Krovat Kan i Horvati

Monogram kana Kuvrata neki su pročitali kao
''to Horvat thepatrciium'', (Chouvr(a)Toupatr(i)k(iou))

Kubrat (također Kurt, Kovrat, Kobrat, Kuvrat, Korbat, Qobrat, Khudbard, Kuvarog, Krovat, Kurbat...) (Greek: Κοβρāτος, Kούβρατος; Bulgarian: Кубрат) was the "ruler of the Onoğundur–Bulgars", credited with establishing the confederation of Old Great Bulgaria in ca. 632.

In the Nominalia of the Bulgarian khans Kubrat is mentioned as Kurt (Коуртъ), being a member of the Dulo clan and reigning for 60 years having succeeded Gostun of the Ermi clan.

The Bulgars, a Turkic nomadic people, originated in the 5th-century Hunnic confederation and considered Attila their first ruler. Upon Attila's death, the tribes that later formed the Bulgars had retreated east into the Black Sea-Caspian Steppe. The western Bulgar tribes joined the Avar Khaganate, while the eastern Bulgars came under the Western Turkic Khaganate by the end of the 6th century.

Theophanes the Confessor called him "king of the Onogundur Huns". Patriarch Nikephoros I (758–828) called Kubrat "lord of the Onuğundur" and "ruler of the Onuğundur–Bulğars". John of Nikiu (fl. 696) called him "chief of the Huns". D. Hupchick identified Kubrat as "Onogur", P. Golden as "Oğuro-Bulğar", H. J. Kim as "Bulgar Hunnic/Hunnic Bulgar". According to H. J. Kim the Onogundur/Onogur were evidently part of the Bulgar confederation.


Goti i Huni

Jordanes, "De origine actibusque Getarum" (O podrijetlu i djelima Gota) - Stepe srednje azije, Stepski ratnici (Huns)

"Ta rasa strašnija i od samog straha, raspalila se protiv Gota. Iz starih tradicija možemo naučiti da je njihovo podrijeklo ovako, Filimer kralj Gota, sin Gadarika Velikog koji je bio peti po redu u nasljednom nizu za vladara Geta, nakon njihovog odlaska s otoka Scandza (Skanca) i koji je sa svojim plemenom ušao u zemlju Skitiju, našao je među svojim ljudima neke vještice koje je u svom jeziku nazvao haliu-runa, sumljao je u te žene i protjerao ih je iz svoje rase i prisilio ih je da lutaju u samoći daleko od njegove vojske. Tamo su se nečisti duhovi koji su spazili te žene dok su lutale po pustoši združili s njima i začeli tu divlju rasu. Ona je isprva prebivala u močvarama bili su isprva zaostalo prljavo i slabašno pleme, i nisu imali jezika osim onog koji je jedva nalikovao ljudskom govoru. Takvo je bilo podrijeklo rase koja je došla u zemlju Gota."

Hunnic language

Contemporary observers of the European Huns, such as Priscus and the 6th century historian Jordanes, preserved three words of the language of the Huns:

In the villages we were supplied with food – millet instead of corn – and medos as the natives call it. The attendants who followed us received millet and a drink of barley, which the barbarians call kamos. When the Huns had mourned him [Attila] with such lamentations, a strava, as they call it, was celebrated over his tomb with great revelling.

The words medos, a beverage akin to mead, kamos, a barley drink, and strava, a funeral feast, are of Slavic origin.



The Bulgars were Turkic semi-nomadic warrior tribes that flourished in the Pontic–Caspian steppe and the Volga region during the 7th century. They became known as nomadic equestrians in the Volga-Ural region, but some researchers say that their ehtnic roots can be traced to Central Asia. During their westward migration across the Eurasian steppe, the Bulgar tribes absorbed other ethnic groups and cultural influences in a process of ethnogenesis , including Hunnic and Indo-European peoples. Modern genetic research on Central Asian Turkic people and ethnic groups related to the Bulgars points to an affiliation with Western Eurasian populations. The Bulgars spoke a Turkic language, i.e. Bulgar language of Oghuric branch. They preserved the military titles, organization and customs of Eurasian steppes, as well as pagan shamanism and belief in the sky deity Tangra.

The Bulgars became semi-sedentary during the 7th century in the Pontic-Caspian steppe, establishing the polity of Old Great Bulgaria c. 635, which was absorbed by the Khazar Empire in 668 AD.

In c. 679, Khan Asparukh conquered Scythia Minor, opening access to Moesia, and established the First Bulgarian Empire, where the Bulgars became a political and military elite. They merged subsequently with established Byzantine populations, as well as with previously settled Slavic tribes, and were eventually Slavicized, thus forming the ancestors of modern Bulgarians.

The remaining Pontic Bulgars migrated in the 7th century to the Volga River, where they founded the Volga Bulgaria; they preserved their identity well into the 13th century. The Volga Tatars and Chuvash people claim to have originated from the Volga Bulgars.

The origin of the early Bulgars is still unclear. Their homeland is believed to be situated in Kazakhstan and the North Caucasian steppes. Interaction with the Hunnic tribes, causing the migration, may have occurred there, but the Pontic–Caspian steppe seems a more likely location.

Around 463 AD, the Akatziroi and other tribes that had been part of the Hunnic union were attacked by the Šarağurs, one of the first Oğuric Turkic tribes that entered the Ponto-Caspian steppes as the result of migrations set off in Inner Asia. According to Priscus, in 463 the representatives of Šarağur (Oghur. sara, "White Oghurs"), Oğur and Onoğur came to the Emperor in Constantinople, and explained they had been driven out of their homeland by the Sabirs, who had been attacked by the Avars. This tangle of events indicates that the Oğuric tribes are related to the Ting-ling and Tiele people. It seems that Kutrigurs and Unigurs arrived with the initial waves of Oğuric peoples entering the Pontic steppes. The Bulgars were not mentioned in 463.

The first clear mention and evidence of the Bulgars was in 480, when they served as the allies of the Byzantine Emperor Zeno (474–491) against the Ostrogoths. Anachronistic references about them can also be found in the 7th-century geography work Ashkharatsuyts by Anania Shirakatsi, where the Kup'i Bulgar, Duč'i Bulkar, Olxontor Błkar and immigrant Č'dar Bulkar tribes are mentioned as being in the North Caucasian-Kuban steppes.

According to D. Dimitrov, the 5th-century History of Armenia by Movses Khorenatsi speaks about two migrations of the Bulgars, from Caucasus to Armenia. Both migrations are dated to the second half of the 4th century AD. The "disturbances" which caused them are believed to be the expansion of the Huns in the East-European steppes.

The account by Paul the Deacon in his History of the Lombards (8th century) says that at the beginning of the 5th century in the North-Western slopes of the Carpathians the Vulgares killed the Lombard king Agelmund. Scholars attribute this account to the Huns, Avars or some Bulgar groups were probably carried away by the Huns to the Central Europe. The Lombards, led by their new king Laimicho, rose up and defeated the Bulgars with great slaughter, gaining great booty and confidence as they "became bolder in undertaking the toils of war." The defeated Bulgars then became subjects of the Lombards and later migrated in Italy with their king Alboin. When the army of Ostrogoth chieftain Theodoric Strabo grew to 30,000-men strong, it was felt as a menace to Byzantine Emperor Zeno, who somehow managed to convince the Bulgars to attack the Thracian Goths. The Bulgars were eventually defeated by Strabo in 480/481. In 486 and 488 they fought against the Goths again, first as allies of the Byzantium, according to Magnus Felix Ennodius, and later as allies of the Gepids, according to Paul the Deacon. However, when Theoderic the Great with Ostrogoths parted for Italy in 489, the Illyricum and Thrace were open for Bulgar raids.

In 493, according to Marcellinus Comes, they defeated and killed magister militum Julian. In 499, crossed Danube and reached Thrace where on the banks of the river Tzurta (considered a tributary of Maritsa) defeated 15,000 men strong Roman army led by magister militum Aristus. In 502, Bulgars again devastated Thrace as reportedly there were no Roman soldiers to oppose them. In 528–529 again invaded the region and defeated Roman generals Justin and Baduarius. However, Gothic general, Mundus, offered allegiance to the Emperor Justinian I (527–565) in 530, and managed to kill 5,000 Bulgars plundering Thrace.

Ennodius, Jordanes and Procopius identified the Bulgars with the Huns in a 6th-century literary topos, in which Ennodius referred to a captured Bulgar horse as "equum Huniscum". In 505, the alleged 10,000 Hun horsemen in the Sabinian army, which was defeated by the Ostrogoths, are believed to be the Bulgars. In 515, Bulgar mercenaries were listed along with others from the Goths, Scythians and Hunnic tribes as part of the Vitalian army. In 539, two Hunnic "kinglets" defeated two Roman generals during the raid into Scythia Minor and Moesia. A Roman army led by magister militum Ascum and Constantiolus intercepted and defeated them in Thrace, however, another raiding party ambushed and captured two Roman generals. In 539 and 540, Procopius reported a powerful Hunnic army crossed the Danube, devastated Illyricum and reached up to the Anastasian Wall. Such large distances covered in short time indicate they were horsemen.

Jordanes described, in his work Getica (551), the Pontic steppe beyond the Acatziri, above the Pontic Sea, as the habitat of the Bulgari, "whom the evils of our sins have made famous". In this region, the Hunni divided into two tribes: the Altziagiri (who trade and live next to Cherson) and Saviri, while the Hunuguri (believed to be the Onoğurs) were notable for the marten skin trade. In the Middle Ages, marten skin was used as a substitute for minted money.

The Syriac translation of Pseudo-Zacharias Rhetor's Ecclesiastical History (c. 555) in Western Eurasia records:

"The land Bazgun... extends up to the Caspian Gates and to the sea, which are in the Hunnish lands. Beyond the gates live the Burgars (Bulgars), who have their language, and are people pagan and barbarian. They have towns. And the Alans - they have five towns... Avnagur (Aunagur, considered Onoğurs) are people, who live in tents".

Then he records 13 tribes, the wngwr (Onogur), wgr (Oğur), sbr (Sabir), bwrgr (Burğa, i.e. Bulgar), kwrtrgr (Kutriğurs), br (probably Vars, also known as the Avars), ksr (Kasr; possibly Akatziri), srwrgwr (Saragur), dyrmr (unknown), b'grsyq (Bagrasir, i.e. Barsil), kwls (unknown), bdl (probably Abdali), and ftlyt (Hephthalite). . They are described in typical phrases reserved for nomads in the ethnographic literature of the period, as people who "live in tents, earn their living on the meat of livestock and fish, of wild animals and by their weapons (plunder)".

Agathias (c. 579–582) wrote:

...all of them are called in general Scythians and Huns in particular according to their nation. Thus, some are Koutrigours or Outigours and yet others are Oultizurs and Bourougounds... the Oultizurs and Bourougounds were known up to the time of the Emperor Leo (457–474) and the Romans of that time and appeared to have been strong. We, however, in this day, neither know them, nor, I think, will we. Perhaps, they have perished or perhaps they have moved off to very far place.

According to D. Dimitrov, scholars partially managed to identify and locate the Bulgar groups mentioned in the Armenian Ashkharatsuyts. The Olxontor Błkar is one of the variations used for the Onoğurs Bulgars, while others could be related to the ancient river names, such as the Kup'i Bulgar and the Kuban (Kuphis). The Duč'i could read Kuchi Bulkar and as such could be related to the Dnieper (Kocho). However, the Č'dar Bulkar location is unclear. Dimitrov theorized that the differences in the Bulgar ethnonym could be due to the dialect differentiations in their language.

By the middle of the 6th century, the Bulgars momentarily fade from the sources and the Kutrigurs and Utigurs come to the front. Between 548 and 576, mostly due to Justinian I (527–565), through diplomatic persuasion and bribery the Kutrigurs and Utigurs were drawn into mutual warfare, decimating one another. In the end, the Kutrigurs were overwhelmed by the Avars, while the Utigurs came under the rule of the Western Turks.

The Oğurs and Onoğurs, in the 6th- and 7th-century sources, were mentioned mostly in connection with the Avar and Turk conquest of Western Eurasia. From the 8th century, the Byzantine sources often mention the Onoğurs in close connection with the Bulgars. Agathon (early 8th century) wrote about the nation of Onoğurs Bulğars. Nikephoros I (early 9th century) noted that Kubrat was the lord of the Onoğundurs; his contemporary Theophanes referred to them as Onoğundur–Bulğars. Constantine VII (mid-10th century) remarked that the Bulğars formerly called themselves Onoğundurs. This association was previously mirrored in Armenian sources, such as the Ashkharatsuyts, which refers to the Olxontor Błkar, and the 5th century History by Movses Khorenatsi, which includes an additional comment from a 9th-century writer about the colony of the Vłĕndur Bułkar. Marquart and Golden connected these forms with the Iġndr (*Uluġundur) of Ibn al-Kalbi (c. 820), the Vnndur (*Wunundur) of Hudud al-'Alam (982), the Wlndr (*Wulundur) of Al-Masudi (10th century) and Hungarian name for Belgrad Nándor Fejérvár, the nndr (*Nandur) of Gardīzī (11th century) and *Wununtur in the letter by the Khazar King Joseph. All the forms show the phonetic changes typical of later Oğuric (prothetic v-).

Scholars consider it unclear how this union came about, viewing it as a long process in which a number of different groups were merged. During that time, the Bulgars may have represented a large confederation including the remnants of Onoğurs, Utigurs and Kutrigurs among others.

Kubrat organised the Onogurs under his Empire of Old Great Bulgaria in the Mid 7th century. From the 8th century, the Byzantine sources often mention the Onoghurs in close connection with the Bulgars. Agathon (early 8th century) wrote about the nation of Onoghur Bulgars. Nikephoros I (early 9th century) noted that Kubrat was the lord of the Onoghundurs; his contemporary Theophanes referred to them as Onoghundur–Bulgars. Kubrat successfully revolted against the Avars and founded the Old Great Bulgaria (Magna Bulgaria), also known as Onoghundur–Bulgars state, or Patria Onoguria in the Ravenna Cosmography. Constantine VII (mid-10th century) remarked that the Bulgars formerly called themselves Onogundurs.

Odlomci iz djela „Dolazak Hrvata“ Luje Margetića:

Prema vijesti koju bilježi Nicefor »Kuvrat (Κουβρατος), nećak Organa, vladar Unogundura ustao je protiv avarskog kagana i iz svoje zemlje sramotno potjerao kaganove vojne jedinice«. Taj podvig protobugarskog vladara kojeg Teofan zove Krovatom (Κροβατος), a Anastazije prevodi s Crobatus, najvjerojatnije se može vremenski locirati u tridesete godine sedmog stoljeća, dakle u vrijeme kada je nakon smrti kagana prethodne dinastije u avarskoj državi došlo do žestokih obračuna između Avara i Bugara. Krovat-Kuvratovu državu prostorno najvjerojatnije treba tražiti od Dona na istoku do područja zapadno od Buga.

Ako je Krovat-Kuvrat srušio tridesetih godina sedmog stoljeća dotad vladajuću dinastiju u kaganatu, onda se nameće ideja da su Hrovati (kako ih nazivaju najstariji izvori, uključujući i DAI) zapravo »krovatovci«, tj. čete neprijateljski nastrojene prema vladajućoj avarskoj dinastiji, koje su pod utjecajem i po nalogu protobugarskog vladara Krovat-Kuvrata proširile njegov utjecaj nad cijelim avarskim kaganatom. Prije svega, da vidimo kako su vrela zabilježila ime spomenutoga protobugarskog vladara. Teofan ga naziva Krovat (Kpoβατός), Anastazije u svom latinskom prijevodu Teofana Crobatus, a Nicefor Kuvrat (Κουβρατος), odnosno Kovrat (Κοβρατος).

Monogram prstena nađenog kod Malaje Pereščepine (koji se po svemu, čini se, odnosi na Kuvrata) Seibt je razriješio s Hobratos. U Armenskoj geografiji njegovo je ime zabilježeno kao Hubraat (na drugome mjestu kao Hubadra), a bugarska lista imena najstarijih vladara bilježi ga kao Kurt. Ivan iz Nikiu govori o Ketradesu, (ali se iz konteksa vidi da je riječ o našem Kuvratu). Taj Krovat-Kuvrat imenom doista uvelike podsjeća na Hrovati (Χρωβατον), tj. na ime naroda Hrvata i na Hrovata, jednoga od hrvatskih vođa.

Nicefor piše o Krovatu na dva mjesta. On najprije izvještava daje »Kuvrat, nećak Organa, vladar Unogundura, ustao protiv avarskog kagana i vojne jedinice, koje je imao uza sebe, sramotno potjerao iz svoje zemlje. On je odaslao Herakliju poslanstvo i sklopio mir s njime, koji je poštivao do kraja njihova života, a (Heraklije) mu je poslao darove i dodijelio mu čast patricija«.

Ostaje još pitanje jesu li ti Hrvati-graničari govorili nekim turskim jezikom, npr. bugarskim, ili slavenskim. Mislimo da na to pitanje može odgovoriti Pritsakova raščlamba protobugarske riječi saqlaw>sqlaw (plural sqlaw-iri), tj. Slaven, Slaveni u smislu graničara. Pritsak interpretira vijesti Ibn Khurda dheba da se Kuvrata nazivalo i »vladarom Slavena«, tj. vladarom graničara, i dodaje da su i u kazarskoj državi postojali Slaveni-graničari. Prema tome, graničari koji su se u doba Kuvrata-Krovata smjestili na nekim osjetljivijim rubnim područjima avarske države i koji su se u čast svojega vladara nazvali Krovati-Hrvati, govorili su još u Kuvratovoj državi slavenski. Dakle, priča narodne tradicije zabilježena u glavi 30. DAI o dolasku Hrvata koji u Dalmaciji pobjeđuju Avare ne samo daje pogrešna s obzirom na »pradomovinu«, već i s obzirom na mjesto pobjede nad Avarima. Nezamislivo je da bi Hrvati u vrijeme Bajanove dinastije mačem u ruci prokrčili put kroz avarsku državu i Dalmaciju i tamo vodili sudbonosne borbe s Avarima koji nisu u to doba naselili čak ni područje između Save i Drave.

Graničari u području današnje Poljske i današnje Like-Dalmacije u Hrvatskoj, a možda i u Karantaniji kao dio vladajućeg sloja nad podređenim stanovništvom, nazva i su se također »Krobatovci« (Hrvati).

Međutim, ubrzo nakon Kubratove smrti Velika Bugarska priznaje vlast Kazara, a u avarsku državu slijeva se veliki broj došljaka s istoka, koji se naseljavaju u središtu države, gdje se zbog toga gubi ime »Krobatovci« za vladajući sloj. Taj novi istočnjački sloj naseljava i šire područje oko središta. I u tom širem graničarskom području pronađeni su arheološki nalazi koji nedvojbeno upućuju na njih. No, takvih arheoloških nalaza nema upravo ondje gdje su se bili ranije naselili Krobatovci (Hrvati)-graničari. Na graničarskim područjima, pošteđenima od naseljavanja novoga istočnjačkog sloja, uspjelo se zbog toga sačuvati ime Hrvat, koje je u Dalmaciji postalo jednim od elemenata etnogeneze hrvatskog naroda tijekom IX. stoljeća.


Kubrati - Hrvati

Bulgarians in Pannonia

Petoro braće

Kubrati (Krubati, Hr(u)bati, Hrvati) su dobili ime po čuvenom bugarskom kanu Kubratu (grč. Huvrat, Hrvat) - osnivaču i vladaru Stare Bugarske u zemlji bivše Skitije, sjeverno od Crnog mora, i ujedinitelju svih Bugara na tom području.

Švear na kraju... izlaganja ističe, mora se zaključiti da su Porfirofenitovi Hrvati (Chrobati) bili Bugari. Poslije Šveara, i Hovort je 1882. godine pisao, za (vrijeme) cara Heraklija nisu došli Hrvati, nego Bugari koji su nosili ime po knezu Kubratu.

Slično mišljenje navodi i povjesničar Lujo Margetić, kada kaže sljedeće: Ako je Krovat/Kuvrat srušio tridesetih godina sedmog stoljeća dotad vladajuću dinastiju u (avarskom) kaganatu, onda se nameće ideja da su (Porfirogenitovi) Hrovati (...) zapravo "krovatovci" (Kubrati).

I povjesničar Neven Budak svjestan je jasne veze s Bugarima, iako samo kaže da su Hrvati i Bugari imali "ista predanja", navodno, te ne dolazi do istog zaključka:

Hrvatske i bugarske predaje o podrijetlu sadrže petoro braće; jedan od braće se pritom nalazi u središtu; u bugarskoj predaji je to Kuvratov... sin, Bajan...

I Klaić navodi jednog sina bugarskog kana Kubrata kao prvog vladara "panonskih Hrvata".

Istog čovjeka Rački je nazvao „slavenskim knezom“, dok Ferdo Šišić kaže da su Hrvati bili manjinski vladajući sloj nad Slavenima, kojima je nametnuo svoje ime; zapravo bugarski Kubrati su bili ti koji su kao manjinski ratnički sloj dali svoje ime dijelu Slavena, od čega je nastalo "Hrvati".

Sa tim se slaže i povjesničar Ivan Švear. Mada nije bio uvijek jasan po tom pitanju, na jednom mjestu je napisao da su Hrvati i bugarski Kubrati isto. Naime, on je Bugare zvao i imenom Gepidi i imenom Geti, kada je pisao kako je "Na ovaj način Bulgaria, ona najglasovitija krajina i najjača kraljevina Gepidah ili Getah (...)", a onda u nastavku kaže da se u doba bizantiskog cara Iraklija (u 7. vijeku) "Hubrat, gepidski (bugarski) vojvoda, od avarskog vojvode Bajana udružio (...) i Dalmaciu od Avarah osvojio. Od njih (dakle, od Hubratovih Gepida/Bugara) izvode se Porfirogenitovi Hrobati (...) koje mi zovemo Horvati".

Znači, bugarski Kubrati su ti koji su istjerali Avare, i oni su Porfirogenitovi "Hrvati". U nastavku isti autor kaže:

(Porfirogenit) ovdje ne spominje Bugare. Zašto? Jerbo je znao dobro iz drugih gerčkih pisacah da su Horvati s tim Bugari jedan narod bili, zato je sve imenovao Horvatima. Dakle Bugari, u vreme Heraklija cesara, Horvati (su se) zvali...

Opis (Bijelih) Hrvata uklapa se u opis bugarskih Kubrata:

Hrvati (Porfirogent) Kubrati (Bugari)
Dolaze sredinom 7. vijeka Dolaze sredinom 7. vijeka
Pokršteni su u 7. vijeku Pokršteni su u 7. vijeku
Pozvao ih car Iraklije Pozvao ih car Iraklije
Protjerali su Avare Protjerali su Avare
Legenda o petorici braće Kubrat je imao petoricu sinova
Rodonačelnik je Hrvat Rodonačelnik je Kubrat

Dakle, iz gornje tablice jasno se vidi da su Hrvati u stvari Kubrati. Jer sudeći po dostupnim izvorima, Kubrat je vladao sredinom sedmoga vijeka, i od njegovog vremena Bugari počinju polako da naseljavaju Balkan, što znači da se kronologija u potpunosti podudara. Zatim, bizantiske kronike navode podatak da je kan Kubrat prvi kan Bugara koji je prešao na kršćanstvo, iako se to nije značajnije odrazilo na sve Bugare, sve do vremena cara Borisa-Mihajla, nešto slično kao i u slučaju većine slavenskih naroda. A ove Bugare (Kubrate), koje je pokrstio bizantiski car Iraklije, pozvao je u pomoć protiv Avara. Kan Kubrat je poznat kao protjerivač Avara iz svoje zemlje.

Znači, Kubrati su protjerali Avare kako to navodi i spominjani hrvatski povjesničar, citirajući Nićifora:

Kuvrat (ili Kubrat), nećak Organa, vladar Unogundura (Bugara), ustao je protiv avarskog kagana i iz svoje zemlje sramotno protjerao kaganove vojne jedinice.

Pored ovoga, ako je naziv "Hrvati" nastao od naziva tih bugarskih Kubrata, onda bi to značilo da je bugarskog (tj. turskog) porjekla, u svakom slučaju, neslovenskog.

Zaključak glasi da su Porfirogenitovi "Hrvati" (Krobati, lat. Chrobati) u stvari bili bugarski Kubrati. Dio Kubrata je otišao na zapad, te se tamo stopio sa većinskim slavenskim življem, i od njih je ostalo samo ime - isto kao što je od tursko-mongolskih Bugara na prostoru današnje Bugarske ostalo samo ime, stopivši se sa Slavenima. Zato je dio Slavena otada nazivan "Hrvati".

Ime "Kubrati/Huvrati" je tako ostao na jednom dijelu Slavena i jednoj oblasti na Balkanu, te su oni nazivani Hrvati, a oblast - Hrvatska. Sam naziv je prestao da bude zaseban etnonim, tj. prestao je da se odnosi na Bugare, već se odnosio, samo na dio Slavena i geografski prostor u kojem su živjeli.

Kubrati su se raširili po Balkanu, dio njih doselio se na istočni Balkan (današnja Bugarska), drugi u Panoniju, pa u Dalmaciju i na kraju u Makedoniju, treći na zapadni Balkana, pa u Italiju, a četvrti je ostao u Skitiji, pa se naselio oko rijeke Volge.


Deset strijela

Bulgar warrior

Ime Bugara (Oguri) kao nacionalno ime, ne spominje se sve do druge polovice 5. stoljeća, a odnosi se za jednu zajednicu sjeverno od Crnog mora koje je bizantski car Zenon upotrijebio 482. u borbi protiv Istočnih Gota. Naziv Oguri u značenju ('ogur' =pleme), javlja se i u nazivima Hun Ogur (hunsko pleme ili pleme Huna) od čega dolazi i riječ Hungarija i gubitkom glasa 'h' , Ugarska, odnosno Ugri (Mađari). Onoguri, preci današnjih Bugara svoje ime nose u korijenu On Ogur (deset strijela ili 10 plemena; strijela je simbol plemena), i bili su savez od deset plemena u kojima su Huni činili većinu. Ovi Onoguri kasnije (679-681) zauzet će Dobrudžu i uspostaviti bugarsku državu od južne Besarabije uz Dunav do Loma.

Hunska plemena Onoguri nazivana su i Hun Ogur, naziv će se vremenom pretvoriti u Hungarija, njemački (Ungarn), rumunjski (Ungur) i slično. Ovo bi moglo upućivati na to da su neka od onogurskih plemena osim u stvaranju današnjih Bugara, učestvovali i u izgradnji mađarskog naroda.


The Onoğurs or Oğurs (Όνόγουροι, Οὒρωγοι; Onογurs, Ογurs; "ten tribes", "tribes"), were Turkic nomadic equestrians who flourished in the Pontic-Caspian steppe and the Volga region between 5th and 7th century, and spoke Oğhuric language.

The name Onoğur is most often derived as On-Oğur "ten Oğurs (tribes)". Modern scholars consider Turkic tribal terms oğuz and oğur to be derived from Turkic *og/uq, meaning "kinship or being akin to". The terms initially were not the same, as oq/ogsiz meant "arrow", while oğul meant "offspring, child, son", oğuš/uğuš was "tribe, clan", and the verb oğša-/oqša meant "to be like, resemble".


Turska teorija o podrijetlu Hrvata

Turska teorija o podrijetlu Hrvata je teorija o podrijetlu Hrvata, koja daje tezu po kojoj su Hrvati prvotno bili tursko pleme Ogura, koje se tijekom povijesti slaviziralo. Teoriju je razvio turski akademik Osman Karatay 2000-ih, a teoriju je predložio u svom djelu „U potrazi za izgubljenim plemenom: Podrijetlo i nastanak hrvatske nacije”.

Očita veza Hrvata Porfirogenita sa bugarskim (turskim) plemenom Kubrati natjerala je turskog naučnika da tvrdi da su Hrvati izvorno bili tursko pleme, koje se po dolasku na Balkan izmješalo sa Slovenima. On ih takođe naziva Kubratima, ali i imenom koje koristi Nestor za dio turskih plemena ondašnje Skitije - „Bijeli Oguri“. Istina je da su Porfirogenitovi "Hrvati" i Nestorovi (Bijeli) Hrvati, o kojima govori spomenuti autor, zaista i bili bugarski tj. turski Kubrati.

"Od ovih vojvodah Gepida (tj. Bugara) zvani su Hrovati Porfirogenita; ti Gepidi, zvani Hrovati, prevladali su i pod svoju vlast stavili Avare s drugimi Slavini u Ilirii, Panonii i Dalmacii; zato se po njima sve ove krajine i zovu Zemljom Horvatskom."

Ogursko pleme

"Ne treba nas iznenađivat", kaže Karatay, „uloga Turaka u formiranju hrvatskog naroda, jer tadašnja Europa, od Jadranskog mora do Volge, bila je puna Turaka, i oni su zaslužni za mnoge etničke procese u srednjovjekovnoj Europi. Najkraće rečeno - tursko pleme Oguri, koje su Avari sredinom 6. stoljeća istjerali s njihove postojbine na sjeveroistoku Crnog mora u Galiciju, došli su u Dalmaciju i odande, godine 620., istjerali Avare. Tamo su došli zajedno sa Slavenima koje su zatekli u Galiciji i, kako su bili malobrojni, Oguri su i sami bili "oposlavenjeni". Država koju su u Dalmaciji osnovali, i nazvali hrvatskim imenom, bila je začetak hrvatske države i, kasnije, hrvatskog naroda”, sažima svoju teoriju Karatay.

Ili, šire rečeno: ogursko je pleme često u historiografiji bilo povezivano i zamjenjivano s Bugarima, pa se to i danas, u cijelom svijetu, čini. Karatay to smatra pogrešnim, Bugare uopće ne smatra turskim plemenom. Povjesničari Ogure dijele na Bijele i Crne Ogure: Bijeli su živjeli na sjeveroistoku Kaspijskog mora. Ključnim trenutkom u njihovoj povijesti smatra trenutak kad su, nakon dolaska Avara, odjednom nestali s povijesne scene, sredinom 6. stoljeća. Kamo su nestali pred Avarima? Kamo su nestala druga plemena koja su živjela na tom prostoru znamo, no Bijelim Ogurima - brojnim, utjecajnim i moćnim u to vrijeme - gubi se svaki trag. Kako već znamo, Karatay ih nalazi u Galiciji, gdje su stupili u već opisane odnose s ondje zatečenim Slavenima, organizirajući Slavene u borbi protiv Avara, ali i poprimajući neke njihove običaje. Zatim odlaze u Dalmaciju, gdje su sada oni, zajedno sa Slavenima, pobjednici nad Avarima.

Lingvistička analiza

Da su osnivači hrvatskog naroda i države turskog porijekla, dokazuje, po Karatayu, i lingvistička analiza. Pa iako se među stručnjacima općenito smatra da nije poznato porijeklo imena „Hrvat”, Karatay smatra da je ona turskog porijekla, i da se sastoji od dvije riječi: „Kur” i „Bat”, i istog je porijekla kao turska historijska imena Kur-Sad, Kur-Han, Kur-Tegin... Dapače, imena braće i sestara - Klukasa, Lobela, Kosenca, Muhla, Hrvata, te Tuge i Buge također su, prema Karatayu, turska.

Svaka druga interpretacija - slavenska, germanska, ilirska, iranska, latinska, grčka - nije pružila uvjerljiva objašnjenja, dok s interpretacijom tih imena kao turskih, dakle, Kźlźk, Alpel, Kšsenci, Mugel i Korvat te sestara Tugay i Buga, nema problema ni lingvistički ni, osobito, povijesno. I imena prvih hrvatskih vladara su turska: Porin ili Branos, na primjer, smatra Karatay. Turski element tada više nije bio brojan, Turci su bili asimilirani slavenskom većinom, koju su organizirali u borbi protiv Avara, a zatim su, kad je osnovana hrvatska država u Dalmaciji, postali njihovi građani, što je sasvim uobičajena pojava u povijesti.

Karatay smatra da ga u njegovim istraživanjima podupiru srednjovjekovni grčki, ruski i latinski izvori, a u popisu literature navedeno je stotinjak knjiga: od „De Administrando Imperio” Konstantina Porfirogeneta, Herodotovih spisa do povjesničarke Nade Klaić ili suvremenih hrvatskih znanstvenika: lingvista Alemka Gluhaka ili povjesničara Ive Goldsteina i Nevena Budaka. Ipak, Karatayevu teoriju nikako se ne može se promatrati kao službeno stajalište turske historiografije, pa je s tim vjerojatno u vezi i Karatayev odlazak iz Centra za euroazijska istraživanja.


„Prije nego što sam postavio svoju teoriju, proučio sam ostale: germansku, iransku, slavensku, avaro-bugarsku”, nastavlja Karatay. „Sve trpe od ozbiljnih slabosti”, kaže Karatay. Čak i „najjača” i, po njegovu mišljenju, najšire prihvaćena „iranska teorija” sasvim je slaba. Po njoj su Hrvati iransko pleme došlo s Kavkaza, sa sjevera Karpata i poslavenjeno tijekom migracija na sjeveroistok Balkana. „Ne postoji”, smatra Karatay, „nikakav trag da je pleme koje bi se moglo smatrati Hrvatima obitavalo na Kavkazu, osim nekih lingvističkih indikacija, što nije dovoljno.”

Slavenska je teorija, kaže, također vrlo slaba, utemeljena samo na tome da Hrvati danas govore slavenskim jezikom, dok srednjovjekovni izvori jasno pokazuju da su Hrvati bili drugačiji od ostalih Slavena, a to je krucijalno. Upravo zbog slabosti slavenske teorije proučavatelji se, po njegovu mišljenju, okreću drugim teorijama. No, sve se one zasnivaju na spekulacijama, dok u njegovoj teoriji nema uopće spekulacija. „Nisam tako slavan povjesničar da bih si mogao dopustiti spekulacije, moram biti oprezniji, osloniti se na provjerene izvore”, kaže Karatay, dok na pitanje što bi njegova teorija trebala značiti nama danas, objašnjava:

"Ne tvrdim, i nikada nisam tvrdio, da su Hrvati Turci, ali sam rekao da su Turci započeli proces formiranja hrvatskog naroda. Hrvati su i Slaveni, i Turci, i Nijemci, Iliri, Talijani... Ali, Turci su započeli proces formiraja hrvatskog etnosa. To je ključni moment. No, to su bila srednjovjekovna zbivanja, i ne vidim kakvog bi utjecaja trebala imati na današnjicu. Ne želim da moja istraživanja budu iskorištena u dnevno-političke svrhe."


Tanajske ploče

Tanajske ploče

Tanajske ploče U njima se spominju osobna imena Horoúathos, Horoáthos i Horóathos (Χορούαθ[ος], Χοροάθος, Χορόαθος)

Those names some scholars interpret as anthroponyms of the Croatian ethnonym Hrvat.

First who connected the tablets personal names with Croatian ethnonym was A. L. Pogodin in 1902, while first who considered such a thesis and Iranian origin was Konstantin Josef Jireček in 1911. Some scholars use this tablets only to explain the etymology, and not necessarily the ethnogenesis.

The secure connection of those three personal names with the Croatian ethnonym, or ethnic identity, is rather difficult without more evidence.


Ime Hrvat

  • Ime Hrvat spominje se u 10. stoljeću, u dokumentima splitskih crkvenih sabora i u De administrando imperio bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta.
  • Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (905. – 959) spomenuo je Hrvate u Panoniji u opisu vladavine svoga djeda Bazilija I. (Život Bazilijev c. 52 [288, 17-23]), ali samo kao jedan od slavenskih etnika, pored Srba, Zahumljana, Travunjana, Kanalićana, Dioklecijanaca i Neretljana, koji obitavaju u Panoniji i Dalmaciji – on za sve njih rabi arhaičan etnonim Skiti – ne pozabavivši se time kako i kada su onamo dospjeli.
  • Kronika kralja Alfreda Velikoga spominje neke Hrvate, koji bi imali biti negdje između Visle i Češke. Najvažniji je dokument, tzv. Praški dokument iz 1086, u kojem se spominju Hrvati (lat. Croati et alteri Croati) u sjevernoj Češkoj.
  • U kronici Povijest minulih ljeta, za koju se smatra da je dovršena u Kijevu najvjerojatnije 1113., spominju se i Bijeli Hrvati, ali samo na balkanskom prostoru.


Hrvat na jeziku slavena ne znači ništa


Vjekoslav Klaić

Dolazak Hrvata u Dalmaciju = Osvajanje "Obećane Zemlje" iz Starog zavjeta

Naručena i izmišljena povijest hrvata

Obećana Zemlja je naziv za zemlju koju je, prema biblijskom izvještaju, Bog izabrao za svoj narod (Izraelce)..


Chuvash people

Chuvash people

The Chuvash people (/tʃʊˈvɑːʃ/; Chuvash: чăваш, IPA: [t͡ɕəˈʋaʂ]; Russian: чуваши, pronounced [t͡ɕʊˈvaʂɨ]) are a Turkic ethnic group, native to an area stretching from the Volga Region to Siberia.

The Turkic ancestors of the Chuvash people are believed to have come from central Siberia, where they lived in the Irtysh basin (between the Tian Shan and Altay) from at least the end of the third millennium BC. In the beginning of the first century AD, the Bulgars started moving west through Zhetysu and the steppes of modern-day Kazakhstan, reaching the North Caucasus in 2nd–3rd centuries AD. There they established several states (Old Bulgaria on the Black Sea coast and the Suar Duchy in modern-day Dagestan.

Old Bulgaria broke up in the second half of the 7th century after a series of successful Khazar invasions. Some of its population fled north, to the Volga-Kama region, where they established Volga Bulgaria, which eventually became extremely wealthy: its capital being the 4th largest city in the world. Shortly after that, the Suvar Duchy was forced to become a vassal state of Khazaria. About half a century later, the Suvars took part in the Arab–Khazar wars of 732–737.

The Chuvash language is Turkic and is the only Oghur Turkic language that survives. The language has been influenced by Tatar, Russian, and Finno-Ugric languages. It has two to three dialects.

The Chuvash may be descended from the Volga Bulgars.

They have been subjected to much infusion and influence, not only from Russian and Turkic peoples, but also from neighboring Finnic tribes, with whom they were persistently and mistakenly identified for centuries, perhaps aided by the fact that the Chuvash language is a highly divergent form of Turkic, and was not easily recognized as such. Chuvash is classified, alongside the extinct Bulgar language, as the only remaining member of the Oghuric branch of the Turkic language family.


Physical anthropologists using the racial frameworks of the early 20th Century saw the Chuvash as a mixed Finno-Ugric and Turkic people.

Subclades of Y-DNA haplogroups R1 and N are most common among the Chuvash. According to Rootsi et al. 2004, Tambets et al. 2004 (79 samples), and Trofimova 2005 (43 samples) the following distribution of haplogroups is obtained:

  • I1: 7%
  • I2a2: 0–2%
  • I2a1: 0–2%
  • J1: 0–2%
  • J2a: 0–9%
  • J2b: 0–5%
  • Q: 0%
  • R1b: 2–4%
  • R1a: 28–32%
  • N1c1: 18–19%
  • N1c2: 9–10%
  • E-M78: 0–14%
  • C: 0–1%

Haplogroups Q and C are rare among Chuvashes. Chuvash carriers of Haplogroup R1a (19% in hundreds of samples) are Balto-Slavic Z282 subclade.

The MtDNA gene pool was found to be 89.1% Caucasoid, 9.1% Mongoloid and 1.8% unidentified.

According to autosomal analyses the present-day Chuvash speak a Turkic language but are genetically a mix of East-Asian and European elements. They are generally closer to Europeans with some genetic input from Siberia.

An autosomal analysis (2015) detected an indication of Oghur and possibly Bulgar ancestry in modern Chuvash. These Oghur and Bulgar tribes brought the Chuvash language with them. Another study found some Finno-Ugric component in Chuvash people.

Old Great Bulgaria

Old Great Bulgaria

Kubrat spent his early life at the Byzantine Empire imperial palace in Constantinople. As the 7th-century Byzantine historian John of Nikiu narrates:

This project is concerned with Kubratos, chief of the Huns, the nephew of Organa, who was baptized in the city of Constantinople, and received into the Christian community in his childhood and had grown up in the imperial palace. And between him and the elder Heraclius great affection and peace had prevailed, and after Heraclius's death he had shown his affection to his sons and his wife Martina because of the kindness [Heraclius] had shown him. And after he had been baptized with life-giving baptism he overcame all the barbarians and heathens through Virtue of holy baptism. Now touching him it is said that he supported the interests of the children of Heraclius and opposed those of Constantine.

Whether he was a child or a young adult during his time in Constantinople is unclear. The exact time of this event is also unknown but probably coincided with the reign of Emperor Heraclius (r. 610–641). His or Organa's conversion to Christianity is placed circa 619 AD. It seems that young Kubrat was part of the pre-planned coalition, initiated by Heraclius or Organa, against the Sasanian–Avar alliance. This coincides with other alliances by Heraclius with steppe peoples, all in the interest of saving Constantinople.

Kubrat, in 635, according to Nikephoros I, "ruler of the Onoğundur–Bulğars, successfully revolted against the Avars and concluded a treaty with Heraclius". The state Old Great Bulgaria (Magna Bulgaria) was formed. Kubrat died "when Konstantinos was in the West", somewhere during the reign of Constans II (641–668).

According to Nikephoros I, Kubrat instructed his five sons (Batbayan, Kotrag, Asparukh, two others unmentioned are considered to be Kuber and Alcek) to "never separate their place of dwelling from one another, so that by being in concordance with one another, their power might thrive". However, the loose tribal union broke up under internal tensions and especially Khazars pressure from the East.


Story about Khan Kubrat and his sons

The instructive story about Khan Kubrat and his sons. The story with the bundle of sticks which the five sons of the Khan – Batbayan, Kotrag, Asparuh, Kuber and Altsek, tried to break. None of the five sons managed to break the sticks in bundle into two. Then the ruler told them to try to break them one by one. The brothers managed to do this without any efforts. But the wisdom comes after that: “My sons, the question is not breaking but the lesson. If after my death the five of you remain united like in a bundle, no one will overpower you. You will be able to save your state, to expand it, so that to endure it forever. If you separate, your enemies separately can easily brake you” told the old Khan Kubrat.

In he lands of Old Great Bulgaria remained only the eldest son Batbayan. Kuber settled in Avarian Pannonia, Altsek reached the lands of Northern Italy. And Khan Asparuh with his tribe of Onogondurs headed northwest, “consecutively overcoming the rivers of Dnieper, Dniester, Bug settled in one significant boundary with Byzantium territory, which covered the lands of today’s Moldova, and to the south it reached the Danube Delta”.

Kotrag headed northeast and settled in the lands of Middle Volga, where in 7th century established independent Bulgar state, named Volga-Kama Bulgar Khanate, or only Volga Bulgaria.

Khan Kubrat and his sons

It is unclear whether the parting ways by brothers was caused by the internal conflicts or strong Khazar pressure. The latter is considered more likely. The Bulgars led by the first two brothers Batbayan and Kotrag remained in the Pontic steppe zone, where they were known as Black Bulgars by Byzantine and Rus sources, and became Khazar vassals. The Bulgars led by Kotrag migrated to the middle Volga region during the 7th and 9th centuries, where they founded Volga Bulgaria, with Bolghar as its capital.

The third and most famous son, Asparukh, according to Nikephoros I:

crossed the river Danapros and Danastros, lived in the locale around the Ister, having occupied a place suitable for settlement, called in their language ογγλον (ogglon; Slav. o(n)gl, "angle, corner"; Turk. agyl, "yard")... The people having been divided and scattered, the tribe of the Khazars, from within Berulia (Bessarabia), which neighbors with Sarmatia, attacked them with impunity. They overran all the lands lying behind the Pontos Euxeinos and penetrated to the sea. After this, having made Bayan a subject, they forced him to pay tribute.

Asparukh, according to the Pseudo–Zacharias Rhetor, "fled from the Khazars out of the Bulgarian mountains". In the Khazar ruler Joseph's letter is recorded "in the country in which I live, there formerly lived the Vununtur (< Vunundur < Onoğundur). Our ancestors, the Khazars warred with them. The Vununtur were more numerous, as numerous as the sand by the sea, but they could not withstand the Khazars. They left their country and fled... until they reached the river called Duna (Danube)".

This migration and the foundation of the Danube Bulgaria (the First Bulgarian Empire) is usually dated c. 679. The composition of the horde is unknown, and sources only mention tribal names Čakarar, Kubiar, Küriger, and clan names Dulo, Ukil/Vokil, Ermiyar, Ugain and Duar. The Onglos where Bulgars settled is considered northern Dobruja, secured to the West and North by Danube and its Delta, and bounded to the East by the Black Sea. They re-settled in North-Eastern Bulgaria, between Shumen and Varna, including Ludogorie plateau and southern Dobruja. The distribution of pre-Christian burial assemblages in Bulgaria and Romania is considered as the indication of the confines of the Bulgar settlement.

In the Balkans they merged with the Slavs and other autochthonous Romance and Greek speaking population, like the Thracians and Vlachs, becoming a political and military elite. The hinterlands of the Byzantine territory were for years occupied by many groups of Slavs. According to Theophanes, the Bulgars subjugated the so-called Seven Slavic tribes, of which the Severeis were re-settled from the pass of Beregaba or Veregava, most likely the Rish Pass of the Balkan Mountains, to the East, while the other six tribes to the Southern and Western regions as far the boundary with the Pannonian Avars.

According to Nikephoros I and Theophanes, an unnamed fourth brother, believed to be Kuber, "having crossed the river Ister, resides in Pannonia, which is now under the sway of the Avars, having made an alliance with the local peoples". Kuber later led a revolt against the Avars and with his people moved as far as the region of Thessaloniki in Greek Macedonia.

The fifth brother, reported by Nikephoros I and Theophanes, "settling in the five Ravennate cities became a subject of the Romans". This brother is believed to be Alcek, who after a stay in Avar territory left and settled in Italy, in Sepino, Bojano and Isernia. These Bulgars preserved their speech and identity until the late 8th century.


De administrando imperio - Gl. XXXI, c. 640 AD

Bulgarians in Pannonia

Gl. XXXI. O Hrvatima i zemlji u kojoj sad stanuju

"Hrvati, koji sada žive u predjelu Dalmacije jesu potomci nekrštenih Hrvata, također zvanih Bijeli, koji žive iza Turaka (Mađara), i u susjedstvu Franačke, a za slavenske susjede imaju nekrštene Srbe. "Hrvati", na slavenskom jeziku znači: "oni koji imaju mnogo zemlje". Ti isti Hrvati su došli i zatražili zaštitu kod Iraklija, cara Bizantinaca, prije nego što su Srbi zatražili zaštitu tog istog cara Iraklija, i to u vrijeme kad su Avari potukli i istjerali iz tih krajeva Rimljane koje je car Dioklecijan doveo iz Rima u ove zemlje i tamo naselio, i koji su bili nazvani "Rimljani" zbog toga što su bili preseljeni iz Rima u te krajeve, ja mislim na one koji su sada nazvani Hrvatska i Srbija. Ovi su isti Rimljani, protjerani od Avara u doba tog istog cara Bizantinaca Iraklija, i njihove zemlje su ostale puste. I tako su, po zapovijedi cara Iraklija, isti ovi Hrvati potukli i protjerali Avare iz tih zemalja, i s dozvolom cara Iraklija, oni su se naselili u toj istoj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju. Ovi isti Hrvati u to su vrijeme imali za kneza oca Porge. Car Iraklije je poslao, i doveo iz Rima svećenike, i učinio od njih jednog nadbiskupa i jednog biskupa i svećenike i đakone, i pokrstio je Hrvate, a u to su vrijeme ovi Hrvati imali Porgu za svog arhonta (kneza)."


DAI - Manuscripts and editions:

The earliest surviving copy, (P=codex Parisinus gr. 2009) was made by John Doukas' confidential secretary, Michael, in the late 11th century. This manuscript was copied in 1509 by Antony Eparchus; this copy known as V=codex Vaticanus-Palatinus gr. 126, has a number of notes in Greek and Latin, added by late readers. A third complete copy, known as F=codex Parisinus gr.2967, is itself a copy of V, which was begun by Eparchus and completed by Michael Damascene; V is undated. There is a fourth, but incomplete, manuscript known as M=codex Mutinensis gr. 179, which is a copy of P made by Andrea Darmari between 1560 and 1586. Two of the manuscripts (P and F) are now located in Bibliothèque Nationale in Paris, and the third (V) is in the Vatican Library. The partial manuscript (M) is in Modena.

The Greek text in its entirety was published seven times. The editio princeps, which was based on V, was published in 1611 by Johannes Meursius, who gave it the Latin title by which it is now universally known, and which translates as On Administering the Empire. This edition was published six years later with no changes. The next edition belongs to the A. Bandur (1711) which is collated copy of the first edition and manuscript P. Banduri's edition was reprinted twice: in 1729 in the Venetian collection of the Byzantine Historians and in 1864 Migne republished Banduri's text with a few corrections.

Constantine himself had not given the work a name, preferring instead to start the text with the standard formal salutation: "Constantine, in Christ the Eternal Sovereign, Emperor of the Romans, to [his] own son Romanos the Emperor crowned of God and born in the purple".

Sačuvani prepisi

Po svemu sudeći, O upravljanju carstvom je uvek smatran za poverljiv tajni dokument u kome su smernice i metode vizantijske spoljne politike izložene bez retorskih ukrasa i ulepšavanja. Pojedini podaci o prilikama u Jermeniji stigli su u Carigrad tajnim kanalima i car svakako nije bio voljan da javnosto otkrije svoje izvore informacija. Takođe, kritika koju je Konstantin Porfirogenit izneo na račun svog tasta i savladara Romana I Lakapena nije bila namenjena javnosti. Kasniji vizantijski izvori ne spominju O upravljanju carstvom, što pokazuje da spis nije cirkulisao među širim krugovima vizantijske intelektualne elite.

Iz vizantijskih vremena sačuvan je samo jedan prepis dela i to iz poznog 11. veka. Ovaj prepis sačino je izvesni Mihailo, poverljivi sekretar Jovana Duke. Rukopis je početkom 16. veka preko Krfa stigao u Italiju i jedno vreme je bio u vlasništvu francuske kraljice Katarine Mediči. U Parisku kraljevsku biblioteku je dospeo 1599. i od tada je obeležen kao Codex Parisinus gr. 2009. U istorijskoj nauci se ovaj Pariski prepis skraćeno naziva „P“.

Tokom 16. veka prema tzv. Pariskom prepisu izrađena su još dva prepisa. Stariji je izrađen 1509. na Krfu zahvaljujući humanisti Antoniju Eparhu (1491—1571), da bi se preko Hajdelberga na kraju 1623. našao u Vatikanskoj biblioteci gde je zaveden kao Codex Vaticanus-Palatinus gr. 126, odnosno skraćeno rukopis „V“. Mlađi prepis, koji je ostao nekompletan, izradio je Andrea Darmari između 1560. i 1589. i danas se čuva u Modeni. Poznat je kao Codex Mutinensis gr. 179, odnosno rukopis „M“.

U 16. veku izrađen je još jedan prepis koji se danas takođe čuva u Parizu. U pitanju je Codex Parisinus gr.2967, poznat kao rukopis „F“, koji je prepisan prema rukopisu „P“. Prepisivački posao započeo je Antonije Eparh, ali je posao završio pre 1529. Mihailo Damaskin sa Krita.

De administrando imperio


Ljetopis Popa Dukljanina

Dolazak Gota i Slavena

Osim toga dok je Bladin vladao, pokrenu se bezbrojno mnoštvo naroda sa velike rijeke Volge, po kojoj su dobili ime. Naime po rijeci Volgi sve do današnjeg dana nazivaju se Vulgari (Bugari). Ovi su sa ženama, sinovima i kćerima, kao i sa svom stokom i veoma velikim imetkom, bili došli u provinciju Siloduksiju. Predvodio ih je neki po imenu Kris, koga su na svome jeziku zvali "kagan" što bi na našem bilo "car", pod kojim bijaše devet prvaka, koji su upravljali narodom i sudili mu, budući da ga je bilo veoma mnogo. Dakle napadnu Siloduksiju i osvoje je. Odatle, ratujući zauzmu cijelu Makedoniju. Poslije ove čitavu oblast Latina, koji su se u ono vrijeme nazivali Romani, a sada se zovu Morovlasi, sto znaci Crni Latini. Iako je car s njima vodio mnoge ratove sjedeći na svome prijestolu, i ne mogavši nikako da ih savlada, poslao je glasnike i sklopio sa njima mir, i tako ih se riješio. Slično tome, i kralj Bladin je sa njima sklopio mir, vidjevši da je ogromno mnoštvo toga naroda. I započeše oba naroda da se mnogo vole međusobno, to jest Goti, koji su i Sloveni, i Bugari, a najviše stoga što su oba naroda bila srodna i svima je bio jedan jezik. Najzad Bugari već odasvud bezbjedni, izgradiše sebi kuće i sela i naseliše zemlju koju su zauzeli sve do današnjeg dana. - Ljetopis Popa Dukljanina

Kris = Kloukas?

Od njih se odijelio jedan rod od petoro braće, Kloukas i Lobelos i Koseniz i Mouhlo i Hrobatos i dvije sestre, Touga i Bouga

Slavenske kneževine

The Bulgars were a Turkic semi-nomadic warrior tribe that became Slavicized in the 7th century AD.

Vatroslav Jagić - Starobugarska slovenština

Andrea Dandolo (1309. - 1354.) “...erant enim Sclavi ad huc gentiles, quia a Gothis originem traxerant.” (“Bijahu Sklavi još uvijek pogani jer su vukli podrijetlo od Gota.”)

"to jest Goti, koji su i Sloveni" - Ljetopis Popa Dukljanina

  • Goti = Slaveni
  • Hrvati = Slavenizirani Bugari


"Hrvatski" knezovi

Hrvati su bili tek jedan mali vladajući sloj koji je zavladao zatečenim slavenskim plamenima, a nadalje širio svoje ime koje je temeljito uskrslo rađanjem nacija u 19. stoljeću. Do tada, su predstavljali vladajući sloj ili stalešku elitu te kasnije administrativnu cjelinu unutar Ugarskog i Habsburškog kraljevstva. ProtoHrvati, pitanje jesu li ostavili kakav značajniji genetski trag u populusu današnjih Hrvata?


Knezovi Primorske "Hrvatske"

Ime Vladavina Napomene
Radoslav? 626. – 640. Izmišljeni hrvatski knez
Kuber kraj sedmog stoljeća Bugarski kan
Porga 640. – 680. Porga ime je bugarskog podrijetla
Budimir? 740. – 780. Izmišljeni hrvatski knez
Višeslav druga polovica osmog stoljeća - oko 803. Ne zna se čiji je knez bio ni kada je vladao


Radoslav knez, 626. – 640.

Vjekoslav Klaić navodi jedno pričanje "koje nije ničim utvrđeno", po kojem je 688. bjelohrvatski knez Radoslav razbio arbanaske snage (potomke starih Ilira) te da je uz Bosnu pokorio sve oblasti i zemlje sve do Lješa u današnjoj Albaniji te da je bio vrlo silnim vladarem.

Unatoč tome što ovo nije potvrđena informacija, Klaić izvodi iz ovog zaključak da su bjelohrvatski kneževi nastojali "da skupe pod svojom rukom sve hrvatske oblasti, što no bijahu nikle na tlu staro-rimske pokrajine Dalmacije."

  • Radoslav izmišljen hrvatski knez


Kuber - bugarski kan u Srijemu oko 670, član Dulo clan

Izvori o Kuberu su malobrojni. Najkonkretnije podatke donosi druga od šest homilija u drugoj knjizi Čudesa svetog Demetrija, hagiografskom tekstu sastavljenom devedesetih godina 7. stoljeća. Prema njoj, Avari su pri povratku sa neuspješnog pohoda na Bizant zarobili veliki broj ljudi. Odveli su ih na područje oko Dunava gdje su se pomiješali s Avarima i Bugarima u zaseban narod pod imenom Sermezijanci (od imena grada Sirmija). Nakon šezdeset godina, odvajaju se od Avara i pod Kuberovim vodstvom odlaze u Makedoniju.

Kuber nije bio vladar Hrvata, već Bugara, koji su po svom najvećem kanu dobili ime Kubrati. Kan Kuber nije ni mogao vladati "Panonskom Hrvatskom", i biti "knez Hrvata", jer "Panonska Hrvatska" u to vrijeme nije ni postojala, a za hrvatsko ime tada se nije znalo u pisanim izvorima.

Kuberovi Bugari, tj. Kubrati, nisu imali svoju nezavisnu državu u Panoniji, bili su samo vazali avarskog kagana, a u Panoniji postojala je samo Avarska država.

Jedan dio Kubrata naselio je Panoniju, pod vođstvom kana Kubera, sina Kubrata, dok je drugi dio Kubrata, pod vođstvom Alceka, isto sina Kubrata, naselio Bavarsku, koju Porfirogenit slovi za postojbinu Hrvata. Panonski Kubrati ratovali su sa Avarima, i upravo su ovi Kubrati iz Panonije otišli i naselili Dalmaciju, te na kraju došli u Makedoniju.

Kubrati iz Bavarske, pod vođstvom Alceka, isto su ratovali sa Avarima; i na kraju naselili Italiju, i stopili se sa starosjediocima. Porfirogenit je te bugarske Kubrate, proglasio Hrvatima, pa čak i Karantance, koji su pomogli Francima u ratu sa Avarima.

  • Kuber bugarski kan


Porga, 640. – 680.

Porga je ime kneza Hrvata što ga spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet u svome djelu De administrando imperio. On bi bio vladar pod kojim su ovi Hrvati primili kršćanstvo.

Ime Porge je turskog (bugarskog), to jest, tursko-mongolskog porijekla. Sa time se složio i Šafarik, jer je ime kneza Porge uspoređivao sa imenom Purga(s) - ime vođe Mordvina. Mordvini su narod tursko-mongolskog porijekla, izmješani sa slavenskim plemenima, živeli su u predjelu Skitije, upravo među Bugarima, prije dolaska Bugara na zapad i na Balkan. Za njih zna i Jordanes, ali i mnogi drugi pisci.

Porga se odnosi na nekog od kubratskih vođa. Porga je bio jedan od sinova ili unuka kana Kubrata.

Porfirogenitov knez Porga, sin vođe Hrvata, koji su došli iz Bavarske i protjerali Avare, bio je kan Porga, potomak Alceka, sina Kubrata, koji je došao iz Bavarske i protjerao Avare.

  • Porga ime je bugarskog podrijetla


Višeslav knez

"Ovaj izvor, naime, prima slabe da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan, u vrijeme kneza Višeslava (VUISSASCLAVO DUCI), i to u čast sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika."

Višeslav je ovdje nazvan „knezom“ (lat. dux), premda nije određeno čiji je knez bio. Krstionica je vjerojatno nađena u Ninu. Njezino datiranje i točno podrijetlo i dalje su predmetom znanstvene rasprave.

Krstionica kneza Višeslava

  • Višeslav, ne zna se čiji je knez bio ni kada je vladao


Syrmia, the region governed by Kuber in the Avar Khaganate

Kuber (also Kouber or Kuver) was a Bulgar leader who according to the Miracles of Saint Demetrius liberated a mixed Bulgar and Byzantine Christian population in the 670s, whose ancestors had been transferred from the Eastern Roman Empire to the Syrmia region in Pannonia by the Avars 60 years earlier. According to a scholarly theory, he was a son of Kubrat, brother of Khan Asparukh and member of the Dulo clan.


According to the Byzantine scholar, Theophanes the Confessor, Kubrat's (unnamed) fourth son, who left the Pontic steppes after his father's death around 642, became "the subject of the [Khagan] of the Avars in Avar Pannonia and remained there with his army", According to a scholarly theory, first proposed by the Bulgarian historian Vasil Zlatarski, Kuber was the fourth son of Kubrat, the Christian ruler of the Onogur Bulgars in the steppes north of the Black Sea. Kuber's story is continued in the second book of the Miracles of Saint Demetrius. The book is a hagiographic work, written in Thessaloniki in the 680s or 690s. Denis Sinor wrote "The Avar Kaghan entrusted Kuber and his suite with the governing of the descendants of the Christian Byzantine prisoners of war, carried off sixty years ago, who were living mixed with Avars and Bulghars north of the Danube, not far from the former province of Pannonia Sirmiensis." Nevertheless, Kuber's people soon liberated the POWs and led them south to the region of modern North Macedonia. The American historian John Van Antwerp Fine, Jr. writes that, if Zlatarski's theory is correct, Kuber was named for his father, because Kuber and Kubrat are most probably two Greek versions of the same Bulgar name. However, others suggest Kuber is but a reference to Asparukh's own Kubiar branch of Kubrat's Dulo clan where "Kubi-ar" may mean "fair haired". Finally, Croatian researchers have proposed that Kubrat of Onoguria's five sons correspond to the five brothers from White Croatia who took Avaria in 677, whereby Kuber would be Chrobatos.

In Avar Pannonia

Kuber was the ruler of a mixed population in the former Roman province of Pannonia Secunda, including the descendants of the prisoners of war whom the Avars had captured in the Balkan Peninsula and settled around Sirmium. He was made governor by the khagan. Historian Samuel Szádeczky-Kardoss – who accepts Kuber's identification as Kubrat's son and thus a scion of the royal Dulo clan – writes that Kuber became governor of that region, because the Khagan wanted to separate him from his Bulgar subjects who had followed him from the Pontic steppes. Kuber's subjects called themselves Sermesianoi, but the Byzantines regarded them "Bulgars". They preserved their Christian traditions, although their ancestors had been taken to the Avar Khaganate about 60 years before Kuber's appointment.

The Sermesianoi did not cease to dream of their return to their ancestors' homes. Taking advantage of his subjects' feelings, Kuber rose up in open rebellion against the Khagan "in our times", according to the Miracles of Saint Demetrius. Modern historians say that Kuber's rebellion occurred in the 670s or early 680s. Around 70,000 Sermesianoi joined him and departed for the Byzantine Empire. The khagan attempted to hinder their migration, but they routed the Avars in five or six battles and crossed the river Danube.

In Macedonia

Kuber and his people moved as far as the region of Thessaloniki. He decided to settle together with the Sermesianoi in a plain and sent his envoy to the Byzantine Emperor, whom the Miracles of Saint Demetrios did not name, to request his permission. The emperor gave his consent and ordered the nearby Slavic tribe of the Dragovites to supply Kuber and his people with food. However, Kuber's people still wanted to go back to their ancestral homes and started to disperse. Fearing of the decline of his power base, Kuber asked the emperor to forbid the Sermesianoi to leave the plain and to confirm Kuber's position as their ruler. His request seems to have been rejected, because he attempted to seize Thessaloniki, taking advantage of a civil war in the city. However, Saint Demetrius unmasked Kuber's agents who tried to open the gates of Thessaloniki, hindering him from entering the city, according to the saint's hagiography.


There is no more information of Kuber's life. Some modern historians – including Zlatarski and Cankova-Petkova – say that he established a Bulgar state in Macedonia which existed in parallel with Khan Asparukh's Bulgarian Empire. They also write that the Byzantine Emperor Justinian II who had subjugated the Slavic tribes around Thessaloniki was ambushed and defeated by the Bulgars from Kuber's state on his return to Constantinople in 689. Asparukh's son, Tervel, cooperated with his "uncles in the region of Thessaloniki" against the Byzantine Emperor Justinian II, according to the inscription on the Madara Rider. The Macedonian archaeologist, Ivan Mikulčić, who attributes the treasures found at Vrap and Ersekë to Kuber's people, says that archaeological findings confirm their presence in Macedonia and eastern Albania.


Povijest minulih ljeta

Druga polovica sedmog stoljeća

Najstarija sačuvana slavenska predaja o vlastitom podrijetlu vezuje Slavene s Podunavljem; ta je predaja odražena u Kijevskome ljetopisu iz 11. st. 43 a glasi:

"Poslije mnogo vremena sjeli su Slaveni zu Dunav, gdje su danas Ugarska zemlja i Bugarska. Od ovih Slavena raziđoše se Slaveni po zemlji i nazvaše se imenima svojima po mjestima gdje sjedoše. Oni, koji došavši sjedoše zu rijeku po imenu Morava, i nazvaše se Morava, a drugi se Česi nazvaše. A ovo su još ti isti Slaveni: Bijeli Hrvati, i Srbi, i Horutani."

«Vo mnozěx že vremęněx sěli sutь Slověni po Dunajevi gdě jestь nyne Ugorьska zemlę i Bolgarьska. [i] ot těxъ Slověnъ razidošasę po zemlě i prozvašasę imeny svoimi gdě sědše na kotoromъ městě jako prišedše sědoša na rěcě imęnemъ Marava i prozvašasę Morava, a druzii Česi narekošas, a se ti že Slověni Xrovate Bělii... «

Europe c. 1100 A.D.

582-612 AD    Avari    Iazyges

Lombard migration


Širenje hrvatskog imena

Hrvatsko se ime sreće i na slavenskomu sjeveru (u Moravskoj i Slovačkoj), uz rijeku Saalu u Njemačkoj, u Austriji i Sloveniji, te na jug do Grčke.

Na jugu, u Makedoniji su Arvati kod Donje Prespe, a u Grčkoj su Harvati na Atici i Harvation na Peloponezu.

Tako se u Koruškoj nalaze Hrvatski kotar i Chrowat uz gornju Muru; u srednjem su vijeku zabilježena imena mjesta Krobathen, Krottendorf, Krautkogel; Kraut kod Spittala. U Štajerskoj su Chraberstorf, Krawerspach, Chrawat itd.

U Sloveniji su Hrovate i Hrovača. U Njemačkoj uz Saalu su postojali Chruuati, Churbate i Korbetha, zapadno od Leipziga.

U Njemačkoj i Poljskoj imamo desetine sela sa nazivima Kroaten, Kroatiech, Kroatzurg, Harvatnji, Curbati.. Nekada je u njemačkoj postojala mala pokrajina Curbatia ta pokrajina se nalazila u istočnoj Njemačkoj nedaleko Leipziga.


Duklja > Dukla

Duklja , 69. godine n.e.

Duklja (izvorno, latinski Doclea, na crnogor.ćiril. Дукља) je najznačajniji urbani centar za rimskoga razdoblja na području suvremene Crne Gore, u okolici Podgorice, u okviru provincije Prevalis.

Od 69. godine n.e. Duklja spominje se kao municipijum pod Flavijevcima a izuzetan strateški položaj dobila je za vrijeme Vespazijana i kasnije.

Ime grada Duklje potječe od ilirskoga plemena Dokleata (izvorno Docleati) koje je imalo naselja sjeverozapadno od grada, prema današnjem Nikšiću. Prvi se puta Duklja spominje kao Dioklija kod Ptolomeja sredinom 2. stoljeća.

Dukla, 5th or 6th century

Dukla [ˈdukla] is a town and an eponymous municipality in southeastern Poland, in the Subcarpathian Voivodeship.

First Slavic settlers appeared in the area of Dukla probably in the 5th or 6th century. It is not known which tribe settled here, and most probably, Dukla belonged for some time to Great Moravia, although it is not documented. Some time in the 10th century, Dukla was annexed by the early Polish state, ruled by the Polans.


Glamoč (Dalmatae) > Glomači (Dalamanci)

Meissen Gau Dalaminza about 1000, 19th century reconstruction

Glamoč (Dalmatae) , late Bronze Age

Area of Glamoč has been inhabited at least since Neolithic times. In the late Bronze Age, the Neolithic population was replaced by more warlike Indo-European tribes known as the Illyrians. The region was inhabited by Illyrian tribe of Dalmatae. Their capital was Delminium.

Glomači (Dalamanci), VII. st.

Glomači (u lat. izvorima Dalamanci i Daleminci), slav. pleme koje je od VII. st. dalje nastavalo područje između Labe i Mulde. Od 805. napadali su ih Franci, a oko 900. Sasi; 929. pokorio ih je njem. kralj Henrik I. i protiv njih izgradio tvrđavu Meissen. Neki povjesničari drže da je bratstvo Glamočana (Glamechani, Dlamozani), koje se u XII. i XIII. st. spominje na području Glamoča i Biograda na moru, poteklo od Glomača.

The Glomacze, also Golomacze or Dolomici (Polish: Głomacze or Gołomacze, German: Daleminzier) - were Polabian Slavs inhabiting areas in the middle Elbe (Łaba) valley. Other West Slavic tribes such as the Milceni settled east of them. About 850 the Bavarian Geographer located a Talaminzi (Dala-Daleminzi) settlement area east of the Sorbs. According to later chronicler Thietmar of Merseburg, the people called themselves Glomacze after a central cult site, a now dry lake near the present-day town of Lommatzsch.

The first known account about the Glomacze is from 805 when they were raided by the troops of Frankish king Charles the Younger on his way to Bohemia. The actual conquest of the tribe started in early 929 by the German king Henry the Fowler who, as Widukind of Corvey reported, seized and destroyed their main castle called Gana at the Siege of Gana (probably located near present-day Stauchitz), exterminated the defenders and had a fortress erected on the hill of Meissen (Mišno). Their settlement area was incorporated into the large Saxon Marca Geronis and in 965 became part of the Margraviate of Meissen.

  • Bohemia, Sorbs


Zvijezda Danica i polumjesec Ljeljiva

Danica je istaknuti lik narodnog pjesništva i pretkršćanske mitologije, opažajno vezana za osvit (također i kao Jutrenjica), a koja može biti "jutarnja", "zorna", "prva" ili "večernja" Danica.

U "Hrvatskim narodnim pjesmama", izdanju Matice hrvatske iz 1909., Danica je nastala nakon što su djevojku nakon smrti anđeli odnijeli na nebo (str. 453). Osim s likovima Sunca i Mjeseca (kao nevjesta ili sestra), u narodnim pjesmama zna je se povezivati i s Vlašićima. Daničina najava danjeg svjetla u folkloru i učenosti asocira preporod i razdanjenje. "Danica horvatska, slavonska i dalmatinska" bio je naslov književnog priloga "Novinama horvatskim" (1835.), najvažnijem kontinentalnom časopisu hrvatskog narodnog preporoda.

Prema srednjovjekovnim kovanicama koje su bile u uporabi na području Hrvatske, čini se da je bar od 12. stoljeća (1196.) hrvatski grb bila šestokraka zvijezda Danica iznad polumjeseca. Kao zemaljski simbol on nije smio biti izostavljen s novca.


Coat of Arms - Star & Crescent

Coat of arms of Grand Illyria


Leljiva  (pol: leliwa) je naziv u poljskoj heraldici za grb sa simbolima polumjeseca i zvijezde iz čega je nastao i naziv jednog od poljskih heraldičkih rodova.

Najraniji pojava grba u Poljskoj je na pečatu iz 1324., a najraniji sačuvani primjerak grba je iz 1399.

Od 19. st. heraldički motivi polumjeseca i zvijezde se i u hrvatskoj heraldici počinju nazivati leljiva,

Coat of Arms of Tarnowski family

Coat of arms of Louny (Czech republic)

Coat of Arms of Croatia


The origins of the Star & Crescent

Inana - Diana (Thana) / Danica (Venera)

Nannar, Ashur, Inanna, Anu, Adad, & Enlil symbols

Roman currency

Star and crescent on the obverse of the Jelacic-Gulden of the Kingdom of Croatia (1848)

D Nanna - D Inana - Di Ana = Diana (Thana) = Danica (Venera)

Inanna, Nanna (Norse deity)


Ivan Jurić, autor knjige 'Podrijetlo Hrvata, genetički dokazi, autohtonosti'

With processual archaeology during the 1960s, scholars began to believe that "there was no need to explain culture change exclusively in terms of migration and population replacement". According to historical linguist Johanna Nichols, "Ethnic spreads can involve either the spread of a language to speakers of other languages or the spread of a population. Massive population spread or demographic replacement has probably been a rarity in human history... There is no reason to assume that the Slavic expansion was a primarily demographic event. Some migration took place, but the parsimonious assumption is the Slavic expansion was primarily a linguistic spread".

De administrando imperio - Gl. XXXII

Druga polovica sedmog stoljeća

Gl. XXXII. O Srbima i zemlji u kojoj sada stanuju

"Srbi (Serbloi) su potomci nekrštenih Srba, zvanih također bijeli, koji žive iza Turske (potječu iz Turske - κατάγονται, τῶν τῆς Τουρκίας) na mjestu zvanom Boiki, gdje im je susjedna Franačka (gdje se pristupa Franačkoj - ἐν οἷς πλησιάζει καὶ ἡ Φραγγία), kao i velika Hrvatska, nekrštena, također nazvana bijela, i u tom su mjestu, dakle, ovi Srbi živjeli od početka. Ali kad su dva brata naslijedili na vlasti svoga oca u Srbiji, jedan od njih je uzeo polovinu naroda te je zatražio zaštitu u Heraklije, imperatora Bizantinaca, i taj isti imperator Heraklija primio ga je i dao mu mjesto u pokrajini Soluna (Thessalonikes), da se tamo naseli, naime Srbiji (Serblia), mjesto koje od toga doba nosi taj naziv. »Srbi« na jeziku Bizantinaca je riječ koja označava »robove«, a na tom jeziku obično se riječju »serbula« označava obuću robova, a riječ »tzerboulianous« označava one koji nose jeftinu, siromašku obuću. Srbi su to ime dobili jer su postali robovi imperatora Bizantinaca. Pa, poslije nekog vremena, ti su isti Srbi odlučili poći u svoje vlastite kuće (vratiti se), a imperator ih je pustio. Ali, kad su prešli rijeku Dunav (Danoubin) oni su promijenili svoje mišljenje pa su poslali jednu molbu imperatoru Herakliju, putem vojnog zapovjednika koji je tada bio u Belegradonu, da bi on njima dao drugu zemlju za naseliti se. A budući da ono što je sada Srbija i Paganija i takozvana zemlja Zahloumon i Terbounia i zemlja Kanalita, bilo pod upravom imperatora Bizantinaca, i budući da su te zemlje bile opustošene od Avara (jer su iz tih zemalja oni istjerali one Rimljane koji sada žive u Dalmaciji i Draču), stoga je imperator naselio te iste Srbe u naznačene zemlje i oni su postali podložnici imperatoru Bizantinaca, a imperator je doveo svećenike iz Rima i njih krstio, i naučio ih da pravilno obavljaju pobožnosti, i poučio ih u kršćanskom nauku."

  • Serbloi koji žive na mjestu zvanom Boiki (Bohemia) > Lužički Srbi (R1a) & Južni Srbi
  • Rimljani koji sada žive u Dalmaciji i Draču = Delmatae (I2a)


The origins of the name of Serbs - Siberia

History of Siberia

The Five Barbarians, or Wu Hu (Chinese: 五胡; pinyin: Wǔ Hú), is a Chinese historical exonym for ancient non-Chinese peoples who immigrated to northern China in the Eastern Han dynasty, and then overthrew the Western Jin dynasty and established their own kingdoms in the 4th–5th centuries. The peoples categorized as the Five Barbarians were the Xiongnu, Jie, Xianbei, Di, and Qiang.

During past millennia different groups of nomads – such as the Enets, the Nenets, the Huns, the Xiongnu, the Scythians and the Uyghurs inhabited various parts of Siberia. The proto-Mongol Khitan people also occupied parts of the region. In 630 the Khan of Sibir in the vicinity of modern Tobolsk was known as a prominent figure who endorsed Kubrat as Khagan of Old Great Bulgaria. In the 13th century, during the period of the Mongol Empire, the Mongols conquered a large part of this area.


Xianbei - Serbi


The Xianbei were an ancient nomadic people that once resided in the eastern Eurasian steppes in what is today Mongolia, Inner Mongolia, and Northeastern China.


Paul Pelliot tentatively reconstructs the Later Han Chinese pronunciation of 鮮卑 as *serbi after noting that Chinese scribes used 鮮 to transcribe Middle Persian sēr (lion) and 卑 to transcribe foreign syllable /pi/; for instance, Sanskrit गोपी gopī "milkmaid, cowherdess" became Middle Chinese 瞿卑 (kɨoH-piᴇ).

Shiwei people, Sibe people




The Sabirs (Savirs, Suars, Sawar, Sawirk among others; Greek: Σάβιροι) were nomadic people who lived in the north of the Caucasus beginning in the late-5th -7th century, on the eastern shores of the Black Sea, in the Kuban area, and possibly came from Western Siberia. They were skilled in warfare, used siege machinery, had a large army (including women) and were boat-builders. They were also referred to as Huns, a title applied to various Eurasian nomadic tribes in the Pontic-Caspian Steppe during late antiquity. Sabirs led incursions into Transcaucasia in the late-400s/early-500s, but quickly began serving as soldiers and mercenaries during the Byzantine-Sasanian Wars on both sides. Their alliance with the Byzantines laid the basis for the later Khazar-Byzantine alliance.


Some scholars related their name to the name of Siberia, with the far Eastern Xianbei, and Finno-Ugric origin. The ancient historians related and differed them from the Huns, implying their mixed descent.

Byzantine documents normally refer to Sabirs as Sabiroi, although the Byzantine Emperor Constantine VII Porphyrogennetos (908-959) writes in his De Administrando Imperio that he was told by a Hungarian delegation visiting his court that the Tourkoi (the Byzantine name for the Hungarians) used to be called "sabartoi asphaloi", generally considered to mean "steadfast Sabirs", and still regularly sent delegations to those who stayed behind in the Caucasus region near Persia. Possibly some Hungarian group derived from the Sabirs as their name is reflected in Szavard, and personal clan name Zuard.


In 463 AD, Priscus mentions that the Sabirs attacked the Saragurs, Ogurs and Onogurs, as a result of having themselves been attacked by the Avars. It has been suggested that the nomadic motion began with the Chinese attack in 450-458 against the Rouran Khaganate.

In 504 and 515, they held raids around the Caucasus, which was the Sasanian northern frontier during the rule of king Kavadh I, causing problems to the Persians in their war against the Byzantine Empire. It is considered that the 20,000 Huns led by Zilgibis were Sabirs. They made treaties with both Justin I and Kavadh I, but decided for the former, which resulted with mutual agreement between Justin I and Kavadh I, and the former devastating attack on Zilgibis and his army.

In 520s, the Queen Boareks, widow of the Sabir chieftain Balaq (Turkic bala) through Justinian I's diplomacy came closer to the Byzantines, and successfully attacked two Hunnic leaders Astera/Styrax (executed in Constantinople) and Aglanos/Glones (Sasanian ally). She ruled over 100,000 people, and could field 20,000 strong-men army. At the Battle of Satala (530), a mixed Persian army led by Mihr-Mihroe consisted of circa three thousand Sabirs. In December 531, many Sabirs were summoned by the Persians to plunder around Euphratesia, Cyrrhus, Cilicia, but some of the booty had been returned by the Roman magister militum.

During the Lazic War (541–562), in 548, along the Alans they allied with Gubazes II of Lazica and conquered the Petra from the Persians. In 551, some Sabirs were allied to Bessas in the successful attempt to wrest Petra from the Persians, meanwhile, other four thousand led by Mihr-Mihroe were part of the unsuccessful siege of Archaeopolis. In 556, two thousand Sabirs served as heavy infantry mercenaries of the Byzantine Empire against the Sasanian Empire. They were led by Balmaq (Turkic barmaq, "finger"), Kutilzis (Turkic *qut-il-či, with qut meaning "majesty") and Iliger (Turkic Ilig-ār, "prince-man"). They won against the three thousand Dilimnites near Archaeopolis. Eight hundred Dilimnites were killed in a failed rush. In the same year, some five thousand Sabirs allied to the Persians were killed by three thousand Roman horsemen.

As part of the Byzantine–Sasanian War of 572–591, in 572–573, Sabirs lost as part of the Sasanian mixed army against the Marcian near Nisibis. In 578, some eight thousand Sabirs and Arab allies were on the side of the Persians, and raided territory around Resaena and Constantia.

The Syriac translation of the Pseudo–Zacharias Rhetor's Ecclesiastical History (c. 555) in Western Eurasia recorded thirteen tribes, including the sbr (Sabir). They are described in typical phrases reserved for nomads in the ethnographic literature of the period, as people who "live in tents, earn their living on the meat of livestock and fish, of wild animals and by their weapons (plunder)".

The Armenian and Arabic sources placed them in the North Caucasus, near Laks, Alans, Filān, Masqat, Sāhib as-Sarīr and the Khazar town Samandar. By the late 6th century, the coming of the Pannonian Avars into Europe terminated the Sabir union in North Caucasus. According to Theophylact Simocatta, when the Barsils, Onogurs and Sabirs saw the invading Var and Chunni they panicked because thought the invaders were the Avars. Menander Protector placed the events between 558-560. He mentioned them last time in connection with the Byzantine conquest in Caucasian Albania during the reign of Tiberius II Constantine (578–582), but the large sums were not enough to stop them to rejoin the Persians.

They were assimilated into the Khazars and Bulgars confederations. The tribe Suwāz in Volga Bulgaria is related to the city Suwār in the same state, and North Caucasian kingdom Suwār. Ahmad ibn Fadlan recorded that in the 10th century they still had own leader with the title Wirgh (*Vuyrigh, Turkic Buyruq), and there were some Suwār-Bulghar hostilities.

There is no realiable information supporting the view of Mikhail Artamonov, who has claimed the intermixing of the Sabirs and Khazars was facilitated by their common Bulgar ethnicity, or that they were Turkicized Ugrians. The intimate ties between the Hungarians and the Sabirs led Lev Gumilev to speculate that rather than Oghuric they may have been Ugric speakers (both terms being of the same etymological origin).


A number of Caucasian toponyms derive from their name; Šaberan, Samir, Samirkent, Sabir-xost, Sibir-don, Sivir-don, Savir, Bila-suvar, Sebir-oba, Sevare, Suvar.


Sarmatia Asiatica

Serboi - North Caucasus c. 150 AD

"Serbi" located near the mouth of the Volga in a map depicting Sarmatia Asiatica

The Serboi (Ancient Greek: Σέρβοι, romanized: Sérboi) was a tribe mentioned in Greco-Roman geography as living in the North Caucasus, believed by scholars to have been Sarmatian.

Greco-Roman Ptolemy (100–170) mentioned in his Geography (ca. 150) the Serboi as inhabiting, along with other tribes, the land between the northeastern foothills of the Caucasus and the Volga.




The Siraces (Greek: Sirakoi, Latin: Siraci, also Siraceni and Seraci) were a hellenized Sarmatian tribe that inhabited Sarmatia Asiatica; the coast of Achardeus at the Black Sea north of the Caucasus Mountains, Siracena is mentioned by Tacitus as one of their settlements. They were said to be relatively small nation but with great morale. They were neighbours to the later enemy tribe of Aorsi.

They migrated from the Caspian Sea to the Black Sea region. By the late 4th century, they had occupied lands between the Caucasus mountains and the Don, becoming masters of the Kuban region. They were the first Sarmatian tribe to have contact with the Hellenic groups on the coast of the Black Sea.

They and the Aorsi were merchants who traded with goods of Babylonia and India through the Armenians and Medes, with camels. They profited greatly from this, seen in their clothing attributed with much gold.



National costume of the Sorbs

Sorbs (Upper Sorbian: Serbja, Lower Sorbian: Serby, German: Sorben, also known by their former autonyms Lusatians and Wends) are a West Slavic ethnic group predominantly inhabiting Lusatia, a region divided between Germany (the states of Saxony and Brandenburg) and Poland (the provinces of Lower Silesia and Lubusz). Sorbs traditionally speak the Sorbian languages (also known as "Wendish" and "Lusatian"), closely related to the Polish, Kashubian, Czech and Slovak. Sorbs are linguistically and genetically closest to the Czechs and Poles.

The ethnonym "Sorbs" (Serbja, Serby) derives from the medieval ethnic groups called Sorbs (Surbi, Sorabi). The original ethnonym, Srbi, was retained by the Sorbs and Serbs in the Balkans. By the 6th century, Slavs occupied the area west of the Oder formerly inhabited by Germanic peoples. The Sorbs are first mentioned in the 7th century. In their languages, the other Slavs call them the "Lusatian Serbs", and the Sorbs call the Serbs "the south Sorbs".

The oldest mention of the Surbi is from the Frankish 7th-century Chronicle of Fredegar. According to the source, they lived in the Saale-Elbe valley, having settled in the Thuringian part of Francia in the 6th century as vassals of Merovingian dynasty. The Saale-Elbe line marked the approximate limit of Slavic westward migration. Under the leadership of dux (duke) Dervan ("Dervanus dux gente Surbiorum que ex genere Sclavinorum"), they joined the Slavic tribal union of Samo, after Samo's decisive victory against Frankish King Dagobert I in 631. Afterwards, these Slavic tribes continuously raided Thuringia. The fate of the tribes after Samo's death and dissolution of the union in 658 is undetermined, but it is considered that subsequently returned to Frankish vassalage. According to 10th-century source De Administrando Imperio, they lived "since the beginning" in the region called by them as Boiki which was a neighbor to Franica, and when two brothers succeeded their father, one of them migrated with half of the people to the Balkans during the rule of Heraclius in the first-half of the 7th-century.

Lusatian tribes are noted in the mid-9th-century work of the Bavarian Geographer. Having settled by the Elbe, Saale, Spree, and Neisse in the 6th and early 7th century, Sorbian tribes divided into two main groups, which have taken their names from the characteristics of the area where they had settled. The two groups were separated from each other by a wide and uninhabited forest range, one around Upper Spree and the rest between the Elbe and Saale, including: Glomacze - Dolomici, Milceni, Chutizi, and Sitice. Some scholars considered that the Sorbs are descendants of the two largest Sorbian tribes, the Milceni (Upper) and Luzici (Lower), and these tribes respective dialects have developed into separate languages.

De administrando imperio - Gl. XXX, c. 810 AD

Gl. XXX. Priča o provinciji Dalmaciji

"U stara vremena Dalmacija je počinjala na granicama Drača, ili Antibarosa (Bara), i protezala se sve do planina Istre, a širila se sve do rijeke Dunava. Cijelo to područje se nalazilo pod vlašću Rimljana, a ta je provincija bila najslavnija od svih zapadnih provincija,"

"Ali, Hrvati su u to vrijeme živjeli iza Bagibareje (u, iz, odatle Bavarske - ἐκεῖθεν Βαγιβαρείας),, tamo gdje su sada Bjelohrvati (Belohrobatoi). Od njih se odijelio jedan rod od petoro braće, Kloukas i Lobelos i Koseniz i Mouhlo i Hrobatos i dvije sestre, Touga i Bouga, i došli su sa svojim narodom u Dalmaciju i našli su Avare kao gospodare zemlje. Pošto su jedni s drugima ratovali nekoliko godina, Hrvati su nadvladali i pobili neke od Avara a ostale su prisilili na podložnost. I tako je od tog vremena ova zemlja zaposjednuta po Hrvatima, a u Hrvatskoj (Hrobatia) još postoje potomci Avara, i njih se prepoznaje kao Avare. Ostali Hrvati su ostali kod Franačke i sada se nazivaju Bjelohrvati, to su bijeli Hrvati, i oni imaju svoga vlastitoga kneza, oni su podložni Otonu, velikom kralju Franačke, ili Saksonije (Saksias), i oni su nekršteni, i oni se uzajamno žene s Turcima i prijateljuju s njima. Od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, jedan se dio odvojio, i zaposjeo Ilirik (Illurikon) i Panoniju (Pannonian), oni su također imali svoga neovisnoga kneza, koji je obdržavao prijateljske sveze, i to samo putem poslanika, sa knezom Hrvatske. Hrvati u Dalmaciji bili su niz godina podložni Francima, kao što su ranije bili u svojoj vlastitoj zemlji, ali su njih Franci ugnjetavali takvom okrutnošću tako da su ubijali i dojenčad te su ih bacali psima. Hrvati nisu više mogli trpjeti takvo ponašanje Franaka, zbog toga su se pobunili, te su pobili one Franke koje su imali za svoje poglavare. Zbog toga na njih je krenula iz Franačke velika vojska, pa iza kako su ratovali sedam godina, konačno su Hrvati uspjeli nadvladati te razbiti Franke zajedno s njihovim vođom kojemu je bilo ime Kotzilin (Kocil). Od toga vremena su oni neovisni i samoupravni, i, oni su zahtijevali sveto krštenje od biskupa Rima, i bili su poslani biskupi koji su njih krstili, u vrijeme njihovog kneza Porinou. Njihova je zemlja bila podijeljena u 11 županija a to su: Hlebiana, Tzenzena, Emota, Pleba, Pesenta, Parathalassia, Brebere, Nona, Tnena, Sidraga, Nina, a njihov ban (boanos) ima (u vlasti) Kribasan, Litzan, Goutzeska. Sada, rečena Hrvatska i ostale slavenske zemlje ovako su raspoređene:"


  1. from that place, thence
    - there
    - to that place, thither
  2. thence, from that place
  3. (of time) thereafter, next

Gl. XXXI. O Hrvatima i zemlji u kojoj sad stanuju

"Velika Hrvatska, takođe zvana i ,,Bijela", još je nekrštena, sve do dana današnjeg, kao što su i Srbi koji su njeni susjedi. Oni mogu sakupiti manje konjanika i manje pješaka nego što može krštena Hrvatska, zbog toga što su oni stalno izloženi pljačkanju od Franaka, Turaka (Mađara) i Pečenega. Oni niti imaju sagena niti kondura niti trgovačkih brodova, zato što im je more jako daleko, oni iz svojih krajeva zemlje treba do mora da putuju 30 dana. A more, do kojeg dođu nakon 30 dana je ono koje je nazvano ,,crno"."


Khan Boris I

During the reign of Khan Krum (803-814), the Empire doubled its size, including new lands in Macedonia and Serbia. He also successfully repelled the invading force of the Byzantines, as well defeated the Pannonian Avars where additionally extended the Empire size. In 865, during the reign of Khan Boris I (852–889), the Bulgars accepted Christianity as the official religion. The greatest expansion of the Empire and prosperity during the time of Simeon I (893–927) is considered as the Bulgarian Golden Age. However, from the time of Peter I (927–969) their power declined. The Hungarians, Kievan Rus' Slavs, as well Pechenegs and Cumans held many raids into their territory, and so weakened were eventually conquered in 1018 by the Byzantine Empire.

  • Khan Boris I = Knez Porinou


Toma Arhiđakon

Toma Arhiđakon pripovijeda (u 7. glavi Historia Salonitana) da je Salona, metropola rimske provincije Dalmacije, razorena u doba Gota. Tada su Goti pod svojim vojvodom Totilom dolazeći iz predjela današnje Njemačke i Poljske krenuli u Italiju i na tom putu stigli u Dalmaciju. Sam Totila napadao je Salonu i pustošio Dioklecijanovu palaču. S njim je došlo sedam ili osam rodova plemića (lat. septam vel octo tribus nobilium) iz Poljske (lat. de partibus Poloniae). Njima se dopala Hrvatska, planinska zemlja u zaleđu Dalmacije, i njihov im je vojvoda dopustio da je zaposjednu i da ostanu ondje.


Porijeklo i doseljenje Hrvata

Porijeklo i doseljenje Hrvata ostali su do danas obavljeni velom nepoznanica i nejasnoća. Činjenica je da arheolozi u svojim istraživanjima još nisu uspjeli sa sigurnošću dokumentirati najraniju fazu hrvatskog naseljenja.

Osnovnu prepreku svakom zaključivanju postavljaju više no oskudni izvori što govore ο razdoblju od 6. do 9. stoljeća, odnosno ο vremenu kada su se odvijali ključni procesi stvaranja hrvatskog srednjovjekovnog etnosa. Suvremeni su tek rijetki tekstovi ponekog bizantskog pisca, kao i pisma pape Grgura I, ali u njima se odreda govori isključivo ο Slavenima uopće, a ne i napose ο Hrvatima. Hrvatsko se ime, uostalom, po prvi puta spominje tek u vrijeme kneza Trpimira.

Ime Hrvat bilo je u X. st. rašireno samo na ograničenom prostoru: u Lici, u Bosni do Plive i u kraju oko Zadra; od XV. st. počelo se širiti prema Kupi i Savi, a poslije i sjeverno od Save (na područje koje se ranije zvalo Slovinje).


Mirko (MIR) i Slavko (SLAV)

Hrvatski i Slavenski vladari

Hrvatska vladarska imena, posebno ona zabilježena na kamenim natpisima, često imaju germanski (franački) završetak na -mer (-mereis) U literaturi prevladava vrlo staro shvaćanje o germanskom podrijetlu završetka - mer u slavenskoj antroponimiji. Vladarska imena s navedenim završecima i u Hrvata potječu iz germanske baštine i to najvjerojatnije one u Franaka, koji su ih mogli proširiti među vladare raznih slavenskih država.

Iz natpisa “pro duce Trepim”(ero) na ulomku lijeve strane zabata u crkvi benediktinskog cenobija u Rižinicama (Solin) može se zaključiti da je Trpimir započeo vladavinu kao ban. Trpimirov rod mogao je potjecati iz Krbave, Like i Gacke, dakle s teritorija kojim su, prema Libellus Gothorum, vladali kraljevi s germanskim završetkom imena (Silimir, Ratimir, Satimir, Budimir). U vezi s time ne može se zanemariti činjenica da imena Trpimira i nekih drugih hrvatskih vladara u IX. stoljeću završavaju na – mer, što upućuje na mogućnost da ne potječu s dalmatskog teritorija.

  • Knezovi Panonske Hrvatske nikada se nisu nazivali hrvati
Knezovi Panonske "Hrvatske"
Knezovi Primorske "Hrvatske"
Ime Vladavina Napomene
Vojnomir 791. - oko 810.  Slaven
Ljudevit Posavski oko 810. - 823.
Ratimir 829. - 838.  
Braslav 880. - oko 896.  
Ime Vladavina Napomene
Borna oko 810. – 821. Vazal franačkog cara Karla Velikog
Vladislav 821. - 835. Knez Dalmacije i Liburnije
Ljudemisl 823. - 835.  
Mislav oko 835. - oko 845. Knez
Trpimir I. oko 845. - 864. Knez Hrvata
Zdeslav? 864.  
Domagoj 864. - 876. Knez Neretljana
Iljko? 876. – 876./878.  
Zdeslav 876./878. - 879. Knez Sklavina
Branimir 879. - oko 892. Knez Hrvata
Mutimir ili Muncimir oko 892. - 910. Knez Hrvata
Tomislav? 910. - 925. Kralj Hrvata


Vojnomir, 791. - oko 810.

O Vojnomiru postoje brojne neodumice, od njegova stvarnog podrijetla i boravišta, do samog njegova imena, koje se u „Franačkim ljetopisima“ navodi kao Uuonomyro ili Uuonomiro. Ondje se također uz njega ne rabi naslov kneza, nego ga se jednostavno naziva Slavenom.


Borna - knez Dalmacije, Dalmacije i Liburnije, (~810. - ?, 821.)

Godine 814. kao franački vazal došao u Padeborn iskazati lojalnost caru Ludoviku Pobožnomu pri njegovu stupanju na prijestolje.
Na prijestolje su ga postavili Franci, imena s početkom od Born - se pretežno nalaze među Francima npr. Walterius Bornus, Ingelfertius Bornus, Johannes Bornus.

Godine 818. nije pristupio pokretu kneza Ljudevita, nego se kao franački vazal s njime sukobio na Kupi. Tu je Borni prešao Ljudevitov tast Dragomuž, ali su ga napustili Gačani pa je bio poražen. Ubrzo je opet skupio vojsku i pod svoju vlast vratio odmetnute Gačane. Početkom 820. izvijestio je cara o svojim uspjesima i iste godine išao u Aachen, gdje se vijećalo o načinu borbe protiv kneza Ljudevita.

U Lici su se zadržali ostaci Gota zbog kojih je područje Gacke nazvano 'Gotska zemlja', a kada su se Goti postupno asimilirali i počelo se tamošnje stanovnike nazivati Gotjane pa je zbog toga franački izvor zabilježio Guduscani”.

Erant ibi et aliarum nationum legati, Abodritorum videlicet ac Bornae, ducis Guduscanorum, et Timocianorum, qui nuper a Bulgarorum societate desciverantet ad nostros fines se contulerant, simul et Liudewiti, ducis Pannoniae inferioris

  • 819 god. dux Dalmatiae
  • 821 god. dux Dalmatiae atque Liburniae
  • Borna, Knez Dalmacije i Liburnije, ime je franačkog podrijetla


Vladislav - knez Dalmacije i Liburnije, od 821. do ??

"Franački ljetopis" kad govori o Borninoj smrti: "Međutim umre Borna, knez Dalmacije i Liburnije. Na molbu naroda i uz carev pristanak za njegova nasljednika bi postavljen njegov nećak (ili unuk) Vladislav (Ladasclavus)."

  • Višeslav knez Dalmacije i Liburnije


Mislav - također i Mojslav, knez, oko 835. - oko 845.

Ratovao je s Mlečanima. Ivan Đakon Mislavu daje naslov princeps.

Ime kneza Mislava zapisano je na dedikacijskom natpisu oltarne ograde. Rekonstruirani natpis: "Od darova Božjih i... ...u vrijeme kneza Mislava... ...sa suprugom... ...za spas duše svoje obnovio je ovaj hram"

  • Mislav knez


Trpimir - knez, kralj Slavena, utemeljitelj vladarske dinastije Trpimirovića

Trpimirovići su bili vladarska dinastija koja je u prvoj polovici 9. stoljeća zasjela na prijestolje. Ime je dobila po rodonačelniku knezu Trpimiru koji je živio u prvoj polovici 9. stoljeća i za čije vladavine se bilježi prvo spominjanje hrvatskog imena (dux Croatorum).

Patrimonijalni posjedi Trpimirovića (lat. terra regalis, territorium regale) nalazili su se na području između Trogira i Splita (danas Kaštela - Stombrate, solinsko područje i Klis odakle su vladali), te Splita i Omiša (u poljičkom primorju), a kasnije i u drugim krajevima. S tih posjeda vladari su ubirali prihode (tribatum) što su ih plaćali kmetovi.

Trpimir je između 846. i 848. ratovao protiv Bizanta i Venecije na moru i na kopnu.

  • Trpimirova darovnica (iuvatus munere divino dux Croatorum)
  • Gottschalk u svom djelu "De Trina deitate", Trpimira naziva Rex Sclavorum (Kralj Slavena)
  • Evanđelju sv. Marka (Čedadski evanđelistar), njegovo ime zapisano je kao domno Tripimiro (gospodin Trpimir)

Najraniji sačuvani prijepis ove povelje potječe iz 16. vijeka, odnosno 1568. godine.

Darovnica kneza Trpimira spominje darovanje zemlje splitskom nadbiskupu, u oko 852. godine, „kada je Italijom vladao kralj Lotar“.

  • Knez Trpimir nije mogao dati zemlju splitskom nadbuskipu oko 852. godine, pošto je Splitska episkopija postojala sve do 924. godine.
  • Italijom u to doba nije vladao kralj Lotar, već njegov sin Ludovik II, dok je sam car Lotar vladao dijelom Franačke.

Fragment grede s natpisom kneza Trpimira

  • Trpimir knez


Domagoj - († 876.), knez Neretljana od 864. do smrti

Ivan Đakon bilježi da je 864. godine ubijen dužd Petar i da je izabran Urso pa nastavlja: "Naime, prije rečeni dužd Urso žurio se da povede mornaricu protiv slavenskog vladara Domagoja."

U jednom tekstu, koji je sastavljen od dvije kronike (jedna iz 15., a druga iz 16. stoljeća) navodi se Domagoja da je princ Neretljana ("Domoghoi, prinze de Narentani").

Papa Ivan VIII. u pismu je tražio da obuzda napade svojih pomoraca, jer mu njihova gusarska djela "potamnjuju dobar glas". U tom pismu on ga naziva „knezom Sklavina“ (dux Sclavorum).

O njegovoj smrti 876. godine Ivan Đakon naziva ga „najgorim knezom Sklavina“ (pessimus Sclavorum dux).

  • Domagoj knez Neretljana


Zdeslav - knez Sklavina od 878. do 879.

Dolazi iz Carigrada dvije godine nakon Domagojeve smrti, i dospjeva na prijestolje uz pomoć bizantskog cara Bazilija I., tako postavši prvim vladarom kojeg je Bizant postavio na prijestolje.

879. papa Ivan VIII. piše pismo naslovljeno: „Ljubljenom sinu Zdeslavu, slavnom banu Sklavina“ (Dilecto filio Sedesclavo, glorioso comiti Sclavorum).

Zdeslav je vladao u ovisnosti od Bizanta, a gradovi Teme Dalmacije su plaćali njemu porez koji su dotada plaćali Bizantu (samo je Dubrovnik plaćao danak Zahumljanima i Travunjanima). Bilo je to i vrijeme crkvenoga raskola, dok je u carigradski patrijarh bio Focije, pa je približavanje Bizantu značilo i udaljavanje od pape. Vlast Zdeslavova prestaje već 879., kad ga ubija Branimir i preuzima vlast.

  • Zdeslav knez Sklavina, prvi bizantski vazal


Branimir - knez hrvata, sklavina od 879. do 892. godine.

Mletački ljetopisac Ivan Đakon navodi da je „neki Slaven, imenom Brenamir, umorivši Zdeslava, prisvojio njegovu kneževinu“ (ipsius ducatum usurpavit).

Njegov natpis iz predromaničke crkve u Muću iz 888. godine (ulomak grede dužine 87 cm i visine 27 cm) ne donosi nikakav vladarski naslov.

Na natpisu arhitrava oltarne pregrade iz crkve sv. Mihovila u Ninu (879.-892.) naziva ga se (Bra)nnimero dux Sclavorum.
Na ulomcima iz predromaničke crkve kod Skradina stoji (Bra)nimero duce(m) Clavitnoru(m), a slično i na ostalim natpisima s njegovim imenom (u Ninu je nađen ulomak oltarne pregrade koji je bio uzidan u zid crkve sv. Mihovila, a uz Branimirovo ime spominje se ime opata Teodeberta. U Ždrapanju kraj Skradina na ulomku zabata spominju se uz kneza Branimira i župan Priština i njegova žena kao donatori crkve; najmlađi je nalaz iz Otresa kraj Bribira). U Šopotu kod Benkovca napisano je Branimiro com... dux Chruatoru(m).

U Čedadskom evanđelistaru zapisano je: Brannimero comiti. Mariosa cometissa, što se odnosi na Branimira i vjerojatno na njegovu ženu Marušu (Mariju).

Ipak, papa Ivan VIII. nikad ga ne oslovljava naslovom dux, nego mu pridaje naslove princeps, a kasnije comes, što bi moglo značiti da je Branimir vladao kao nečiji vazal.

Fragment grede s natpisom kneza Branimira

Branimiro com(ite) (dio natpisa iz Šopota)

  • Branimir knez Hrvata, "umorivši Zdeslava, prisvojio njegovu kneževinu"


Muncimir, oko 892. - 910.

U povelji datiranoj 892. godine (sačuvana je u prijepisu iz 1568.) naziva se Muncimiro, divino munere iuvatus Croatorum dux (Muncimir, božanskom pomoću knez Hrvata).

Na natpisu predromaničke crkve iz Uzdolja kod Knina Muncimir je nazvan princeps.

Najraniji sačuvani prijepis ove povelje potječe iz 16. vijeka, iz iste godine kada i Trpimirova darovnica, koje se najčešće spominju zajedno.

  • U Muncimirovoj povelji spominje se splitski nadbuskup, iako njega nije moglo biti sve do 924. godine.

Greda i zabat s natpisom kneza Mutimira

  • Muncimir, knez Hrvata


Tomislav - knez, kralj hrvata, 910. - 925.

U zabilješci ispred teksta zaključaka crkvenog sabora u Split 925. godine stoji: "...consulatu peragente in prouintia Croatorum et Dalmatiarum finibus Tamisclao rege..." "...vladao je u provinciji Hrvata i granicama Dalmacija kralj Tomislav"

Na drugom mjestu, doduše ne imenom, ali titulom "kralja Hrvata" (iz 12. kanona) "Ako bi kralj Hrvata i hrvatski velikaši...""Quod si rex et proceres Croatorum..."

U pismu pape Ivana X. navodi se "Tamisclao, regi Crouatorum"

13. poglavlje djela Historia Salonitana Tome Arhiđakona navodi "godine Gospodnje 914. u vrijeme kneza Tomislava."
Ljetopis popa Dukljanina ili Regnum Sclavorum, piše: "Umjesto njega, vladao je njegov brat Tomislav... Za Tomislavova vladanja pokrene kralj Ugra imenom Atila vojsku da ga svlada. Ali je kralj Tomislav, hrabar mladić i snažan ratnik, vodio s njime mnogo ratova i uvijek ga natjerao u bijeg. I rodi Tomislav sinove i kćeri, i trinaeste godine svoga kraljevanja umre."

Zanimljivo je da Tomislava uopće ne spominju, primjerice, sljedeći izvori;
- spis Konstantina VII. Porfirogeneta, poznat pod nazivom De administrando imperio, koji govori o Hrvatskoj tog vremena (npr. govori o ratovima Hrvata i Bugara, gdje su Bugari "poubijani svi od Hrvata")
- veliko djelo Ivana Lučića De regno Croatiae et Dalmatiae libri sex (Šest knjiga o kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije) iz 1666.

  • Tomislav, ne zna se kada je vladao, ne spominje se u "O upravljanju carstvom"


Saeculum obscurum - Pornokracija


Saeculum obscurum (na latinskom doslovno "mračno doba") je izraz za period historije papinstva koji je započeo izborom Sergija III za papa 904. a završio šest decenija kasnije smrću pape Ivana XII 964. Izraz se koristi dijelom zbog relativno nedostatka izvora u tom periodu, ali i zbog toga što ga postojeći (koji se često od strane kasnijih historičara optužuju za pristranost) opisuju kao vrijeme kada su pape bili u moralnom smislu najiskvareniji, a papinstvo uživalo najniži ugled. To se tumači kao posljedica tadašnjih političkih prilika u Rimu i Italiji, koje su najbolje iskoristili rimski aristokrati na čelu sa tuskulanskim grofom Teofilaktom I te pape učinili svojim marionetama. Zahvaljujući kroničaru Liutprandu od Cremone zasluge za takvo stanje se najviše pripisuju ženama iz Teofilaktove porodice - njegovoj supruzi Teodori i kćeri Maroziji - koje su se u političke svrhe koristile seksom, odnosno zavođenjem plemića i crkvenih vođa, a svoj status potvrdile uzimanjem titula patricija i senatora koje su dotada bile rezervirane za muškarce.

U širem smislu se pod tim izrazom podrazumijeva period od 867. do 1049. odnosno do izbora reformatorskog pape Grgura VII. Izraz saeculum obscurum je, pak, prvi u 16. vijeku koristio italijanski kardinal i crkveni historičar Cesare Baronio. U isto vrijeme je, na osnovu Liutprandovih navoda o Teodori kao "bestidnoj kurvi" cijeli period dobio i naziv Pornokracija (doslovno "vladavina bludnica"); njega su u 16. vijeku popularizirali protestanski propagandisti nastojeći pronaći paralele sa bližim historijskim periodima, odnosno uvjeriti vjernike da su razvrat, nepotizam i korupcija renesansnih papa - koji su potakli Reformaciju - trajna značajka Rimokatoličke crkve, a ne privremena historijska aberacija.

Sergije III.

904. do 911.

Čovjek kojim je započelo takozvano mračno doba papinstva ili ‘pornokracija‘. Na vlast je došao 904. godine, i odmah naredio još jedno suđenje Formoziju. Zatim je optužen da je ubio svog prethodnika Lava V, a imao je i 15-godišnju ljubavnicu Maroziju, koja je već bila udana, a njihov sin kasnije je također postao papa.

Nakon njegove smrti Marozija je nastavljala rađati pape, davala im vlast, a kad su joj dosadili ubijala ih je. Pornokracija je trajala 60 godina, sve do gore već spomenutog Ivana XII, inače unuka dotične gospođe. I da, čovjek je bio pedofil.
Anastazije III.

911. do 913.

913. do 914.

Ivan X.

914. do 928.

  • Naslovio je Tomislava kraljem Hrvata.

John X was: ”The son of a nun and a priest... more occupied with his lusts and debauchery than with the affairs of Christendom... he was ambitious, avaricious, an apostate, destitute of shame, faith and honour, and sacrificed everything to his passions; he held the Holy See about sixteen years, to the disgrace of humanity.” - Louis Marie DeCormenin

John X was the son of Pope Lando and the lover of the Roman “harlot” Theodora, who had John overthrow his supposed father, and set John up in his place. - John Foxe

Papisa Ivana preodjevena u muškarca zaposlila se kao pisar, pa je vremenom zahvaljujući svojoj bistrini dogurala do papinog sekretara, i kao takva izabrana za papu. Zatrudnila je za vrijeme svog pontifikata i rodila za vrijeme procesije. - De septem donis Spiritu Sancti

  • Papisa Ivana = Ivan X. ??

Marozia = Papisa Ivana = Ivan X.

Lav VI.

Stjepan VII.

928. do 931.
Ivan XI.

931. do 935.
Možda sin Sergija III.
Lav VII.

936. do 939.
Stjepan VIII.

939. do 942.
Marin II.

942. do 946.
Agapet II.

946. do 955.

Ivan XII.

955. do 964.

Oktavijan (to mu je pravo ime) je volio žene, ali osim što je ‘ordinirao’ stotinjak žena, navodno i muškaraca, miljenice su mu bile tatina priležnica Stephana i vlastita nećakinja. No, to nije sve.

Oslijepio je svojeg ispovjednika Benedikta, kastrirao kardinala Johna, Lateransku palaču pretvorio u bordel. No, ni to nije sve. Krao je crkveno bogatstvo, silovao seljanke u crkvi i na kraju ga je ubio ljubomorni muž čekićem u glavu.

Oktavijan Spoletski jedini maloljetni papa


Krešimir I.

Prema Ljetopisu popa Dukljanina, njegov mlađi brat Petar je postao vojvodom Duklje.

  • Krešimir I., spominje se jedino u "Ljetopisu popa Dukljanina"



Tijekom njegova vladanja Hrvatska je stradala u građanskom ratu Miroslava protiv Mihajla Krešimira.

  • Miroslav, spominje se jedino u "O upravljanju carstvom"


Mihajlo Krešimir II.

U Ljetopisu Popa Dukljanina navodi se kako je Krešimir opustošio bosanske župe Uskoplje, Luku i Plevu, te zauzima cijelu Bosnu. Bosanski ban vidjevši da se ne može s njim boriti, pobjegne ugarskom kralju.

  • Mihajlo Krešimir II., spominje se jedino u "Ljetopisu popa Dukljanina"


Stjepan Držislav - knez, Vladao je od 969. do 996. - 997. godine

Samostan sv. Bartolomeja otkrivenog u Kapitulu kod Knina. Na plutejima je natpis ...CLV DVX HROATOR(um) IN TE(m)PS DIRZISCLV DVCE(m) MAGNV(m), tj. "...slav knez Hrvata u vrijeme velikog kneza Držislava.

Bio je u dobrim prijateljskim odnosima s Bizantskim Carstvom i njegov saveznik u 40-godišnjem ratu s bugarskim carem Samuilom.

Pleter s natpisom kneza Držislava
Nepotpuno ime sa završetkom "slav" uglavnom se razrješava kao Svetoslav.
Međutim, to nije posve sigurno.

  • Držislav knez, bizantski vazal


Svetoslav Suronja

Vladao je kratko, od 997. do 1000. godine, a skoro cijelo vrijeme je vodio borbu za vlast.

Venecija, Bizant i Kraljevina Ugarska iskoristili su situaciju i potpomogli Stjepana Svetoslavića (sina Svetoslava Suronje) da 1027. god. iz Mađarske zauzme Panoniju koja je od tada postala kneževinom Slavonijom u vlasti dinastije Svetoslavića.


Krešimir III.- od 1000. do 1030. godine.

Krešimir III. uz pomoć Bugara svrgava Svetoslava Suronju. Bugari su rado pomogli svrgavanje Svetoslava koji je bio saveznik njihova neprijetelja, Bizanta.

Krešimir III. je cijelu svoju vladavinu pokušavao vratiti vlast nad dalmatinskim gradovima. Nakon propasti Prvog bugarskog carstva, god. 1018., na diplomatsku intervenciju bizantskog cara Bazilija II., zaključen je mir s Venecijom koja je zadržala dalmatinske gradove, Krešimir III. je prihvato biti bizantskim vazalnim kraljem Hrvatske.

  • Krešimir III, svrgava Svetoslava Suronju


Stjepan I. Krešimirović - hrvatski kralj koji je vladao od 1030. do 1058. godine

U jednom od dva sačuvana prijepisa darovnice samostanu sv. Ivana u Biogradu iz veljače 1060. godine, Petar Krešimir IV. ističe da je njegov otac bio kralj Stjepan (Ego Chresimyr, Stephani regis filius) Isti podatak ponavlja se u ispravi od 25. prosinca 1066. kojom Petar Krešimir IV. pod svoju zaštitu uzima samostan sv. Marije u Zadru (Ego Cresimir, rex Chroatie et Dalmatie, filius Stephani regis), te u ispravi kojom se 1069. samostanu sv. Krševana u Zadru poklanja otok Maun.


Petar Krešimir IV. - kralj Dalmacije i Hrvatske, vladao je od 1058. do 1074. godine.

Spaja dalmatinske gradove i otoke kraljevini, otada "regnum Dalmatiae et Chroatiae"

Sve te velike promjene kojima mu je državne granice "svemogući Bog proširio na kopnu i moru" ("quia Deus omnipotenus terra marique nostrum prolungavit regnum"), odlučio je kralj Petar Krešimir IV. izraziti svoju zahvalnost u Ninu 1069. darovanjem otoka Mauna samostanu sv. Krševana u Zadru. Prigodom tog događaja Krešimir IV. je istaknuo da je to "naš vlastiti otok što leži na našem dalmatinskom moru" ("nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam, que vocatur Mauni").

Kako Petar Krešimir IV. nije imao sina nego samo kćer Nedu i kako mu braća nisu bila više na životu, naslijedio ga je dotadašnji slavonski ban Dmitar Zvonimir.

Naziv „Ban“ vjerojatno dolazi od mongolsko-turske riječi bajan (bogat, imućan), koja je u naš jezik ušla preko Avara.

  • Petar Krešimir IV., kralj Dalmacije i Hrvatske


Stjepan I. Sveti

Potpis sv. Stjepana

Stjepan I. Sveti (mađ. I. Szent István, lat. Sanctus Stephanus; Ostrogon, o. 975. - Ostrogon, 15. kolovoza 1038.), posljednji ugarski veliki knez (997.-1000.) i prvi ugarski kralj (1000.-1038.) iz dinastije Arpadovića.

Krunidba prvog kršćanskog mađarskog kralja Stjepana I. (mađ. István), koji je kasnije proglašen svetim, označila je početak mađarske državnosti. Nadnevak te krunidbe bio je ili Božić 1000. godine, ili 1. siječnja 1001. godine. Malo je vjerojatno da je današnja Kruna sv. Stjepana upravo ona kojom je okrunjen kralj Stjepan i koju mu je poslao papa Silvestar II. Godine 1038. Stjepan je umro bez nasljednika budući da mu je sin, Emerik (hrvatski nazvan i Mirko), prerano umro. Na samrti, stari je kralj Mađarsku posvetio Djevici Mariji, proglašujući je Zaštitnicom Mađarske (lat. Patrona Hungariae).


Dmitar Zvonimir - kralj Dalmacije i Hrvatske, vladao je od 1075. do 1089. godine.

O Zvonimirovom podrijetlu ne zna se gotovo ništa. Kako je Zvonimir s Arpadovićima bio u rodbinskim odnosima (njegova žena Jelena Lijepa bila je kći ugarskoga kralja Bele I. i sestra Ladislava I.), oni su mu prepustili u vlast to područje (najvjerojatnije sjeverozapadnu Hrvatsku, točnije krajeve između današnjih gradova Varaždina i Zagreba te porječje Kupe).

Kraljevine Dalmacije i Hrvatske (regnum Dalmatiae et Chroatiae)

Na otoku Krku redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira. "ZЪVЪNIM[I]RЪ KRALЪ HRЪVATЪSKЪÏ"

U doba pape Grgura VII. Hrvatskom je vladao najprije Petar Krešimir IV. (1058.-1074., a potom Dmitar Zvonimir (1075.-1089.). U vrijeme slabljenja Bizanta, Zvonimir je pristao uz papu Grgura VII., prihvaćajući i njegovo shvaćanje uloge svjetovne vlasti u odnosu na crkvenu. Tako je u rujnu 1075. papa poslao legate Gebizona i Fulkona Zvonimiru koji priseže da će biti vjeran podanik papi. Gebizon ga 8. listopada 1076. u Solinu kruni kraljevskom krunom i predaje mu ostale znakove kraljevske vlasti. Zvonimir se pritom obvezao da će pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu u svome kraljevstvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da će providjeti da se Crkvi daju prvine i desetine, te da će uzeti u zaštitu siromahe, udovice i siročad. Usto, ustupio je papi samostan sv. Grgura u Vrani, koji je imao služiti kao hospicij za papine legate. Tako je Zvonimir osigurao i državnopravno priznanje Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske (Regnum Dalmatiae et Chroatiae).

Kralj Dmitar Zvonimir dobro je procijenio tadašnju vanjskopolitičku situaciju: položaj Bizanta čija je moć slabila i Mlečana koji su se pridružili protivnicima sve jačeg papinstva. Tako je Zvonimir stao uz papu Grgura VII. (1073. - 1085.), prihvaćajući suvremenu doktrinu da papa ima pravo dijeliti krune i priznavati posjed zemalja.

Legenda o Zvonimirovoj smrti je jedina autentična srednjovjekovna legenda o nekom srednjovjekovnom kralju. Ona nije produkt historiografije 19. stoljeća, kao što je većina mitova, kojima se danas služimo kada govorimo o hrvatskoj ranosrednjovjekovnoj povijesti. Prema izvorima vjerojatnije je da je Zvonimir umro prirodnom smrću, istodobno zbog novijih znanstvenih spoznaja, teza o ubojstvu se ne može odbaciti kao potpuna nevjerojatna.

Legenda o smrti

U posljednjem zajedničkom poglavlju ne ustručava se izvršiti temeljite promjene latinskog predloška jer mu treba logičan uvod u prikaz Zvonimirove pogibije, koju dodaje. On prikazuje Hrvate kao nedostojne dobroga vladara. A Zvonimir je taj dobar vladar koji "ne mogaše zlo viditi" i zato "on ne biše za Hrvate". Prerađivač latinske redakcije ostaje vjeran slici idealne političke jedinice Budimira jer i Zvonimir vlada Primorjem i Zagorjem. Međutim, kad su "papa i cesar velikoga grada Rima" pozvali Zvonimira u križarski rat "bogom prokleti i nevirni Hrvati" ubijaju svoga kralja govoreći "bolje da jedan umre nere tolik puk da pogine". Umirući ih kralj zato proklinje "da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili". Kad je ugarski kralj Bela čuo za Zvonimirovu pogibiju, dolazi u Hrvatsku i pokorava Hrvate kaznivši ih tako zbog ubojstva dobroga kralja Zvonimira.

Vjerojatno se nikad neće saznati prava istina o smrti kralja Zvonimira, a to će pitanje vjerojatno zauvijek podgrijavati znatiželju i maštu povjesničara. Priča o ubojstvu kralja Zvonimira dolazi iz tekstova pridodanih Ljetopisu popa Dukljanina i Tominoj Salonitanskoj povijesti. Ukratko, legenda kazuje da je hrvatsko plemstvo nezadovoljno Zvonimirovom namjerom da sudjeluje u križarskom pohodu, ubilo svoga kralja u mjestu, koje se naziva Pet crkva u Biskupiji kod Knina. Legenda o Zvonimirovoj smrti je jedina autentična legenda o nekom hrvatskom srednjovjekovnom vladaru. Ona nije produkt historiografije 19. stoljeća.

Prije se mislilo kako je Dodatak legenda, koja nema povijesnu već izmišljenu jezgru. Posljednje riječi umirućega kralja pokazuju su kako je ova legenda, za razliku od drugih, željela protumačiti zašto Hrvati nemaju vladara "svoga jezika". Mišljenje, koje ima pisac Redakcije o Hrvatima tako je nepovoljno da je malo vjerojatno da je ovaj oblik legende o Zvonimirovoj smrti nastao u Hrvatskoj. Legenda o Zvonimirovoj smrti samo je najstarija dosad poznata varijanta, i to joj daje određenu prednost pred mlađim legendama.

U svim ostalim izvorima nema spomena o Zvonimirovom ubojstvu. Teza o ubojstvu se odbacivala iz više razloga, a glavni je bio Dukljaninovo spominjanje "Pet crkvih na Kosovu polju". One nisu bile poznate povjesničarima potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Kasnija arheološka istraživanja utvrdila su da je na tom mjestu doista postojalo svih pet crkvi. Legenda o smrti kralja Zvonimira je većinom u hrvatskoj historiografiji označena kao legenda. Osnovni razlog zašto je to bilo tako je činjenica da se u toj pripovijesti pojavljuje križarski pohod.

Iako vrijeme križarskog rata nije točno, ipak treba još nešto provjeriti. Ima li u to doba pokušaja svojevrsnog protukrižarskog rata, koji bi pokrenuli Carigrad i car? Ima li molbi Zapadu za pomoć, u smislu Jeruzalema i svetoga rata? Takvih molbi je bilo. Papa Urban II. je prvi poziv na križarski rat uputio tek 1095., nekoliko godina nakon Zvonimirove smrti, ali pozivi bizantskog cara Aleksija Zapadu na pomoć u borbi protiv islamskih prodora dogodili su se znatno prije. Aleksije I. Komnen zove u pomoć Roberta Flandrijskog i uspijeva privući popriličan broj konjanika na službu u bizantsku vojsku. Čini se gotovo sigurnim da su njegovi pozivi u pomoć formulirani u smislu kršćanske dužnosti, solidarnosti između Istoka i Zapada. Taj ključni dokaz vezan uz Zvonimirovo ubojstvo je vrlo uvjerljiv, ali i jako važan za razumijevanje Prvog križarskog rata. Prema izvorima, vjerojatnije je da je Zvonimir umro prirodnom smrću, istodobno zbog novijih znanstvenih spoznaja više nikada, teza o ubojstvu, se ne može odbaciti kao potpuno nevjerojatna.

Prema "Historia salonitana maior", na Zvonimirovom grobu nalaze se sljedeći stihovi:


Bašćanska ploča

  • Zvonimir, u rodbinskim odnosima sa mađarima Arpadovićima, po predaji narod ga ubio


Stjepan II. - 1089. - 1091. godine.

Sin je Gojslava, mlađeg brata Petra Krešimira IV.. Unuk je Stjepana I., hrvatskog kralja. Kako mu je sin Radovan umro još za njegova života, kralja Zvonimira naslijedio je 1089. Stjepan II., posljednji Trpimirović. Nakon svog neuspjeha da preuzme vlast u razdoblju nakon smrti Petra Krešimira IV., Stjepan II. bio je prisiljen živjeti u samostanu sv. Stjepana pod borovima u Splitu (na poluotoku koji se danas i zove po tom samostanu, Sustipan; današnji gradski predjel).

Formalni razlog za život u samostanu postaje navodna bolest, tako da u svojoj darovnici iz 1078. Stjepan piše: "Ja Stjepan, nekad svijetli herceg Hrvata, shrvan teškom bolešću dozvah k sebi časne svećenike hrvatskoga kraljevstva da mi nađu lijeka za moje grijehe. Po njihovu savjetu pobrinuh se, te se dadoh prenijeti u samostan sv. Stjepana. Tu se odrekoh svih svojih časti i odabrah grobnicu, preporučivši se glavaru samostana da me spominje u svojim molitvama."

  • Stjepan II, bio je prisiljen živjeti u samostanu


Petar Snačić

Kao vođa anti-mađarskog otpora, u jeku sukscesijskog sukoba uzrokovanog smrću Zvonimira i Stjepana II..

  • Petar Snačić, vođa anti-mađarskog otpora


Koloman (mađarski I. (Könyves) Kálmán) (o. 1074. - 3. veljače 1116.)

Ugarski kralj od 1095. do 1116., a od 1102. i hrvatsko-dalmatinski kralj, potomak ugarske dinastije Arpadovića.

  • Koloman, mađarski kralj



Tolna County, Coat of arms
A Szent István kori államszervezetnek megfelelően Tolna vármegye is várközpontú ispánságból alakult ki.

U grbu županije Tolna "šahovnica" je kraljevski dvor gdje na prijestolu sjedi sv. Stjepan, na lijevoj strani stoji sv. Imre/Emerik, sin Stjepana. Županija je nastala za vrijeme kralja sv. Stjepana.


Povijesne karte Hrvatske

Šahovnica sv. Stjepana







Stvaranje nacija

Braća po zanatu

Cavouru se pripisivala izjava, koju je na prvom zasjedanju talijanskog parlamenta zapravo izrekao drugi političar (Massimo d'Azeglio):  »Stvorili smo Italiju; sada moramo stvoriti Talijane.«


Origo gentis

Origo gentis (podrijetlo naroda), kazivanje o podrijetlu naroda, kakvima su se u ranom srednjem vijeku novi gentilno organizirani narodi predstavljali obrazovanim baštinicima antičkoga svijeta i time uvrštavali u nj.

Hrvatska historiografija poklonivši vjeru Konstantinu Porfirogenetu donoosi tvrdnju o doseljavanju  i osvajanju Avara i Slavena, koji su uništili rimski red u Dalmaciji i razorili Salonu, kojoj je bilo stalo ne toliko do pučkog i narodnog identiteta, nego do nacionalnoga i državnopravnog.


Oblikovanje Hrvata kao nacije odvijalo se tek u 19. stoljeću

»Stvorili smo Hrvatsku; sada moramo stvoriti Hrvate.«

Često se upotrebljava izraz razvoj hrvatske nacionalne svijesti, to je neprecizno. Točnije bi bilo: davanje zajedničkog nazivnika katoličkim Slavenima koji su bili pod Austrijom (i susjednim područjima koje je Austrija mislila osvojiti).

Sve se to događalo u vrijeme kada nije bilo mnogo medija, čak ni mreže škola. Crkvena je mreža bila najizgrađenija, svećenstvo je bilo prisutno u većini sela, i široke je slojeve polupismenog i nepismenog naroda upravo svećenstvo uputilo tko su i što su (tj. tko bi trebali biti: Hrvati). Crkva nije vršila samo vjersku funkciju, nego i kulturnu i političku.

Evo, npr. pjesma "Rajska djevo, kraljice Hrvata" ili crkvica na vrhu Sljemena posvećena "kraljici Hrvata" itd. Ili istarsko svećenstvo koje je razvijalo hrvatski identitet.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) najviša je hrvatska znanstvena i umjetnička institucija. Utemeljitelj HAZU bio je Josip Juraj Strossmayer.

  • Tko je oblikovao hrvaatsku nacionalnu svijest? Vatikan i Tajna društva.


Reći da si Hervat, znamenova da si Magjaron

Za Ilirstva ne biaše drugo nego da budeš Ilir ili Magjaron. Reći da si Hervat, znamenova da si Magjaron. - Ljudevit Gaj

To je i Ante Starčević posvjedočio prvom rečenicom u svojim memoarima.

Reći da si Hervat, znamenova da si Magjaron - Ante Starčević

Interview s Mladenom Lojkićem najpoznatijim autorom o masonima u HR -" Što se tiče Starčevića samo bi na nešto podsjetio. Iako je on bio političar najčišćeg hrvatskog srca koji je sanjo isključivo suverenu državu, koji i za današnje nagodbenjačke i sluganske hrvatske političare ne bi vruč, čašu vode popio, on je u duhu bio dijete Francuske revolucije. Njemu je bila uzor Francuska, navodna štovateljica zakona prema vlastitom narodu, a kasnije i Engleska. Njegova borba za hrvatsku državu bila je usredočena na tadašnjeg najvećeg hrvatskog neprijatelja, carsku Austriju i Strossmayerovo južnoslavenstvo, tako da on nikada nije spoznao pravu narav masonstva koje je već tada bilo velevlast u Francuskoj i Engleskoj. Otuda i Starčevićeva desna ruka unutar veste."

Starčevića su godinama klerikalci napadali kao "buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve". To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević.

Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: njegovo mišljenje da Crkva kulturno unazađuje hrvatski narod; da služi tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što vjerska podjela između katolika i pravoslavaca pogoduje širenju nacionalog razdora.

Prema Starčeviću sjeme razdora baciše "Isusovci i Austrija" (Djela III, str. 214.). "A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa." (Djela III, str. 216.)

Vjerojatno izvore Starčevićevog antiklerikalizma treba tražiti u njegovoj strastvenoj idejnoj privrženosti političkim idejama francuskih nacionalističkih pisaca liberalne provenijencije.


Maksimilijan Vrhovac

Maksimilijan Vrhovac (mađ.: Verhovácz Miksa) (Karlovac, 23. studenog 1752. - Zagreb, 16. prosinca 1827.), zagrebački biskup.

Svjestan potrebe političke integracije svih "hrvatskih zemalja". Jedan je od idejnih začetnika hrvatskog narodnog preporoda.

Maksimilijana Vrhovca se često povezuje s masonima, jer je uhićen zbog sumnje u vezu s urotom Ignjata Martinovića 1795. godine, a 1913. godine je u Zagrebu bila osnovana i slobodnozidarska loža pod imenom "Maksimilijan Vrhovac". Sa sigurnošću se zna da je bivši franjevac i sveučilišni profesor Ignjat Martinović oko 1791. god. bio mason, a da se s M. Vrhovcem dobro poznavao još od 1770-ih, kada su obojica predavali na sveučilištu u Pešti. U sudskoj istrazi (nakon koje su sudionici urote uglavnom bili osuđeni na smrt, a slobodno zidarstvo je bilo zabranjeno u čitavoj Austriji i Ugarskoj) je M. Vrhovec tvrdio da njegovo poznanstvo s Ignjatom Martinovićem nije imalo nikakve veze ni s masonerijom, ni sa zavjerom. Ni iz iskaza drugih okrivljenika nije se moglo utvrditi da bi M. Vrhovec bio umiješan u zavjeru kojoj je svrha bila pokretanje prevrata po uzoru na Francusku revoluciju. U "Dnevniku" M. Vrhovca nema podataka o vezi s masonima. Neki autori na temelju dokumenata koje su prezentirali članovi masonskih loža početkom 1980.- ih godina, zaključuju da je Vrhovac ipak bio povezan sa slobodnim zidarima.

Nakon istrage o vezama s Ignjatom Martinovićem, vlasti su dopustile da se Maksimilijan Vrhovac vrati na važno mjesto zagrebačkog biskupa, gdje je narednih desetljaća mnogo pridonio hrvatskoj kulturi i dobrobiti naroda. Jedva da ima kulturno-prosvjetne, društvene ili humanitarne institucije potkraj 18. i početkom 19. stoljeća koju Maksimilijan Vrhovac nije utemeljio, potpomogao ili potaknuo.


Matija Ban i Miloš Milojević

Matija Ban

Matija Ban (Petrovo Selo pokraj Dubrovnika, 16. prosinca 1818. – Beograd, 14. ožujka 1903.), književnik, diplomat i političar iz Dubrovnika. Bio je član srbokatoličkog pokreta. Pisao je pjesme i povijesne drame, ali književna kvaliteta njegovih uradaka vrlo je niska. Čelnik tiskovnog ureda srbijanske vlade od 1880. godine. Odgojitelj djece srbijanskog kralja i profesor na beogradskom liceju.


Nakon završene gimnazije u Dubrovniku privatno je slušao filozofiju kod Anđela Maslača i pedagogiju kod Nika Arbanasa. U franjevački red stupio je 1834., ali je iz njega istupio već sljedeće godine. Bio je oduševljeni ilirac-slavjanin i borac za ujedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, a kasnije predani borac za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda. Pisao je drame, epske i lirske pjesme, povijesne i književne rasprave. U razdoblju od 1839. do 1844. boravio je u Turskoj, u Carigradu i u Bursi.

U Turskoj je najednom neobično došao do velikih novaca i položaja, tolikih da je mogao kupiti imanje, pohađati vojnu akademiju i francuski licej u Turskoj, što nije moglao osoba, nego samo veliki pouzdanik turske i francuske vlade. Tu je došao u doticaj s idejom poljskih iseljenika da Srbija postane nucleus budućeg okupljanja i ujedinjavanja južnoslavenskih pokrajina koje su tada bile u sastavu Turskog Carstva, ali i onih u sastavu Habsburške Monarhije. Po svemu sudeći, izgleda da je još tada Ban bio dobro plaćeni agent goleme špijunske mreže poljskog plemića grofa Czartoryskog, spletene na Balkanu uz pomoć Francuske i Engleske. Mreži je bio cilj potisnuti i potom uništiti Austriju i Rusiju, a u pozadini su bili slobodni zidari. Czartoryski se uskoro usredotočio na Hrvate i Srbe, pri čemu su mu Srbi bili značajniji jer su već bili nacionalno osviješteni. Slobodni zidari su pripremali niz revolucija u Europi kojim će pokušati zbaciti stare monarhije i poništiti dogovor o Svetoj Alijansi usmjeren protiv liberalizma i ateizma, a u tome je po Czartoryskomu Srbija morala odigrati veliku ulogu ujediniteljice južnoslavenskih naroda, a protiv Turske, Austrije i Rusije, pod zaštitom Francuske i na vrhu Engleske.

Osnovni cilj Svete alijanse je očuvanje starog konzervativnog društvenog poretka u Europi koji se temelji na feudalizmu i apsolutističkoj vlasti vladara, a protiv liberalnih ideja koje je Europom širio Napoleon.

1844. u doba ustavobraniteljstva kneza Aleksandra Karađorđevića, zauvijek preseljava u Srbiju.

U Beogradu je pristupio u Tajno demokratsko panslavističko društvo, osnivač kojeg je bio agent Adama Czartoryskog František Zach. U toj ulozi osim ostalog 1848. kao agent Garašaninove promidžbe rukovodi velikosrpskom promidžbom uz dalmatinsku i crnogorsku granicu prema Turcima, s ciljem pripremanja stanovništva Bosne i Hercegovine za izlazak ispod turskoga jarma, uključujući i oružanu pobunu. U Srbiji je bio iznimno cijenjen. Povjeravane su mu mnoge diplomatske misije u ime vlade u kojoj je jedno vrijeme bio i ministar. Boraveći tim povodom često u Dubrovniku, zajedno s nekolicinom Dubrovčana koji su živjeli za ideju ujedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom, 1848. sudjelovao je u pokretanju lista na talijanskom jeziku L'Avvenire. Zajedno s Medom Pucićem i Ivanom Augustom Kaznačićem 1849. pokrenuo je godišnjak Dubrovnik cviet narodnog književstva i postao njegov najplodonosniji suradnik. Uz Meda Pucića bio je prvi katolik koji se počeo izjašnjavati Srbinom, još 1840-ih godina. Svojim autoritetom i ugledom, iako nije stalno boravio u Gradu, zavrijedio je značajno mjesto i ulogu u dubrovačkome srbokatoličkom pokretu. Redovni je član SANU od 12. siječnja 1858. godine. Jedan predio Beograda njemu u čast još se i danas naziva Banovo brdo. Dobila je po tome što je na vrhu ondašnjeg Golog brda u Košutnjaku, prvu kuću podigao Matija Ban 1862. godine. Vilu mu je za zasluge sagradila srpska vlada. 1848. je preveo s poljskog te uz vlastite izmjene napisao službeni priručnik srbijanske vlade za gerilsko ratovanje i u ratnim i mirnodopskim uvjetima Pravila o četničkoj vojni.

Miloš Milojević

Miloš S. Milojević (Crna Bara, 16. oktobar 1840 - Beograd, 24. jun 1897) je bio srpski nacionalni radnik, književnik i istoričar.

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Šapcu i Beogradu. Školovanje je potom nastavio u Kijevu i Moskvi. Godine 1870. postao je profesor gimnazije u Beogradu, da bi od 1873. do 1876. godine, bio upravitelj i profesor drugog odeljenja beogradske Bogoslovije.

Aktivno je učestvovao u Srpsko-turskim ratovima 1876-1878. Za profesora i direktora gimnazije u Leskovcu postavljen je 1881. godine. Godine 1890. postavljen je za upravitelja Svetosavske večernje bogoslovsko-učiteljske škole. Bio je i upravnik Svetosavske večernje škole (1891−1893). penzionisan je 1893. godine. preminuo je 1897. godine u Beogradu.

Poreklo i školovanje

Rođen je 16. listopada 1840. u svećeničkoj obitelji u selu Crna Bara, u Mačvanskom srezu (Podrinjski okrug) od oca Stefana (18??-1849) i majke Sofije (18??-1874).

Zato su ga zvali po rodnom kraju „Mačvanin”. Osnovnu školu završio je u selu Glogovcu, a gimnaziju u Beogradu (1859).

Od 1859 do 1862. godine, izučavao je pravne nauke na Beogradskom liceju, a zatim je kao »državni pitomac« (stipendista države) pohađao (po šest semestara) na Pravnom i Filozofskom fakultetu u sklopu Moskovskog univerziteta.

U Moskvi je konkretno studirao (nezavršivši studije) Filologiju slavenskih živih i izumrlih plemena s političkom istorijom i književnošću.

Među tamošnjim profesorima na njega je najveći utisak ostavio ruski slavista prof. Josif Maksimovič Bođanski (rus. О́сип Макси́мович Бодя́нский: 1808—1877).

Podstaknut usvojenim znanjima, prvi put se javno oglasio 1866. godine člankom „Propagande u Turskoj“, budući da su Srbi u to vreme još uvek bili pod stranom vlašću.


Pravila o četničkoй voйni - Milojevićeve ustaše

Miloš S. Milojević (1840-1897) realizirao je „nacionalni projekat oružane akcije“ svog velikog prijatelja Matije Bana (1818-1903), autora knjige „Pravila o četničkoй voйni. Protolmačіo izъ polьskoga sa nekimъ promenama, izmetcima i dodatcima Matія Banъ.“. Milojko V. Veselinović (1850-1913), Tijekom 1877. godine, u uniformi tabornika (komandanta), tabora (bataljona) Deževsko-ibarskog ustaškog kora Miloša S. Milojevića (1840—1897).


Srpsko-turski ratovi, 1876 - 1878

Za vrijeme Srpsko-turskih ratova (1876—1878), Miloš Milojević je osnovao i poveo u rat dobrovoljačke jedinice (ustaše) Moravsko-dobričko-dobrovoljački ustaški kor, Dobrovoljačko-ustaški raško-ibarski kor i Deževsko-ibarsko-ustaški kor.

Takođe, Miloš Milojević je zajedno sa Kostom A. Šumenkovićem (1828—1905) iz Borovce (kod Stume), arhimandritom Savom Baraćem - Dečancem, Todorom P. Stankovićem (1852—1925) iz Niša, Aksentijem Hadži Arsićem iz Prištine, Despotom S. Badžovićem iz Kruševai Gligorijem M. Čemerikićem (ađutant Milojevića u ratu 1876. godine) iz Prizrena bio član Tajnog komiteta u Nišu, koji je organizovao regrutaciju ljudstva (sa tada turske teritorije) za srpsku vojsku i njene dobrovoljačke jedinice, a delovao je veoma aktivno i u pozadini turske vojske.

Vojne formacije Miloša S. Milojevića bile su sastavljene od ljudi iz Srbije, ali i iz Stare Srbije, Makedonije i Bosne i Hercegovine.

Uzrok (u velikom broju) prisustva ljudi iz neoslobođenih krajeva kod Milojevićevih ustaša, bio je njegov dotadašnji (veoma plodni) kulturno-prosvetno-vojni nacionalni rad, jer je na primer samo jednom prilikom sa svojim kumom Šumenkovićem tajno (od juna do oktobra 1871. godine) proputovao Staru Srbiju i Makedoniju, pa mu je ovaj doveo oko 150 dobrovoljaca (mahom iz Ohrida i Debarske nahije).

U redovima njegovog kora bilo je i 30 pitomaca čuvenog Milojevićevog Drugog odeljenja Bogoslovije (iz Beograda), koje je i formirano da bi uz redovno obrazovanje, kod tamošnjih pitomaca razvijalo jasno profilisano rodoljublje i patriotizam.

Tekst poziva dobrovoljcima pred Drugi srpsko-turski rat (1877—1878), koji je (putem plakata) Miloš S. Milojević (1840—1897) preko svojih saradnika Koste Šumenkovića i Milojka Veselinovića, postavio na ključnim mestima srpske prestonice, a radi organizovanja prikupljanja dobrovoljaca, glasio je ovako:

»Pod komandom profesora rezervnog kapetana I kl. g. M. S. Milojevića biv. komandanta deževo-ibarskih ustanika i dobrovoljaca, kupe se dobrovoljci za odbranu drage nam otadžbine i dostojanstva Srbije i srpskog naroda. Braćo Srbi! Pohitajte pod zastavu Viteškog Obrenovića za odbranu časti srpskog imena! Za upis valja se javiti potpisatima kod „Malog Balkana“ na Trkalištu. K. A. Šumenković M. V. Veselinović«


Berlinski kongres

Berlinski kongres bio je skup izaslanika tadašnjih velikih sila Njemačke , Austro-Ugarske , Francuske , Velike Britanije , Italije , Rusije i Turske , kojima je od 13. lipnja do 13. srpnja 1878. predsjedao Otto von Bismarck. u Berlinu.

Kongres je sazvan radi revizije mirovnog sporazuma iz San Stefana (potpisanog 3. ožujka 1878.), čime je okončan rusko-turski rat. Prema tome, Turska u velikoj mjeri diktirana ruskim razgovorima, izgubila bi veći dio svoje nekadašnje kontrole nad Balkanom , a trebala bi se stvoriti Velika Bugarska (zapravo ruski satelit) koja bi obuhvatala većinu današnje sjeverne Makedonije , a dijelove Srbije do Niša , Albanije. i Grčke osim Halkidikija i Soluna . Bosna i Hercegovina , iako pod turskim suverenitetom , dobila bi značajnu autonomiju . Sporazumom su predviđene da Srbija , Crna Gora i Rumunjska dobiju državnu neovisnost.

Nagli porast ruskog utjecaja u regiji uvelike su se borili protiv Austro-Ugarske i Ujedinjenog Kraljevstva . Zbog međunarodnog pritiska, Rusija je morala odustati i San Stefano mirovni ugovor je poništen i pregovori o teritorijalnoj organizaciji Balkana započeli su od početka. Budući da Njemačka praktički nije morala zaštititi vlastite interese na Balkanu, Bismarck bi se tijekom ovih pregovora mogao pojaviti kao "relativno neutralan" (Bismarckova izjava, na kraju krajeva, jest da Balkan "ne vrijedi ni prst ni kost pomeranskog oklopnika". U pregovorima su sudjelovali samo veliki delegati, dok su predstavnici malih zemalja nastojali posredno utjecati na ishod, a Srbiju je zastupao Jovan Ristić , izaslanik princa Milana.

Granice balkanskih država 1878 . godine

Ishod pregovora bio je mir u Berlinu 13. jula 1878. godine. Sastojalo se od priznanja Rumunjske , Srbije i Crne Gore kao suverene države i Bugarske kao autonomne kneževine pod osmanskim suverenitetom (do 1908.). Također, prema ranije sklopljenom rusko-britanskom sporazumu, sklopljenom 30. svibnja 1878. godine, teritorij Bugarske je oko tri puta smanjen od teritorija predviđenog San Stefanskim mirom (odlučeno je zauzeti teritorije sjeverno od Balkanske planine). Od ostatka Velike Bugarske stvorena je Istočna Rumelija pod turskom vlašću. Također, Makedonija je ostala pod turskom vlašću. Nekoliko drugih turskih pokrajina bilo je odvojeno od Turske i, ili pripojeno, drugim državama, poput Cipra koji je dodijeljen Velikoj Britaniji , Bosni i Hercegovini Austro-Ugarskoj (Berlinski kongres 1878. - okupacija, 1908. - aneksija).

Srbija se značajno proširila i dobila je četiri okruga: Niš, Pirot, Banje i Vranje, kao i druge zemlje koje su stekle neovisnost, trebale bi preuzeti dio državnog duga Turske, ali to nije učinjeno jer to nije postignuto u narednim godinama. sporazum o visini te obveze.

Tim mirovnim ugovorom drastično je ublažena turska moć u Europi i Aziji . Ruski utjecaj u korist Austro-Ugarske uvelike je smanjen što je povećalo napetosti između dvaju carstava. Pored toga, takvo preuređenje Balkana dovelo je do novih napetosti u tom području.

Istočno pitanje

Velika politička kriza koja je zadesila Osmansko carstvo nakon izgubljenog rata s Rusijom 1877. - 1878 . a odluka Berlinskog kongresa izbila je ponovno krajem 19. stoljeća . Istočno pitanje , kao problem zadržavanja Turske u konceptu europskih država, ponovo je stavljeno na dnevni red. Turska je utonula u unutarnje ekonomske probleme, podjele i političke sukobe brojnih i različitih čimbenika, od kojih su neki produžetak stare, a neki izbijanja novih tendencija erodiranja i uništavanja turske administracije i središnje vlade. Osim sukoba koji su dosad postojali na njenim vanjskim granicama, Turska se bližila kraju 19 . i početkom 20. stoljeća nalazio se sve manje i više u sukobu s mnogim i vrlo različitim nacionalnostima.

Uzroci ovog unutarnjeg političkog sukoba između državne uprave i njenih subjekata bili su višestruki: političke, socijalne, ekonomske i vjerske prirode. Na oštrinu sukoba utjecali su albanski autonomistički pokret, uzurpacija lokalnih položaja vlasti pojedinih albanskih i muslimanskih feudalnih obitelji, nacionalno političko djelovanje susjednih balkanskih država među njihovim sunarodnicima, kao i snažno miješanje i politička agitacija glavnih europskih država među turskim subjektima kršćanske i islamske konfesije. . Unutarnji ekonomski problemi, poput nestabilne i nestabilne osnove turskog poreznog sustava i neuređeni agrarno-pravni odnosi, također su imali utjecaja.

Nesposobnost Turske da riješi brojne unutarnje probleme, razapete i velike suprotnosti dovela je do raspada turske države i socio-ekonomskog organizma. Sve je to uzrokovalo da neke europske sile snažnije usredotoče pažnju na ovo područje koje će im postati poligon za propagandni i politički rad, kako bi prvo ojačalo svoj ekonomski i politički položaj, a zatim postiglo svoj krajnji cilj - prodor kapitala na tržište Istoka. . Za područja Makedonije i Stare Srbije prva se počela interesovati Rusija koja je otvorila konzulate u Skoplju , Solunu , Prizrenu i Kosovskoj Mitrovici , koji su imali veliki značaj za srpski narod, jer su jedno vrijeme bile jedine ustanove u ovim područjima od kojih su Srbi mogli oni traže pomoć. U mnogim slučajevima ruski konzuli su intervenirali u korist Srba kod lokalnih turskih vlasti pa i kod same Porte preko svog zastupnika u Carigradu . Bilo je slučajeva da su ruski konzuli u hitnim slučajevima odgovorili osobno, a da nisu čekali da to učine na uobičajen način, u pisanom obliku, diplomatskim putem.

Austrougarska politika

Austro-Ugarska je pojačala svoja potraživanja na Balkanu nakon vojnih i diplomatskih poraza u Italiji 1859. godine . i kod Sadova u Prusiji 1866. godine . godine. Tražio je prema Solunu smjerom iz Bosne i Hercegovine, kroz Rašku regiju , Kosovo i Metohiju i Makedoniju . Bilo je to područje na kojem je, uz njemačku potporu, trebalo nadoknaditi gubitke na zapadu.

Berlinski kongres dao joj je veliku odštetu, povjerivši joj mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu i izvrši kontrolu nad novopazarskim sandžakom . Imajući kontrolu nad Sandžakom, spriječilo je ujedinjenje Srbije i Crne Gore i odatle je preuzelo veze s Albancima na Kosovu i Metohiji i u Makedoniji, u kojima je izazivalo mržnju prema Srbima i istodobno ih poticalo protiv turskih vlasti.

Austrougarska karikatura iz razdoblja prije Prvog svjetskog rata , s prikazom ruke koja je razbila Srbina. Crtani film glasi "Srbija mora umrijeti".

U provođenju ove politike oslanjao se na svoje konzule u Turskoj, časnike u uspostavljenim garnizonima, vjekove i izbjeglice i druge utjecajne ljude albanskog i muslimanskog stanovništva, brojne agente, uključujući Srbe, i turski korumpirani svećenički aparat. Kako je austrougarski plan za proboj u Solun presekao sa interesima Srbije i Crne Gore i njihovim vanjskopolitičkim težnjama i višestrukim nacionalnim interesima srpskog naroda u Turskoj, bila je zahvaćena srbofobijom, što se očitovalo u priči o navodno velikosrpskoj propagandi.

Provodeći srpsko-albanski politički sporazum Austro-Ugarska je smatrala blažom varijantom obnove srpskog carstva, tj. sjedinjenje srpskog naroda u Turskoj sa Srbijom i Crnom Gorom. Širenjem dezinformacija o navodnoj okupaciji Srbije i Crne Gore nastojalo se pooštriti odnose između Srba i albanskog stanovništva na tim prostorima. Austro-Ugarska se najviše plašila utjecaja Srbije i Crne Gore na Albance, jer bi sporazum između čelnika albanskog naroda i Srbije i Crne Gore značio kraj njegove politike na zapadnom Balkanu. Njezin je glavni cilj bio spriječiti takav sporazum, i zato je neumorno radila na stvaranju što dubljeg jaza između Albanaca i Srba, kako u turskim vilama, tako i u Srbiji i Crnoj Gori.


Događaji koji su neposredno prethodili osnivanju Društva „Sv. Save“

Ulazak Miloša Milojevića u borbu za neoslobođeni srpski etnički prostor

Pojava Miloša Milojevića na političkoj pozornici Srbije predstavlja rezultat nacionalnog delovanja celog niza rodoljuba i patriota, koji su svoje srpstvo postavili iznad verskih različitosti i teritorijalnih posebnosti.

Temelje za savršenu političku klimu neposredno pred Milojevićevu patriotsku akciju stvorili su Ilija Hadži-Milutinović Savić - Garašanin (1812—1874) svojim nacionalnim programom („Načertanije“ iz 1844. godine), te Matija Ban (1818—1903), tvorac i ideolog srpskog četničkog pokreta i šef propagande Kneževine Srbije (1815—1882), odnosno pukovnik Antonije-Ante V. Orešković (1829—1906), organizator moderne obaveštajne službe Srbije.

Milojević je u Oreškovićevoj mreži ljudi (u neoslobođenom srpskom etničkom prostoru) imao značajno mesto, stojeći rame uz rame sa još nekim nosiocima tajnih misija srpske vlade poput popa Bogdana A. Zimonjića (1813—1909), hercegovačkog hajdučkog harambaše i vojvode (od 1862. godine) Marinka Leovca (1818—1907), ustaničkog vojvode tokom „Hercegovačkih ustanka“ (period: 1852—1862) Luke L. Vukalovića (1823—1873), političara Ilije T. Guteše (1825—1894), poslednjeg ličkog hajdučkog harambaše Lazara-Laze D. Škundrića (1825—1901), jeromonaha Bogoljuba-Teofila Petranovića (1830—1887), arhimandrita Nićifora J. Dučića (1832—1900), sveštenika Vasilija-Vase Pelagića (1833—1899), generala Đorđa-Đure S. Horvatovića (1835—1895), hercegovačkog ustaničkog vojvode Mihajla-Miće Ljubibratića (1839—1889), osnivača (16. oktobra 1876. godine) prve srpske masonske lože „Svetlost Balkana“ (ital. Luce dei Balkani), političara Nikole-Nika Jokanovića - Okana (18??-1874), generala Dragutina-Karla F. Franasovića (1842—1914), i dr.

Osnivanje „Odbora za škole i učitelje u Staroj Srbiji, Maćedoniji i Bosni i Hercegovini“

Posle smrti kneza Mihaila Teodorovića Obrenovića (1823—1868), a na inicijativu uglednog srpskog državnika Jovana Ristića (1831—1899) i Miloja-Mihaila M. Jovanovića (1826—1898), beogradskog mitropolita SPC (1859—1881 i 1889—1898) došlo je (tokom avgusta 1868. godine) do stvaranja Odbora za škole i učitelje u Staroj Srbiji, Maćedoniji i Bosni i Hercegovini.

Odbor je bez prekida radio do 1876. godine, tj. do izbijanja srpsko-turskih ratova.

Osnivanje Društva „Sv. Save“

Završetkom Istočne krize, odnosno ratnih godina 1876—1878. u kojima su na neoslobođenoj teritoriji Stare Srbije i Makedonije nestali mnogi rezultati ranijih napora na prosvetnom i kulturnom polju, kralj Milan Teodorović Obrenović (1854—1901) i naprednjačka vlada (mandat: 1884—1887) Milutina I. Garašanina (1843—1898) sačinili su plan vođenja nacionalne akcije u Turskoj u cilju podizanja svesti tamošnjeg srpskog naroda kao najjačeg oružja za njegovo održanje.

To je trebalo da predstavlja i najvažniji pravac u spoljnoj politici Srbije.

U cilju ostvarenja te ideje, po želji kralja Milana i Garašanina, upućen je u Carigrad na mesto srpskog poslanika ugledni naučnik i političar Stojan Novaković.

Deo toga plana bilo je i osnivanje Društva „Sv. Save“ koje bi sopstvenom akcijom potpomoglo širenju srpskih škola u Turskoj, srpskih kulturnih ustanova, kao i spremanju budućih radnika na tom polju.

Razgovori o osnivanju Društva „Sv. Save“ vođeni su u proleće i leto 1886. godine.

Učesnici su bili ugledni profesori Beogradske bogoslovije (osnovane 1836. godine), Gimnazije (osnovane 1839. godine), Velike škole (osnovane 1863. godine) i Učiteljske škole (osnovane 1878. godine), a među njima je takođe bilo i trgovaca, advokata i drugih uglednih ličnosti iz tadašnje Srbije.

Sastancima je rukovodio istaknuti član slobodnozidarskih (masonskih) loža Svetomir K. Nikolajević (1844—1922), rektor Velike škole (period: 1885—1890). Bio je obrazovan Privremeni odbor i pripremljena Osnovna pravila.

Pošto je tadašnji ministar prosvete i crkvenih dela, Milan Kujundžić Aberdar (1842—1893), dao svoju saglasnost, Društvo „Svetoga Save“ je 6. septembra 1886. godine održalo svoj osnivački javni skup na kome su prihvaćena Osnovna pravila Društva i izabran Glavni odbor kao njegovo rukovodeće telo.

Predsednik Društva bio je Svetomir Nikolajević, redovni član (od 17. februara 1874. godine) Srpskog učenog društva (Odbora za nauke filosofske i filološke), a u Glavnom odboru su bili pored ostalih Stevan T. Vladisavljević Kaćanski (1829—1890), počasni član (od 29. jula 1864. godine) Srpskog učenog društva, Milan Đ. Milićević (1831—1908), redovni član (od 29. jula 1864. godine) Srpskog učenog društva, istoričar Panta Srećković, redovni član (od 29. jula 1864. godine) Srpskog učenog društva, pravnik Ljubomir M. Kovačević (1848—1918), redovni član (od 20. oktobra 1880. godine) Srpskog učenog društva (Odbora za nauke državne i istorijske), filolog i istoričar Milojko V. Veselinović (1850—1913), protosinđel SPC Dimitrije Dražić – Firmilijan (1852—1903), i dr.

Članovi Društva bili su „redovni“ (koji bi mu prosleđivali godišnje uplate) i „utemeljači“ (koji bi ga pomogli jednom novčanom svotom). Iz njihovih redova birali bi se poverenici i pododbori u raznim srpskim oblastima. Društvo se pismeno obratilo velikom broju uglednih Srba da postanu njegovi članovi ili poverenici, odziv je bio preko svake mere. Za samo pet meseci osnovano je 43 pododbora i bilo upisano 1250 „utemeljača“ i 3500 „redovnih“ članova.

Među članovima „utemeljačima“ bili su i prestolonaslednik (princ) Aleksandar Teodorović Obrenović (1876—1903) i Teodor-Teodosije P. Mraović (1815—1891), beogradski mitropolit SPC (1883—1889). Mitropolit je, štaviše, dozvolio da Glavni odbor drži svoje sastanke u prostorijama Mitropolije.

U oktobru 1886. godine Odlukom Narodne skupštine Kraljevine Srbije (1882—1918) Društvo „Svetoga Save“ je oslobođeno plaćanja poštanske takse na pisma i pošiljke, zatim i carinske takse na sva primanja, a dozvoljeno mu je da besplatno štampa spise u Državnoj štampariji.

Najznačajnija i najobimnija aktivnost Društva „Svetoga Save“ odnosila se na osnivanje školskih ustanova u Beogradu i na školovanje u njima, mladih ljudi poreklom iz Stare Srbije i Makedonije ili onih pitomaca koji bi dolazili po preporuci srpskih konzula u Turskoj.

Jedan od pitomaca Društva bio je i Jovan Stojković - Babunski (1878—1920) kao i Jovan Stanojković - Dovezenski (1873—1935), koji će se istaći za vreme srpske četničke akcije u Makedoniji i Staroj Srbiji od 1903. do 1912. godine. Društvo je raspolagalo sa Svetosavskom školom i pansionom (u Domu „Sv. Save“) u kome su bili smeštani učenici.

Od 9. marta 1890. godine počela je sa radom i Bogoslovsko-učiteljska škola na čijem je čelu stajao Miloš S. Milojević.

Svetosavski nacionalizam

Svetosavski nacionalizam je desna politička ideologija koja predstavlja spoj srpskog nacionalizma i pravoslavnog klerikalizma.

  • Tko je oblikovao srpsku nacionalnu svijest? SPC i Tajna društva.


Dalmatinci su u Jugoslaviju ušli s oduševljenjem, a onda se duboko razočarali

U Split ulazi srpska vojska. Slobodna Dalmacija s naslovnice kliče “Dobro došli, braćo!”, a 10.000 razdraganih Splićana - među kojima mnogo navijača Hajduka - dolaze na Rivu pozdraviti došljake, vičući: “Živila srpska vojska! Živila Jugoslavija!” Po svečanom intoniranju srpske himne “Bože pravde”, dočekane od Splićana ovacijama, župan splitsko-dalmatinski vojnicima dovikuje: “Sve je ovo vaša Srbija!”, a gradonačelnik izražava uvjerenje da će “Split biti vaša i naša svojina, hrvatska i srpska, sastavni dio jedinstvene Jugoslavenske države”.

Hajdučki harambaša from Dalmatia
Splićani danas najviše mrze Srbe, a najviše vole srpski Hajduk

Danas je ovo nemoguć scenarij, ali povijest se od pamtivijeka ruga životu. Sve se to zaista dogodilo u Splitu, prije točno jednog vijeka: 20. studenoga 1918. Osim što je umjesto Slobodne Dalmacije tada izlazilo Novo doba.

Valja uočiti i da je Split tada bio osam puta manji nego danas, pa bi današnji ekvivalent tom prosrpskom eventu bilo okupljanje 80.000 Splićana na Rivi, uključujući čitavu Torcidu.


Ivo Pilar - Srbofobija

Utemeljitelj hrvatske geopolitike


Rodio se u obitelji starinom iz Češke, koja je prema nekim naznakama davno doselila iz Španjolske. (Sephardi Jews)

Izrazito je bio odan Austro-Ugarskoj, izrazito hrvatski i antisrpski orijentiran. Bio je najjači odvjetnik u Tuzli i zastupao je Zemaljsku banku, Prvu hrvatsku štedionicu i njezine afilijacije u Bosni i Hercegovini (Hrvatska centralna banka za B. i H. i Hrvatska zadružna banka d.d. u Sarajevu) i sve velike tvrtke u okrugu.


Srbin i Hrvat u Paklu


Jadna naša domovino

Josip Runjanin, Cincar Uglazbio je hrvatsku himnu "Lijepa naša domovino"

Cincari (sami sebe nazivaju Armânji odnosno Makedonarmânji), jedna od najpoznatijih skupina Vlaha.


Evo kako je stvarana hrvatska država

Zašto smo ratovali 90-ih?

Domagoj Margetić - HRT 1 - Kako je uništena Jugoslavija

Krvave Balkanske Milijarde - Domagoj Margetic | Promocija Knjige u Beogradu

Evo kako je opljačkana Hrvatska׃ Informacije koje vam mediji i političari nikada neće otkriti.

Balkanska veza - Organizovani kriminal