengea."

Jedan kvadratni centimetar drva je oblagan s preko tisuću komadića zlatnih mikro pribadača, a sve pribadače su postavljene u toliko pravilnom razmaku, da se nepravilnosti mogu primijetiti tek uz pomoć mikroskopa. Ne samo da je „kratkovidni“ zanatlija trebao imati kratkovidnost koja graniči s nemogućim već je morao imati mirne ruke koje su čak i za vrijeme disanja ostajale na zamišljenoj matrici u kojoj mikro zlato ostaje uredno poredano u trodimenzionalnom uzorku.

Nakon detaljnog istraživanja predmeta iz Bush Barrowa znanstvenici su otkrili još jednu neobičnu stvar, svaka zlatna pribadačica je postavljena u svoju mikro rupu, s čim su ljudi iz okolice Stonehengea bušili rupice dijametra 0,21 milimetar nitko ne zna, a ne zna se niti kako su stavljali ljepilo na dno takve rupice?

 

Narukvica iz Turske

Neobična narukvica iz Turske stara 9500 godina, čije se neravnine mogu vidjeti samo pod jakom mikroskopom.

 

Misteriozni objekat

Niko od ljudi koji su imali prilike da analiziraju ovaj misteriozni objekat nije uspeo da objasni koja je njegova namena niti znaju kako je nastao dizajn pošto točak još uvek nije bio izmišljen u drevnom Egiptu.

 

Neobični objekti

 

 


Klaus Dona i njegova arheološka otkrića

Klaus Dona je istraživač i arheolog koji je posvetio svoj životni rad otkrićima misterija iz prošlosti i to je sve uspješno predočio u The Hidden History of the Human Race ili, prevedeno, Skrivena povijest ljudske vrste. Klaus Dona je rođen 28.01.1949 u Jenbachu u Austriji. Od 1963-1981 radio je u hotelskim odjelima na kruzerima (znam kako mu je bilo ja sam i sama radila taj posao 12 godina). Danas je kurator jedne od najjačih umjetničkih fondacija „Habsburg Haus“ iz Austrije. Njegov osobni pothvat je istraživanje slabo poznatih ili gotovo nepoznatih prastarih artefakata po cijelom svijetu.

Evo par interesantnih stvari koje je Klaus Dona prezentirao svijetu:

Piramidalna monolitna struktura pronađena je 1984 blizu najjužnijeg japanskog otoka Yonagumija.

 

Profesor Masaaki Kimura već 2 dekade proučava ne samo sam plato potonulog dijela Yonagumija na dubini od 25 do 80 metara već i mnoštvo pločica sa još uvijek neprevedenim pismom i porukama.

 

Kamena ploča, koja do u tančine pokazuje svjetsku kartu, pronađena je 1984 u Ekvadoru zajedno sa još 350 artefakata. Interesantno je da ova mapa prikazuje Indiju veću nego danas, to jest, onakvu kakva je izgledala prije kraja ledenog doba. Na njoj je uklesano oko iznad područja istočnog Egipta. Od te točke proteže se crta koja opasuje cijeli svijet u pravcu istok – zapad.

 

 

Najčudnije od svega je da je ta crta u stvari prirodni kvarc i onaj tko je uklesao mapu svijeta je samo dodao obalne obrise zemlje. Po istraživanju patine na ovom kamenu, starost mape se procjenjuje na 10 – 12000 godina.

 

Na istom mjestu u Ekvadoru je pronađena takozvana „kamena piramida s okom“. Piramida je napravljena od poliranog sivog lidita sa uklesanih 13 nivoa piramide. Na vrhu piramide je uklesano oko. Kad se piramida stavi pod ultraljubičasto (UV) svijetlo, oko i uklesani nivoi na piramidi svijetle. Oko jako svijetli žutom svjetlošću i omjerima ne odgovara ljudskom oku.

 

Na baznoj plohi piramide nalaze se maleni zlatni umeci koji pokazuju sazviježđe Oriona i piktogrami koji nalikuju paleo sanskritskom jeziku. Po prevodu profesora Kurta Schildmana, predsjednika Njemačke Jezične Udruge, na piramidi piše:
"Sin kreatora dolazi."

 

Ovo je najstariji zapis na svijetu i datira u isto vrijeme kao i kamena karta svijeta.

Natpisi sa istim pismom pronađeni su diljem svijeta na Malti, u Illinoisu – SAD, Francuskoj, Australiji, Turkmenistanu, Ekvadoru, Kolumbiji, Italiji i to na pločicama od terakote. To znači da je jedna globalna civilizacija pismena civilizacija koja je starija od samog jezika sanskrita: dakle, starija od 6000 godina. Profesor Schildman tvrdi da to pismo ima neke sličnosti sa samim sanskritom i pismom sa Uskršnjih otoka.

 

Iz istog nalazišta potječe i čudan set za piće od žada. Set je sastavljen od jednog velikog kaleža i 12 malih čašica. Interesantno je da volumen velikog kaleža iznosi točno onoliko koliko svih 12 malih kad su popunjene do samog vrha.

Iz istog nalazišta potječe i čudan set za piće od žada. Set je sastavljen od jednog velikog kaleža i 12 malih čašica. Interesantno je da volumen velikog kaleža iznosi točno onoliko koliko svih 12 malih kad su popunjene do samog vrha.

Slijedeća zanimljivost ovog seta je što su označene brojnim oznakama koje nalikuju majanskim, ali imaju neke male razlike sa istoimenim pismom. Na velikom kaležu se nalazi perfektno ugravirana konstelacija Oriona i ostalih zvijezda koje ga okružuju.

 

Unutrašnjost velikog kaleža je jako magnetizirana, ali vanjska površina nije. Profesionalni geolozi tvrde da je to nemoguće jer je kalež napravljen od jedne te iste vrste žada tako da bi trebao biti ili potpuno namagnetiziran ili ne.

 

   

Na istoj lokaciji pronađen je i mali tanjurić sa dvije figure koje gledaju u nebo. Njihove oči svijetle pod UV svjetlom, a Orion je također prikazan sa istim svjetlećim točkicama.

 

 

Iz Ekvadora nam dolazi i interesantni kameni šljem na kojem se nalaze oznake koje isto tako svijetle pod UV svjetlom. Eksperti tvrde da oznake na šljemu odgovaraju akupunkturnim oznakama na stražnjem dijelu glave.

 

Geolozi su pronašli ostatke udara kometa u Argentini starog najmanje 4000 godina. Udar je bio toliko jak da su se posljedice osjetile po cijelom krajnjem južnom dijelu Južne Amerike. Jedan od uništenih gradova je Puma Puku koji se nalazi blizu Tiahuanacoa u Boliviji.

 

Puma Puku je izgrađen od fino ulaštenih masivnih monolitnih stijena, pa ipak, potpuno je razrušen.

Ogromne monolitne ploče istog grada često imaju pravilne, milimetarski točne i uglačane žljebove koje je nemoguće uraditi sa jednostavnim oruđem koje se pripisuje tom periodu. U blizini istog grada nađeni su „ljudski“ skeleti visine u prosjeku 2,6 metara.

 

 

Kosti glave su interesantne jer ne sadrže prirodni šav na kostima koji ide od polovice glave prema pozadini lubanje, a oblik lubanja je jajolik. Nadalje: lubanja homo sapiensa je sastavljena od 3 ploče koje se spajaju šavom koji ide u nepravilnom cik-cak slijedu, što nam daje zaključiti da ove kosti i lubanje ne pripadaju homo sapiensu.

U blizini skeleta giganata su pronađene kamene maske koje im savršeno pristaju. Našoj vrsti ne pristaju jer možemo istovremeno gledati kroz samo jednu rupu za oči.

 

 

U Kolumbiji su pronađene različite kamene flaute koje, kad se zasviraju, proizvode frekvencije istovjetne frekvenciji naših mozgova. Jedna od pronađenih flauta ima iste audio frekvencije kao i one koje prave dupini.

 

Najinteresantniji predmeti pronađeni u Kolubiji su medicinski instrumenti proizvedeni od lidita (lidit je izrazito čvrst i težak za obradu sitnih predmeta s današnjom tehnologijom). To je vrsta vulkanskog stijenja koji sadrži titanij – željezne okside i kristale feldspata, olivina i aluminija sa malim udjelom kvarca. U antici se koristio da bi se njime testiralo zlato i srebro  (jer su zlato i srebro ostavljali vrlo prepoznatljivu crtu nakon struganja o ovaj kamen). Lidit je tipičan mineral za vulkanske otoke; Havaji imaju veliki udjio stijenja napravljenih od lidita.

Interesantna činjenica, u vezi ovih predmeta napravljenih od lidita, jest da perfektno prianjaju uz ljudski dlan i prste. Većina njih na dršci ima malu figuru koja objašnjava što s dotičnim instrumentom treba raditi.

Na primjer, na nožiću za presijecanje pupčane vrpce je isklesana beba obmotana pupčanom vrpcom. Neki od instrumenata napravljeni su da stanu tek na vršak prstiju.

U Gvineji, u zapadnoj Africi blizu granice sa Malijem, stoji velika granitna planina. Na njoj je uklesana velebna bista žene visine od 150 metara. Po patini u klesanom dijelu otkriveno je da je bista stara 10 to 12000 godina. Crte lica žene su izrazito ne-Europske i ne-Afričke, već Južnoameričke (ili Azijske).

 

U istom području pronađene su mnoge figurice koje nalikuju kombinaciju ljudi i guštera.

 

U Siera Leoni, profesor Pitoni je pronašao plavo polu prozirno kamenje koje domorodci zovu “nebesko kamenje”. Ono je interesantno jer je umjetno napravljeno na način kako mi to danas ne možemo reproducirati.

 

U pustinjskim dijelovima Indije i Kine pronađeni su  ostaci ljudskih giganata. Jedan od njih je pronađen u tunelskom sustavu u Kolumbiji. Kosti lubanje su procijenjene na 11000 godina starosti. Lubanja je viša od lubanje običnog čovjeka i prednji zubi su joj postavljeni drugačije nego našoj vrsti – homo sapiensu.

 

 

Donja vilica je jako naglašena. Slične lubanje su pronađene na Malti ali su imale vrlo izduženo tjeme, kao i lubanje iz Ice u Peruu. Ica se nalazi u blizini Nasca linija. Isprva su antropolozi i arheolozi smatrali da su lubanje nastale povezivanjem same lubanje dok je ona još bila mekana (dakle bebama), ali problem je što one imaju mnogo veći moždani volumen nego što to imamo mi, homo sapiensi.

 

1964 u južnom Ekvadoru u provinciji Loja je pronađen potpuni skelet giganta skvrčenog u položaj fetusa. Kosti su bile izlomljene ali ipak sve na broju. Ovo otkriće posvjedočio je svećenik Carlos Vasca koji je radio kao kapelan u obližnjoj bolnici.

 

 

 

   

   

The Hidden History of the Human Race PDF

 

Klaus Dona - Skrivena istorija Ijudske vrste


Produljene lubanje

Arheološki lokalitet otkriven 1999. godine u meksičkoj saveznoj državi Sonori dobio je ime "El Cementerio" zbog brojnih antičkih grobova. Ovaj lokalitet je decenijama ostao neistražen, no prije nekoliko dana u medijima je odjeknula vijest kako El Cementerio obiluje ljudskim ostacima s brojnim anomalijama.


Arheološko nalazište u Sonori.

The Time je otkrio kako su grobovi napravljeni negdje između 940 i 1308 nove ere, te da kriju ostatke 13 skeleta s deformiranim lubanjama koje se obično nazivaju "Cone heads" ili dolicefalične lubanje.


Iskapanja skeleta iz Sonore.

Travel AOL je objavio kako su Cristina Garcia Moreno i njen tim sa Sveučilišta Arizone sigurni da su deformacije samo još jedan primjer produljavanja lubanja, što se tipično radilo uz pomoć povezivanja glave beba kako bi dobile neobičan stožasti izgled.

Tipičan škripac za glavu koji se koristi u plemenu Ucayali u Peruu, čini glave beba "lijepima" i nalik na glave božanstava.

Ova praksa je toliko rasprostranjena da se mogla pronaći u svim zakucima povijesti od Egipta i subsaharske Afrike, Azije i Središnje i Južne Amerike. No isto tako se još uvijek može pronaći kod nekih plemena u Brazilu i Africi, koja prakticiraju povezivanje glava djece kako bi nalikovala "bogovima."


Jedna od dolicefaličnih lubanja iz Sonore.

Mi bi svakako bili zadovoljni ovim objašnjenjem da znanost stalno ne zaboravlja, točnije, prešućuje jednu na prvi pogled nevažnu činjenicu. Ljudski mozak obično teži oko 1,4 kilograma, dok zajedno s moždanom tekućinom i moždanom membranom cijela šupljina u kojoj se nalazi naš mozak ima oko 1500 kubičnih centimetara. Povezivanjem glave se ne povećava prostor oko mozga već se on samo nasilno mijenja.

Većina antičkih lubanja je imala sasvim normalnu "kubikažu" no neke jednostavno nisu mogle biti objašnjene povezivanjem i oblikovanjem glave jer je moždana šupljina bila puno veća.


Neobična lubanja iz Sonore.

Na slici koju prilažemo iz arheološkog lokaliteta Sonore u El Cementeriu se jasno može vidjeti kako neobične lubanje imaju nekoliko anomalija: produljenu glavu s puno većim zapreminom negoli je to standard u ljudskoj anatomiji, neobične jake i produljene kosti donje čeljusti i dorađene zatupljene zube.


Pripadnica plemena Chinook s umjetno oblikovanom glavom.

Stranica Live Science se dodatno pozabavila ovim problemom, opravdavajući ovu anomaliju tradicionalnim podvezivanjem i oblikovanjem glave uz pomoć drvenih letvica i škripca, no ako pogledamo tipičnu pripadnicu plemena Chinook, vidjet ćemo kako oblikovana glava izgleda potpuno drugačije od lubanja iz Sonore.


Star child lubanja iz Sonore.

Mnogi su ovakve anomalije pokušali opravdati hidrocefalusom, koji stvara lubanju koja nalikuje slučaju poznatog pod imenom "Star child," lubanje otkrivene 1930. godine jugozapadno od Chihuahue, ponovno lokalitet koji se nalazi u saveznoj državi Sonori.


Jedna od lubanja iz Ice pored Nasce, obratite pozornost na povećani obim lubanje, koji se ne može objasniti dolicefaličnim oblikovanjem.

Iako je hidrocefalus medicinski jako dobro obrađen poremećaj, ni malo ne nalikuje primjerima lubanja pronađenih na području Srednje i Južne Amerike. Poglavito ne slučajevima lubanja iz Nasce, to jest, iz Ice.


Dijete oboljelo od sindroma Progerie.

Dok drugi pak smatraju kako je riječ o devastirajućem sindromu Progerie ili sindromu Hutchison Gliford, s kojim se bebe pretvaraju u starce u roku od nekoliko godina, i čije deformacije tkiva i kostiju obično stvaraju dobro poznate anomalije na glavi. Progeria ostavlja tipičan gerijatrijski trag na kostima, koji se lako može utvrditi. No lubanje iz Nasce, Puma Punkua, Sonore i Malte nemaju takve tragove.


Nema odgovora za neobične šavove na kostima lubanje “Star childa.”

Star child lubanja ima previše neobičnih svojstava da bi se tek tako mogla opisati kao jedinstven slučaj hidrocefalusa ili Progerie, no znanost je stigmatizirala kao arhaični medicinski slučaj koji ne iziskuje dodatnu famu ili istraživanje.

Osim neobično oblikovane lubanje, očnih duplji koje su iznimno blizu postavljene i gotovo nevidljivog prostora za nos, ova lubanja je karakteristična i po šavovima kostiju lubanje koji najviše nalikuju dolicefaličnim lubanjama s Malte.

Problem Sonore je jedinstven kao i lubanje iz Nasce. One se jedino mogu usporediti sa sličnim lubanjama iz Egipta i prapovijesnim lubanjama iz Malte, koje dodatno karakterizira nedostatak dvije kosti lubanje na zatiljku i tipičnog cik-cak brida na mjestu gdje bi se te kosti trebale spajati. Gotovo istu stvar možemo vidjeti i na neobičnoj lubanji iz Puma Punkua. Dolicefalične lubanje iz Malte su obrađene od strane dr. Roberta Zammita no na žalost ove neobične antropološke nepoznanice još uvijek stoje u podrumima Arheološkog muzeja Malte u La Valletti.

Tipičan primjer stvaranja dolicefalične lubanje, zapremina lubanje ostaje ista i nakon oblikovanja.

 

Produljene lubanje su se formirale u maternici

Jedna od najinteresantnijih arheoloških i antropoloških misterija vezana je za neobične produljene lubanje koje se dan danas pronalaze diljem planete. Znanstvenici su desetljećima tvrdili kako su takve lubanje nastale barbarskim tradicijama, točnije povezivanjem glave djece, pa ipak nitko nije mogao objasniti razliku u volumenu običnih i produljenih lubanja. Nedavno otkriće je šokiralo najveći dio konzervativnih i skeptičnih naučnika jer se otkrila informacija kako su antičke produljene lubanje nastale kao takve u maternicama majki.

Nedostatak šavova na dolicefaličnoj lubanji iz Puma Punkia se ne može objasniti umjetnim oblikovanjem lubanje.
Ova praksa je toliko rasprostranjena da se mogla pronaći u svim zakucima povijesti od Egipta i subsaharske Afrike, Azije i Središnje i Južne Amerike. No isto tako se još uvijek može pronaći kod nekih plemena u Brazilu i Africi, koja prakticiraju povezivanje glava djece kako bi nalikovala "bogovima."
Mi bi svakako bili zadovoljni ovim objašnjenjem da znanost stalno ne zaboravlja, točnije, prešućuje jednu na prvi pogled nevažnu činjenicu. Ljudski mozak obično teži oko 1,4 kilograma, dok zajedno s moždanom tekućinom i moždanom membranom cijela šupljina u kojoj se nalazi naš mozak ima oko 1500 kubičnih centimetara. Povezivanjem glave se ne povećava prostor oko mozga već se on samo nasilno mijenja.

Većina antičkih lubanja je imala sasvim normalnu "kubikažu" no neke jednostavno nisu mogle biti objašnjene povezivanjem i oblikovanjem glave jer je moždana šupljina bila puno veća.
Problem Sonore je jedinstven kao i lubanje iz Nasce točnije iz Paracasa il Ice. One se jedino mogu usporediti sa sličnim lubanjama iz Egipta i prapovijesnim lubanjama iz Malte, koje dodatno karakterizira nedostatak dvije kosti lubanje na zatiljku i tipičnog cik-cak brida na mjestu gdje bi se te kosti trebale spajati. Gotovo istu stvar možemo vidjeti i na neobičnoj lubanji iz Puma Punkua. Dolicefalične lubanje iz Malte su obrađene od strane dr. Roberta Zammita no na žalost ove neobične antropološke nepoznanice još uvijek stoje u podrumima Arheološkog muzeja Malte u La Valletti.

Kako objasniti neobičan DNK?

Paracas je pustinjski poluotok u regiji Ica, koja se nalazi na južnoj obali Perua. Julio Tello je davne 1928. godine pronašao groblje s iznimno kompliciranim arhitektonskim rješenjima. U grobovima su se nalazili ostaci do tada nepoznate kulture koja je svoje mrtve umatala u skupocjene tkanine kompliciranog veza, sa zagrobnim poklonima u vidu bogate lončarije pune hrane, no najnevjerojatnije otkriće je bilo što su najbogatiji grobovi bili rezervirani za "ljude" s iznimno izduženim lubanjama.


Lubanje iz Paracasa ili "produljene lubanje iz Ice."

Tello je otkrio preko 300 komada izduljenih lubanja, neke od njih su datirane na starost od preko 3000 godina, a s obzirom da klasična objašnjenja povijanja i umjetnog produljivanja lubanja nisu mogla objasniti povećanje obima mozga preko 25% čekalo se na analize DNK kako bi se rasvijetlila ova misterija.
Lubanje iz Paracasa imale su još neke neobičnosti, njihove kosti su bile deblje od običnih ljudskih kostiju, zubi su bili veći, donja vilica puno snažnija nego li u običnog čovjeka, a sama težina ovakvih lubanja je premašivala težinu tipične ljudske lubanje za nevjerojatnih 60%.
Još jednu zagonetku je predstavljala činjenica kako su lubanje iz Paracasa imale samo jednu parijetalnu kost (tjemenu kost), umjesto dvije kosti, koje su tipične za ljudska bića.


Neobična produljena lubanja iz Paracasa.

Zahvaljujući naporima Briena Foerstera koji se posebno fokusirao na rješavanje misterija Južne Amerike, uzeti su uzorci kostiju, tkiva, zuba, kose i korijena zuba s pet produljenih lubanja koje se nalaze u povijesnom muzeju u Paracasu.
Ovaj proces je podrobno dokumentiran, a uzorci su poslani u jednu genetičku laboratoriju u Teksasu.
Nakon objavljivanja rezultata, Foerster je izjavio slijedeće portalu Ancient Origins:
Pronašli smo kako mitohondrijska DNK (mtDNA – deoksiribonukleinska kiselina koja se nasljeđuje s majčine strane) lubanja iz Paracasa ima nepoznate mutacije koje se ne mogu naći kod ljudi, primata, niti kod ijedne poznate životinje. Nekoliko izdvojenih sekvencija DNK iz uzetih uzoraka su pokazale kako ove mutacije upozoravaju da smo otkrili novu vrstu bića, nalik ljudima. Ta ljudolika bića su genetički gledano jako udaljena (različita) od Homo sapiensa, neandertalaca i denisovanaca.
Ancient Origins tvrdi kako su implikacije ovog otkrića ogromne, te da Foerster s pravom kaže slijedeće:
Nisam siguran da genetiku otkrivenu u lubanjama iz Paracasa uopće možemo umetnuti u naše evolucijsko stablo.
On je također dodao da se zbog tako ogromne razlike u genetici pripadnici kulture Paracasa nisu mogli pariti s običnim ljudima.

Ancient Origins je nedavno objavio informaciju koja bi nas i te kako trebala zaintrigirati, ne samo za pitanje produljenih lubanja, već i za činjenicu, koliko se istinitih informacija krije od nas, a kojim se dijelom one toliko iskrivljuju da do javnosti dolaze samo djelići istine. Naime prije više od 163 godine znanstvenici Rivero i Tschudi su objavili knjigu pod naslovom: Peruvian Antiquities koja je na engleskom jeziku editirana 1853. godine. U njoj se jasno daje do znanja da je teorija o podvezivanju i umjetnom produživanju lubanja potpuno kriva jer znanstvenici ne uzimaju u obzir ostatke fetusa i mrtvorođenčadi koje su već imale produljene lubanje. Drugim riječima gotovo dva vijeka se pozna podatak o nastanku neobičnih ljudskih anomalija pa ipak nas se još uvijek zbunjuje.

Litografija iz španjolske verzije knjige Rivere i Tschundija koja predstavlja nerođeni fetus nepoznate ženske mumije iz špilje Huichay.
Kako bismo dodatno bacili svijetlo na rješavanje misterije koja zaokuplja maštu mnogih, prevest ćemo dijelove spomenute knjige:
Mi smo uzeli u obzir ispitivanja na mnogim mumijama s produljenim lubanjama, naročito djece i novorođenčadi na kojima nije pronađen nikakav ostatak oblikovanja istih. Oblikovanje kranija ostavlja jasne tragove od povezivanja i letvica s kojima se kranij preoblikuje dok su dječje kosti glave vrlo mekane. Najvažnije je napomenuti kako se mora uzeti u obzir činjenica postojanja brojnih mumija mrtvorođenčadi i fetusa koji su već imali produljene lubanje, što u potpunosti odbacuje naknadno oblikovanje. Osobno smo se najviše pozabavili mumijom žene iz špilje Huichay koja je u svojoj maternici imala fetus s produljenom lubanjom. Ova mumija se trenutačno nalazi u našem vlasništvu i koristi nam kao pokaz znanstvenicima koji su uvjereni u nasilno mijenjanje izgleda lubanja iz prošlosti.

Lubanje takozvanih "antičkih Peruanaca" i dan danas zbunjuju znanstvenike, no nitko ne želi istraživati ostatke dječjih produljenih lubanja.
Bilo bi pogrešno vjerovati kako su samo ova dva znanstvenika imala doticaj s produljenim lubanjama djece, beba i fetusa, zapravo prvi doticaji zapadnjačkih znanstvenika s ovakvim slučajevima datiraju iz 1838. godine, jer je Samuel Morton u svojoj kolekciji u gradu Philadelphiji imao nekoliko izložaka istih, a Velika Britanija je zahvaljujući kolekciji satnika Blankleya izložila mumije tek rođenih i nerođenih beba s produljenim lubanjama u muzeju Devon and Cornwall Natural History Societyja. Dr. Bellamy je 1842. pružio detaljnu analizu spornih ostataka, te je na Kraljevskom medicinskom fakultetu u Londonu objašnjavao razlike između vrsta lubanja s posebnim naglaskom na produžene lubanje iz Južne Amerike koje je on nazivao "lubanje jezera Titicaca."

Fotografija izloška iz Mortonove kolekcije, koju je Samuel Morton jako lijepo opisao.
Samuel Morton je ostavio kolekciju čije fotografije vidite, no osim toga Morton je pozorno obradio svaki izložak te je objašnjavao da moramo uzeti u obzir velike razlike između onih lubanja koje su postale produljene zahvaljujući povezivanju i njegovih izložaka čije su anomalije nastale prirodno. Tijekom godina Američka akademija i znanstvenici su počeli stvarati veliki pritisak na Mortona te je on s vremenom počeo tvrditi suprotno no podsjetimo se kako je originalno opisao jednu spornu lubanju:
Malena lubanja s izrazito produljenim stražnjim kostima, iako su gotovo sve kosti tjemena deformirane, interesantno je primijetiti kako su kosti lica puno simetričnije od tipičnih kostiju pronađenih u kulturama Američkih rasa. Jasno se vidi kako je gornja čeljust izbačena prema van te da su očne orbite puno veće i okruglije nego li kod normalnih ljudskih lubanja. Nosne kosti su gotovo nevidljive i krhke, a arkade uopće nisu ispupčene te se jednostavno slijevaju u kosti kranija.
Voljeli bi vjerovati kako je znanost samo tako zaboravila na postojanje spomenutih uradaka, no nitko nam ne može objasniti kako znanstvena radoznalost nikada nije dovela do toga da se istražuju ostaci djece i beba s tako neobičnim lubanjama.


Tipična produljena lubanja iz Paracasa.

Kranijalne deformacije na prastarim ljudskim ostacima su pronađene diljem svijeta, od centralne i Južne Amerike, do Afrike, Europe, srednjeg istoka, Rusije i južnog Pacifika. Znanstvenici su pretpostavljali kako je riječ o obrednim deformacijama, no tijekom vremena je postalo jasno da, ako je riječ o običnim ljudima, nije moguće dobiti i veći mozak, točnije povećanje volumena lubanje s običnim povezivanjem lubanja beba.

Lubanje iz Paracasa imale su još neke neobičnosti, njihove kosti su bile deblje od običnih ljudskih kostiju, zubi su bili veći, donja vilica puno snažnija nego li u običnog čovjeka, a sama težina ovakvih lubanja je premašivala težinu tipične ljudske lubanje za nevjerojatnih 60%.

Još jednu zagonetku je predstavljala činjenica kako su lubanje iz Paracasa imale samo jednu parijetalnu kost (tjemenu kost), umjesto dvije kosti, koje su tipične za ljudska bića.


Produljena lubanja bebe.

Jedan od dokaza kako se radilo o prirodno nastalim kranijalnim deformacijama je otkriće bebe i fetusa s produljenom lubanjom, Examiner.com je o tome pisao u nekoliko navrata. Bez obzira na gotovo bizarna otkrića znanstvena zajednica uopće nije pokazala interesa za otkrivanje istine.


Mumija kulture Paracas.

 

Bizarna mumija s gigantskom glavom otkrivena u Peruu

U Peruu je iskopana iznimno čudna mumija s gigantskom glavom. Ovo otkriće je svjetlo dana ugledalo u regiji Cusco, u srcu nekadašnje civilizacije Inka.

 
Mumija s gigantskom glavom.

Znanstvenici su otkrili kako su fizičke odlike mumije ekstremno čudne. Mumija jednostavno ne odgovara verziji povijesti na koju smo se navikli i koju učimo po školama.

Glava mumije je trokutastog oblika i očne duplje su jako velike.

Antropolog Renata Davila je o mumiji izjavila sljedeće:

„Mumija je dugačka 58 centimetara, jednostavno ne odgovara stereotipu ljudi. Glava joj je trokutasta, očne duplje su prevelike. Vrh donje vilice ne nalikuje ničemu što smo mogli vidjeti bilo gdje u svijetu.“

„Otvori na vrhu glave su također zaokupili našu pažnju, mumija ima još nekoliko neobičnih karakteristika a to su umnjaci i kutnjaci koji se također ne odgovaraju zubima ljudi.“

Po istraživanju antropologa Pabla Bayabara pojavljuju se još neke interesantne stvari koje je vrijedno navesti:

„Glave djece su proprcionalno veće od njihova tijela, proporcije mumije nisu takve.“

„Evo još nekih podataka koje zbunjuju. Kao prvo, fontanella je još uvijek otvorena, iako se ona kod ljudskih beba zatvara s 31 mjesec starosti. Kutnjaci obično rastu između 13 i 19

mjeseca starosti djece. Dakle mi gledamo u ostatke djeteta mlađe od dvije godine s abnormalno velikom glavom.“

Ova mumija je trenutačno izložena u muzeju Ritos Andinos u Andahuaylillasu, koji se nalazi nekih 685 milja jugistočno od Lime.

Znanstvenici imaju namjeru detaljno ispitati ovu mumiju.

U tiskovinama La Republica i Tribuna Latina je jasno rečeno kako ova mumija nema ljudske karakteristike.

Osim ove izložene mumije na istom mjestu je otkrivena još jedna mumija prije točno dvije godine. Pronađene su u svetom području planine „Apu“ koja je povezana za božanstvo Viracocha.  Drugi primjerak mumije je još manji, duljine tek 30 centimetara, no sa sličnim odlikama kao i izložena mumija. No druga mumija nema lice, ali su obadvije jako interesantne jer im je tijelo prekriveno s membranom koja nalikuje placenti.

Renata Davila je također primijetila slijedeće:

„Kosti rebara i donjih ekstermiteta su izričito tanke, delikatne.“

Ruske znanstvenice doktorice; Andrianova i Popova smatraju da će uzimanje uzoraka DNK i njen pregled objasniti zbog čega mumije imaju takve neobične odlike.

 

Misterija gigantske lubanje pronađene u Peruu!

Prošlogodišnje otkrivanje skeleta u Peruu je dodatno podrmalo zvanična uvjerenja u umjetnom oblikovanju kostiju lubanje jer primjer iz Andahuaylillasa uopće ne možemo opisati kao "tipičan" dolicefaličan ostatak. Osim prevelikih očnih duplji, glava je trokutasta, donja vilica i zubi su nenormalni i ne mogu se klasificirati kao ljudski (nenormalni umnjaci i kutnjaci). Fontanella je otvorena iako bi ove kosti glave trebale srasti u drugoj godini starosti, a glava je abnormalno velika naspram malenog i slabo razvijenog tijela.


Najnovije otkriće iz Perua je potpuna znanstvena misterija.

Tri znanstvenika antropologa su se složila: OVO NIJE LJUDSKO BIĆE!

Na lubanji se nalaze mekani dijelovi kao da se radi o glavi bebe, no u njenim vilicama se također nalaze istaknuti kutnjaci, koji se tek mogu naći kod odraslih osoba. Nakon pregleda skeleta tri neovisna antropologa su zaključila: Ovo nije ljudsko biće.

Čudno oblikovana glava dugačka gotovo 50 centimetara kao i tijelo je u potpunosti zbunila antropologe. Ovo je jedan od dva ostatka koji su pronađeni u gradu Andahuayalillasu koji se nalazi u južnoj provinciji Perua koja se zove Quispicanchi.

Na lubanji se nalazi mekani dio koji se naziva otvorena fontanela, a koja je karakteristična za djecu u prvoj godini života, no ipak ova lubanja ima dva razvijena kutnjaka, koji se mogu vidjeti u odraslih ljudi.

Davila Riquelme je izjavio: "Iako se ovaj zaključak bazira na površnoj analizi, očigledno je da oznake na ovom skeletu ne odgovaraju bilo kojoj etničkoj grupi u svijetu."

Alternativno objašnjenje je da je pitanje o povezivanju glave te da je tako nastao njen produljen izgled, no to ne objašnjava nemoguć sraz između omjera tijela i omjera lubanje te ne objašnjava ostale nepovezanosti s ljudima kao što su oprečnosti između mekanog dijela lubanje i neobično razvijenih zuba.

 

Čileanska liliputanka

Među prirodno mumificiranim ostatcima ljudi u zabačenom dijelu pustinje Atacama pronađen je humanoidni skelet s nešto osušenog mesa duljine 15,2 centimetra.


Više pitanja nego li znanstvenih odgovora.

Uskoro su znanstvenici saznali da se radi o liliputanki koja je umrla između šeste i osme godine života, no njen neobičan izgled je rasplamsavao maštu jer nimalo nije podsjećao na ljudske ostatke. Uskoro je liliputanka iz Atacame došla u ruke znanstvenika sa Medicinskog fakulteta Stanford.


Neobični skelet iz pustinje Atacama.

Gary Nolan, voditelj tima na Stanfordu je prvi izašao u javnost kako bi priopćio rezultate istraživanja portalu Live Science:
Smatrao je da su mutacije uzrok užasnih deformacija koje su u potpunoj suprotnosti s normalnim ljudskim izgledom i veličinom kostiju. Svaki mogući nukleotid koji sam pregledao na ostatku iz Atacame je ljudski. Tek smo zagrebali površinu analiza, ali za sada ništa od rezultata nije iskočilo kako bi nas upozorilo da je riječ o neljudskom ostatku.


Radi li se o ljudskom ostatku?

Kao što smo već spomenuli ostaci djevojčice imaju deformacije koje se ne mogu usporediti niti s jednom do sada poznatom bolešću ili poremećajem. Lubanja je potpuno drugačija od ljudske, s jakom deformacijom koja se naziva turicefalija (izdužena zašiljena lubanja s visokim izduženim čelom), vrat je izdužen i jako tanak, čeljusti i kosti lica su jako deformirane kao i očne duplje.
DNK analiza je stvorila najviše prijepora među znanstvenicima jer 9% genoma liliputanke iz Atacame nema veze s ljudskom genetikom.


Lubanja malene liliputanke iz Čilea.

Pa ipak liliputanka iz Atacame je unatoč svemu proglašena ljudskim ostatkom, zbog nekog čudnog razloga Stanfordski tim je namjerno ili nenamjerno zaboravio objasniti koja je mutacija mogla načiniti ljudsko biće takvog oblika i visine i što je najvažnije kako je moguće da je ta ljudska djevojčica imala 10 pari rebara umjesto 12.
Ljudski ostaci iz ostalih grobova iz nekropole u Atacami nisu imali niti jednu jedinu mutaciju koja je pronađena na liliputanki, čak što više nisu pronađeni niti najlakše naznake turicefalije, a kamo anomalija u rastu kostija i broju parova rebara.


Ispitivanje u tijeku.

Ralph Lachman, umirovljeni profesor Medicinskog fakulteta Kalifornije iz L.A. je na to izjavio slijedeće:
Ne postoji jedna jedina forma patuljastog rasta to jest liliputanizma koja bi odgovarala anomalijama na ostacima iz Atacame.
Ancient Origins, jedna od najpoznatijih web stranica koja se bavi izdavanjem arheoloških studija i otkrića je izjavila, da bi bilo najlogičnije zaključiti da su izvanzemaljci ostavili veliki udio u našoj genetici, naročito ako se uzme u obzir teorija „Inteligentnog dizajna.“ Po tome bi 9% atipične genetike koja se ne može pripisati ljudskoj, mogla jednostavno objasniti, kao i anomalije u liliputanskom rastu i izgledu skeleta.

Kritike Stanfordske analize

Mediji su pomalo sramežljivo objavljivali u fusnotama o Stanfordskoj studiji kritike znanstvenika koji su smatrali da je finalni zaključak studije neozbiljan ako ne i potpuno pogrešan, te da je istraživanje obavljeno više nego li neadekvatno i neprofesionalno. Takvi znanstvenici su smatrali da je nevjerojatno da tim iz Stanforda nije niti pokušao objasniti anomalije i degeneracije na tijelu liliputanke, a kamo li da su iste uspjeli pripisati određenim genima.

Ralph Lachman, umirovljeni profesor Medicinskog fakulteta Kalifornije iz L.A. je na to izjavio slijedeće:
Ne postoji jedna jedina forma patuljastog rasta to jest liliputanizma koja bi odgovarala anomalijama na ostacima iz Atacame.
Ancient Origins, jedna od najpoznatijih web stranica koja se bavi izdavanjem arheoloških studija i otkrića je izjavila, da bi bilo najlogičnije zaključiti da su izvanzemaljci ostavili veliki udio u našoj genetici, naročito ako se uzme u obzir teorija „Inteligentnog dizajna.“ Po tome bi 9% atipične genetike koja se ne može pripisati ljudskoj, mogla jednostavno objasniti, kao i anomalije u liliputanskom rastu i izgledu skeleta.
Oscar Munoz koji je pronašao majušnu mumiju 19.10.2003., nije ni mogao slutiti kako će liliputanka uskoro postati "humanoid iz Atacame," a sve je više onih koji otvoreno sumnjaju u način na koji je tim iz Stanforda stavio točku na nekadašnju misteriju. Neke od kritika dolaze čak i od suradnika Standfordskog tima.


Izgleda li ovaj skelet ljudski?

Dr. Steven Greer, član Disclosure Projecta i Centra za istraživanja izvanzemaljske inteligencije je dao slijedeću izjavu International Science Timesu u kojoj stoji slijedeće:
Nakon šest mjeseci istraživanja najpoznatijih znanstvenika Univerziteta Stanford, humanoid iz Atacame je ostao potpuna misterija. Putovao sam u Barcelonu krajem 2012., kako bi napravio detaljne rendgenske, CAT, fMRI snimke te sam uzeo uzorke DNK kako bi kolege sa Stanforda mogli napraviti znanstveno istraživanje, dobili smo odličan DNK materijal iz sredine rebara. U njima se jasno mogla vidjeti koštana srž koja je poslužila kao odlična osnova za sekvencioniranje DNK.
No nakon ove lijepe izjave, International Science Times objavljuje nešto što definitivno ne ide uz bok profesionalnog novinarstva, naime prvo iznose činjenicu kako se radi o abortiranom fetusu, a nakon toga pišu kako je Houston Chronicle naveo da se radi od ljudskom ostatku djevojčice koja je uz strašne deformacije živjela šest do osam godina, te da se do tog podatka došlo istraživanjem gustine kostiju i studije koja se bavila načinom spajanja kostiju lubanje.


Hoće li nam znanost konačno pružiti odgovore?

 

The Mystery of Malta's Long-Headed Skulls

In the megalithic temple of  Hal Saflieni, in Malta, men with extraordinary cranial volume were buried. These skulls seem to belong to a strange human stock and if properly analyzed, could create an ideal link between the ancient Mesopotamian and Egyptian cultures and a race of sacerdotal men identified with the snake.

We are back from a visit in Malta among the suite of Maurizia Giusti, alias Syusy Blady and the crew of her Italian national TV show, "Tourists by Chance". Together, we followed the traces of an ancient story that originated from the presence of megalithic temples dedicated to the Mother Goddess on the island, a thaumaturgic figure, adored in pre-historical times of this island that was to become an important cult center. The coverage gave us the possibility to try to resolve a mystery of interesting implications. It was known that until 1985 a number of skulls, found in pre-historic Maltese temples at Taxien, Ggantja and Hal Saflienti, were exposed in the Archeological Museum of the Valletta. But since a few years ago, these were removed and placed in the deposits.

From then, they were not to be seen by the public. Only the photographs taken by the Maltese researcher Dr. Anton Mifsud and his colleague, Dr. Charles Savona Ventura, remained to testify the existence of the skulls and prove…their abnormality. Books written by the two Maltese doctors, who since our first day in Malta helpfully provided us the necessary documentation for our research, illustrate a collection of skulls that show peculiar abnormalities and/or pathologies. Sometimes inexistent cranial knitting lines, abnormally developed temporal partitions, drilled and swollen occiputs as following recovered traumas, but above all, a strange, lengthened skull, bigger and more peculiar than the others, lacking of the median knitting. The presence of this finding leads to a number of possible hypotheses. The similitude with other similar skulls, from Egypt to South America, the particular deformity, unique in the panorama of medical pathology referred to such distant times, (we are talking about approximately 3000 BC) could be an exceptional discovery. Was that skull a result ancient genetic mutation between different races that lived on that island?

The dolichocephalous skulls

A request to the museum's management by the show's producers to see and film the exhibits would have certainly failed if it weren't for the intercession of the minister of tourism, Michael Refalo, whom we met at the end of a press conference hosted by Maurizia Giusti (and of course, us of HERA) organized by Dr. Robert Zammit, of the Maltese Provincial Tourism Board. The minister, whose interest in the matter we enhanced, accompanied us personally to the nearby museum, snatching the director's permission to bring out those mysterious craniums, conserved far from the sight of curious onlookers and researchers since about 15 years. A couple of days later, in fact, guided by the museum's authorities, we were received in a reserved area, closed to public, where the extraordinary exhibits were brought, before our eyes, under the supervision and gentle accessibility of the museum's archeologist, Mark Anthony Mifsud, almost homonymous of the previous researcher.

The skulls were all found in the Hal Saflienti hypogeum, where a sacred well was dedicated to the Mother Goddess and where also the small statue of a sleeping goddess was found, associated to a relic with a snake inscription on it. The skulls were brought out of their box one at a time. Among these, all very interesting, was the one we were looking for. The cranium showed a very pronounced dolichocephalous, in other words, a lengthened posterior part of the skullcap, besides the lack of median knitting, technically named "sagitta". This last detail has been considered "impossible" by medics and anatomists to whom we turned, not having (as far as known) analogous pathological cases in international medical literature. It is a characteristic that emphasizes the anomaly of this finding with the result of producing a natural lengthening of the cranium in the occipital area (not due to bandaging or boards as used in pre-Colombian civilizations). We believe that the discovery of this skull and the like at Hal Saflienti isn't accidental.

The priests of the goddess

Malta and Gozo were very important centers since pre-historic times, places where "medical cures" were conducted, oracles and ritual encounters with the priests of the goddess. There, on both the islands, existed many sanctuaries and thaumaturgic centers, where priests surrounded the healing goddess, direct expression of her divinity. It is well known that, in antiquity, the serpent was associated to the goddess and to healing capacities. The snake also belongs to the subterranean world. Therefore, a hypogeum dedicated to the goddess and the water cult was the right place for a sacerdotal group that was defined, in all the most ancient cultures, as the "serpent priests".

Perhaps the skulls found in the hypogeum and examined during our visit to Malta, belonged indeed to these priests. As mentioned before, they present an accentuated dolichocephalous, which is particularly the center of our analysis. The long head and drawn features must have given a serpent-like appearance, stretching the eyes and skin. Lacking the lower part of the exhibit, we can only speculate, but the hypothesis can't be far from reality, a reality worsened buy the fact that such deformities certainly created walking problems, forcing him…to slither! The lack of the cranium's median knitting and therefore, the impossibility of the brain's consistent, radial expansion in the skullcap, did so that it developed in the occipital zone of the cerebellum, deforming the cranium that looked like a single cap from the frontal and occipital area. This must have certainly caused the man terrible agony since infancy, but probably enhanced visions that were considered as being proof of a bond with the goddess.

Another race

Even the other skulls we examined presented strange anomalies. Some were more natural and harmonic than the cranium that mostly gained our attention, but they still presented a pronounced natural dolichocephalous and we could assume, without fear of refutation, that it is distinctive of an actual race, different to the native populations of Malta and Gozo. This consideration was confirmed by the Maltese archeologists themselves, Anthony Buonanno and Mark Anthony Mifsud, who said:

"They are another race although C-14 or DNA exams haven't yet been performed. Perhaps these individuals originated from Sicily". 

We shall discuss this detail further on. Meanwhile, it's worth the while to emphasize that one of these skulls showed unequivocal signs of surgical intervention in the occipital area. The outlines of three small holes, made in the occipital bone called inion, had time to cicatrize, therefore the patient survived the operation although such intervention surely would have undermined his motorial faculties. But there is more. A fair part of the 7000 skeletons dug out of the Hal Saflienti hypogeum and examined by Themistocles Zammit in 1921, present artificially performed deformations.

A skeleton of the group that was unburied by the archeologist, Brochtorff Circle, shows clear signs of intentional deformation through bondage. These deformations occurred for various reasons: initiations, matrimonies, solar rituals or punishments for social crimes or transgressions. All the tribal apparatus of incisions, perforations, partial or total removals, cauterizations, abrasions, insertions of extraneous bodies in muscles, like the modification of bodies for magical, medical or cosmetic purposes, were part of cruel practices in such, but "with best intentions" for the community.

Why such persistence in tormenting one's own body? Was there any connection between the tribal rituals and the men of the lengthened cranium? Could it be possible that, as in other cultures, successive populations tended to deform their infant's heads in order to make them similar to this race of "serpent priests"? In Malta, all this was practiced by a mysterious populace that erected gigantic temples to the Mother Goddess between 4100 and 2500 B.C. The presence of these skulls might be that of the last exponents of the most ancient sacerdotal caste that built the megalithic temples and, never having blended with the local populations, had continued reproducing through the millenniums within familiar unions (as was the usual practice among the elite) and consequently impoverished its genetic patrimony until inevitable pathologies manifested, finally disappearing.

The origins

The skulls we examined are dated 2500 B.C. (but may be even older) a date in which Malta's megalithic history ends, initiating a period of historical darkness and absence of population that will last about 300 years, until the arrival of the Phoenicians. These will begin to make Malta their Mediterranean outpost. The Phoenicians will also erect temples to the Mother Goddess in Malta, calling her Astarte, the snake-faced Goddess. Again we find the representation of a Goddess who is associated with the snake and healing powers, almost as if the Phoenicians wanted to continue an interrupted tradition. But it's the date of 2500 B.C. that presents a fundamental key of interpretation for understanding who these long-headed individuals were and to use it we must move from Malta to nearby Egypt.

Professor Walter B. Emery (1903-1971), the famous Egyptologist, author of "Archaic Egypt", who excavated at Saqqara in the 30's, indeed discovered the remains of individuals who lived in pre-dynastic epoch. These presented a dolichocephalous skull, larger than that of the local ethnic group, fair hair and a taller, heavier build. Emery declared that this stock wasn't indigenous to Egypt but had performed an important sacerdotal and governmental role in this country. This race kept its distance from the common people, blending only with the aristocratic classes and the scholar associated them with the Shemsu Hor, the "disciples of Horus".

The Shemsu Hor are recognized as the dominant sacerdotal caste in pre-dynastic Egypt (until approximately 3000 B.C.), being mentioned in the Turin papyrus and the list of the kings of Abydos. It's interesting to note that Emery writes:

"Towards the end of the IV millennium B.C. the people known as the Disciples of Horus appear as a highly dominant aristocracy that governed entire Egypt. The theory of the existence of this race is supported by the discovery in the pre-dynastic tombs, in the northern part of Higher Egypt, of the anatomical remains of individuals with bigger skulls and builds than the native population, with so much difference to exclude any hypothetical common racial strain. The fusion of the two races must have come about in ages that concurred, more or less, with the unification of the two Egyptian Kingdoms". 

Therefore, what occurred in Malta is also reflected in Egypt. It's noticeable that in Lower Egypt, the pharaoh's symbol is a bee named "Bit". It isn't coincidental that Malta's ancient name is "Melita", which derives from the Latin word for honey. Malta's symbol was also a bee and its hexagonal cells. Melita has its origin in "Mel" or "Mer" that in Ancient Egypt was the name attributed to the pyramids.

Besides, the English term, "honey" is strictly related to the original name of Helliopolis, which is "ON". It is an interesting correlation that in Egypt, the Shemsu Hor guaranteed the respect of a solar religion and even today in Malta the sun is called "Shem-shi". "Shem" is a word of "accadic" origin, not Egyptian, deriving from the Babylonian term for the sun, that is "Shamash". This proves that the Shemsu Hor came from the fertile half-moon area. An umpteenth correlation is the fact that this sacerdotal long-skulled caste disappeared in Egypt, as in Malta in the same period, which is between 3000 and 2500 B.C. Who writes is convinced, although, that a third nucleus was present in the Euphrates zone, becoming part of the Arian stock known as Mithans, who the Egyptians called "Naharin", "Those of the Snake" (from Nahash, snake). The Mithans, who occupied a part of the Kurdistan area, were Abraham's people, whose description is analogous to that of the Shemsu Hor made by Emery (fair hair and robust build). The "serpent priest" tradition originates in the Middle East, with its foremost center right in Kurdistan, where at about 5000 B.C. the matriarchal culture of Jarmo represented the mother goddesses as divinities with faces of vipers and lengthened heads.

These divinities will successively be associated to the "fallen angels" or Nephelims, that are most explicitly cited in the "Testament of Amran" in the Qumran scrolls in which is written:

"One of them was of terrifying aspect, like a snake and his mantle was multicolored" and also "his face was that of a viper and he wore all his eyes". 

It concerns, in our opinion, not divinities in the strict sense, but individuals in sacerdotal or shaman expression, belonging to a highly developed and profoundly wise culture that had relationships with lesser-organized societies of the period. Its members were considered as "half-gods" for the knowledge they possessed, just like in Egypt with the Shemsu Hor. Analogous viper-faced statues of mother goddesses are found in the land of the Nile, dating back exactly from the archaic period of the Shemsu Hor. It can be therefore concluded that these serpent-priests were the most ancient race that first occupied the fertile half-moon area (particularly Anatolia and Kurdistan) and Egypt (following migrations dating back 6000-4000 B.C.) until reaching Malta to disappear around 2500 B.C. but this culture survived in the Middle East and probably included one of the most famous and yet mysterious pharaohs of Egypt. It concerns the Mithans and the pharaoh Akhenaton.

The reason why Akhenaton was linked to the Mithans will be the subject of a following article but the way he was portrayed in his statues and bas-reliefs (and with him, the whole royal family) is indeed that of an individual of lengthened head and human face but with serpent-likeness, characteristics found in the pre-dynastic Egyptian stock mentioned by Emery, besides being the exact representation of the features of the Nephelims and probably the long-skulled individuals of Malta. The craniums of the Amarnian dynasty statues and the Malta craniums result as being practically identical, a not so fortuitous fact, also proved by the X-rays of Tuthankamon's skull, Akhenaton's son, which showed a dolichocephalous cranium. Substantially, the Maltese craniums are the relics, archeologically still not understood; of a sacerdotal race that, in Egypt and Malta, from archaic ages, survived till 2500 B.C. It's the group that created the religious and spiritual sub-strata that characterized the greatest civilizations of the Old World, from long ago (600 B.C. or even earlier). This group continued in the Middle East and somehow returned in Egypt around 1351 B.C. giving birth, through the heretic pharaoh Akhenaton, to a religious reform that aimed to restore the ancient order. And if the hypothesis that this pharaoh was linked someway to the figure of Moses is accepted, then the rest is history.

...(the idea that Malta was Atlantis)...However, we know from the Leningrad Papyrus, (a hieratic scroll dated 1115 B.C. conserved at the Hermitage museum) an Egyptian document composed around 2000 B.C., dating back to the XII dynasty, that a serpent populace was destroyed by a "star falling from the heavens". Only one survived on an island "destined to be completely submerged". What is this strange fable? Was it the record of a catastrophe that destroyed a particular Mediterranean region? The myth also connected the serpents to the figures of Mother Goddesses such as Tanit, Innanna, Isis and Eve. They are feminine divinities that carry the baton of a culture to which the snake brings wisdom, medical, scientific and esoteric knowledge. But a doubt arises: couldn't these serpents rather be human beings of strange physical form, perhaps even a handicap? Mythology is full of weird beings that often seem more likely clinical cases than true divinities. For example, Cecrops, the mythical founder and first king of Athens, according to tradition, was born from the soil and his appearance was half human and half serpent.

According to others, he came to Attica from Egypt and built the Acropolis, diffusing the cult of Zeus and Athena. Pythia (or Python) was a priestess of Delphi, taken by Apollo, who pronounced oracles. She took her name from Python the snake, killed by Apollo and believed to be buried under her temple. The woman enunciated the verdicts sitting on a sacred tripod set on the mouth of a natural gorge, from which vapors exhaled and communicated them to an assistant priest (said prophet), whom in turn transmitted them to the postulant. But let's go back to Malta. Even Saint Paul shipwrecked in the Maltese bay that still bears his name, dealing with a snake that bit his foot. In reality, in the days of Saint Paul, the first century A.D., these animals didn't exist in Malta. So it's strange that such a reptile bit indeed this Holy man. This legend may well be interpreted in a different, simpler manner. The serpent was the last priest of the Great Goddess left on the island, whose thaumaturgic power was threatened by that of Paul, obliged to dismantle what was left of the last pagan bastion of the great Healing Goddess.

 

Alien bodies of Malta


Rijetka fotografija dolicefaličnih lubanja iz Malte.


Otkazane lunarne misije

Pete Conrad bio je hipnotiziran prije misije da ne psuje prilikom izravnog prijenosa (Credit: NASA)

Apollo, program kojim su ljudi poslani na lunarnu površinu, najslavniji je od svih pothvata istraživanja svemira. Dogodio vrlo brzo: od objave namjere slanja ljudi na Mjesec 1961. godine, pa do prvog leta k Mjesecu prošlo je nepunih osam godina. S druge strane, od kraja letova na Mjesec do danas prošlo je više od četiri desetljeća. Kroz to je vrijeme iz sjećanja javnosti izblijedio spomenuti program, uz iznimku prve misije – Apollo 11 – čije se fotografije prigodno objavljuju na svaku godišnjicu slijetanja. Znate li koliko je uopće bilo lunarnih misija? Ili koliko ih je bilo unutar cjelokupnog programa?

Program Apollo

Progam Apollo su činile misije od oznake sedam do sedamnaest. Sedma i deveta odvile su se u Zemljinoj orbiti, sve ostale su išle k Mjesecu. Osma i deseta bile su pripreme za slijetanje, dok je trinaesta misija doživjela havariju prilikom leta, a posada se jedva živa vratila kući.

Jednostavna računica kaže kako je bilo jedanaest misija unutar programa, od čega je devet putovalo prema Mjesecu, dok ih se šest spustilo ondje.

NASA je zapravo planirala dvanaest lunarnih misija, od čega bi deset sletjelo na površinu, od Apolla 11 do Apolla 20. Naručeno je – i plaćeno – 15 raketa Saturn V, koje su bile temelj cjelokupnog programa.


Pete Conrad bio je hipnotiziran prije misije da ne psuje prilikom izravnog prijenosa (Credit: NASA)

Počevši s misijom Apollo 8 na Božić 1968. godine, američki su astronauti redovno pristizali na Mjesec. Prvi puta su sletjeli već spomenutom misijom Apollo 11, čime je započeta serija slijetanja koja je okončana 1972. godine, kada je Apollo 17 sretno stigao kući. No to je tek sedam ekspedicija na površinu, što se dogodilo s misijama Apollo 18, 19i 20?

Istraživanje svemira u raljama politike

Važno je razumjeti kako je program Apollo započet isključivo iz političkih potreba. Sovjetski Savez, kao jedina protuteža Sjedinjenim Američkim Državama, početkom svemirske utrke nizao je velike uspjehe u istraživanju svemira, stoga je bio potreban adekvatan odgovor – slanje čovjeka na Mjesec.

Iz tog se razloga već nakon prve lunarne misije javila snažna oporba u američkoj Vladi i Kongresu, koja je zahtijevala da se program – koji je sada ispunio svoj cilj – ukine. Međutim, podrška javnosti u tim je danima bila golema i s programom se nastavilo.


Brzinski rekord na Mjesecu iznosi 17 km/h (Credit: NASA)

No već šest mjeseci nakon prvih koraka na Mjesecu, najavljeno je ukidanje misije Apollo 20. Razlog je bio više praktične, nego političke prirode: kako je NASA-i bilo jasno da Apollo neće vječno trajati, već je imala pripremljene planove za razdoblje nakon lunarnih misija. Jedan je plan predviđao izgradnju svemirske stanice u Zemljinoj orbiti. Za tako što je valjalo osigurati raketu koja će masivnu stanicu podići sa Zemlje. Stoga je ukinut Apollo 20, kako bi se njegov Saturn V iskoristio za budući Skylab.

Apollo 13 kao otriježnjenje

Novi pritisci uslijedili su po “sretnoj nesreći” misije Apollo 13, kad su astronauti za dlaku izbjegli smrt na putu k Mjesecu. Tad su i najzagriženijim pristalicama lunarnog programa postali jasni razmjeri rizika takvih putovanja. Nedugo potom NASA je objavila kako skraćuje program za još dvije misije, Apollo 18 i Apollo 19.

Kao razlog ukinuću najčešće se navode visoki troškovi, no taj argument ne drži vodu. NASA je sve elemente spomenutih misija – Saturn V, zapovjedno-servisni modul, lunarni modul, svemirska odijela – platila godinama unaprijed i većina opreme dobrim je dijelom već čekala spremna u skladištu. Trošak svake pojedine misije iznosio je oko 450 milijuna tadašnjih dolara, a njihovim ukinućem ukupno se uštedjelo oko 40 milijuna, koji bi bili potrošeni uglavnom na podršku na Zemlji i gorivo za Saturn V.


Neil Armstrong samo je pet puta fotografiran na Mjesecu. Niti na jednoj se fotografiji ne vidi dobro. (Credit: NASA)

Pravi razlog otkazivanja bio je zapravo strah kako unutar NASA-e, tako i među političkom elitom da će neka od preostalih misija završiti tragično, što bi obilježilo čitav program i zasjenilo prethodne uspjehe.

Na tragediju se zapravo ozbiljno računalo: tko kaže da se Apollo 13 neće ponoviti? Osim mogućnosti otkazivanja opreme, u to je vrijeme Sunčeva aktivnost bila vrlo visoka. Solarne oluje pojavile su se nakon misije Apollo 16 te također nakon Apolla 17. Da su kojim slučajem astronauti u to vrijeme bili u svemiru, ubila bi ih golema doza radijacije.

Ljudi koji su izgubili Mjesec

Ne može se reći da NASA nije željela iskoristiti preostali hardver: uz već spomenuti Skylab, u planu su bile još dvije svemirske stanice, od kojih je jedna trebala biti poslana u lunarnu orbitu.

Niti jedna svemirska stanica osim prvog Skylaba nije zaživjela. S dobivenom svemirskom utrkom za leđima, u to se vrijeme već naveliko radilo na nasljedniku programa Apollo i političari su bili zabrinuti zbog troškova. Tadašnji predsjednik Richard Nixon rekao je ne, zavrnuo financijsku slavinu i usmjerio snage k Space Shuttleu. Neiskorištena oprema iz otkazanih misija sada skuplja prašinu po muzejima, u svojstvu najskupljih izložbenih primjeraka u povijesti.

Za kraj, upoznajmo se s posadama koje više od četiri desetljeća gledaju Mjesec na noćnom nebu i pitaju se “što bi bilo kad bi bilo”.
Apollo 18: Richard Gordon, Vance Brand, Joe Engle
Apollo 19: Fred Haise, William Pogue, Gerald Carr
Apollo 20: Stuart Roosa, Paul Weitz, Jack Lousma

 

Mjesec - Tajna zona


Mjesec neka druga stvarnost


Meksička vlada predstavila javnosti prastare artefakte koji potvrđuju postojanje izvanzemaljaca

Koliko ste se puta zapitali jesmo li sami u svemiru i posjećuju li hiperdimenzionalna i izvanzemaljska bića našu planetu? Nakon višemjesečnih najava ministarstvo kulture Meksika je konačno prezentiralo javnosti 1300 godina stare artefakte koji jasno pokazuju izgled naprednih tehnologija koje mi dan danas povezujemo s NLO-ima.

U nedavnoj tiskovnoj konferenciji koju je pripremila vlada Meksika predstavili su se artefakti stari više od jednog milenija, na kojima se s vrlo jasnim reljefima vide NLO letjelice koje posjećuju Zemlju kao i različita bića obučena u nešto što iznimno podsjeća na moderna pilotska i astronautska odijela.

Uz prikaze nekoliko klasičnih oblika NLO-a, na prikazima se vidi unutrašnjost letjelica kao i asteroid ili komet koji stvara opasnost po planetu i kojeg s nekakvom tehnologijom NLO-i sprječavaju da udari o Zemlju.


Brojni majanski artefakti na kojima se vide NLO-i i kontakt s izvanzemaljcima.

Ne samo da je meksička vlada ove artefakte prezentirala kao dokumente koji potvrđuju izvanzemaljski kontakt s Majama, već smatraju kako ovi posjetitelji mogu predstavljati naše pretke, točnije da nastanak ljudske rase na planeti vjerojatno možemo zahvaliti istraživačima iz svemira. Ako uzmemo u obzir brojne mitove i legende, uključujući i brojne svete spise koji se bave bogovima s neba, uključujući i antičke sumerske tekstove, Vede i indijansku predaju tada zapravo imamo jako puno potvrda o tome kako zaista nismo samo u svemiru i kako je prvi kontakt odavno održan.

Nekoliko majanskih artefakata na kojima se vide izvanzemaljska bića okružena naprednom tehnologijom i letjelicama koje nalikuju NLO-ima.


Prastari astronaut prikazan na majanskoj pločici.

 

NLO

     

     

 

 

Samostan u Srbiji

   

 

NLO otkriven na slici u drevnom rumunjskom samostanu

 

Krugovi u žitu

 

 

Index