Kuvrat

Bulgars

Bulgar warrior

The Bulgars were Turkic semi-nomadic warrior tribes that flourished in the Pontic–Caspian steppe and the Volga region during the 7th century. They became known as nomadic equestrians in the Volga-Ural region, but some researchers say that their ehtnic roots can be traced to Central Asia. During their westward migration across the Eurasian steppe, the Bulgar tribes absorbed other ethnic groups and cultural influences in a process of ethnogenesis , including Hunnic and Indo-European peoples. Modern genetic research on Central Asian Turkic people and ethnic groups related to the Bulgars points to an affiliation with Western Eurasian populations. The Bulgars spoke a Turkic language, i.e. Bulgar language of Oghuric branch. They preserved the military titles, organization and customs of Eurasian steppes, as well as pagan shamanism and belief in the sky deity Tangra.

The Bulgars became semi-sedentary during the 7th century in the Pontic-Caspian steppe, establishing the polity of Old Great Bulgaria c. 635, which was absorbed by the Khazar Empire in 668 AD.

In c. 679, Khan Asparukh conquered Scythia Minor, opening access to Moesia, and established the First Bulgarian Empire, where the Bulgars became a political and military elite. They merged subsequently with established Byzantine populations, as well as with previously settled Slavic tribes, and were eventually Slavicized, thus forming the ancestors of modern Bulgarians.

The remaining Pontic Bulgars migrated in the 7th century to the Volga River, where they founded the Volga Bulgaria; they preserved their identity well into the 13th century. The Volga Tatars and Chuvash people claim to have originated from the Volga Bulgars.

The origin of the early Bulgars is still unclear. Their homeland is believed to be situated in Kazakhstan and the North Caucasian steppes. Interaction with the Hunnic tribes, causing the migration, may have occurred there, but the Pontic–Caspian steppe seems a more likely location.

Around 463 AD, the Akatziroi and other tribes that had been part of the Hunnic union were attacked by the Šarağurs, one of the first Oğuric Turkic tribes that entered the Ponto-Caspian steppes as the result of migrations set off in Inner Asia. According to Priscus, in 463 the representatives of Šarağur (Oghur. sara, "White Oghurs"), Oğur and Onoğur came to the Emperor in Constantinople, and explained they had been driven out of their homeland by the Sabirs, who had been attacked by the Avars. This tangle of events indicates that the Oğuric tribes are related to the Ting-ling and Tiele people. It seems that Kutrigurs and Unigurs arrived with the initial waves of Oğuric peoples entering the Pontic steppes. The Bulgars were not mentioned in 463.

The first clear mention and evidence of the Bulgars was in 480, when they served as the allies of the Byzantine Emperor Zeno (474–491) against the Ostrogoths. Anachronistic references about them can also be found in the 7th-century geography work Ashkharatsuyts by Anania Shirakatsi, where the Kup'i Bulgar, Duč'i Bulkar, Olxontor Błkar and immigrant Č'dar Bulkar tribes are mentioned as being in the North Caucasian-Kuban steppes.

According to D. Dimitrov, the 5th-century History of Armenia by Movses Khorenatsi speaks about two migrations of the Bulgars, from Caucasus to Armenia. Both migrations are dated to the second half of the 4th century AD. The "disturbances" which caused them are believed to be the expansion of the Huns in the East-European steppes.

The account by Paul the Deacon in his History of the Lombards (8th century) says that at the beginning of the 5th century in the North-Western slopes of the Carpathians the Vulgares killed the Lombard king Agelmund. Scholars attribute this account to the Huns, Avars or some Bulgar groups were probably carried away by the Huns to the Central Europe. The Lombards, led by their new king Laimicho, rose up and defeated the Bulgars with great slaughter, gaining great booty and confidence as they "became bolder in undertaking the toils of war." The defeated Bulgars then became subjects of the Lombards and later migrated in Italy with their king Alboin. When the army of Ostrogoth chieftain Theodoric Strabo grew to 30,000-men strong, it was felt as a menace to Byzantine Emperor Zeno, who somehow managed to convince the Bulgars to attack the Thracian Goths. The Bulgars were eventually defeated by Strabo in 480/481. In 486 and 488 they fought against the Goths again, first as allies of the Byzantium, according to Magnus Felix Ennodius, and later as allies of the Gepids, according to Paul the Deacon. However, when Theoderic the Great with Ostrogoths parted for Italy in 489, the Illyricum and Thrace were open for Bulgar raids.

In 493, according to Marcellinus Comes, they defeated and killed magister militum Julian. In 499, crossed Danube and reached Thrace where on the banks of the river Tzurta (considered a tributary of Maritsa) defeated 15,000 men strong Roman army led by magister militum Aristus. In 502, Bulgars again devastated Thrace as reportedly there were no Roman soldiers to oppose them. In 528–529 again invaded the region and defeated Roman generals Justin and Baduarius. However, Gothic general, Mundus, offered allegiance to the Emperor Justinian I (527–565) in 530, and managed to kill 5,000 Bulgars plundering Thrace.

Ennodius, Jordanes and Procopius identified the Bulgars with the Huns in a 6th-century literary topos, in which Ennodius referred to a captured Bulgar horse as "equum Huniscum". In 505, the alleged 10,000 Hun horsemen in the Sabinian army, which was defeated by the Ostrogoths, are believed to be the Bulgars. In 515, Bulgar mercenaries were listed along with others from the Goths, Scythians and Hunnic tribes as part of the Vitalian army. In 539, two Hunnic "kinglets" defeated two Roman generals during the raid into Scythia Minor and Moesia. A Roman army led by magister militum Ascum and Constantiolus intercepted and defeated them in Thrace, however, another raiding party ambushed and captured two Roman generals. In 539 and 540, Procopius reported a powerful Hunnic army crossed the Danube, devastated Illyricum and reached up to the Anastasian Wall. Such large distances covered in short time indicate they were horsemen.

Jordanes described, in his work Getica (551), the Pontic steppe beyond the Acatziri, above the Pontic Sea, as the habitat of the Bulgari, "whom the evils of our sins have made famous". In this region, the Hunni divided into two tribes: the Altziagiri (who trade and live next to Cherson) and Saviri, while the Hunuguri (believed to be the Onoğurs) were notable for the marten skin trade. In the Middle Ages, marten skin was used as a substitute for minted money.

The Syriac translation of Pseudo-Zacharias Rhetor's Ecclesiastical History (c. 555) in Western Eurasia records:

"The land Bazgun... extends up to the Caspian Gates and to the sea, which are in the Hunnish lands. Beyond the gates live the Burgars (Bulgars), who have their language, and are people pagan and barbarian. They have towns. And the Alans - they have five towns... Avnagur (Aunagur, considered Onoğurs) are people, who live in tents".

Then he records 13 tribes, the wngwr (Onogur), wgr (Oğur), sbr (Sabir), bwrgr (Burğa, i.e. Bulgar), kwrtrgr (Kutriğurs), br (probably Vars, also known as the Avars), ksr (Kasr; possibly Akatziri), srwrgwr (Saragur), dyrmr (unknown), b'grsyq (Bagrasir, i.e. Barsil), kwls (unknown), bdl (probably Abdali), and ftlyt (Hephthalite). . They are described in typical phrases reserved for nomads in the ethnographic literature of the period, as people who "live in tents, earn their living on the meat of livestock and fish, of wild animals and by their weapons (plunder)".

Agathias (c. 579–582) wrote:

...all of them are called in general Scythians and Huns in particular according to their nation. Thus, some are Koutrigours or Outigours and yet others are Oultizurs and Bourougounds... the Oultizurs and Bourougounds were known up to the time of the Emperor Leo (457–474) and the Romans of that time and appeared to have been strong. We, however, in this day, neither know them, nor, I think, will we. Perhaps, they have perished or perhaps they have moved off to very far place.

According to D. Dimitrov, scholars partially managed to identify and locate the Bulgar groups mentioned in the Armenian Ashkharatsuyts. The Olxontor Błkar is one of the variations used for the Onoğurs Bulgars, while others could be related to the ancient river names, such as the Kup'i Bulgar and the Kuban (Kuphis). The Duč'i could read Kuchi Bulkar and as such could be related to the Dnieper (Kocho). However, the Č'dar Bulkar location is unclear. Dimitrov theorized that the differences in the Bulgar ethnonym could be due to the dialect differentiations in their language.

By the middle of the 6th century, the Bulgars momentarily fade from the sources and the Kutrigurs and Utigurs come to the front. Between 548 and 576, mostly due to Justinian I (527–565), through diplomatic persuasion and bribery the Kutrigurs and Utigurs were drawn into mutual warfare, decimating one another. In the end, the Kutrigurs were overwhelmed by the Avars, while the Utigurs came under the rule of the Western Turks.

The Oğurs and Onoğurs, in the 6th- and 7th-century sources, were mentioned mostly in connection with the Avar and Turk conquest of Western Eurasia. From the 8th century, the Byzantine sources often mention the Onoğurs in close connection with the Bulgars. Agathon (early 8th century) wrote about the nation of Onoğurs Bulğars. Nikephoros I (early 9th century) noted that Kubrat was the lord of the Onoğundurs; his contemporary Theophanes referred to them as Onoğundur–Bulğars. Constantine VII (mid-10th century) remarked that the Bulğars formerly called themselves Onoğundurs. This association was previously mirrored in Armenian sources, such as the Ashkharatsuyts, which refers to the Olxontor Błkar, and the 5th century History by Movses Khorenatsi, which includes an additional comment from a 9th-century writer about the colony of the Vłĕndur Bułkar. Marquart and Golden connected these forms with the Iġndr (*Uluġundur) of Ibn al-Kalbi (c. 820), the Vnndur (*Wunundur) of Hudud al-'Alam (982), the Wlndr (*Wulundur) of Al-Masudi (10th century) and Hungarian name for Belgrad Nándor Fejérvár, the nndr (*Nandur) of Gardīzī (11th century) and *Wununtur in the letter by the Khazar King Joseph. All the forms show the phonetic changes typical of later Oğuric (prothetic v-).

Scholars consider it unclear how this union came about, viewing it as a long process in which a number of different groups were merged. During that time, the Bulgars may have represented a large confederation including the remnants of Onoğurs, Utigurs and Kutrigurs among others.

Kubrat organised the Onogurs under his Empire of Old Great Bulgaria in the Mid 7th century. From the 8th century, the Byzantine sources often mention the Onoghurs in close connection with the Bulgars. Agathon (early 8th century) wrote about the nation of Onoghur Bulgars. Nikephoros I (early 9th century) noted that Kubrat was the lord of the Onoghundurs; his contemporary Theophanes referred to them as Onoghundur–Bulgars. Kubrat successfully revolted against the Avars and founded the Old Great Bulgaria (Magna Bulgaria), also known as Onoghundur–Bulgars state, or Patria Onoguria in the Ravenna Cosmography. Constantine VII (mid-10th century) remarked that the Bulgars formerly called themselves Onogundurs.

Story about Khan Kubrat and his sons

The instructive story about Khan Kubrat and his sons. The story with the bundle of sticks which the five sons of the Khan – Batbayan, Kotrag, Asparuh, Kuber and Altsek, tried to break. None of the five sons managed to break the sticks in bundle into two. Then the ruler told them to try to break them one by one. The brothers managed to do this without any efforts. But the wisdom comes after that: “My sons, the question is not breaking but the lesson. If after my death the five of you remain united like in a bundle, no one will overpower you. You will be able to save your state, to expand it, so that to endure it forever. If you separate, your enemies separately can easily brake you” told the old Khan Kubrat.

In he lands of Old Great Bulgaria remained only the eldest son Batbayan. Kuber settled in Avarian Pannonia, Altsek reached the lands of Northern Italy. And Khan Asparuh with his tribe of Onogondurs headed northwest, “consecutively overcoming the rivers of Dnieper, Dniester, Bug settled in one significant boundary with Byzantium territory, which covered the lands of today’s Moldova, and to the south it reached the Danube Delta”.

Kotrag headed northeast and settled in the lands of Middle Volga, where in 7th century established independent Bulgar state, named Volga-Kama Bulgar Khanate, or only Volga Bulgaria.

Khan Kubrat and his sons

It is unclear whether the parting ways by brothers was caused by the internal conflicts or strong Khazar pressure. The latter is considered more likely. The Bulgars led by the first two brothers Batbayan and Kotrag remained in the Pontic steppe zone, where they were known as Black Bulgars by Byzantine and Rus sources, and became Khazar vassals. The Bulgars led by Kotrag migrated to the middle Volga region during the 7th and 9th centuries, where they founded Volga Bulgaria, with Bolghar as its capital.

The third and most famous son, Asparukh, according to Nikephoros I:

crossed the river Danapros and Danastros, lived in the locale around the Ister, having occupied a place suitable for settlement, called in their language ογγλον (ogglon; Slav. o(n)gl, "angle, corner"; Turk. agyl, "yard")... The people having been divided and scattered, the tribe of the Khazars, from within Berulia (Bessarabia), which neighbors with Sarmatia, attacked them with impunity. They overran all the lands lying behind the Pontos Euxeinos and penetrated to the sea. After this, having made Bayan a subject, they forced him to pay tribute.

Asparukh, according to the Pseudo–Zacharias Rhetor, "fled from the Khazars out of the Bulgarian mountains". In the Khazar ruler Joseph's letter is recorded "in the country in which I live, there formerly lived the Vununtur (< Vunundur < Onoğundur). Our ancestors, the Khazars warred with them. The Vununtur were more numerous, as numerous as the sand by the sea, but they could not withstand the Khazars. They left their country and fled... until they reached the river called Duna (Danube)".

This migration and the foundation of the Danube Bulgaria (the First Bulgarian Empire) is usually dated c. 679. The composition of the horde is unknown, and sources only mention tribal names Čakarar, Kubiar, Küriger, and clan names Dulo, Ukil/Vokil, Ermiyar, Ugain and Duar. The Onglos where Bulgars settled is considered northern Dobruja, secured to the West and North by Danube and its Delta, and bounded to the East by the Black Sea. They re-settled in North-Eastern Bulgaria, between Shumen and Varna, including Ludogorie plateau and southern Dobruja. The distribution of pre-Christian burial assemblages in Bulgaria and Romania is considered as the indication of the confines of the Bulgar settlement.

In the Balkans they merged with the Slavs and other autochthonous Romance and Greek speaking population, like the Thracians and Vlachs, becoming a political and military elite. The hinterlands of the Byzantine territory were for years occupied by many groups of Slavs. According to Theophanes, the Bulgars subjugated the so-called Seven Slavic tribes, of which the Severeis were re-settled from the pass of Beregaba or Veregava, most likely the Rish Pass of the Balkan Mountains, to the East, while the other six tribes to the Southern and Western regions as far the boundary with the Pannonian Avars.

According to Nikephoros I and Theophanes, an unnamed fourth brother, believed to be Kuber, "having crossed the river Ister, resides in Pannonia, which is now under the sway of the Avars, having made an alliance with the local peoples". Kuber later led a revolt against the Avars and with his people moved as far as the region of Thessaloniki in Greek Macedonia.

Chuvash people

Chuvash people

The Chuvash people (/tʃʊˈvɑːʃ/; Chuvash: чăваш, IPA: [t͡ɕəˈʋaʂ]; Russian: чуваши, pronounced [t͡ɕʊˈvaʂɨ]) are a Turkic ethnic group, native to an area stretching from the Volga Region to Siberia.

The Turkic ancestors of the Chuvash people are believed to have come from central Siberia, where they lived in the Irtysh basin (between the Tian Shan and Altay) from at least the end of the third millennium BC. In the beginning of the first century AD, the Bulgars started moving west through Zhetysu and the steppes of modern-day Kazakhstan, reaching the North Caucasus in 2nd–3rd centuries AD. There they established several states (Old Bulgaria on the Black Sea coast and the Suar Duchy in modern-day Dagestan.

Old Bulgaria broke up in the second half of the 7th century after a series of successful Khazar invasions. Some of its population fled north, to the Volga-Kama region, where they established Volga Bulgaria, which eventually became extremely wealthy: its capital being the 4th largest city in the world. Shortly after that, the Suvar Duchy was forced to become a vassal state of Khazaria. About half a century later, the Suvars took part in the Arab–Khazar wars of 732–737.

The Chuvash language is Turkic and is the only Oghur Turkic language that survives. The language has been influenced by Tatar, Russian, and Finno-Ugric languages. It has two to three dialects.

The Chuvash may be descended from the Volga Bulgars.

They have been subjected to much infusion and influence, not only from Russian and Turkic peoples, but also from neighboring Finnic tribes, with whom they were persistently and mistakenly identified for centuries, perhaps aided by the fact that the Chuvash language is a highly divergent form of Turkic, and was not easily recognized as such. Chuvash is classified, alongside the extinct Bulgar language, as the only remaining member of the Oghuric branch of the Turkic language family.

Genetics

Physical anthropologists using the racial frameworks of the early 20th Century saw the Chuvash as a mixed Finno-Ugric and Turkic people.

Subclades of Y-DNA haplogroups R1 and N are most common among the Chuvash. According to Rootsi et al. 2004, Tambets et al. 2004 (79 samples), and Trofimova 2005 (43 samples) the following distribution of haplogroups is obtained:

• I1: 7%
• I2a2: 0–2%
• I2a1: 0–2%
• J1: 0–2%
• J2a: 0–9%
• J2b: 0–5%
• Q: 0%
• R1b: 2–4%
• R1a: 28–32%
• N1c1: 18–19%
• N1c2: 9–10%
• E-M78: 0–14%
• C: 0–1%

Haplogroups Q and C are rare among Chuvashes. Chuvash carriers of Haplogroup R1a (19% in hundreds of samples) are Balto-Slavic Z282 subclade.

The MtDNA gene pool was found to be 89.1% Caucasoid, 9.1% Mongoloid and 1.8% unidentified.

According to autosomal analyses the present-day Chuvash speak a Turkic language but are genetically a mix of East-Asian and European elements. They are generally closer to Europeans with some genetic input from Siberia.

An autosomal analysis (2015) detected an indication of Oghur and possibly Bulgar ancestry in modern Chuvash. These Oghur and Bulgar tribes brought the Chuvash language with them. Another study found some Finno-Ugric component in Chuvash people.

R1b1a1a2 (R-M269)

Apart from undiverged, basal R-M269*, there are (as of 2017) two primary branches of R-M269:

• R-L23 (R1b1a1a2a; L23/PF6534/S141) and
• R-PF7558 (R1b1a1a2b; PF7558/PF7562.)

R-L23 (Z2105/Z2103; a.k.a. R1b1a1a2a) has been reported among the peoples of the Volga-Ural: 36.2% of Burzyansky District Bashkirs, 21.2% of Udmurts, 8% of Komi, 6.8% of Mordvins, 3.8% of Besermyan and 2.3% of Chuvash were R1b-L23.

Subclades within the paragroup R-M269(xL23) – that is, R-M269* and/or R-PF7558 – appear to be found at their highest frequency in the central Balkans, especially Kosovo with 7.9%, Macedonia 5.1% and Serbia 4.4%. Unlike most other areas with significant percentages of R-L23, Kosovo, Poland and the Bashkirs of south-east Bashkortostan are notable in having a high percentage of R-L23(xM412) also known as R1b1a1a2a(xR1b1a1a2a1) – at rates of 11.4% (Kosovo), 2.4% (Poland) and 2.4% south-east Bashkortostan.

Haplogroup R-L23

Tanajske ploče

Tanajske ploče

Tanajske ploče U njima se spominju osobna imena Horoúathos, Horoáthos i Horóathos (Χορούαθ[ος], Χοροάθος, Χορόαθος)

Those names some scholars interpret as anthroponyms of the Croatian ethnonym Hrvat.

First who connected the tablets personal names with Croatian ethnonym was A. L. Pogodin in 1902, while first who considered such a thesis and Iranian origin was Konstantin Josef Jireček in 1911. Some scholars use this tablets only to explain the etymology, and not necessarily the ethnogenesis.

The secure connection of those three personal names with the Croatian ethnonym, or ethnic identity, is rather difficult without more evidence.

De administrando imperio - Gl. XXXI, c. 640 AD

Bulgarians in Pannonia

Gl. XXXI. O Hrvatima i zemlji u kojoj sad stanuju

"Hrvati, koji sada žive u predjelu Dalmacije jesu potomci nekrštenih Hrvata, također zvanih Bijeli, koji žive iza Turaka (Mađara), i u susjedstvu Franačke, a za slavenske susjede imaju nekrštene Srbe. "Hrvati", na slavenskom jeziku znači: "oni koji imaju mnogo zemlje". Ti isti Hrvati su došli i zatražili zaštitu kod Iraklija, cara Bizantinaca, prije nego što su Srbi zatražili zaštitu tog istog cara Iraklija, i to u vrijeme kad su Avari potukli i istjerali iz tih krajeva Rimljane koje je car Dioklecijan doveo iz Rima u ove zemlje i tamo naselio, i koji su bili nazvani "Rimljani" zbog toga što su bili preseljeni iz Rima u te krajeve, ja mislim na one koji su sada nazvani Hrvatska i Srbija. Ovi su isti Rimljani, protjerani od Avara u doba tog istog cara Bizantinaca Iraklija, i njihove zemlje su ostale puste. I tako su, po zapovijedi cara Iraklija, isti ovi Hrvati potukli i protjerali Avare iz tih zemalja, i s dozvolom cara Iraklija, oni su se naselili u toj istoj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju. Ovi isti Hrvati u to su vrijeme imali za kneza oca Porge. Car Iraklije je poslao, i doveo iz Rima svećenike, i učinio od njih jednog nadbiskupa i jednog biskupa i svećenike i đakone, i pokrstio je Hrvate, a u to su vrijeme ovi Hrvati imali Porgu za svog arhonta (kneza)." - De administrando imperio

• At Heraclius request, Pope John IV (640–642) sent Christian teachers and missionaries to Duke Porga and his Croats.

DAI - Manuscripts and editions

The earliest surviving copy, (P=codex Parisinus gr. 2009) was made by John Doukas' confidential secretary, Michael, in the late 11th century. This manuscript was copied in 1509 by Antony Eparchus; this copy known as V=codex Vaticanus-Palatinus gr. 126, has a number of notes in Greek and Latin, added by late readers. A third complete copy, known as F=codex Parisinus gr.2967, is itself a copy of V, which was begun by Eparchus and completed by Michael Damascene; V is undated. There is a fourth, but incomplete, manuscript known as M=codex Mutinensis gr. 179, which is a copy of P made by Andrea Darmari between 1560 and 1586. Two of the manuscripts (P and F) are now located in Bibliothèque Nationale in Paris, and the third (V) is in the Vatican Library. The partial manuscript (M) is in Modena.

The Greek text in its entirety was published seven times. The editio princeps, which was based on V, was published in 1611 by Johannes Meursius, who gave it the Latin title by which it is now universally known, and which translates as On Administering the Empire. This edition was published six years later with no changes. The next edition belongs to the A. Bandur (1711) which is collated copy of the first edition and manuscript P. Banduri's edition was reprinted twice: in 1729 in the Venetian collection of the Byzantine Historians and in 1864 Migne republished Banduri's text with a few corrections.

Constantine himself had not given the work a name, preferring instead to start the text with the standard formal salutation: "Constantine, in Christ the Eternal Sovereign, Emperor of the Romans, to [his] own son Romanos the Emperor crowned of God and born in the purple".

Hrvat na jeziku slavena ne znači ništa

• χώρᾱ (khṓrā), zemlja..

"Hrvatski" knezovi

Hrvati su bili tek jedan mali vladajući sloj koji je zavladao zatečenim slavenskim plamenima, a nadalje širio svoje ime koje je temeljito uskrslo rađanjem nacija u 19. stoljeću. Do tada, su predstavljali vladajući sloj ili stalešku elitu te kasnije administrativnu cjelinu unutar Ugarskog i Habsburškog kraljevstva. ProtoHrvati, pitanje jesu li ostavili kakav značajniji genetski trag u populusu današnjih Hrvata?

Knezovi Primorske "Hrvatske"

Radoslav knez, 626. – 640.

Vjekoslav Klaić navodi jedno pričanje "koje nije ničim utvrđeno", po kojem je bjelohrvatski knez Radoslav razbio arbanaske snage (potomke starih Ilira) te da je uz Bosnu pokorio sve oblasti i zemlje sve do Lješa u današnjoj Albaniji te da je bio vrlo silnim vladarem.

Unatoč tome što ovo nije potvrđena informacija, Klaić izvodi iz ovog zaključak da su bjelohrvatski kneževi nastojali "da skupe pod svojom rukom sve hrvatske oblasti, što no bijahu nikle na tlu staro-rimske pokrajine Dalmacije."

• Radoslav, izmišljen hrvatski knez

Kuber - bugarski kan u Srijemu oko 670, član Dulo clan

Izvori o Kuberu su malobrojni. Najkonkretnije podatke donosi druga od šest homilija u drugoj knjizi Čudesa svetog Demetrija, hagiografskom tekstu sastavljenom devedesetih godina 7. stoljeća. Prema njoj, Avari su pri povratku sa neuspješnog pohoda na Bizant zarobili veliki broj ljudi. Odveli su ih na područje oko Dunava gdje su se pomiješali s Avarima i Bugarima u zaseban narod pod imenom Sermezijanci (od imena grada Sirmija). Nakon šezdeset godina, odvajaju se od Avara i pod Kuberovim vodstvom odlaze u Makedoniju.

Kuber nije bio vladar Hrvata, već Bugara, koji su po svom najvećem kanu dobili ime Kubrati. Kan Kuber nije ni mogao vladati "Panonskom Hrvatskom", i biti "knez Hrvata", jer "Panonska Hrvatska" u to vrijeme nije ni postojala, a za hrvatsko ime tada se nije znalo u pisanim izvorima.

Kuberovi Bugari, tj. Kubrati, nisu imali svoju nezavisnu državu u Panoniji, bili su samo vazali avarskog kagana, a u Panoniji postojala je samo Avarska država.

Jedan dio Kubrata naselio je Panoniju, pod vođstvom kana Kubera, sina Kubrata, dok je drugi dio Kubrata, pod vođstvom Alceka, isto sina Kubrata, naselio Bavarsku, koju Porfirogenit slovi za postojbinu Hrvata. Panonski Kubrati ratovali su sa Avarima, i upravo su ovi Kubrati iz Panonije otišli i naselili Dalmaciju, te na kraju došli u Makedoniju.

Kubrati iz Bavarske, pod vođstvom Alceka, isto su ratovali sa Avarima; i na kraju naselili Italiju, i stopili se sa starosjediocima. Porfirogenit je te bugarske Kubrate, proglasio Hrvatima, pa čak i Karantance, koji su pomogli Francima u ratu sa Avarima.

• Kuber, bugarski kan

Porga

Porga je ime kneza Hrvata što ga spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet u svome djelu De administrando imperio. On bi bio vladar pod kojim su ovi Hrvati primili kršćanstvo.

Ime Porge je turskog (bugarskog), to jest, tursko-mongolskog porijekla. Sa time se složio i Šafarik, jer je ime kneza Porge uspoređivao sa imenom Purga(s) - ime vođe Mordvina. Mordvini su narod tursko-mongolskog porijekla, izmješani sa slavenskim plemenima, živeli su u predjelu Skitije, upravo među Bugarima, prije dolaska Bugara na zapad i na Balkan. Za njih zna i Jordanes, ali i mnogi drugi pisci.

• Porga, ime je bugarskog podrijetla

Organa (Alpo-Morgan) was Kubrat's maternal uncle of the Ermi clan. According to John of Nikiu, he was regent (kavkhan) over the tribe of the Onogur Bulgars from 617 to 630 in place of his nephew, Kubrat, for the time Kubrat was growing up as a hostage in the Byzantine Empire and there is information that Organa accompanied Kubrat on his initial trip to Constantinople. Kubrat or Organa's conversion to Christianity is placed circa 619 AD.

• Porga = Organa

Višeslav knez

Krstionica kneza Višeslava

"Ovaj izvor, naime, prima slabe da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan, u vrijeme kneza Višeslava (VUISSASCLAVO DUCI), i to u čast sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika."

Višeslav je ovdje nazvan „knezom“ (lat. dux), premda nije određeno čiji je knez bio. Krstionica je vjerojatno nađena u Ninu. Njezino datiranje i točno podrijetlo i dalje su predmetom znanstvene rasprave.

Višeslav of Serbia, Prince of Serbia (c. 780)
Višeslav of Croatia, Prince of Dalmatian Croatia (c. 785 – c. 802)

• Višeslav, ne zna se čiji je knez bio ni kada je vladao

Ljetopis Popa Dukljanina

Dolazak Gota i Slavena

Osim toga dok je Bladin vladao, pokrenu se bezbrojno mnoštvo naroda sa velike rijeke Volge, po kojoj su dobili ime. Naime po rijeci Volgi sve do današnjeg dana nazivaju se Vulgari (Bugari). Ovi su sa ženama, sinovima i kćerima, kao i sa svom stokom i veoma velikim imetkom, bili došli u provinciju Siloduksiju. Predvodio ih je neki po imenu Kris, koga su na svome jeziku zvali "kagan" što bi na našem bilo "car", pod kojim bijaše devet prvaka, koji su upravljali narodom i sudili mu, budući da ga je bilo veoma mnogo. Dakle napadnu Siloduksiju i osvoje je. Odatle, ratujući zauzmu cijelu Makedoniju. Poslije ove čitavu oblast Latina, koji su se u ono vrijeme nazivali Romani, a sada se zovu Morovlasi, sto znaci Crni Latini. Iako je car s njima vodio mnoge ratove sjedeći na svome prijestolu, i ne mogavši nikako da ih savlada, poslao je glasnike i sklopio sa njima mir, i tako ih se riješio. Slično tome, i kralj Bladin je sa njima sklopio mir, vidjevši da je ogromno mnoštvo toga naroda. I započeše oba naroda da se mnogo vole međusobno, to jest Goti, koji su i Sloveni, i Bugari, a najviše stoga što su oba naroda bila srodna i svima je bio jedan jezik. Najzad Bugari već odasvud bezbjedni, izgradiše sebi kuće i sela i naseliše zemlju koju su zauzeli sve do današnjeg dana. - Ljetopis Popa Dukljanina

Toma Arhiđakon

Toma Arhiđakon pripovijeda (u 7. glavi Historia Salonitana) da je Salona, metropola rimske provincije Dalmacije, razorena u doba Gota. Tada su Goti pod svojim vojvodom Totilom dolazeći iz predjela današnje Njemačke i Poljske krenuli u Italiju i na tom putu stigli u Dalmaciju. Sam Totila napadao je Salonu i pustošio Dioklecijanovu palaču. S njim je došlo sedam ili osam rodova plemića (lat. septam vel octo tribus nobilium) iz Poljske (lat. de partibus Poloniae). Njima se dopala Hrvatska, planinska zemlja u zaleđu Dalmacije, i njihov im je vojvoda dopustio da je zaposjednu i da ostanu ondje.

De administrando imperio - Gl. XXXII - c. 680-690 AD

Gl. XXXII. O Srbima i zemlji u kojoj sada stanuju

"Srbi (Serbloi) su potomci nekrštenih Srba, zvanih također bijeli, koji žive iza Turske (potječu iz Turske - κατάγονται, τῶν τῆς Τουρκίας) na mjestu zvanom Boiki, gdje im je susjedna Franačka (gdje se pristupa Franačkoj - ἐν οἷς πλησιάζει καὶ ἡ Φραγγία), kao i velika Hrvatska, nekrštena, također nazvana bijela, i u tom su mjestu, dakle, ovi Srbi živjeli od početka. Ali kad su dva brata naslijedili na vlasti svoga oca u Srbiji, jedan od njih je uzeo polovinu naroda te je zatražio zaštitu u Heraklije, imperatora Bizantinaca, i taj isti imperator Heraklija primio ga je i dao mu mjesto u pokrajini Soluna (Thessalonikes), da se tamo naseli, naime Srbiji (Serblia), mjesto koje od toga doba nosi taj naziv. »Srbi« na jeziku Bizantinaca je riječ koja označava »robove«, a na tom jeziku obično se riječju »serbula« označava obuću robova, a riječ »tzerboulianous« označava one koji nose jeftinu, siromašku obuću. Srbi su to ime dobili jer su postali robovi imperatora Bizantinaca. Pa, poslije nekog vremena, ti su isti Srbi odlučili poći u svoje vlastite kuće (vratiti se), a imperator ih je pustio. Ali, kad su prešli rijeku Dunav (Danoubin) oni su promijenili svoje mišljenje pa su poslali jednu molbu imperatoru Herakliju, putem vojnog zapovjednika koji je tada bio u Belegradonu, da bi on njima dao drugu zemlju za naseliti se. A budući da ono što je sada Srbija i Paganija i takozvana zemlja Zahloumon i Terbounia i zemlja Kanalita, bilo pod upravom imperatora Bizantinaca, i budući da su te zemlje bile opustošene od Avara (jer su iz tih zemalja oni istjerali one Rimljane koji sada žive u Dalmaciji i Draču), stoga je imperator naselio te iste Srbe u naznačene zemlje i oni su postali podložnici imperatoru Bizantinaca, a imperator je doveo svećenike iz Rima i njih krstio, i naučio ih da pravilno obavljaju pobožnosti, i poučio ih u kršćanskom nauku."

• Serbloi koji žive na mjestu zvanom Boiki (Bohemia) > Lužički Srbi
• Rimljani koji sada žive u Dalmaciji i Draču = Delmatae

Siberia

The origins of the name of Serbs

History of Siberia

The Five Barbarians, or Wu Hu (Chinese: 五胡; pinyin: Wǔ Hú), is a Chinese historical exonym for ancient non-Chinese peoples who immigrated to northern China in the Eastern Han dynasty, and then overthrew the Western Jin dynasty and established their own kingdoms in the 4th–5th centuries. The peoples categorized as the Five Barbarians were the Xiongnu, Jie, Xianbei, Di, and Qiang.

During past millennia different groups of nomads – such as the Enets, the Nenets, the Huns, the Xiongnu, the Scythians and the Uyghurs inhabited various parts of Siberia. The proto-Mongol Khitan people also occupied parts of the region. In 630 the Khan of Sibir in the vicinity of modern Tobolsk was known as a prominent figure who endorsed Kubrat as Khagan of Old Great Bulgaria. In the 13th century, during the period of the Mongol Empire, the Mongols conquered a large part of this area.

Xianbei - Serbi

Xianbei

The Xianbei were an ancient nomadic people that once resided in the eastern Eurasian steppes in what is today Mongolia, Inner Mongolia, and Northeastern China.

Etymology

Paul Pelliot reconstructs the Later Han Chinese pronunciation of 鮮卑 as *serbi after noting that Chinese scribes used 鮮 to transcribe Middle Persian sēr (lion) and 卑 to transcribe foreign syllable /pi/; for instance, Sanskrit गोपी gopī "milkmaid, cowherdess" became Middle Chinese 瞿卑 (kɨoH-piᴇ).

Shiwei people, Sibe people

Sarmatia Asiatica

Serboi - North Caucasus c. 150 AD

"Serbi" located near the mouth of the Volga in a map depicting Sarmatia Asiatica

The Serboi (Ancient Greek: Σέρβοι, romanized: Sérboi) was a tribe mentioned in Greco-Roman geography as living in the North Caucasus, believed by scholars to have been Sarmatian.

Greco-Roman Ptolemy (100–170) mentioned in his Geography (ca. 150) the Serboi as inhabiting, along with other tribes, the land between the northeastern foothills of the Caucasus and the Volga.

Sabirs

Sabirs

The Sabirs (Savirs, Suars, Sawar, Sawirk among others; Greek: Σάβιροι) were nomadic people who lived in the north of the Caucasus beginning in the late-5th -7th century, on the eastern shores of the Black Sea, in the Kuban area, and possibly came from Western Siberia. They were skilled in warfare, used siege machinery, had a large army (including women) and were boat-builders. They were also referred to as Huns, a title applied to various Eurasian nomadic tribes in the Pontic-Caspian Steppe during late antiquity. Sabirs led incursions into Transcaucasia in the late-400s/early-500s, but quickly began serving as soldiers and mercenaries during the Byzantine-Sasanian Wars on both sides. Their alliance with the Byzantines laid the basis for the later Khazar-Byzantine alliance.

Etymology

Some scholars related their name to the name of Siberia, with the far Eastern Xianbei, and Finno-Ugric origin. The ancient historians related and differed them from the Huns, implying their mixed descent.

Byzantine documents normally refer to Sabirs as Sabiroi, although the Byzantine Emperor Constantine VII Porphyrogennetos (908-959) writes in his De Administrando Imperio that he was told by a Hungarian delegation visiting his court that the Tourkoi (the Byzantine name for the Hungarians) used to be called "sabartoi asphaloi", generally considered to mean "steadfast Sabirs", and still regularly sent delegations to those who stayed behind in the Caucasus region near Persia. Possibly some Hungarian group derived from the Sabirs as their name is reflected in Szavard, and personal clan name Zuard.

Sorbs

National costume of the Sorbs

Sorbs (Upper Sorbian: Serbja, Lower Sorbian: Serby, German: Sorben, also known by their former autonyms Lusatians and Wends) are a West Slavic ethnic group predominantly inhabiting Lusatia, a region divided between Germany (the states of Saxony and Brandenburg) and Poland (the provinces of Lower Silesia and Lubusz). Sorbs traditionally speak the Sorbian languages (also known as "Wendish" and "Lusatian"), closely related to the Polish, Kashubian, Czech and Slovak. Sorbs are linguistically and genetically closest to the Czechs and Poles.

The ethnonym "Sorbs" (Serbja, Serby) derives from the medieval ethnic groups called Sorbs (Surbi, Sorabi). The original ethnonym, Srbi, was retained by the Sorbs and Serbs in the Balkans. By the 6th century, Slavs occupied the area west of the Oder formerly inhabited by Germanic peoples. The Sorbs are first mentioned in the 7th century. In their languages, the other Slavs call them the "Lusatian Serbs", and the Sorbs call the Serbs "the south Sorbs".

The oldest mention of the Surbi is from the Frankish 7th-century Chronicle of Fredegar. According to the source, they lived in the Saale-Elbe valley, having settled in the Thuringian part of Francia in the 6th century as vassals of Merovingian dynasty. The Saale-Elbe line marked the approximate limit of Slavic westward migration. Under the leadership of dux (duke) Dervan ("Dervanus dux gente Surbiorum que ex genere Sclavinorum"), they joined the Slavic tribal union of Samo, after Samo's decisive victory against Frankish King Dagobert I in 631. Afterwards, these Slavic tribes continuously raided Thuringia. The fate of the tribes after Samo's death and dissolution of the union in 658 is undetermined, but it is considered that subsequently returned to Frankish vassalage. According to 10th-century source De Administrando Imperio, they lived "since the beginning" in the region called by them as Boiki which was a neighbor to Franica, and when two brothers succeeded their father, one of them migrated with half of the people to the Balkans during the rule of Heraclius in the first-half of the 7th-century.

Lusatian tribes are noted in the mid-9th-century work of the Bavarian Geographer. Having settled by the Elbe, Saale, Spree, and Neisse in the 6th and early 7th century, Sorbian tribes divided into two main groups, which have taken their names from the characteristics of the area where they had settled. The two groups were separated from each other by a wide and uninhabited forest range, one around Upper Spree and the rest between the Elbe and Saale, including: Glomacze - Dolomici, Milceni, Chutizi, and Sitice. Some scholars considered that the Sorbs are descendants of the two largest Sorbian tribes, the Milceni (Upper) and Luzici (Lower), and these tribes respective dialects have developed into separate languages.

Povijest minulih ljeta

Druga polovica sedmog stoljeća

Pannonia

Najstarija sačuvana slavenska predaja o vlastitom podrijetlu vezuje Slavene s Podunavljem; ta je predaja odražena u Kijevskome ljetopisu iz 11. st. 43 a glasi:

"Poslije mnogo vremena sjeli su Slaveni zu Dunav, gdje su danas Ugarska zemlja i Bugarska. Od ovih Slavena raziđoše se Slaveni po zemlji i nazvaše se imenima svojima po mjestima gdje sjedoše. Oni, koji došavši sjedoše zu rijeku po imenu Morava, i nazvaše se Morava, a drugi se Česi nazvaše. A ovo su još ti isti Slaveni: Bijeli Hrvati, i Srbi, i Horutani."

«Vo mnozěx že vremęněx sěli sutь Slověni po Dunajevi gdě jestь nyne Ugorьska zemlę i Bolgarьska. [i] ot těxъ Slověnъ razidošasę po zemlě i prozvašasę imeny svoimi gdě sědše na kotoromъ městě jako prišedše sědoša na rěcě imęnemъ Marava i prozvašasę Morava, a druzii Česi narekošas, a se ti že Slověni Xrovate Bělii i Serebb i Xorutane... «

Europe c. 1100 A.D.

Avari

• Južni Slaveni

Zvijezda Danica i polumjesec Ljeljiva

Danica je istaknuti lik narodnog pjesništva i pretkršćanske mitologije, opažajno vezana za osvit (također i kao Jutrenjica), a koja može biti "jutarnja", "zorna", "prva" ili "večernja" Danica.

U "Hrvatskim narodnim pjesmama", izdanju Matice hrvatske iz 1909., Danica je nastala nakon što su djevojku nakon smrti anđeli odnijeli na nebo. Osim s likovima Sunca i Mjeseca (kao nevjesta ili sestra), u narodnim pjesmama zna je se povezivati i s Vlašićima. Daničina najava danjeg svjetla u folkloru i učenosti asocira preporod i razdanjenje. "Danica horvatska, slavonska i dalmatinska" bio je naslov književnog priloga "Novinama horvatskim" (1835.), najvažnijem kontinentalnom časopisu hrvatskog narodnog preporoda.

Prema srednjovjekovnim kovanicama koje su bile u uporabi na području Hrvatske, čini se da je bar od 12. stoljeća (1196.) hrvatski grb bila šestokraka zvijezda Danica iznad polumjeseca. Kao zemaljski simbol on nije smio biti izostavljen s novca.

Coat of Arms - Star & Crescent

Bosna - Illyricum

Illyria

Coat of Arms of Tarnowski family

Coat of arms of Louny (Czech republic)

Coat of Arms of Croatia

The origins of the Star & Crescent

Inanna - Nannar

Nannar, Ashur, Inanna, Anu, Adad, & Enlil symbols

Roman currency

De administrando imperio - Gl. XXX, c. 810 AD

Gl. XXX. Priča o provinciji Dalmaciji

"U stara vremena Dalmacija je počinjala na granicama Drača, ili Antibarosa (Bara), i protezala se sve do planina Istre, a širila se sve do rijeke Dunava. Cijelo to područje se nalazilo pod vlašću Rimljana, a ta je provincija bila najslavnija od svih zapadnih provincija,"

"Ali, Hrvati su u to vrijeme živjeli iza Bagibareje (u, iz, odatle Bavarske - ἐκεῖθεν Βαγιβαρείας),, tamo gdje su sada Bjelohrvati (Belohrobatoi). Od njih se odijelio jedan rod od petoro braće, Kloukas i Lobelos i Koseniz i Mouhlo i Hrobatos i dvije sestre, Touga i Bouga, i došli su sa svojim narodom u Dalmaciju i našli su Avare kao gospodare zemlje. Pošto su jedni s drugima ratovali nekoliko godina, Hrvati su nadvladali i pobili neke od Avara a ostale su prisilili na podložnost. I tako je od tog vremena ova zemlja zaposjednuta po Hrvatima, a u Hrvatskoj (Hrobatia) još postoje potomci Avara, i njih se prepoznaje kao Avare. Ostali Hrvati su ostali kod Franačke i sada se nazivaju Bjelohrvati, to su bijeli Hrvati, i oni imaju svoga vlastitoga kneza, oni su podložni Otonu, velikom kralju Franačke, ili Saksonije (Saksias), i oni su nekršteni, i oni se uzajamno žene s Turcima i prijateljuju s njima. Od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, jedan se dio odvojio, i zaposjeo Ilirik (Illurikon) i Panoniju (Pannonian), oni su također imali svoga neovisnoga kneza, koji je obdržavao prijateljske sveze, i to samo putem poslanika, sa knezom Hrvatske. Hrvati u Dalmaciji bili su niz godina podložni Francima, kao što su ranije bili u svojoj vlastitoj zemlji, ali su njih Franci ugnjetavali takvom okrutnošću tako da su ubijali i dojenčad te su ih bacali psima. Hrvati nisu više mogli trpjeti takvo ponašanje Franaka, zbog toga su se pobunili, te su pobili one Franke koje su imali za svoje poglavare. Zbog toga na njih je krenula iz Franačke velika vojska, pa iza kako su ratovali sedam godina, konačno su Hrvati uspjeli nadvladati te razbiti Franke zajedno s njihovim vođom kojemu je bilo ime Kotzilin (Kocil). Od toga vremena su oni neovisni i samoupravni, i, oni su zahtijevali sveto krštenje od biskupa Rima, i bili su poslani biskupi koji su njih krstili, u vrijeme njihovog kneza Porinou. Njihova je zemlja bila podijeljena u 11 županija a to su: Hlebiana, Tzenzena, Emota, Pleba, Pesenta, Parathalassia, Brebere, Nona, Tnena, Sidraga, Nina, a njihov ban (boanos) ima (u vlasti) Kribasan, Litzan, Goutzeska. Sada, rečena Hrvatska i ostale slavenske zemlje ovako su raspoređene:"

ἐκεῖθεν

1. from that place, thence
   - there
   - to that place, thither
2. thence, from that place
3. (of time) thereafter, next

Mirko (MIR) i Slavko (SLAV)

Hrvatski i Slavenski vladari

Hrvatska vladarska imena, posebno ona zabilježena na kamenim natpisima, često imaju germanski (franački) završetak na -mer (-mereis) U literaturi prevladava vrlo staro shvaćanje o germanskom podrijetlu završetka - mer u slavenskoj antroponimiji. Vladarska imena s navedenim završecima i u Hrvata potječu iz germanske baštine i to najvjerojatnije one u Franaka, koji su ih mogli proširiti među vladare raznih slavenskih država.

Iz natpisa “pro duce Trepim”(ero) na ulomku lijeve strane zabata u crkvi benediktinskog cenobija u Rižinicama (Solin) može se zaključiti da je Trpimir započeo vladavinu kao ban. Trpimirov rod mogao je potjecati iz Krbave, Like i Gacke, dakle s teritorija kojim su, prema Libellus Gothorum, vladali kraljevi s germanskim završetkom imena (Silimir, Ratimir, Satimir, Budimir). U vezi s time ne može se zanemariti činjenica da imena Trpimira i nekih drugih hrvatskih vladara u IX. stoljeću završavaju na – mer, što upućuje na mogućnost da ne potječu s dalmatskog teritorija.

Vojnomir, 791. - oko 810.

O Vojnomiru postoje brojne neodumice, od njegova stvarnog podrijetla i boravišta, do samog njegova imena, koje se u „Franačkim ljetopisima“ navodi kao Uuonomyro ili Uuonomiro. Ondje se također uz njega ne rabi naslov kneza, nego ga se jednostavno naziva Slavenom.

Borna - knez Dalmacije, Dalmacije i Liburnije, (~810. - ?, 821.)

Godine 814. kao franački vazal došao u Padeborn iskazati lojalnost caru Ludoviku Pobožnomu pri njegovu stupanju na prijestolje.
Na prijestolje su ga postavili Franci, imena s početkom od Born - se pretežno nalaze među Francima npr. Walterius Bornus, Ingelfertius Bornus, Johannes Bornus.

Godine 818. nije pristupio pokretu kneza Ljudevita, nego se kao franački vazal s njime sukobio na Kupi. Tu je Borni prešao Ljudevitov tast Dragomuž, ali su ga napustili Gačani pa je bio poražen. Ubrzo je opet skupio vojsku i pod svoju vlast vratio odmetnute Gačane. Početkom 820. izvijestio je cara o svojim uspjesima i iste godine išao u Aachen, gdje se vijećalo o načinu borbe protiv kneza Ljudevita.

• 818 god, dux Guduscanorum et Timocianorum ??

U Lici su se zadržali ostaci Gota zbog kojih je područje Gacke nazvano 'Gotska zemlja', a kada su se Goti postupno asimilirali i počelo se tamošnje stanovnike nazivati Gotjane pa je zbog toga franački izvor zabilježio Guduscani”.

Erant ibi et aliarum nationum legati, Abodritorum videlicet ac Bornae, ducis Guduscanorum, et Timocianorum, qui nuper a Bulgarorum societate desciverantet ad nostros fines se contulerant, simul et Liudewiti, ducis Pannoniae inferioris…

• 819 god. dux Dalmatiae
• 821 god. dux Dalmatiae atque Liburniae

• Borna, Knez Dalmacije i Liburnije, ime je franačkog podrijetla

Vladislav - knez Dalmacije i Liburnije, od 821. do ??

"Franački ljetopis" kad govori o Borninoj smrti: "Međutim umre Borna, knez Dalmacije i Liburnije. Na molbu naroda i uz carev pristanak za njegova nasljednika bi postavljen njegov nećak (ili unuk) Vladislav (Ladasclavus)."

• Vladislav knez Dalmacije i Liburnije

Mislav - također i Mojslav, knez, oko 835. - oko 845.

Ratovao je s Mlečanima. Ivan Đakon Mislavu daje naslov princeps.

Ime kneza Mislava zapisano je na dedikacijskom natpisu oltarne ograde. Rekonstruirani natpis: "Od darova Božjih i... ...u vrijeme kneza Mislava... ...sa suprugom... ...za spas duše svoje obnovio je ovaj hram"

• Mislav knez

Trpimir - knez, kralj Slavena, utemeljitelj vladarske dinastije Trpimirovića

Fragment grede s natpisom kneza Trpimira

Trpimirovići su bili vladarska dinastija koja je u prvoj polovici 9. stoljeća zasjela na prijestolje. Ime je dobila po rodonačelniku knezu Trpimiru koji je živio u prvoj polovici 9. stoljeća.

Patrimonijalni posjedi Trpimirovića (lat. terra regalis, territorium regale) nalazili su se na području između Trogira i Splita (danas Kaštela - Stombrate, solinsko područje i Klis odakle su vladali), te Splita i Omiša (u poljičkom primorju), a kasnije i u drugim krajevima. S tih posjeda vladari su ubirali prihode (tribatum) što su ih plaćali kmetovi.

• Trpimirova darovnica (iuvatus munere divino dux Croatorum)
• Gottschalk u svom djelu "De Trina deitate", Trpimira naziva Rex Sclavorum (Kralj Slavena)
• Evanđelju sv. Marka (Čedadski evanđelistar), njegovo ime zapisano je kao domno Tripimiro (gospodin Trpimir)

Najraniji sačuvani prijepis ove povelje potječe iz 16. vijeka, odnosno 1568. godine.

Darovnica kneza Trpimira spominje darovanje zemlje splitskom nadbiskupu, u oko 852. godine, „kada je Italijom vladao kralj Lotar“.

1. Knez Trpimir nije mogao dati zemlju splitskom nadbuskipu oko 852. godine, pošto je Splitska episkopija postojala sve do 924. godine.
2. Italijom u to doba nije vladao kralj Lotar, već njegov sin Ludovik II, dok je sam car Lotar vladao dijelom Franačke.

• Trpimir knez

Domagoj - († 876.), knez Neretljana od 864. do smrti

Ivan Đakon bilježi da je 864. godine ubijen dužd Petar i da je izabran Urso pa nastavlja: "Naime, prije rečeni dužd Urso žurio se da povede mornaricu protiv slavenskog vladara Domagoja."

U jednom tekstu, koji je sastavljen od dvije kronike (jedna iz 15., a druga iz 16. stoljeća) navodi se Domagoja da je princ Neretljana ("Domoghoi, prinze de Narentani").

Papa Ivan VIII. u pismu je tražio da obuzda napade svojih pomoraca, jer mu njihova gusarska djela "potamnjuju dobar glas". U tom pismu on ga naziva „knezom Sklavina“ (dux Sclavorum).

O njegovoj smrti 876. godine Ivan Đakon naziva ga „najgorim knezom Sklavina“ (pessimus Sclavorum dux).

• Domagoj knez Neretljana

Zdeslav - knez Sklavina od 878. do 879.

Dolazi iz Carigrada dvije godine nakon Domagojeve smrti, i dospjeva na prijestolje uz pomoć bizantskog cara Bazilija I., tako postavši prvim vladarom kojeg je Bizant postavio na prijestolje.

879. papa Ivan VIII. piše pismo naslovljeno: „Ljubljenom sinu Zdeslavu, slavnom banu Sklavina“ (Dilecto filio Sedesclavo, glorioso comiti Sclavorum).

Zdeslav je vladao u ovisnosti od Bizanta, a gradovi Teme Dalmacije su plaćali njemu porez koji su dotada plaćali Bizantu (samo je Dubrovnik plaćao danak Zahumljanima i Travunjanima). Bilo je to i vrijeme crkvenoga raskola, dok je u carigradski patrijarh bio Focije, pa je približavanje Bizantu značilo i udaljavanje od pape. Vlast Zdeslavova prestaje već 879., kad ga ubija Branimir i preuzima vlast.

• Zdeslav knez Sklavina, prvi bizantski vazal

Branimir - knez Hrvata, Sklavina od 879. do 892.

Fragment grede s natpisom kneza Branimira

Mletački ljetopisac Ivan Đakon navodi da je „neki Slaven, imenom Brenamir, umorivši Zdeslava, prisvojio njegovu kneževinu“ (ipsius ducatum usurpavit).

Njegov natpis iz predromaničke crkve u Muću iz 888. godine (ulomak grede dužine 87 cm i visine 27 cm) ne donosi nikakav vladarski naslov.

Na natpisu arhitrava oltarne pregrade iz crkve sv. Mihovila u Ninu (879.-892.) naziva ga se (Bra)nnimero dux Sclavorum. Na ulomcima iz predromaničke crkve kod Skradina stoji (Bra)nimero duce(m) Clavitnoru(m), a slično i na ostalim natpisima s njegovim imenom (u Ninu je nađen ulomak oltarne pregrade koji je bio uzidan u zid crkve sv. Mihovila, a uz Branimirovo ime spominje se ime opata Teodeberta. U Ždrapanju kraj Skradina na ulomku zabata spominju se uz kneza Branimira i župan Priština i njegova žena kao donatori crkve; najmlađi je nalaz iz Otresa kraj Bribira). U Šopotu kod Benkovca napisano je Branimiro com... dux Chruatoru(m).

Branimiro com(ite) (dio natpisa iz Šopota)

U Čedadskom evanđelistaru zapisano je: Brannimero comiti. Mariosa cometissa, što se odnosi na Branimira i vjerojatno na njegovu ženu Marušu (Mariju).

Ipak, papa Ivan VIII. nikad ga ne oslovljava naslovom dux, nego mu pridaje naslove princeps, a kasnije comes, što bi moglo značiti da je Branimir vladao kao nečiji vazal.

"Zdeslav prizna vrhovnu vlast bizantskog cara Vasilija, pa tako Dalmatinska Hrvatska zamijeni sada franačko vrhovno gospodstvo s grčkim."
"Teodosije, odan papi, združi dakle s hrvatskim velikašem Branimirom; potom je knez Zdeslav u početku maja 879. godine, možda nedaleko od Knina, ubijen, a na prijestolje se uspne Branimir."
"Odmah po svom nastupu pošalje zajedno sa Teodosijem papi Ivanu VIII pismo u kojem obojica izjaviše svoju odanost i povratak apostolskomu prijestolu sv. Petra. Tim se činom narod hrvatski trajno pridružio crkvi katoličkoj i rimskomu papi." - Šišić

John was anxious that the Duchy of Croatia would follow in the steps of Bulgaria, which had recently accepted the spiritual authority of Constantinople rather than that of Rome. After the overthrow of the pro-Byzantine Zdeslav in 879, John thanked the new duke, Branimir, for returning Croatia to papal jurisdiction. In return, Pope John VIII recognized Croatian independence from the Carolingians.

• Knez Porinou = Branimir knez Hrvata
  

Muncimir, oko 892. - 910.

Greda i zabat s natpisom kneza Mutimira

Na natpisu predromaničke crkve iz Uzdolja kod Knina Muncimir je nazvan princeps.

U povelji datiranoj 892. godine (sačuvana je u prijepisu iz 1568.) naziva se Muncimiro, divino munere iuvatus Croatorum dux (Muncimir, božanskom pomoću knez Hrvata).

Najraniji sačuvani prijepis ove povelje potječe iz 16. vijeka, iz iste godine kada i Trpimirova darovnica, koje se najčešće spominju zajedno.

U Muncimirovoj povelji spominje se splitski nadbuskup, iako njega nije moglo biti sve do 924. godine.

• Muncimir knez

Tomislav - knez, kralj Hrvata, 910. - 925.

U zabilješci ispred teksta zaključaka crkvenog sabora u Split 925. godine stoji: "...consulatu peragente in prouintia Croatorum et Dalmatiarum finibus Tamisclao rege..." "...vladao je u provinciji Hrvata i granicama Dalmacija kralj Tomislav"

Na drugom mjestu, doduše ne imenom, ali titulom "kralja Hrvata" (iz 12. kanona) "Ako bi kralj Hrvata i hrvatski velikaši...""Quod si rex et proceres Croatorum..."

U pismu pape Ivana X. navodi se "Tamisclao, regi Crouatorum"

13. poglavlje djela Historia Salonitana Tome Arhiđakona navodi "godine Gospodnje 914. u vrijeme kneza Tomislava."

Ljetopis popa Dukljanina ili Regnum Sclavorum, piše: "Umjesto njega, vladao je njegov brat Tomislav... Za Tomislavova vladanja pokrene kralj Ugra imenom Atila vojsku da ga svlada. Ali je kralj Tomislav, hrabar mladić i snažan ratnik, vodio s njime mnogo ratova i uvijek ga natjerao u bijeg. I rodi Tomislav sinove i kćeri, i trinaeste godine svoga kraljevanja umre."

Zanimljivo je da Tomislava uopće ne spominju, primjerice, sljedeći izvori;

- spis Konstantina VII. Porfirogeneta, poznat pod nazivom De administrando imperio, koji govori o Hrvatskoj tog vremena (npr. govori o ratovima Hrvata i Bugara, gdje su Bugari "poubijani svi od Hrvata")

- veliko djelo Ivana Lučića De regno Croatiae et Dalmatiae libri sex (Šest knjiga o kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije) iz 1666.

• Tomislav, ne zna se kada je vladao, ne spominje se u "O upravljanju carstvom"

Saeculum obscurum - Pornokracija (vladavina bludnica)     Marozia Saeculum obscurum (na latinskom doslovno "mračno doba") je izraz za period historije papinstva koji je započeo izborom Sergija III za papa 904. a završio šest decenija kasnije smrću pape Ivana XII 964. Izraz se koristi dijelom zbog relativno nedostatka izvora u tom periodu, ali i zbog toga što ga postojeći opisuju kao vrijeme kada su pape bili u moralnom smislu najiskvareniji, a papinstvo uživalo najniži ugled. To se tumači kao posljedica tadašnjih političkih prilika u Rimu i Italiji, koje su najbolje iskoristili rimski aristokrati na čelu sa tuskulanskim grofom Teofilaktom I te pape učinili svojim marionetama. Zahvaljujući kroničaru Liutprandu od Cremone zasluge za takvo stanje se najviše pripisuju ženama iz Teofilaktove porodice - njegovoj supruzi Teodori i kćeri Maroziji - koje su se u političke svrhe koristile seksom, odnosno zavođenjem plemića i crkvenih vođa, a svoj status potvrdile uzimanjem titula patricija i senatora koje su dotada bile rezervirane za muškarce.
Sergije III. 904. do 911.	Čovjek kojim je započelo takozvano mračno doba papinstva ili ‘pornokracija‘. Na vlast je došao 904. godine, i odmah naredio još jedno suđenje Formoziju. Zatim je optužen da je ubio svog prethodnika Lava V, a imao je i 15-godišnju ljubavnicu Maroziju, koja je već bila udana, a njihov sin kasnije je također postao papa. Cadaver Synod Nakon njegove smrti Marozija je nastavljala rađati pape, davala im vlast, a kad su joj dosadili ubijala ih je. Pornokracija je trajala 60 godina, sve do Ivana XII, inače unuka dotične gospođe. I da, čovjek je bio pedofil.
Anastazije III. 911. do 913.
Lando 913. do 914.
Ivan X. 914. do 928.	Ivan X - Naslovio je Tomislava kraljem Hrvata Had romantic affairs with both Theodora and her daughter Marozia, according to Liutprand of Cremona in his Antapodosis. John X was: ”The son of a nun and a priest... more occupied with his lusts and debauchery than with the affairs of Christendom... he was ambitious, avaricious, an apostate, destitute of shame, faith and honour, and sacrificed everything to his passions; he held the Holy See about sixteen years, to the disgrace of humanity.” - Louis Marie DeCormenin John X was the son of Pope Lando and the lover of the Roman “harlot” Theodora, who had John overthrow his supposed father, and set John up in his place. - John Foxe
Lav VI. 928.
Stjepan VII. 928. do 931.
Ivan XI. 931. do 935.	Možda sin Sergija III.
Lav VII. 936. do 939.
Stjepan VIII. 939. do 942.
Marin II. 942. do 946.
Agapet II. 946. do 955.
Ivan XII. 955. do 964.	Oktavijan (to mu je pravo ime) je volio žene, ali osim što je ‘ordinirao’ stotinjak žena, navodno i muškaraca, miljenice su mu bile tatina priležnica Stephana i vlastita nećakinja. No, to nije sve. Oslijepio je svojeg ispovjednika Benedikta, kastrirao kardinala Johna, Lateransku palaču pretvorio u bordel. No, ni to nije sve. Krao je crkveno bogatstvo, silovao seljanke u crkvi i na kraju ga je ubio ljubomorni muž čekićem u glavu. List of sexually active popes	Oktavijan Spoletski jedini maloljetni papa

Hrvatski i Slavenski vladari

Držislav - knez Sklavina od 969. do 996. - 997.

Pleter s natpisom kneza Držislava
Nepotpuno ime sa završetkom "slav" uglavnom se razrješava kao Svetoslav.
Međutim, to nije posve sigurno.

Samostan sv. Bartolomeja otkrivenog u Kapitulu kod Knina. Na plutejima je natpis ...CLV DVX HROATOR(um) IN TE(m)PS DIRZISCLV DVCE(m) MAGNV(m), tj. "...slav knez Hrvata u vrijeme velikog kneza Držislava.

Bio je u dobrim prijateljskim odnosima s Bizantskim Carstvom i njegov saveznik u 40-godišnjem ratu s bugarskim carem Samuilom.

• ...clv knez Hrvata. Držislav knez Sklavina, bizantski vazal
  

Svetoslav Suronjaod - od 997. do 1000.

Vladao je kratko, od 997. do 1000. godine, a skoro cijelo vrijeme je vodio borbu za vlast.

Krešimir III. - od 1000. do 1030.

Krešimir III. uz pomoć Bugara svrgava Svetoslava Suronju. Bugari su rado pomogli svrgavanje Svetoslava koji je bio saveznik njihova neprijetelja, Bizanta. Nakon propasti Prvog bugarskog carstva, god. 1018., na diplomatsku intervenciju bizantskog cara Bazilija II., zaključen je mir s Venecijom koja je zadržala dalmatinske gradove, Krešimir III. je prihvato biti bizantskim vazalnim kraljem Hrvatske.

• Krešimir III, kralj Hrvatske, bizantski vazal

Stjepan I. Krešimirović - kralj od 1030. do 1058.

U jednom od dva sačuvana prijepisa darovnice samostanu sv. Ivana u Biogradu iz veljače 1060. godine, Petar Krešimir IV. ističe da je njegov otac bio kralj Stjepan (Ego Chresimyr, Stephani regis filius) Isti podatak ponavlja se u ispravi od 25. prosinca 1066. kojom Petar Krešimir IV. pod svoju zaštitu uzima samostan sv. Marije u Zadru (Ego Cresimir, rex Chroatie et Dalmatie, filius Stephani regis), te u ispravi kojom se 1069. samostanu sv. Krševana u Zadru poklanja otok Maun.

Crkveni raskol odnosno velika šizma, 1054 god.

• Stjepan I. Krešimirović kralj

Petar Krešimir IV. - kralj Dalmacije i Hrvatske od 1058. do 1074.

Spaja dalmatinske gradove i otoke kraljevini, otada "regnum Dalmatiae et Chroatiae"

Sve te velike promjene kojima mu je državne granice "svemogući Bog proširio na kopnu i moru" ("quia Deus omnipotenus terra marique nostrum prolungavit regnum"), odlučio je kralj Petar Krešimir IV. izraziti svoju zahvalnost u Ninu 1069. darovanjem otoka Mauna samostanu sv. Krševana u Zadru. Prigodom tog događaja Krešimir IV. je istaknuo da je to "naš vlastiti otok što leži na našem dalmatinskom moru" ("nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam, que vocatur Mauni").

Kako Petar Krešimir IV. nije imao sina nego samo kćer Nedu i kako mu braća nisu bila više na životu, naslijedio ga je dotadašnji slavonski ban Dmitar Zvonimir.

Naziv "Ban" dolazi od mongolsko-turske riječi bajan (bogat, imućan), koja je u naš jezik ušla preko Avara.

• Petar Krešimir IV., kralj Dalmacije i Hrvatske

Dmitar Zvonimir - kralj Dalmacije i Hrvatske od 1075. do 1089.

O Zvonimirovom podrijetlu ne zna se gotovo ništa. Kako je Zvonimir s Arpadovićima bio u rodbinskim odnosima (njegova žena Jelena Lijepa bila je kći ugarskoga kralja Bele I. i sestra Ladislava I.), oni su mu prepustili u vlast to područje (najvjerojatnije sjeverozapadnu Hrvatsku, točnije krajeve između današnjih gradova Varaždina i Zagreba te porječje Kupe).

Kraljevine Dalmacije i Hrvatske (regnum Dalmatiae et Chroatiae)

Na otoku Krku redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira. "ZЪVЪNIM[I]RЪ KRALЪ HRЪVATЪSKЪÏ"

Bašćanska ploča

U doba pape Grgura VII. Hrvatskom je vladao najprije Petar Krešimir IV. (1058.-1074., a potom Dmitar Zvonimir (1075.-1089.). U vrijeme slabljenja Bizanta, Zvonimir je pristao uz papu Grgura VII., prihvaćajući i njegovo shvaćanje uloge svjetovne vlasti u odnosu na crkvenu. Tako je u rujnu 1075. papa poslao legate Gebizona i Fulkona Zvonimiru koji priseže da će biti vjeran podanik papi. Gebizon ga 8. listopada 1076. u Solinu kruni kraljevskom krunom i predaje mu ostale znakove kraljevske vlasti. Zvonimir se pritom obvezao da će pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu u svome kraljevstvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da će providjeti da se Crkvi daju prvine i desetine, te da će uzeti u zaštitu siromahe, udovice i siročad. Usto, ustupio je papi samostan sv. Grgura u Vrani, koji je imao služiti kao hospicij za papine legate. Tako je Zvonimir osigurao i državnopravno priznanje Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske (Regnum Dalmatiae et Chroatiae).

Kralj Dmitar Zvonimir dobro je procijenio tadašnju vanjskopolitičku situaciju: položaj Bizanta čija je moć slabila i Mlečana koji su se pridružili protivnicima sve jačeg papinstva. Tako je Zvonimir stao uz papu Grgura VII. (1073. - 1085.), prihvaćajući suvremenu doktrinu da papa ima pravo dijeliti krune i priznavati posjed zemalja.

Legenda o Zvonimirovoj smrti je jedina autentična srednjovjekovna legenda o nekom srednjovjekovnom kralju. Ona nije produkt historiografije 19. stoljeća, kao što je većina mitova, kojima se danas služimo kada govorimo o hrvatskoj ranosrednjovjekovnoj povijesti. Prema izvorima vjerojatnije je da je Zvonimir umro prirodnom smrću, istodobno zbog novijih znanstvenih spoznaja, teza o ubojstvu se ne može odbaciti kao potpuna nevjerojatna.

Legenda o smrti

U posljednjem zajedničkom poglavlju ne ustručava se izvršiti temeljite promjene latinskog predloška jer mu treba logičan uvod u prikaz Zvonimirove pogibije, koju dodaje. On prikazuje Hrvate kao nedostojne dobroga vladara. A Zvonimir je taj dobar vladar koji "ne mogaše zlo viditi" i zato "on ne biše za Hrvate". Prerađivač latinske redakcije ostaje vjeran slici idealne političke jedinice Budimira jer i Zvonimir vlada Primorjem i Zagorjem. Međutim, kad su "papa i cesar velikoga grada Rima" pozvali Zvonimira u križarski rat "bogom prokleti i nevirni Hrvati" ubijaju svoga kralja govoreći "bolje da jedan umre nere tolik puk da pogine". Umirući ih kralj zato proklinje "da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili". Kad je ugarski kralj Bela čuo za Zvonimirovu pogibiju, dolazi u Hrvatsku i pokorava Hrvate kaznivši ih tako zbog ubojstva dobroga kralja Zvonimira.

Vjerojatno se nikad neće saznati prava istina o smrti kralja Zvonimira, a to će pitanje vjerojatno zauvijek podgrijavati znatiželju i maštu povjesničara. Priča o ubojstvu kralja Zvonimira dolazi iz tekstova pridodanih Ljetopisu popa Dukljanina i Tominoj Salonitanskoj povijesti. Ukratko, legenda kazuje da je hrvatsko plemstvo nezadovoljno Zvonimirovom namjerom da sudjeluje u križarskom pohodu, ubilo svoga kralja u mjestu, koje se naziva Pet crkva u Biskupiji kod Knina. Legenda o Zvonimirovoj smrti je jedina autentična legenda o nekom hrvatskom srednjovjekovnom vladaru. Ona nije produkt historiografije 19. stoljeća.

Prije se mislilo kako je Dodatak legenda, koja nema povijesnu već izmišljenu jezgru. Posljednje riječi umirućega kralja pokazuju su kako je ova legenda, za razliku od drugih, željela protumačiti zašto Hrvati nemaju vladara "svoga jezika". Mišljenje, koje ima pisac Redakcije o Hrvatima tako je nepovoljno da je malo vjerojatno da je ovaj oblik legende o Zvonimirovoj smrti nastao u Hrvatskoj. Legenda o Zvonimirovoj smrti samo je najstarija dosad poznata varijanta, i to joj daje određenu prednost pred mlađim legendama.

U svim ostalim izvorima nema spomena o Zvonimirovom ubojstvu. Teza o ubojstvu se odbacivala iz više razloga, a glavni je bio Dukljaninovo spominjanje "Pet crkvih na Kosovu polju". One nisu bile poznate povjesničarima potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Kasnija arheološka istraživanja utvrdila su da je na tom mjestu doista postojalo svih pet crkvi. Legenda o smrti kralja Zvonimira je većinom u hrvatskoj historiografiji označena kao legenda. Osnovni razlog zašto je to bilo tako je činjenica da se u toj pripovijesti pojavljuje križarski pohod.

Iako vrijeme križarskog rata nije točno, ipak treba još nešto provjeriti. Ima li u to doba pokušaja svojevrsnog protukrižarskog rata, koji bi pokrenuli Carigrad i car? Ima li molbi Zapadu za pomoć, u smislu Jeruzalema i svetoga rata? Takvih molbi je bilo. Papa Urban II. je prvi poziv na križarski rat uputio tek 1095., nekoliko godina nakon Zvonimirove smrti, ali pozivi bizantskog cara Aleksija Zapadu na pomoć u borbi protiv islamskih prodora dogodili su se znatno prije. Aleksije I. Komnen zove u pomoć Roberta Flandrijskog i uspijeva privući popriličan broj konjanika na službu u bizantsku vojsku. Čini se gotovo sigurnim da su njegovi pozivi u pomoć formulirani u smislu kršćanske dužnosti, solidarnosti između Istoka i Zapada. Taj ključni dokaz vezan uz Zvonimirovo ubojstvo je vrlo uvjerljiv, ali i jako važan za razumijevanje Prvog križarskog rata. Prema izvorima, vjerojatnije je da je Zvonimir umro prirodnom smrću, istodobno zbog novijih znanstvenih spoznaja više nikada, teza o ubojstvu, se ne može odbaciti kao potpuno nevjerojatna.

Prema "Historia salonitana maior", na Zvonimirovom grobu nalaze se sljedeći stihovi:

1. TKO ĆE MOĆI SUZDRŽATI NAROD, DA NE UZDIŠE,
2. KADA BUDE GLEDAO OVAJ GROB, DOISTA VRIJEDAN OPLAKIVANJA?
3. JER U OVOJ TAMI POČIVA SVIJETLA ZVIJEZDA
4. UZVIŠENA PODRIJETLA. KAKO LI SE ČUDNO TRNE!
5. JER NJEZINA SE DIVLJAČKA SMRT MOŽE S PROKLINJANJEM TUMAČITI
6. CRNIM ZLOČINIMA OPAKOGA NARODA
7. BIJESNI POPUSTIŠE DO KRAJNOSSTI SRCU
8. I NAJTEŽIM UMORSTVOM POGUBIŠE KRALJA
9. KREPKE SNAGE, RUKOM MOĆNOGA,
10. POBOŽNOGA ZVONIMIRA, BESKRAJNO POŠTENOGA,
11. KOJI JE BIO NJIHOV ŠTIT PROTIV DUŠMANIMA,
12. NAVIKAO DA SATIRE NEPRIJATELJSKA VRATA,
13. OPLAKUJTE, PRVACI, VEĆ JEDNOM GLAVARA ČASTI,
14. STARCI I MLADIĆI HRVATSKE ZEMLJE,
15. JER ŠTO BIJAŠE PRVA SVEČANOST KRALJEVSTVA
16. I UJEDNO ČAST I SLAVA, SADA JE PROPALO

• Zvonimir, u rodbinskim odnosima sa mađarima Arpadovićima, po predaji narod ga ubio

Stjepan II. - 1089. - 1091.

Sin je Gojslava, mlađeg brata Petra Krešimira IV.. Unuk je Stjepana I., hrvatskog kralja. Kako mu je sin Radovan umro još za njegova života, kralja Zvonimira naslijedio je 1089. Stjepan II., posljednji Trpimirović. Nakon svog neuspjeha da preuzme vlast u razdoblju nakon smrti Petra Krešimira IV., Stjepan II. bio je prisiljen živjeti u samostanu sv. Stjepana pod borovima u Splitu (na poluotoku koji se danas i zove po tom samostanu, Sustipan; današnji gradski predjel).

Formalni razlog za život u samostanu postaje navodna bolest, tako da u svojoj darovnici iz 1078. Stjepan piše: "Ja Stjepan, nekad svijetli herceg Hrvata, shrvan teškom bolešću dozvah k sebi časne svećenike hrvatskoga kraljevstva da mi nađu lijeka za moje grijehe. Po njihovu savjetu pobrinuh se, te se dadoh prenijeti u samostan sv. Stjepana. Tu se odrekoh svih svojih časti i odabrah grobnicu, preporučivši se glavaru samostana da me spominje u svojim molitvama."

• Stjepan II, bio je prisiljen živjeti u samostanu

Petar Snačić

Kao vođa anti-mađarskog otpora, u jeku sukscesijskog sukoba uzrokovanog smrću Zvonimira i Stjepana II..

• Petar Snačić, vođa anti-mađarskog otpora

Koloman (mađarski I. (Könyves) Kálmán) (1102. - 3. veljače 1116.)

Ugarski kralj od 1095. do 1116., a od 1102. i hrvatsko-dalmatinski kralj, potomak ugarske dinastije Arpadovića.

• Koloman, mađarski kralj

Povijesne karte Dalmacije, Hrvatske i Slavonije

Giacomo Gastaldi, Dalmacia Nova Tabvla, 1548.

Giuseppe Moleti, Tavola Nvova di Schiavonia, Venetia 1562.

Francesco Camocio, Novo dissegno della Dalmatia et Crovatia, Venice 1563.

Augustin Hirschvogel, Schlavoniae Croatiae Carniae Istriae Bosniae finitimarvmqve regionvm nova descriptio, Antwerpen 1570.

János Zsámboky, Illyricum, Antwerpen 1572.

Gerardus Mercator, Sclavonia Croatia Bosnia cum Dalmatiae Parte, Duisburg 1589.

Abraham Ortelius, Pannonia et Illyrici veteris tabula, Antwerpen 1590.

Ovo je povijesna karta antičke Panonije i Illirika koju je Abraham Ortelius izradio na temelju antičkih predložaka, a prikazuje rimski Illirik s administrativnom podjelom koju je uspostavio car Dioklecijan reorganizirajući Carstvo 297. godine. Po bilješkama s karte vidljivo je da je Ortelius koristio antičke izvore: Strabona, Plinija i Antonina. Uz rub karte donosi popis lokaliteta koje je pronašao u pisanim izvorima, a koje nije uspio locirati u prostoru. Osim niza antičkih toponima, Na karti je upisan veći broj etnonima ilirskih plemena koja su tu obitavala: Seretes, Taurisci, Serapilli, Andiantes, Scordisci, Amantini. U priobalju je takoðer iznačeno više lokaliteta i etnonima. Spominju se Iapydes, Mazei et Mazai, Lopsi, Derriopes, Collentini, Varubari, Derrij, Tariotae, Phrygi, Epetini, Ceraunij, Kaurij, Comenij, Piguntiae, Onaei, Piraei, Narinsij, Enderudini, Daorsi et Daursij, Vardei qui et Ardei et forte Varalij, Sardiote, Siculotae, Docleatae, Bulimei, Labeates, Pirustae i Scirtones.

Pietro Andrea Buffalini, 1663.

Although the map has no title, text in the cartouche describes its contents and purpose: Congregatio Nationis Illyricae sicuti institu fuit ab Illyricis ex Dalmatia, Croatia, Bosna et Slauonia in Urbem confluentibus; ita eorundem Regnorum Nationales tantum, vel Oriundi, Slavonica tamen lingua loquentes, iurium ipsarum particepes esse debent: ut constat ex Decisione Sacrae Rotae diei X Decembris MDCLV coram R.P.D. Priolo: Ideo ad evitandas aequivocationes vel fraudes haec quatuor Regna, finesque eorum delineati fuerunt ut possint distingui quae loca includi, quaeue excludi debeant.

In 1655 Church Tribunal of the Sacred Roman Rota passed judgement that the Illyrian provinces were Dalmatia, Croatia, Slavonia and Bosnia, whereas Carinthia, Styria and Carniola were German provinces.

Map from Pontifical Croatian College of St. Jerome in Rome is the depiction of the four Illyrian kingdoms: Croatia, Dalmatia, Slavonia and Bosnia. These were the kingdoms from which those who were entitled to exercise the rights of the Congregation of Illyrian Peoples were able to gain access to the Pontifical College.

Pierre Du Val, Les Confins des Chrestiens et des Turc en Terre Ferme C'est dire La Hongrie L' Esclavonie La Croatia et La Dalmatie, Paris 1663.

Pierre Du Val, Les Confins des Chrestiens et des Turc en Terre Ferme C'est dire La Hongrie L' Esclavonie La Croatia et La Dalmatie, Paris 1663.

Ivan Lučić, Tabula quinta, Croatia Maritima Dalmatiae Pars et Pars Serviae, Amsterdam 1666.

Ivan Lučić, Illyricum Hodiernum, Amsterdam 1668.

Ivan Lučić, Illyricum Hodiernum, Amsterdam 1668.

Giacomo Cantelli da Vignola – Dalmatia Istria Bosnia Servia Croatia e parte di Schiavonia, Rome 1684.

Georg M. Seutter, Novissima et Accuratissima Tabula Regnorum et Provinciarum Dalmatiae Croatiae Sclavoniae Bosniae Serviae, Augsburg 1709.

Anselm Bandur, Imperii Orientalis, Pariz 1711.

Dalmatia, Croatia and Sclavonia, 1720.

Početkom 18. stoljeća isusovac Filippo Riceputi počeo je prikupljati svu arhivsku građu i dokumente prema Vatikanu od strane nekadašnjeg rimskog Ilirkuma (Dalmacija, Vojna krajina, Slavonija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Raška, Srbija, sjeverna Albanija i Makedonija). Nakon njegove smrti posao je nastavio Daniele Farlati, a nakon njega Giovanni Coletti. Ukupno tri generacije između 1751. i 1817. godine.

Franz von Reilly, Das Koenigreich Kroatien, Vienna 1790.

Prikaz Hrvatske nakon Požarevačkog mira s označenim poprištima bitaka, poštanskim putovima i postajama.

Joseph-Lavallee, 1802.

Svetosavski nacionalizam

Svetosavski nacionalizam je desna politička ideologija koja predstavlja spoj srpskog nacionalizma i pravoslavnog klerikalizma.

• Tko je oblikovao srpsku nacionalnu svijest? SPC i Tajna društva.

Matija Ban

Matija Ban (Petrovo Selo pokraj Dubrovnika, 16. prosinca 1818. – Beograd, 14. ožujka 1903.), književnik, diplomat i političar iz Dubrovnika. Bio je član srbokatoličkog pokreta.

Bio je oduševljeni ilirac-slavjanin i borac za ujedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, a kasnije predani borac za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda.

U Turskoj je najednom neobično došao do velikih novaca i položaja, tolikih da je mogao kupiti imanje, pohađati vojnu akademiju i francuski licej u Turskoj, što nije moglao osoba, nego samo veliki pouzdanik turske i francuske vlade. Tu je došao u doticaj s idejom poljskih iseljenika da Srbija postane nucleus budućeg okupljanja i ujedinjavanja južnoslavenskih pokrajina koje su tada bile u sastavu Turskog Carstva, ali i onih u sastavu Habsburške Monarhije. Po svemu sudeći, izgleda da je još tada Ban bio dobro plaćeni agent goleme špijunske mreže poljskog plemića grofa Czartoryskog, spletene na Balkanu uz pomoć Francuske i Engleske. Mreži je bio cilj potisnuti i potom uništiti Austriju i Rusiju, a u pozadini su bili slobodni zidari. Slobodni zidari su pripremali niz revolucija u Europi kojim će pokušati zbaciti stare monarhije i poništiti dogovor o Svetoj Alijansi usmjeren protiv liberalizma i ateizma, a u tome je po Czartoryskomu Srbija morala odigrati veliku ulogu ujediniteljice južnoslavenskih naroda, a protiv Turske, Austrije i Rusije, pod zaštitom Francuske i na vrhu Engleske.

Osnovni cilj Svete alijanse je očuvanje starog konzervativnog društvenog poretka u Europi koji se temelji na feudalizmu i apsolutističkoj vlasti vladara, a protiv liberalnih ideja koje je Europom širio Napoleon.

1844. u doba ustavobraniteljstva kneza Aleksandra Karađorđevića, zauvijek preseljava u Srbiju.

U Srbiji je bio iznimno cijenjen. Povjeravane su mu mnoge diplomatske misije u ime vlade u kojoj je jedno vrijeme bio i ministar. Boraveći tim povodom često u Dubrovniku, zajedno s nekolicinom Dubrovčana koji su živjeli za ideju ujedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom, 1848. sudjelovao je u pokretanju lista na talijanskom jeziku L'Avvenire.

Uz Meda Pucića bio je prvi katolik koji se počeo izjašnjavati Srbinom, još 1840-ih godina. Svojim autoritetom i ugledom, iako nije stalno boravio u Gradu, zavrijedio je značajno mjesto i ulogu u dubrovačkome srbokatoličkom pokretu.

Redovni je član SANU od 12. siječnja 1858. godine. Jedan predio Beograda njemu u čast još se i danas naziva Banovo brdo. Dobila je po tome što je na vrhu ondašnjeg Golog brda u Košutnjaku, prvu kuću podigao Matija Ban 1862. godine. Vilu mu je za zasluge sagradila srpska vlada. 1848. je preveo s poljskog te uz vlastite izmjene napisao službeni priručnik srbijanske vlade za gerilsko ratovanje i u ratnim i mirnodopskim uvjetima Pravila o četničkoj vojni.

Riječ “četnik”, naime, izvorno je hrvatskog porijekla, kao što svjedoči franjevački svećenik fra Lujo Plepel, koji u svojim radovima naziv “četnik” vezuje za hrvatske ustanike koji su polovinom 17. stoljeća “četovali” u okolici Drniša, sukobljavajući se s Turcima. Poznatije četovođe tih hrvatskih četnika bili su franjevci fra Nikola Ružić i fra Šimun Brajinović, župnik crkve u Petropolju.

O četovanju među Hrvatima u 17. stoljeću piše i Vladimir Mažuranić, sin hrvatskog bana.

Osim kao pojam kojim se označavaju hrabri borci, on u svojim “Prinosima za hrvatski pravno-povijesni rječnik” pod pojmom “četnici” podrazumijeva i sve vojnike u nekoj četi.

Hajdučki harambaša

Hajdučki harambaša from Dalmatia
Splićani danas najviše mrze Srbe, a najviše vole srpski Hajduk

Ustaše (Crna legija) nekad

Kada Hrvat duboko zaglibi u nacionalističko onanisanje, onda se hvali svojim ustaštvom. U poslijeratnoj svijesti ustaša je hrvatska riječ i samo Hrvat može biti ustaša.

Problem te konstrukcije je što ne odgovara etimološkim i povijesnim činjenicama. Ustaša je riječ koja dolazi od glagola "ustati", a sinonim je za riječ "ustanak".

Nema sumnje da je to bila riječ koja se odnosila na srpske ustanke u Bosni i Hercegovini za vrijeme pobune protiv Osmanskog carstva 1875-78. godine.

Ustaše (Crna legija) danas

Hercegovci-Srbi katolici (janjičari) - Doista, oni su od njih! Ta govor ih njihov izdaje!

Srbi janjičari

Teren za stvaranje države Hrvatske pripremao se već dva stoljeća. Već 1701. godine, diletant, Ritter Vitezović napisao je knjigu u kojoj stoji da "Srbi treba da se pribroje Hrvatima, a Srbija da se pribroji Hrvatskoj". Ali nije ostao usamljen, ozbiljniji ljudi su se oslanjali na njega, posebno u 19. stoljeću.

Dolaze Ante Kvaternik, Stjepan Radić… S jedne strane, dakle, imamo pisce u koje su hrvatski građani imali veliko poverenje. S druge strane, tu je Katolička crkva, koja je propagirala ideju da pravoslavlje zapravo i nije vjera i da pravoslavce treba pokatoličiti. S treće strane, stizala je iz Italije ilegalna propaganda Ante Pavelića, koja nije bila široka, ali je imala uticaj. Kada se sve to uzme u obzir, vidi se da je lako bilo u glavu prosečnog Hrvata usaditi ustaške ideje i mržnju prema Srbima.

Tako je Ante Pavelić došao na potpuno pripremljen teren, a sam je rekao da je broj ustaša nadmašio sva očekivanja. U samo četiri godine rata, ustaše su ubile oko milijun pravoslavnih Srba, počinivši najbrutalniji genocid nad srpskim narodom, HOLIKAUST! Zanimljivo je da su se pravi Hrvati kroz povijest pokazali kao miroljubivi, a svi oni srpskog porijekla bili su najveći ustaše i zvijeri, kako u Drugom svjetskom ratu, tako i u ovom posljednjem!

Kad god netko počne napadati Srbe, prvo se zapitam da nije slučajno iz kategorije "bivši Srbin".. Izdajnička kategorija, samo mnogo više uplašena, izgubljenog duha, izgubljene duše, bez mogućnosti da se spasi. Pokušavajući dokazati da pripada nečemu i nešto što nije, ne bira sredstva da uspije u tome. Jedino što uspeva je da kao i svaki beskičmeni gmizavac puže kroz život bez šanse da se podigne na noge. Napomenuo bih one povijesti dobro poznate: janjičari, ustaše...

Povijest nije pronašla u njima ništa ljudsko, ništa što bi ih učinilo vrijednim. Pokušavajući da obmanu druge jedino uspevaju da obmanu sebe, izgubivši duh do te mjere da ih se ne može nazvati ljudskim. S vremenom su samo osim imena "bivši Srbin" dodali prezime "bivši čovjek ". Izgorjelo srce i izmučena duša poniznih slugu novih vladara, konjušari i izvršioci najprljavijih i najgnjusnijih poslova, zaboravljajući da takve nitko ne poštuje, jer tko je jednom prodao dušu, prodaće je ponovo. To više nije pitanje. Pitanje je samo kada i za koliko.

Thompson pjeva četničke i partizanske pjesme

Ustaške poskočice plagijati