KuvratKrovat Kan i Hrvati
Kubrat (također Kurt, Kovrat, Kobrat, Kuvrat, Korbat, Qobrat, Khudbard, Kuvarog, Krovat, Kurbat...) (Greek: Κοβρāτος, Kούβρατος; Bulgarian: Кубрат) was the "ruler of the Onoğundur–Bulgars", credited with establishing the confederation of Old Great Bulgaria in ca. 632.
In the Nominalia of the Bulgarian khans Kubrat is mentioned as Kurt (Коуртъ), being a member of the Dulo clan and reigning for 60 years having succeeded Gostun of the Ermi clan.
The Bulgars, a Turkic nomadic people, originated in the 5th-century Hunnic confederation and considered Attila their first ruler. Upon Attila's death, the tribes that later formed the Bulgars had retreated east into the Black Sea-Caspian Steppe. The western Bulgar tribes joined the Avar Khaganate, while the eastern Bulgars came under the Western Turkic Khaganate by the end of the 6th century. Theophanes the Confessor called him "king of the Onogundur Huns". Patriarch Nikephoros I (758–828) called Kubrat "lord of the Onuğundur" and "ruler of the Onuğundur–Bulğars". John of Nikiu (fl. 696) called him "chief of the Huns". D. Hupchick identified Kubrat as "Onogur", P. Golden as "Oğuro-Bulğar", H. J. Kim as "Bulgar Hunnic/Hunnic Bulgar". According to H. J. Kim the Onogundur/Onogur were evidently part of the Bulgar confederation.
Dolazak Hrvata
Prema vijesti koju bilježi Nicefor »Kuvrat (Κουβρατος), nećak Organa, vladar Unogundura ustao je protiv avarskog kagana i iz svoje zemlje sramotno potjerao kaganove vojne jedinice«. Taj podvig protobugarskog vladara kojeg Teofan zove Krovatom (Κροβατος), a Anastazije prevodi s Crobatus, najvjerojatnije se može vremenski locirati u tridesete godine sedmog stoljeća, dakle u vrijeme kada je nakon smrti kagana prethodne dinastije u avarskoj državi došlo do žestokih obračuna između Avara i Bugara. Krovat-Kuvratovu državu prostorno najvjerojatnije treba tražiti od Dona na istoku do područja zapadno od Buga. Ako je Krovat-Kuvrat srušio tridesetih godina sedmog stoljeća dotad vladajuću dinastiju u kaganatu, onda se nameće ideja da su Hrovati (kako ih nazivaju najstariji izvori, uključujući i DAI) zapravo »krovatovci«, tj. čete neprijateljski nastrojene prema vladajućoj avarskoj dinastiji, koje su pod utjecajem i po nalogu protobugarskog vladara Krovat-Kuvrata proširile njegov utjecaj nad cijelim avarskim kaganatom. Prije svega, da vidimo kako su vrela zabilježila ime spomenutoga protobugarskog vladara. Teofan ga naziva Krovat (Kpoβατός), Anastazije u svom latinskom prijevodu Teofana Crobatus, a Nicefor Kuvrat (Κουβρατος), odnosno Kovrat (Κοβρατος). Monogram prstena nađenog kod Malaje Pereščepine (koji se po svemu, čini se, odnosi na Kuvrata) Seibt je razriješio s Hobratos. U Armenskoj geografiji njegovo je ime zabilježeno kao Hubraat (na drugome mjestu kao Hubadra), a bugarska lista imena najstarijih vladara bilježi ga kao Kurt. Ivan iz Nikiu govori o Ketradesu, (ali se iz konteksa vidi da je riječ o našem Kuvratu). Taj Krovat-Kuvrat imenom doista uvelike podsjeća na Hrovati (Χρωβατον), tj. na ime naroda Hrvata i na Hrovata, jednoga od hrvatskih vođa. Nicefor piše o Krovatu na dva mjesta. On najprije izvještava daje »Kuvrat, nećak Organa, vladar Unogundura, ustao protiv avarskog kagana i vojne jedinice, koje je imao uza sebe, sramotno potjerao iz svoje zemlje. On je odaslao Herakliju poslanstvo i sklopio mir s njime, koji je poštivao do kraja njihova života, a (Heraklije) mu je poslao darove i dodijelio mu čast patricija«. Ostaje još pitanje jesu li ti Hrvati-graničari govorili nekim turskim jezikom, npr. bugarskim, ili slavenskim. Mislimo da na to pitanje može odgovoriti Pritsakova raščlamba protobugarske riječi saqlaw>sqlaw (plural sqlaw-iri), tj. Slaven, Slaveni u smislu graničara. Pritsak interpretira vijesti Ibn Khurda dheba da se Kuvrata nazivalo i »vladarom Slavena«, tj. vladarom graničara, i dodaje da su i u kazarskoj državi postojali Slaveni-graničari. Prema tome, graničari koji su se u doba Kuvrata-Krovata smjestili na nekim osjetljivijim rubnim područjima avarske države i koji su se u čast svojega vladara nazvali Krovati-Hrvati, govorili su još u Kuvratovoj državi slavenski. Dakle, priča narodne tradicije zabilježena u glavi 30. DAI o dolasku Hrvata koji u Dalmaciji pobjeđuju Avare ne samo daje pogrešna s obzirom na »pradomovinu«, već i s obzirom na mjesto pobjede nad Avarima. Nezamislivo je da bi Hrvati u vrijeme Bajanove dinastije mačem u ruci prokrčili put kroz avarsku državu i Dalmaciju i tamo vodili sudbonosne borbe s Avarima koji nisu u to doba naselili čak ni područje između Save i Drave. Graničari u području današnje Poljske i današnje Like-Dalmacije u Hrvatskoj, a možda i u Karantaniji kao dio vladajućeg sloja nad podređenim stanovništvom, nazva i su se također »Krobatovci« (Hrvati). Međutim, ubrzo nakon Kubratove smrti Velika Bugarska priznaje vlast Kazara, a u avarsku državu slijeva se veliki broj došljaka s istoka, koji se naseljavaju u središtu države, gdje se zbog toga gubi ime »Krobatovci« za vladajući sloj. Taj novi istočnjački sloj naseljava i šire područje oko središta. I u tom širem graničarskom području pronađeni su arheološki nalazi koji nedvojbeno upućuju na njih. No, takvih arheoloških nalaza nema upravo ondje gdje su se bili ranije naselili Krobatovci (Hrvati)-graničari. Na graničarskim područjima, pošteđenima od naseljavanja novoga istočnjačkog sloja, uspjelo se zbog toga sačuvati ime Hrvat, koje je u Dalmaciji postalo jednim od elemenata etnogeneze hrvatskog naroda tijekom IX. stoljeća.
Kubrati - HrvatiBulgarians in PannoniaKubrati (Krubati, Hr(u)bati, Hrvati) su dobili ime po čuvenom bugarskom kanu Kubratu (grč. Huvrat, Hrvat) - osnivaču i vladaru Stare Bugarske u zemlji bivše Skitije, sjeverno od Crnog mora, i ujedinitelju svih Bugara na tom području. Švear na kraju... izlaganja ističe, mora se zaključiti da su Porfirofenitovi Hrvati (Chrobati) bili Bugari. Poslije Šveara, i Hovort je 1882. godine pisao, za (vrijeme) cara Heraklija nisu došli Hrvati, nego Bugari koji su nosili ime po knezu Kubratu. Slično mišljenje navodi i povjesničar Lujo Margetić, kada kaže sljedeće: Ako je Krovat/Kuvrat srušio tridesetih godina sedmog stoljeća dotad vladajuću dinastiju u (avarskom) kaganatu, onda se nameće ideja da su (Porfirogenitovi) Hrovati (...) zapravo "krovatovci" (Kubrati). I povjesničar Neven Budak svjestan je jasne veze s Bugarima, iako samo kaže da su Hrvati i Bugari imali "ista predanja", navodno, te ne dolazi do istog zaključka: Hrvatske i bugarske predaje o podrijetlu sadrže petoro braće; jedan od braće se pritom nalazi u središtu; u bugarskoj predaji je to Kuvratov... sin, Bajan... I Klaić navodi jednog sina bugarskog kana Kubrata kao prvog vladara "panonskih Hrvata". Istog čovjeka Rački je nazvao „slavenskim knezom“, dok Ferdo Šišić kaže da su Hrvati bili manjinski vladajući sloj nad Slavenima, kojima je nametnuo svoje ime; zapravo bugarski Kubrati su bili ti koji su kao manjinski ratnički sloj dali svoje ime dijelu Slavena, od čega je nastalo "Hrvati". Sa tim se slaže i povjesničar Ivan Švear. Mada nije bio uvijek jasan po tom pitanju, na jednom mjestu je napisao da su Hrvati i bugarski Kubrati isto. Naime, on je Bugare zvao i imenom Gepidi i imenom Geti, kada je pisao kako je "Na ovaj način Bulgaria, ona najglasovitija krajina i najjača kraljevina Gepidah ili Getah (...)", a onda u nastavku kaže da se u doba bizantiskog cara Iraklija (u 7. vijeku) "Hubrat, gepidski (bugarski) vojvoda, od avarskog vojvode Bajana udružio (...) i Dalmaciu od Avarah osvojio. Od njih (dakle, od Hubratovih Gepida/Bugara) izvode se Porfirogenitovi Hrobati (...) koje mi zovemo Horvati". Znači, bugarski Kubrati su ti koji su istjerali Avare, i oni su Porfirogenitovi "Hrvati". U nastavku isti autor kaže: (Porfirogenit) ovdje ne spominje Bugare. Zašto? Jerbo je znao dobro iz drugih gerčkih pisacah da su Horvati s tim Bugari jedan narod bili, zato je sve imenovao Horvatima. Dakle Bugari, u vreme Heraklija cesara, Horvati (su se) zvali... Opis (Bijelih) Hrvata uklapa se u opis bugarskih Kubrata:
Dakle, iz gornje tablice jasno se vidi da su Hrvati u stvari Kubrati. Jer sudeći po dostupnim izvorima, Kubrat je vladao sredinom sedmoga vijeka, i od njegovog vremena Bugari počinju polako da naseljavaju Balkan, što znači da se kronologija u potpunosti podudara. Zatim, bizantiske kronike navode podatak da je kan Kubrat prvi kan Bugara koji je prešao na kršćanstvo, iako se to nije značajnije odrazilo na sve Bugare, sve do vremena cara Borisa-Mihajla, nešto slično kao i u slučaju većine slavenskih naroda. A ove Bugare (Kubrate), koje je pokrstio bizantiski car Iraklije, pozvao je u pomoć protiv Avara. Kan Kubrat je poznat kao protjerivač Avara iz svoje zemlje. Znači, Kubrati su protjerali Avare kako to navodi i spominjani hrvatski povjesničar, citirajući Nićifora: Kuvrat (ili Kubrat), nećak Organa, vladar Unogundura (Bugara), ustao je protiv avarskog kagana i iz svoje zemlje sramotno protjerao kaganove vojne jedinice. Pored ovoga, ako je naziv "Hrvati" nastao od naziva tih bugarskih Kubrata, onda bi to značilo da je bugarskog (tj. turskog) porjekla, u svakom slučaju, neslovenskog. Zaključak glasi da su Porfirogenitovi "Hrvati" (Krobati, lat. Chrobati) u stvari bili bugarski Kubrati. Dio Kubrata je otišao na zapad, te se tamo stopio sa većinskim slavenskim življem, i od njih je ostalo samo ime - isto kao što je od tursko-mongolskih Bugara na prostoru današnje Bugarske ostalo samo ime, stopivši se sa Slavenima. Zato je dio Slavena otada nazivan "Hrvati". Ime "Kubrati/Huvrati" je tako ostao na jednom dijelu Slavena i jednoj oblasti na Balkanu, te su oni nazivani Hrvati, a oblast - Hrvatska. Sam naziv je prestao da bude zaseban etnonim, tj. prestao je da se odnosi na Bugare, već se odnosio, samo na dio Slavena i geografski prostor u kojem su živjeli. Kubrati su se raširili po Balkanu, dio njih doselio se na istočni Balkan (današnja Bugarska), drugi u Panoniju, pa u Dalmaciju i na kraju u Makedoniju, treći na zapadni Balkana, pa u Italiju, a četvrti je ostao u Skitiji, pa se naselio oko rijeke Volge.
Turska teorija o podrijetlu HrvataTurska teorija o podrijetlu Hrvata je teorija o podrijetlu Hrvata, koja daje tezu po kojoj su Hrvati prvotno bili tursko pleme Ogura, koje se tijekom povijesti slaviziralo. Teoriju je razvio turski akademik Osman Karatay 2000-ih, a teoriju je predložio u svom djelu „U potrazi za izgubljenim plemenom: Podrijetlo i nastanak hrvatske nacije”. Očita veza Hrvata Porfirogenita sa bugarskim (turskim) plemenom Kubrati natjerala je turskog naučnika da tvrdi da su Hrvati izvorno bili tursko pleme, koje se po dolasku na Balkan izmješalo sa Slovenima. On ih takođe naziva Kubratima, ali i imenom koje koristi Nestor za dio turskih plemena ondašnje Skitije - „Bijeli Oguri“. Istina je da su Porfirogenitovi "Hrvati" i Nestorovi (Bijeli) Hrvati, o kojima govori spomenuti autor, zaista i bili bugarski tj. turski Kubrati. "Od ovih vojvodah Gepida (tj. Bugara) zvani su Hrovati Porfirogenita; ti Gepidi, zvani Hrovati, prevladali su i pod svoju vlast stavili Avare s drugimi Slavini u Ilirii, Panonii i Dalmacii; zato se po njima sve ove krajine i zovu Zemljom Horvatskom."
"Ne treba nas iznenađivat", kaže Karatay, „uloga Turaka u formiranju hrvatskog naroda, jer tadašnja Europa, od Jadranskog mora do Volge, bila je puna Turaka, i oni su zaslužni za mnoge etničke procese u srednjovjekovnoj Europi. Najkraće rečeno - tursko pleme Oguri, koje su Avari sredinom 6. stoljeća istjerali s njihove postojbine na sjeveroistoku Crnog mora u Galiciju, došli su u Dalmaciju i odande, godine 620., istjerali Avare. Tamo su došli zajedno sa Slavenima koje su zatekli u Galiciji i, kako su bili malobrojni, Oguri su i sami bili "oposlavenjeni". Država koju su u Dalmaciji osnovali, i nazvali hrvatskim imenom, bila je začetak hrvatske države i, kasnije, hrvatskog naroda”, sažima svoju teoriju Karatay. Ili, šire rečeno: ogursko je pleme često u historiografiji bilo povezivano i zamjenjivano s Bugarima, pa se to i danas, u cijelom svijetu, čini. Karatay to smatra pogrešnim, Bugare uopće ne smatra turskim plemenom. Povjesničari Ogure dijele na Bijele i Crne Ogure: Bijeli su živjeli na sjeveroistoku Kaspijskog mora. Ključnim trenutkom u njihovoj povijesti smatra trenutak kad su, nakon dolaska Avara, odjednom nestali s povijesne scene, sredinom 6. stoljeća. Kamo su nestali pred Avarima? Kamo su nestala druga plemena koja su živjela na tom prostoru znamo, no Bijelim Ogurima - brojnim, utjecajnim i moćnim u to vrijeme - gubi se svaki trag. Kako već znamo, Karatay ih nalazi u Galiciji, gdje su stupili u već opisane odnose s ondje zatečenim Slavenima, organizirajući Slavene u borbi protiv Avara, ali i poprimajući neke njihove običaje. Zatim odlaze u Dalmaciju, gdje su sada oni, zajedno sa Slavenima, pobjednici nad Avarima.
Da su osnivači hrvatskog naroda i države turskog porijekla, dokazuje, po Karatayu, i lingvistička analiza. Pa iako se među stručnjacima općenito smatra da nije poznato porijeklo imena „Hrvat”, Karatay smatra da je ona turskog porijekla, i da se sastoji od dvije riječi: „Kur” i „Bat”, i istog je porijekla kao turska historijska imena Kur-Sad, Kur-Han, Kur-Tegin... Dapače, imena braće i sestara - Klukasa, Lobela, Kosenca, Muhla, Hrvata, te Tuge i Buge također su, prema Karatayu, turska. Svaka druga interpretacija - slavenska, germanska, ilirska, iranska, latinska, grčka - nije pružila uvjerljiva objašnjenja, dok s interpretacijom tih imena kao turskih, dakle, Kźlźk, Alpel, Kšsenci, Mugel i Korvat te sestara Tugay i Buga, nema problema ni lingvistički ni, osobito, povijesno. I imena prvih hrvatskih vladara su turska: Porin ili Branos, na primjer, smatra Karatay. Turski element tada više nije bio brojan, Turci su bili asimilirani slavenskom većinom, koju su organizirali u borbi protiv Avara, a zatim su, kad je osnovana hrvatska država u Dalmaciji, postali njihovi građani, što je sasvim uobičajena pojava u povijesti. Karatay smatra da ga u njegovim istraživanjima podupiru srednjovjekovni grčki, ruski i latinski izvori, a u popisu literature navedeno je stotinjak knjiga: od „De Administrando Imperio” Konstantina Porfirogeneta, Herodotovih spisa do povjesničarke Nade Klaić ili suvremenih hrvatskih znanstvenika: lingvista Alemka Gluhaka ili povjesničara Ive Goldsteina i Nevena Budaka. Ipak, Karatayevu teoriju nikako se ne može se promatrati kao službeno stajalište turske historiografije, pa je s tim vjerojatno u vezi i Karatayev odlazak iz Centra za euroazijska istraživanja.
„Prije nego što sam postavio svoju teoriju, proučio sam ostale: germansku, iransku, slavensku, avaro-bugarsku”, nastavlja Karatay. „Sve trpe od ozbiljnih slabosti”, kaže Karatay. Čak i „najjača” i, po njegovu mišljenju, najšire prihvaćena „iranska teorija” sasvim je slaba. Po njoj su Hrvati iransko pleme došlo s Kavkaza, sa sjevera Karpata i poslavenjeno tijekom migracija na sjeveroistok Balkana. „Ne postoji”, smatra Karatay, „nikakav trag da je pleme koje bi se moglo smatrati Hrvatima obitavalo na Kavkazu, osim nekih lingvističkih indikacija, što nije dovoljno.” Slavenska je teorija, kaže, također vrlo slaba, utemeljena samo na tome da Hrvati danas govore slavenskim jezikom, dok srednjovjekovni izvori jasno pokazuju da su Hrvati bili drugačiji od ostalih Slavena, a to je krucijalno. Upravo zbog slabosti slavenske teorije proučavatelji se, po njegovu mišljenju, okreću drugim teorijama. No, sve se one zasnivaju na spekulacijama, dok u njegovoj teoriji nema uopće spekulacija. „Nisam tako slavan povjesničar da bih si mogao dopustiti spekulacije, moram biti oprezniji, osloniti se na provjerene izvore”, kaže Karatay, dok na pitanje što bi njegova teorija trebala značiti nama danas, objašnjava: "Ne tvrdim, i nikada nisam tvrdio, da su Hrvati Turci, ali sam rekao da su Turci započeli proces formiranja hrvatskog naroda. Hrvati su i Slaveni, i Turci, i Nijemci, Iliri, Talijani... Ali, Turci su započeli proces formiraja hrvatskog etnosa. To je ključni moment. No, to su bila srednjovjekovna zbivanja, i ne vidim kakvog bi utjecaja trebala imati na današnjicu. Ne želim da moja istraživanja budu iskorištena u dnevno-političke svrhe."
Ime Hrvat
Porijeklo i doseljenje HrvataPorijeklo i doseljenje Hrvata ostali su do danas obavljeni velom nepoznanica i nejasnoća. Činjenica je da arheolozi u svojim istraživanjima još nisu uspjeli sa sigurnošću dokumentirati najraniju fazu hrvatskog naseljenja. Osnovnu prepreku svakom zaključivanju postavljaju više no oskudni izvori što govore ο razdoblju od 6. do 9. stoljeća, odnosno ο vremenu kada su se odvijali ključni procesi stvaranja srednjovjekovnih etnosa. Suvremeni su tek rijetki tekstovi ponekog bizantskog pisca, kao i pisma pape Grgura I, ali u njima se odreda govori isključivo ο Slavenima uopće, a ne i napose ο Hrvatima. Hrvatsko se ime, uostalom, po prvi puta spominje tek u vrijeme kneza Trpimira. Ime Hrvat bilo je u X. st. rašireno samo na ograničenom prostoru: u Lici, u Bosni do Plive i u kraju oko Zadra; od XV. st. počelo se širiti prema Kupi i Savi, a poslije i sjeverno od Save (na područje koje se ranije zvalo Slovinje).
Širenje hrvatskog imenaHrvatsko se ime sreće i na slavenskomu sjeveru (u Moravskoj i Slovačkoj), uz rijeku Saalu u Njemačkoj, u Austriji i Sloveniji, te na jug do Grčke. Na jugu, u Makedoniji su Arvati kod Donje Prespe, a u Grčkoj su Harvati na Atici i Harvation na Peloponezu. Tako se u Koruškoj nalaze Hrvatski kotar i Chrowat uz gornju Muru; u srednjem su vijeku zabilježena imena mjesta Krobathen, Krottendorf, Krautkogel; Kraut kod Spittala. U Štajerskoj su Chraberstorf, Krawerspach, Chrawat itd. U Sloveniji su Hrovate i Hrovača. U Njemačkoj uz Saalu su postojali Chruuati, Churbate i Korbetha, zapadno od Leipziga. U Njemačkoj i Poljskoj imamo desetine sela sa nazivima Kroaten, Kroatiech, Kroatzurg, Harvatnji, Curbati.. Nekada je u njemačkoj postojala mala pokrajina Curbatia ta pokrajina se nalazila u istočnoj Njemačkoj nedaleko Leipziga. |
Old Great Bulgaria
Kubrat spent his early life at the Byzantine Empire imperial palace in Constantinople. As the 7th-century Byzantine historian John of Nikiu narrates: This project is concerned with Kubratos, chief of the Huns, the nephew of Organa, who was baptized in the city of Constantinople, and received into the Christian community in his childhood and had grown up in the imperial palace. And between him and the elder Heraclius great affection and peace had prevailed, and after Heraclius's death he had shown his affection to his sons and his wife Martina because of the kindness [Heraclius] had shown him. And after he had been baptized with life-giving baptism he overcame all the barbarians and heathens through Virtue of holy baptism. Now touching him it is said that he supported the interests of the children of Heraclius and opposed those of Constantine. Whether he was a child or a young adult during his time in Constantinople is unclear. The exact time of this event is also unknown but probably coincided with the reign of Emperor Heraclius (r. 610–641). His or Organa's conversion to Christianity is placed circa 619 AD. It seems that young Kubrat was part of the pre-planned coalition, initiated by Heraclius or Organa, against the Sasanian–Avar alliance. This coincides with other alliances by Heraclius with steppe peoples, all in the interest of saving Constantinople. Kubrat, in 635, according to Nikephoros I, "ruler of the Onoğundur–Bulğars, successfully revolted against the Avars and concluded a treaty with Heraclius". The state Old Great Bulgaria (Magna Bulgaria) was formed. Kubrat died "when Konstantinos was in the West", somewhere during the reign of Constans II (641–668). According to Nikephoros I, Kubrat instructed his five sons (Batbayan, Kotrag, Asparukh, two others unmentioned are considered to be Kuber and Alcek) to "never separate their place of dwelling from one another, so that by being in concordance with one another, their power might thrive". However, the loose tribal union broke up under internal tensions and especially Khazars pressure from the East.
|
Romani = Morovlasi / Delmatinoi
Romani, a sada se zovu Morovlasi, sto znaci Crni Latini. - Ljetopis Popa Dukljanina Većina je starosjeditelja nastavila i poslije antike živjeti pod svojim starim imenima i tijekom stoljeća u kojima su tobože na njihov prostor doselile mase Sklavina. Da su, na primjer, sredinom VII. stoljeća postojali Dalmatini potvrđuje i zapis iz Liber Pontifi calis u kojemu se navodi da je papa Ivan IV. (640.-642.) “natione Dalmata”. Važan je i navod u glavi XXX. DAI da se stanovnici Salone nazivaju ne Romani, već “Delmatinoi”.
Goti, koji su i Sloveni i Bugari
“...erant enim Sclavi ad huc gentiles, quia a Gothis originem traxerant.” (“Bijahu Sklavi još uvijek pogani jer su vukli podrijetlo od Gota.”) - Andrea Dandolo (1309. - 1354.) "to jest Goti, koji su i Sloveni" - Ljetopis Popa Dukljanina
The Bulgars were a Turkic semi-nomadic warrior tribe that became Slavicized in the 7th century AD.
|
Kuber - Syrmia
Kuber (also Kouber or Kuver) was a Bulgar leader who according to the Miracles of Saint Demetrius liberated a mixed Bulgar and Byzantine Christian population in the 670s, whose ancestors had been transferred from the Eastern Roman Empire to the Syrmia region in Pannonia by the Avars 60 years earlier. According to a scholarly theory, he was a son of Kubrat, brother of Khan Asparukh and member of the Dulo clan. According to the Byzantine scholar, Theophanes the Confessor, Kubrat's (unnamed) fourth son, who left the Pontic steppes after his father's death around 642, became "the subject of the [Khagan] of the Avars in Avar Pannonia and remained there with his army", According to a scholarly theory, first proposed by the Bulgarian historian Vasil Zlatarski, Kuber was the fourth son of Kubrat, the Christian ruler of the Onogur Bulgars in the steppes north of the Black Sea. Kuber's story is continued in the second book of the Miracles of Saint Demetrius. The book is a hagiographic work, written in Thessaloniki in the 680s or 690s. Denis Sinor wrote "The Avar Kaghan entrusted Kuber and his suite with the governing of the descendants of the Christian Byzantine prisoners of war, carried off sixty years ago, who were living mixed with Avars and Bulghars north of the Danube, not far from the former province of Pannonia Sirmiensis." Nevertheless, Kuber's people soon liberated the POWs and led them south to the region of modern North Macedonia. The American historian John Van Antwerp Fine, Jr. writes that, if Zlatarski's theory is correct, Kuber was named for his father, because Kuber and Kubrat are most probably two Greek versions of the same Bulgar name. However, others suggest Kuber is but a reference to Asparukh's own Kubiar branch of Kubrat's Dulo clan where "Kubi-ar" may mean "fair haired". Finally, Croatian researchers have proposed that Kubrat of Onoguria's five sons correspond to the five brothers from White Croatia who took Avaria in 677, whereby Kuber would be Chrobatos.
Kuber was the ruler of a mixed population in the former Roman province of Pannonia Secunda, including the descendants of the prisoners of war whom the Avars had captured in the Balkan Peninsula and settled around Sirmium. He was made governor by the khagan. Historian Samuel Szádeczky-Kardoss – who accepts Kuber's identification as Kubrat's son and thus a scion of the royal Dulo clan – writes that Kuber became governor of that region, because the Khagan wanted to separate him from his Bulgar subjects who had followed him from the Pontic steppes. Kuber's subjects called themselves Sermesianoi, but the Byzantines regarded them "Bulgars". They preserved their Christian traditions, although their ancestors had been taken to the Avar Khaganate about 60 years before Kuber's appointment.
The Sermesianoi did not cease to dream of their return to their ancestors' homes. Taking advantage of his subjects' feelings, Kuber rose up in open rebellion against the Khagan "in our times", according to the Miracles of Saint Demetrius. Modern historians say that Kuber's rebellion occurred in the 670s or early 680s. Around 70,000 Sermesianoi joined him and departed for the Byzantine Empire. The khagan attempted to hinder their migration, but they routed the Avars in five or six battles and crossed the river Danube.
Kuber and his people moved as far as the region of Thessaloniki. He decided to settle together with the Sermesianoi in a plain and sent his envoy to the Byzantine Emperor, whom the Miracles of Saint Demetrios did not name, to request his permission. The emperor gave his consent and ordered the nearby Slavic tribe of the Dragovites to supply Kuber and his people with food. However, Kuber's people still wanted to go back to their ancestral homes and started to disperse. Fearing of the decline of his power base, Kuber asked the emperor to forbid the Sermesianoi to leave the plain and to confirm Kuber's position as their ruler. His request seems to have been rejected, because he attempted to seize Thessaloniki, taking advantage of a civil war in the city. However, Saint Demetrius unmasked Kuber's agents who tried to open the gates of Thessaloniki, hindering him from entering the city, according to the saint's hagiography. The Macedonian archaeologist, Ivan Mikulčić, who attributes the treasures found at Vrap and Ersekë to Kuber's people, says that archaeological findings confirm their presence in Macedonia and eastern Albania.
Syrmus - SirmiumSyrmus was a king of the West Thracian Triballi tribe during the 330s BC. He is mentioned by Arrian, Strabo and Plutarch. The Triballi king Syrmus was considered the eponymous founder of Sirmium. Ten Roman emperors were born in this city or in its surroundings: Herennius Etruscus (251), Hostilian (251), Decius (249–51), Claudius II (268-270), Quintillus (270), Aurelian (270–75), Probus (276–82), Maximian (285–310), Constantius II (337–61), and Gratian (367–83). The last emperor of the united Roman Empire, Theodosius I (378–95), became emperor in Sirmium. In about 373, Theodosius was given the title dux Moesiae Primae (military governor of Upper Moesia) replacing his father who was sent to put down a revolt in Africa. In 374, the Quadi and their allies the Sarmatians overran the province of Valeria in Illyricum. Theodosius drove the Sarmatians out of the Roman territory and then defeated the Quadi. He is reported to have defended his province with marked ability and success.
LiciniusLicinije je bio seljačkog porekla, najverovanije iz antičkog, dačkog plemena Tribala koje je živjelo na tlu današnje Srbije. Tribalima neki vizantijski istoričari nazivaju Srbe. Stefan Nemanja je nazvan "veliki arhont Tribala". Rođen je u Dakiji ili u Gornjoj Meziji. Mnogi stari rodoslovi govore da je bio Srbin, i povezuju ga sa županom Stefanom Nemanjom. Po Konstantinu Filozofu, Licinijev sin je bio Bela Uroš rodonačelnik srpske dinastije Nemanjića. Karlovački rodoslov, compiled between 1418 and 1427, is a manuscript "which does not only include myths and legends, but also historical facts". It was found at Karlovac, in Croatia, hence its name. It was studied by Pavel Jozef Šafárik (1795–1861), in the scientific work with the title "Short history on the Serbian Emperors" (Истоpиja кратка о српским царевима). It includes Nemanjić dynasty history, and the Battle of Kosovo. It also includes claims of Serbian antiquity, such as "All Serbs worshipped Dagon, from where the Dagoni and Dacians derived their name" (и вса Србска идолу служаше Дагону, от суду и Дагони и Даки именујет се), that the Serbs derived their name from Ser (от Сера же Србље), and Emperor Licinius was referred to as a "Dalmatian lord, Serb by birth" (далматински господин, родом Србин). According to it, the "Great Emperor" Constantine I employed Licinus, "the Serb Emperor", whom he "gave his sister to wed". It then claims that Stefan Nemanja, the Serbian Grand Prince, was the great-grandson of Licinus. Licinius ordered the execution of the wife and daughter of the Emperor Diocletian, who had fled from the court of Licinius before being discovered at Thessalonica.
Triballians - Serbs
The term "Triballians" appears frequently in Byzantine and other European works of the Middle Ages, referring exclusively to Serbs. Some of these authors clearly explain that "Triballian" is synonym to "Serbian". For example, Niketas Choniates (or Acominatus, 1155–1215 or-16) in his history about Emperor Ioannes Komnenos: "... Shortly after this, he campaigned against the nation of Triballians (whom someone may call Serbians as well) ...". In the 15th century, a coat of arms of "Tribalia", depicting a wild boar with an arrow pierced through the head, appeared in the supposed Coat of Arms of Emperor Stefan Dušan 'the Mighty' (r. 1331–1355). The motif had, in 1415, been used as the Coat of Arms of the Serbian Despotate and is recalled in one of Stefan Lazarević's personal Seals, according to the paper Сабор у Констанци. With the beginning of the First Serbian Uprising, the Parliament adopted the Serbian Coat of Arms in 1805, their official seal depicted the heraldic emblems of Serbia and Tribalia. |
FranksThe term Franks first appears in the 3rd century on the right bank of the Rhine. Tribes who had lived in the same area in Roman times included the Sicambri, Chamavi, Bructeri, Chattuarii and Tencteri. The Franks replaced those older tribes in the record and most probably represent a new alliance of all or some of them. These independent Franks crossed the Rhine frequently to establish bases there from which they raided further into the Roman empire. The Romans eventually bought peace by exchanging freedom to settle on the left bank for cooperation in maintaining the peace. Many of these Franks rose to high office in the empire. Frank comes from the Germanic word for "javelin" (such as in Old English franca or Old Norse frakka). Words in other Germanic languages meaning "fierce", "bold" or "insolent" (German frech, Middle Dutch vrac, Old English frǣc and Old Norwegian frakkr).
In a famous assessment of the name, the political philosopher Voltaire remarked sardonically: "This body which was called and which still calls itself the Holy Roman Empire was in no way holy, nor Roman, nor an empire."
Carolingian dynasty
In 754, Pope Stephen II crossed the Alps to anoint Pepin king, thereby enabling the Carolingian family to supplant the old Merovingian royal line. In return for Stephen's support, Pepin gave the pope the lands in Italy which the Lombards had taken from the Byzantine (Eastern Roman) Empire. These lands would become the Papal States and would be the basis of the papacy's temporal power for the next eleven centuries.
It has been suggested that an early draft of the Donation of Constantine was made shortly after the middle of the 8th century, in order to assist Pope Stephen II in his negotiations with Pepin the Short, who then held the position of Mayor of the Palace (i.e., the manager of the household of the Frankish king). Darovnica koja se pripisuje Konstantinu Velikom (307-337). Njome car predaje papi vrhovnu vjersku i političku vlast nad čitavim zapadnim dijelom Rimskog Carstva. Na temelju te darovnice pape su svojatali vrhovno pravo nad svim državama Zapadne Europe i Srednje Europe. U 15. stoljeću, u doba humanizma, dokazano je da je darovnica bila krivotvorina, nastala tijekom 8. stoljeća, kojom je trebalo opravdati papinske težnje za svjetovnom vlašću.
Hrvatski i Slavenski vladari
Stjepan I. Sveti
Stjepan I. Sveti (mađ. I. Szent István, lat. Sanctus Stephanus; Ostrogon, o. 975. - Ostrogon, 15. kolovoza 1038.), posljednji ugarski veliki knez (997.-1000.) i prvi ugarski kralj (1000.-1038.) iz dinastije Arpadovića. Krunidba prvog kršćanskog mađarskog kralja Stjepana I. (mađ. István), koji je kasnije proglašen svetim, označila je početak mađarske državnosti. Nadnevak te krunidbe bio je ili Božić 1000. godine, ili 1. siječnja 1001. godine. Malo je vjerojatno da je današnja Kruna sv. Stjepana upravo ona kojom je okrunjen kralj Stjepan i koju mu je poslao papa Silvestar II. Godine 1038. Stjepan je umro bez nasljednika budući da mu je sin, Emerik (hrvatski nazvan i Mirko), prerano umro. Na samrti, stari je kralj Mađarsku posvetio Djevici Mariji, proglašujući je Zaštitnicom Mađarske (lat. Patrona Hungariae).
Šahovnica
U grbu županije Tolna "šahovnica" je kraljevski dvor gdje na prijestolu sjedi sv. Stjepan, na lijevoj strani stoji sv. Imre/Emerik, sin Stjepana. Županija je nastala za vrijeme kralja sv. Stjepana.
|
Stvaranje nacija
Origo gentis (podrijetlo naroda), kazivanje o podrijetlu naroda, kakvima su se u ranom srednjem vijeku novi gentilno organizirani narodi predstavljali obrazovanim baštinicima antičkoga svijeta i time uvrštavali u nj. Hrvatska historiografija poklonivši vjeru Konstantinu Porfirogenetu donoosi tvrdnju o doseljavanju i osvajanju Avara i Slavena, koji su uništili rimski red u Dalmaciji i razorili Salonu, kojoj je bilo stalo ne toliko do pučkog i narodnog identiteta, nego do nacionalnoga i državnopravnog.
Oblikovanje Hrvata kao nacije odvijalo se tek u 19. stoljeću»Stvorili smo Hrvate; sada moramo stvoriti Hrvatsku.«Cavouru se pripisivala izjava, koju je na prvom zasjedanju talijanskog parlamenta zapravo izrekao drugi političar (Massimo d'Azeglio): »Stvorili smo Italiju; sada moramo stvoriti Talijane.« Često se upotrebljava izraz razvoj hrvatske nacionalne svijesti, to je neprecizno. Točnije bi bilo: davanje zajedničkog nazivnika katoličkim Slavenima koji su bili pod Austrijom (i susjednim područjima koje je Austrija mislila osvojiti). Sve se to događalo u vrijeme kada nije bilo mnogo medija, čak ni mreže škola. Crkvena je mreža bila najizgrađenija, svećenstvo je bilo prisutno u većini sela, i široke je slojeve polupismenog i nepismenog naroda upravo svećenstvo uputilo tko su i što su (tj. tko bi trebali biti: Hrvati). Crkva nije vršila samo vjersku funkciju, nego i kulturnu i političku. Evo, npr. pjesma "Rajska djevo, kraljice Hrvata" ili crkvica na vrhu Sljemena posvećena "kraljici Hrvata" itd. Ili istarsko svećenstvo koje je razvijalo hrvatski identitet. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) najviša je hrvatska znanstvena i umjetnička institucija. Utemeljitelj HAZU bio je Josip Juraj Strossmayer. Jedan od vodećih masona bio je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, član lože Mudrost, čiji je utemeljitelj grof Ivan Drašković, a jedan od “braće” bio je i biskup Josip Galjuf.
Reći da si Hervat, znamenova da si Magjaron
Za Ilirstva ne biaše drugo nego da budeš Ilir ili Magjaron. Reći da si Hervat, znamenova da si Magjaron. - Ljudevit Gaj To je i Ante Starčević posvjedočio prvom rečenicom u svojim memoarima. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao "buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve". To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: njegovo mišljenje da Crkva kulturno unazađuje hrvatski narod; da služi tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što vjerska podjela između katolika i pravoslavaca pogoduje širenju nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše "Isusovci i Austrija" (Djela III, str. 214.). "A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa." (Djela III, str. 216.) Vjerojatno izvore Starčevićevog antiklerikalizma treba tražiti u njegovoj strastvenoj idejnoj privrženosti političkim idejama francuskih nacionalističkih pisaca liberalne provenijencije. Interview s Mladenom Lojkićem najpoznatijim autorom o masonima u HR - "Što se tiče Starčevića samo bi na nešto podsjetio. Iako je on bio političar najčišćeg hrvatskog srca koji je sanjo isključivo suverenu državu, koji i za današnje nagodbenjačke i sluganske hrvatske političare ne bi vruč, čašu vode popio, on je u duhu bio dijete Francuske revolucije. Njemu je bila uzor Francuska, navodna štovateljica zakona prema vlastitom narodu, a kasnije i Engleska. Njegova borba za hrvatsku državu bila je usredočena na tadašnjeg najvećeg hrvatskog neprijatelja, carsku Austriju i Strossmayerovo južnoslavenstvo, tako da on nikada nije spoznao pravu narav masonstva koje je već tada bilo velevlast u Francuskoj i Engleskoj. Otuda i Starčevićeva desna ruka unutar veste."
Maksimilijan VrhovacMaksimilijan Vrhovac (mađ.: Verhovácz Miksa) (Karlovac, 23. studenog 1752. - Zagreb, 16. prosinca 1827.), zagrebački biskup. Svjestan potrebe političke integracije svih "hrvatskih zemalja". Jedan je od idejnih začetnika hrvatskog narodnog preporoda. Maksimilijana Vrhovca se često povezuje s masonima, jer je uhićen zbog sumnje u vezu s urotom Ignjata Martinovića 1795. godine, a 1913. godine je u Zagrebu bila osnovana i slobodnozidarska loža pod imenom "Maksimilijan Vrhovac". Sa sigurnošću se zna da je bivši franjevac i sveučilišni profesor Ignjat Martinović oko 1791. god. bio mason, a da se s M. Vrhovcem dobro poznavao još od 1770-ih, kada su obojica predavali na sveučilištu u Pešti. U sudskoj istrazi (nakon koje su sudionici urote uglavnom bili osuđeni na smrt, a slobodno zidarstvo je bilo zabranjeno u čitavoj Austriji i Ugarskoj) je M. Vrhovec tvrdio da njegovo poznanstvo s Ignjatom Martinovićem nije imalo nikakve veze ni s masonerijom, ni sa zavjerom. Ni iz iskaza drugih okrivljenika nije se moglo utvrditi da bi M. Vrhovec bio umiješan u zavjeru kojoj je svrha bila pokretanje prevrata po uzoru na Francusku revoluciju. U "Dnevniku" M. Vrhovca nema podataka o vezi s masonima. Neki autori na temelju dokumenata koje su prezentirali članovi masonskih loža početkom 1980.- ih godina, zaključuju da je Vrhovac ipak bio povezan sa slobodnim zidarima. Nakon istrage o vezama s Ignjatom Martinovićem, vlasti su dopustile da se Maksimilijan Vrhovac vrati na važno mjesto zagrebačkog biskupa, gdje je narednih desetljaća mnogo pridonio hrvatskoj kulturi. Jedva da ima kulturno-prosvjetne, društvene ili humanitarne institucije potkraj 18. i početkom 19. stoljeća koju Maksimilijan Vrhovac nije utemeljio, potpomogao ili potaknuo. Slobodno zidarstvo u Hrvatskoj
Tko su Ustaše?“Kralj Petar I Karađorđević je izdao knjigu pod nazivom “Dnevni zapisi jednog ustaša o bosansko-hercegovačkom ustanku 1875-1876. godine”, dok je veliki Valtazar Bogišić napisao “Nacrt zakona za hercegovačke ustaše” kojim je pokušao da predloži ustrojstvo revolucionarnog antiosmanlijskog pokreta prekodrinskih Srba. Kada Hrvat duboko zaglibi u nacionalističko onanisanje, onda se diči svojim ustaštvom. U post-ratovskoj svesti, ustaša je hrvatska reč i samo Hrvat može biti ustaša. Problem sa tom konstrukcijom je što ona ne odgovara etimološkim i istorijskim činjenicama. Ustaša je reč koja dolazi od glagola “ustati”, i sinonim je za reč “ustanik”. Šta više, ustanik bi mogla da bude novija reč, budući da je navodno još Vuk Karadžić srpske ustanike s početka XIX stoleća nazivao i ustašama. Nema nikakve sumnje da je to bila glavna reč koja se odnosila na srpske ustanike u Bosni i Hercegovini tokom pobune protiv Osmanlijskog carstva 1875-78. godine. Niti su oni sebe zvali ustanicima, niti su ih Srbi iz okolnih zemalja tako zvali. Oni su bili ustaše koje su dizale “ustaške barjake“. Istovremeno s tim, Valtazar Bogišić (srpski istoričar prava, ministar pravde Crne Gore, član Ujedinjene omladine srpske) napisao je “Nacrt zakona za hercegovačke ustaše” kojim je pokušao da predloži ustrojstvo tog po svemu revolucionarnog antiosmanlijskog pokreta Srba preko Drine. Bio je to svojevrsni ustav ondašnjih srpskih “ustaša” u Hercegovini. Tu se priča ne završava. Nevesinjski ustanak izazvao je ratove Srbije i Crne Gore sa Turskom. Tokom tih ratova, istoričar Miloš Milojević osniva dobrovoljačke jedinice koje nose čudesne nazive. Čudesne iz ove perspektive. Naime, u pitanju su Moravsko-dobričko-dobrovoljački ustaški kor, Dobrovoljačko-ustaški raško-ibarski kor i Deževsko-ibarsko-ustaški kor. Ove paravojne formacije oslobodile su čak četiri stotine srpskih sela tih godina, i navodno se nikada nisu povukli sa bojišta. E sad, možda je “ustaša” i hrvatska reč, možda je istinski srpsko-hrvatska, kao i mnoge druge, ali prvo pouzdano korišćenje te reči u Hrvata odigralo se 1929. godine formiranjem organizacije “Ustaša – Hrvatski revolucionarni pokret”. “Ljetopis porodice Lučića i Parohije sutorinske od 1680. do 1930. godine” (Zavičajni muzej Herceg-Novi, 2000.), čiji je autor prota Špiro Lučić, a koji, među ostalim, govori o crnogorskim i srpskim ustašama iz Hercegovačkog ustanka koji su mnogo desetljeća kasnije, 1940. godine, tražili penzije od kraljevske vlade u Beogradu. Navodeći da su u tom trenutku na životu bili još samo dvojica ustaša, Vuko L. Jančić i Risto J. Ivetić, prota Lučić bilježi: “I danas oba živa stara ustaše od ratnog Ministarstva iz Beograda uživaju dobrovoljačko pravo iz god. 1875. - 1878. mjesečno 500 dinara još od 1935. godine.” Na Kojinu grobu crno na bijelo stoji, velikim štampanim ćiriličnim slovima: “Ovđe počiva Kojo Oborina“. Ispod toga je navedena godina Kojina rođenja (1852.), dok godina smrti nije uklesana. Umjesto toga, u donjem redu epitafa piše “Ustaša 1875. - 1878.”, a u najdonjem redu dodano je: “Spomenik podiže sebi”. Kojo je, prema tome, ustaševao nekoliko godina sredinom druge polovine 19. stoljeća.
Ustaški logor za djecuUbrzo nakon uspostave NDH i donošenja rasnih zakona krenulo se s konkretnijim mjerema u cilju ostvarivanje ustaške ideologije istrebljenja Srba, Roma, Židova i političkih neprijatelja režima. Masovni ustaški pokolji srpskog stanovništva Korduna i Bosanske Krajine najteže su pogađali najmlađe stanovnike tih područja, bilo da su bili direktno ubijeni ili lišeni roditeljske skrbi što je u siromašnim krajevima zahvaćenim ratom značilo povećani rizik smrtnosti, bilo zbog gladi, bolesti ili nekog drugog uzroka.
Ustaše su u nastojanju “zbrinjavanja” ove ratni siročadi priskočili svojoj verziji nacističke politike Lebensborna ili Hitlerjugenda, proizvodnje nove politički i rasno pogodne generacije. Velik broj ratne siročadi smješten je u “dječje domove” odnosne sabirne logore u kojima su kontrolu nad njima preuzimale, uz ustaški represivni aparat, strukture katoličke crkve. Cilj ovoga bio je odgoj djece, čiji su roditelji uglavnom bili žrtve fašističkog terora ili antifašistički borci, u fašističkom duhu.
Nakon formiranja ustaškog logora za odrasle u Jastrebarskom i Slavetiću, 12. jula 1942. u Jaski je osnovan i ustaški logor za djecu od šest mjeseci do 14 godina starosti. Većina djece logoraša bila su smještena u prostorijama dvorca Erdody i barakama koje je talijanski okupator 1941. izgradio za smještaj vojnih konja. Uvjeti u kojima su djeca boravila bili su katastrofalni, a mnoge časne sestre zadužene kao čuvarice logora isticale su se u zlostavljačkim postupcima. Bivši logoraš Mihajlo Veljić prisjeća se: “Časne su se sestre držale loše, iako ne mogu reći da su ubijale djecu, ali su ih maltretirale i tukle… Smrtnost je bila velika, pa je svakodnevno dolazio mjesni grobar i dječja tijela pokapao na livadi, na kojoj su se pokapali Židovi i neki žandari, jer po tadašnjim zakonima pravoslavna djeca nisu mogla biti pokopana na mjesnom groblju.”
Glavna upravnica logora, časna sestra Barta Pulherija, inače svastika ustaškog doglavnika Mile Budaka, nakon rata proglašena je za ratnog zločinca. Logorašica Zorka Delić-Skiba prisjeća se kako je Budakova svastika “govorila da smo banditska djeca i da nas treba pobiti. Ništa bolje nisu bile časne sestre Bernadeta i Gracioza. Dječji logor Jastrebarsko bio je pod nadzorom Andrije Artukovića, koji je bio ministar unutrašnjih poslova NDH i često je dolazio u logor, kao i nadbiskup Alojzije Stepinac.” U logoru je prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske bilo zatočeno 3.336 djece, uglavnom porijeklom sa područja Kozare i Korduna. Prema istim podacima, u logoru je do kraja oktobra 1942. umrlo najmanje 449 djece.
Zapis Nikole Vidovića o oslobođenju logora Jastrebarsko u knjizi Četvrta kordunaška brigada u borbama za oslobođenje Bihaća: U memljivim zidinama starog dvorca nalazilo se 727 dječaka i djevojčica, uglavnom predškolskog uzrasta. Njih su "prevaspitavale" časne sestre. Naravno, to prevaspitavanje bilo je u ustaškom duhu. Htjele su u neku ruku da stvore nove "janjičare". Sirota djeca su na kapama ili reverima nosila slovo "U", Živjela su pod nevjerovatno teškim okolnostima. Zbog gladi, bolesti i načina "vaspitanja" dnevno je umiralo po nekoliko dječaka i djevojčica. Čim su ti mali izmučeni sužnji ustaške samovlasti čuli pucnjavu i vidjeli partizane, neizmjerna radost ispunila ih je nadom da će biti oslobođeni. Kasnije smo doznali od njih kako su se usplahirili svi podjednako od straha zbog pucnjave i zbog uzbuđenja da bi ih neko mogao osloboditi. Ganuli su nas povici i čežnjivi pogledi djece načičkane iza rešetaka zaključanog logora. Partizani su brzo otvorili vrata i djeca su jurnula na sunce. Od radosti su skakala i vješala se o vratove boraca, svojih oslobodilaca. Opšta vreva i graja potrajala je nekoliko časaka. Nekoliko najiscrpljenijih onesvjestilo se na dnevnom svjetlu i suncu... Neki borci 4. kordunaške brigade pronašli su među zarobljenom djecom svoju, neko sina ili kćer, ili djecu svojih rođaka ili komšija. To oduševljenje oslobođenih malih logoraša vrlo je teško opisati...
Evo kako je stvarana hrvatska državaZašto smo ratovali 90-ih?Domagoj Margetić - HRT 1 - Kako je uništena JugoslavijaPromocija knjige Domagoja MargeticaEvo kako je opljačkana Hrvatska׃ Informacije koje vam mediji i političari nikada neće otkriti.Balkanska veza - Organizovani kriminal |
Index |