Kuvrat

Krovat Kan i Horvati

Monogram kana Kuvrata neki su pročitali kao
''to Horvat thepatrciium'', (Chouvr(a)Toupatr(i)k(iou))

Kubrat (također Kurt, Kovrat, Kobrat, Kuvrat, Korbat, Qobrat, Khudbard, Kuvarog, Krovat, Kurbat...) (Greek: Κοβρāτος, Kούβρατος; Bulgarian: Кубрат) was the "ruler of the Onoğundur–Bulgars", credited with establishing the confederation of Old Great Bulgaria in ca. 632.

In the Nominalia of the Bulgarian khans Kubrat is mentioned as Kurt (Коуртъ), being a member of the Dulo clan and reigning for 60 years having succeeded Gostun of the Ermi clan.

The Bulgars, a Turkic nomadic people, originated in the 5th-century Hunnic confederation and considered Attila their first ruler. Upon Attila's death, the tribes that later formed the Bulgars had retreated east into the Black Sea-Caspian Steppe. The western Bulgar tribes joined the Avar Khaganate, while the eastern Bulgars came under the Western Turkic Khaganate by the end of the 6th century.

Theophanes the Confessor called him "king of the Onogundur Huns". Patriarch Nikephoros I (758–828) called Kubrat "lord of the Onuğundur" and "ruler of the Onuğundur–Bulğars". John of Nikiu (fl. 696) called him "chief of the Huns". D. Hupchick identified Kubrat as "Onogur", P. Golden as "Oğuro-Bulğar", H. J. Kim as "Bulgar Hunnic/Hunnic Bulgar". According to H. J. Kim the Onogundur/Onogur were evidently part of the Bulgar confederation.

Bulgars

The Bulgars were Turkic semi-nomadic warrior tribes that flourished in the Pontic–Caspian steppe and the Volga region during the 7th century. They became known as nomadic equestrians in the Volga-Ural region, but some researchers say that their ehtnic roots can be traced to Central Asia. During their westward migration across the Eurasian steppe, the Bulgar tribes absorbed other ethnic groups and cultural influences in a process of ethnogenesis , including Hunnic and Indo-European peoples. Modern genetic research on Central Asian Turkic people and ethnic groups related to the Bulgars points to an affiliation with Western Eurasian populations. The Bulgars spoke a Turkic language, i.e. Bulgar language of Oghuric branch. They preserved the military titles, organization and customs of Eurasian steppes, as well as pagan shamanism and belief in the sky deity Tangra.

The Bulgars became semi-sedentary during the 7th century in the Pontic-Caspian steppe, establishing the polity of Old Great Bulgaria c. 635, which was absorbed by the Khazar Empire in 668 AD.

In c. 679, Khan Asparukh conquered Scythia Minor, opening access to Moesia, and established the First Bulgarian Empire, where the Bulgars became a political and military elite. They merged subsequently with established Byzantine populations, as well as with previously settled Slavic tribes, and were eventually Slavicized, thus forming the ancestors of modern Bulgarians.

The remaining Pontic Bulgars migrated in the 7th century to the Volga River, where they founded the Volga Bulgaria; they preserved their identity well into the 13th century. The Volga Tatars and Chuvash people claim to have originated from the Volga Bulgars.

The origin of the early Bulgars is still unclear. Their homeland is believed to be situated in Kazakhstan and the North Caucasian steppes. Interaction with the Hunnic tribes, causing the migration, may have occurred there, but the Pontic–Caspian steppe seems a more likely location.

Around 463 AD, the Akatziroi and other tribes that had been part of the Hunnic union were attacked by the Šarağurs, one of the first Oğuric Turkic tribes that entered the Ponto-Caspian steppes as the result of migrations set off in Inner Asia. According to Priscus, in 463 the representatives of Šarağur (Oghur. sara, "White Oghurs"), Oğur and Onoğur came to the Emperor in Constantinople, and explained they had been driven out of their homeland by the Sabirs, who had been attacked by the Avars. This tangle of events indicates that the Oğuric tribes are related to the Ting-ling and Tiele people. It seems that Kutrigurs and Unigurs arrived with the initial waves of Oğuric peoples entering the Pontic steppes. The Bulgars were not mentioned in 463.

The first clear mention and evidence of the Bulgars was in 480, when they served as the allies of the Byzantine Emperor Zeno (474–491) against the Ostrogoths. Anachronistic references about them can also be found in the 7th-century geography work Ashkharatsuyts by Anania Shirakatsi, where the Kup'i Bulgar, Duč'i Bulkar, Olxontor Błkar and immigrant Č'dar Bulkar tribes are mentioned as being in the North Caucasian-Kuban steppes.

According to D. Dimitrov, the 5th-century History of Armenia by Movses Khorenatsi speaks about two migrations of the Bulgars, from Caucasus to Armenia. Both migrations are dated to the second half of the 4th century AD. The "disturbances" which caused them are believed to be the expansion of the Huns in the East-European steppes.

The account by Paul the Deacon in his History of the Lombards (8th century) says that at the beginning of the 5th century in the North-Western slopes of the Carpathians the Vulgares killed the Lombard king Agelmund. Scholars attribute this account to the Huns, Avars or some Bulgar groups were probably carried away by the Huns to the Central Europe. The Lombards, led by their new king Laimicho, rose up and defeated the Bulgars with great slaughter, gaining great booty and confidence as they "became bolder in undertaking the toils of war." The defeated Bulgars then became subjects of the Lombards and later migrated in Italy with their king Alboin. When the army of Ostrogoth chieftain Theodoric Strabo grew to 30,000-men strong, it was felt as a menace to Byzantine Emperor Zeno, who somehow managed to convince the Bulgars to attack the Thracian Goths. The Bulgars were eventually defeated by Strabo in 480/481. In 486 and 488 they fought against the Goths again, first as allies of the Byzantium, according to Magnus Felix Ennodius, and later as allies of the Gepids, according to Paul the Deacon. However, when Theoderic the Great with Ostrogoths parted for Italy in 489, the Illyricum and Thrace were open for Bulgar raids.

In 493, according to Marcellinus Comes, they defeated and killed magister militum Julian. In 499, crossed Danube and reached Thrace where on the banks of the river Tzurta (considered a tributary of Maritsa) defeated 15,000 men strong Roman army led by magister militum Aristus. In 502, Bulgars again devastated Thrace as reportedly there were no Roman soldiers to oppose them. In 528–529 again invaded the region and defeated Roman generals Justin and Baduarius. However, Gothic general, Mundus, offered allegiance to the Emperor Justinian I (527–565) in 530, and managed to kill 5,000 Bulgars plundering Thrace.

Ennodius, Jordanes and Procopius identified the Bulgars with the Huns in a 6th-century literary topos, in which Ennodius referred to a captured Bulgar horse as "equum Huniscum". In 505, the alleged 10,000 Hun horsemen in the Sabinian army, which was defeated by the Ostrogoths, are believed to be the Bulgars. In 515, Bulgar mercenaries were listed along with others from the Goths, Scythians and Hunnic tribes as part of the Vitalian army. In 539, two Hunnic "kinglets" defeated two Roman generals during the raid into Scythia Minor and Moesia. A Roman army led by magister militum Ascum and Constantiolus intercepted and defeated them in Thrace, however, another raiding party ambushed and captured two Roman generals. In 539 and 540, Procopius reported a powerful Hunnic army crossed the Danube, devastated Illyricum and reached up to the Anastasian Wall. Such large distances covered in short time indicate they were horsemen.

Jordanes described, in his work Getica (551), the Pontic steppe beyond the Acatziri, above the Pontic Sea, as the habitat of the Bulgari, "whom the evils of our sins have made famous". In this region, the Hunni divided into two tribes: the Altziagiri (who trade and live next to Cherson) and Saviri, while the Hunuguri (believed to be the Onoğurs) were notable for the marten skin trade. In the Middle Ages, marten skin was used as a substitute for minted money.

The Syriac translation of Pseudo-Zacharias Rhetor's Ecclesiastical History (c. 555) in Western Eurasia records:

"The land Bazgun... extends up to the Caspian Gates and to the sea, which are in the Hunnish lands. Beyond the gates live the Burgars (Bulgars), who have their language, and are people pagan and barbarian. They have towns. And the Alans - they have five towns... Avnagur (Aunagur, considered Onoğurs) are people, who live in tents".

Then he records 13 tribes, the wngwr (Onogur), wgr (Oğur), sbr (Sabir), bwrgr (Burğa, i.e. Bulgar), kwrtrgr (Kutriğurs), br (probably Vars, also known as the Avars), ksr (Kasr; possibly Akatziri), srwrgwr (Saragur), dyrmr (unknown), b'grsyq (Bagrasir, i.e. Barsil), kwls (unknown), bdl (probably Abdali), and ftlyt (Hephthalite). . They are described in typical phrases reserved for nomads in the ethnographic literature of the period, as people who "live in tents, earn their living on the meat of livestock and fish, of wild animals and by their weapons (plunder)".

Agathias (c. 579–582) wrote:

...all of them are called in general Scythians and Huns in particular according to their nation. Thus, some are Koutrigours or Outigours and yet others are Oultizurs and Bourougounds... the Oultizurs and Bourougounds were known up to the time of the Emperor Leo (457–474) and the Romans of that time and appeared to have been strong. We, however, in this day, neither know them, nor, I think, will we. Perhaps, they have perished or perhaps they have moved off to very far place.

According to D. Dimitrov, scholars partially managed to identify and locate the Bulgar groups mentioned in the Armenian Ashkharatsuyts. The Olxontor Błkar is one of the variations used for the Onoğurs Bulgars, while others could be related to the ancient river names, such as the Kup'i Bulgar and the Kuban (Kuphis). The Duč'i could read Kuchi Bulkar and as such could be related to the Dnieper (Kocho). However, the Č'dar Bulkar location is unclear. Dimitrov theorized that the differences in the Bulgar ethnonym could be due to the dialect differentiations in their language.

By the middle of the 6th century, the Bulgars momentarily fade from the sources and the Kutrigurs and Utigurs come to the front. Between 548 and 576, mostly due to Justinian I (527–565), through diplomatic persuasion and bribery the Kutrigurs and Utigurs were drawn into mutual warfare, decimating one another. In the end, the Kutrigurs were overwhelmed by the Avars, while the Utigurs came under the rule of the Western Turks.

The Oğurs and Onoğurs, in the 6th- and 7th-century sources, were mentioned mostly in connection with the Avar and Turk conquest of Western Eurasia. From the 8th century, the Byzantine sources often mention the Onoğurs in close connection with the Bulgars. Agathon (early 8th century) wrote about the nation of Onoğurs Bulğars. Nikephoros I (early 9th century) noted that Kubrat was the lord of the Onoğundurs; his contemporary Theophanes referred to them as Onoğundur–Bulğars. Constantine VII (mid-10th century) remarked that the Bulğars formerly called themselves Onoğundurs. This association was previously mirrored in Armenian sources, such as the Ashkharatsuyts, which refers to the Olxontor Błkar, and the 5th century History by Movses Khorenatsi, which includes an additional comment from a 9th-century writer about the colony of the Vłĕndur Bułkar. Marquart and Golden connected these forms with the Iġndr (*Uluġundur) of Ibn al-Kalbi (c. 820), the Vnndur (*Wunundur) of Hudud al-'Alam (982), the Wlndr (*Wulundur) of Al-Masudi (10th century) and Hungarian name for Belgrad Nándor Fejérvár, the nndr (*Nandur) of Gardīzī (11th century) and *Wununtur in the letter by the Khazar King Joseph. All the forms show the phonetic changes typical of later Oğuric (prothetic v-).

Scholars consider it unclear how this union came about, viewing it as a long process in which a number of different groups were merged. During that time, the Bulgars may have represented a large confederation including the remnants of Onoğurs, Utigurs and Kutrigurs among others.

Kubrat organised the Onogurs under his Empire of Old Great Bulgaria in the Mid 7th century. From the 8th century, the Byzantine sources often mention the Onoghurs in close connection with the Bulgars. Agathon (early 8th century) wrote about the nation of Onoghur Bulgars. Nikephoros I (early 9th century) noted that Kubrat was the lord of the Onoghundurs; his contemporary Theophanes referred to them as Onoghundur–Bulgars. Kubrat successfully revolted against the Avars and founded the Old Great Bulgaria (Magna Bulgaria), also known as Onoghundur–Bulgars state, or Patria Onoguria in the Ravenna Cosmography. Constantine VII (mid-10th century) remarked that the Bulgars formerly called themselves Onogundurs.

Odlomci iz djela „Dolazak Hrvata“ Luje Margetića:

Prema vijesti koju bilježi Nicefor »Kuvrat (Κουβρατος), nećak Organa, vladar Unogundura ustao je protiv avarskog kagana i iz svoje zemlje sramotno potjerao kaganove vojne jedinice«. Taj podvig protobugarskog vladara kojeg Teofan zove Krovatom (Κροβατος), a Anastazije prevodi s Crobatus, najvjerojatnije se može vremenski locirati u tridesete godine sedmog stoljeća, dakle u vrijeme kada je nakon smrti kagana prethodne dinastije u avarskoj državi došlo do žestokih obračuna između Avara i Bugara. Krovat-Kuvratovu državu prostorno najvjerojatnije treba tražiti od Dona na istoku do područja zapadno od Buga.

Ako je Krovat-Kuvrat srušio tridesetih godina sedmog stoljeća dotad vladajuću dinastiju u kaganatu, onda se nameće ideja da su Hrovati (kako ih nazivaju najstariji izvori, uključujući i DAI) zapravo »krovatovci«, tj. čete neprijateljski nastrojene prema vladajućoj avarskoj dinastiji, koje su pod utjecajem i po nalogu protobugarskog vladara Krovat-Kuvrata proširile njegov utjecaj nad cijelim avarskim kaganatom. Prije svega, da vidimo kako su vrela zabilježila ime spomenutoga protobugarskog vladara. Teofan ga naziva Krovat (Kpoβατός), Anastazije u svom latinskom prijevodu Teofana Crobatus, a Nicefor Kuvrat (Κουβρατος), odnosno Kovrat (Κοβρατος).

Monogram prstena nađenog kod Malaje Pereščepine (koji se po svemu, čini se, odnosi na Kuvrata) Seibt je razriješio s Hobratos. U Armenskoj geografiji njegovo je ime zabilježeno kao Hubraat (na drugome mjestu kao Hubadra), a bugarska lista imena najstarijih vladara bilježi ga kao Kurt. Ivan iz Nikiu govori o Ketradesu, (ali se iz konteksa vidi da je riječ o našem Kuvratu). Taj Krovat-Kuvrat imenom doista uvelike podsjeća na Hrovati (Χρωβατον), tj. na ime naroda Hrvata i na Hrovata, jednoga od hrvatskih vođa.

Nicefor piše o Krovatu na dva mjesta. On najprije izvještava daje »Kuvrat, nećak Organa, vladar Unogundura, ustao protiv avarskog kagana i vojne jedinice, koje je imao uza sebe, sramotno potjerao iz svoje zemlje. On je odaslao Herakliju poslanstvo i sklopio mir s njime, koji je poštivao do kraja njihova života, a (Heraklije) mu je poslao darove i dodijelio mu čast patricija«.

Ostaje još pitanje jesu li ti Hrvati-graničari govorili nekim turskim jezikom, npr. bugarskim, ili slavenskim. Mislimo da na to pitanje može odgovoriti Pritsakova raščlamba protobugarske riječi saqlaw>sqlaw (plural sqlaw-iri), tj. Slaven, Slaveni u smislu graničara. Pritsak interpretira vijesti Ibn Khurda dheba da se Kuvrata nazivalo i »vladarom Slavena«, tj. vladarom graničara, i dodaje da su i u kazarskoj državi postojali Slaveni-graničari. Prema tome, graničari koji su se u doba Kuvrata-Krovata smjestili na nekim osjetljivijim rubnim područjima avarske države i koji su se u čast svojega vladara nazvali Krovati-Hrvati, govorili su još u Kuvratovoj državi slavenski. Dakle, priča narodne tradicije zabilježena u glavi 30. DAI o dolasku Hrvata koji u Dalmaciji pobjeđuju Avare ne samo daje pogrešna s obzirom na »pradomovinu«, već i s obzirom na mjesto pobjede nad Avarima. Nezamislivo je da bi Hrvati u vrijeme Bajanove dinastije mačem u ruci prokrčili put kroz avarsku državu i Dalmaciju i tamo vodili sudbonosne borbe s Avarima koji nisu u to doba naselili čak ni područje između Save i Drave.

Graničari u području današnje Poljske i današnje Like-Dalmacije u Hrvatskoj, a možda i u Karantaniji kao dio vladajućeg sloja nad podređenim stanovništvom, nazva i su se također »Krobatovci« (Hrvati).

Međutim, ubrzo nakon Kubratove smrti Velika Bugarska priznaje vlast Kazara, a u avarsku državu slijeva se veliki broj došljaka s istoka, koji se naseljavaju u središtu države, gdje se zbog toga gubi ime »Krobatovci« za vladajući sloj. Taj novi istočnjački sloj naseljava i šire područje oko središta. I u tom širem graničarskom području pronađeni su arheološki nalazi koji nedvojbeno upućuju na njih. No, takvih arheoloških nalaza nema upravo ondje gdje su se bili ranije naselili Krobatovci (Hrvati)-graničari. Na graničarskim područjima, pošteđenima od naseljavanja novoga istočnjačkog sloja, uspjelo se zbog toga sačuvati ime Hrvat, koje je u Dalmaciji postalo jednim od elemenata etnogeneze hrvatskog naroda tijekom IX. stoljeća.

Kubrati - Hrvati

Bulgarians in Pannonia

Petoro braće

Kubrati (Krubati, Hr(u)bati, Hrvati) su dobili ime po čuvenom bugarskom kanu Kubratu (grč. Huvrat, Hrvat) - osnivaču i vladaru Stare Bugarske u zemlji bivše Skitije, sjeverno od Crnog mora, i ujedinitelju svih Bugara na tom području.

Švear na kraju... izlaganja ističe, mora se zaključiti da su Porfirofenitovi Hrvati (Chrobati) bili Bugari. Poslije Šveara, i Hovort je 1882. godine pisao, za (vrijeme) cara Heraklija nisu došli Hrvati, nego Bugari koji su nosili ime po knezu Kubratu.

Slično mišljenje navodi i povjesničar Lujo Margetić, kada kaže sljedeće: Ako je Krovat/Kuvrat srušio tridesetih godina sedmog stoljeća dotad vladajuću dinastiju u (avarskom) kaganatu, onda se nameće ideja da su (Porfirogenitovi) Hrovati (...) zapravo "krovatovci" (Kubrati).

I povjesničar Neven Budak svjestan je jasne veze s Bugarima, iako samo kaže da su Hrvati i Bugari imali "ista predanja", navodno, te ne dolazi do istog zaključka:

Hrvatske i bugarske predaje o podrijetlu sadrže petoro braće; jedan od braće se pritom nalazi u središtu; u bugarskoj predaji je to Kuvratov... sin, Bajan...

I Klaić navodi jednog sina bugarskog kana Kubrata kao prvog vladara "panonskih Hrvata".

Istog čovjeka Rački je nazvao „slavenskim knezom“, dok Ferdo Šišić kaže da su Hrvati bili manjinski vladajući sloj nad Slavenima, kojima je nametnuo svoje ime; zapravo bugarski Kubrati su bili ti koji su kao manjinski ratnički sloj dali svoje ime dijelu Slavena, od čega je nastalo "Hrvati".

Sa tim se slaže i povjesničar Ivan Švear. Mada nije bio uvijek jasan po tom pitanju, na jednom mjestu je napisao da su Hrvati i bugarski Kubrati isto. Naime, on je Bugare zvao i imenom Gepidi i imenom Geti, kada je pisao kako je "Na ovaj način Bulgaria, ona najglasovitija krajina i najjača kraljevina Gepidah ili Getah (...)", a onda u nastavku kaže da se u doba bizantiskog cara Iraklija (u 7. vijeku) "Hubrat, gepidski (bugarski) vojvoda, od avarskog vojvode Bajana udružio (...) i Dalmaciu od Avarah osvojio. Od njih (dakle, od Hubratovih Gepida/Bugara) izvode se Porfirogenitovi Hrobati (...) koje mi zovemo Horvati".

Znači, bugarski Kubrati su ti koji su istjerali Avare, i oni su Porfirogenitovi "Hrvati". U nastavku isti autor kaže:

(Porfirogenit) ovdje ne spominje Bugare. Zašto? Jerbo je znao dobro iz drugih gerčkih pisacah da su Horvati s tim Bugari jedan narod bili, zato je sve imenovao Horvatima. Dakle Bugari, u vreme Heraklija cesara, Horvati (su se) zvali...

Opis (Bijelih) Hrvata uklapa se u opis bugarskih Kubrata:

Dakle, iz gornje tablice jasno se vidi da su Hrvati u stvari Kubrati. Jer sudeći po dostupnim izvorima, Kubrat je vladao sredinom sedmoga vijeka, i od njegovog vremena Bugari počinju polako da naseljavaju Balkan, što znači da se kronologija u potpunosti podudara. Zatim, bizantiske kronike navode podatak da je kan Kubrat prvi kan Bugara koji je prešao na kršćanstvo, iako se to nije značajnije odrazilo na sve Bugare, sve do vremena cara Borisa-Mihajla, nešto slično kao i u slučaju većine slavenskih naroda. A ove Bugare (Kubrate), koje je pokrstio bizantiski car Iraklije, pozvao je u pomoć protiv Avara. Kan Kubrat je poznat kao protjerivač Avara iz svoje zemlje.

Znači, Kubrati su protjerali Avare kako to navodi i spominjani hrvatski povjesničar, citirajući Nićifora:

Kuvrat (ili Kubrat), nećak Organa, vladar Unogundura (Bugara), ustao je protiv avarskog kagana i iz svoje zemlje sramotno protjerao kaganove vojne jedinice.

Pored ovoga, ako je naziv "Hrvati" nastao od naziva tih bugarskih Kubrata, onda bi to značilo da je bugarskog (tj. turskog) porjekla, u svakom slučaju, neslovenskog.

Zaključak glasi da su Porfirogenitovi "Hrvati" (Krobati, lat. Chrobati) u stvari bili bugarski Kubrati. Dio Kubrata je otišao na zapad, te se tamo stopio sa većinskim slavenskim življem, i od njih je ostalo samo ime - isto kao što je od tursko-mongolskih Bugara na prostoru današnje Bugarske ostalo samo ime, stopivši se sa Slavenima. Zato je dio Slavena otada nazivan "Hrvati".

Ime "Kubrati/Huvrati" je tako ostao na jednom dijelu Slavena i jednoj oblasti na Balkanu, te su oni nazivani Hrvati, a oblast - Hrvatska. Sam naziv je prestao da bude zaseban etnonim, tj. prestao je da se odnosi na Bugare, već se odnosio, samo na dio Slavena i geografski prostor u kojem su živjeli.

Kubrati su se raširili po Balkanu, dio njih doselio se na istočni Balkan (današnja Bugarska), drugi u Panoniju, pa u Dalmaciju i na kraju u Makedoniju, treći na zapadni Balkana, pa u Italiju, a četvrti je ostao u Skitiji, pa se naselio oko rijeke Volge.

Turska teorija o podrijetlu Hrvata

Turska teorija o podrijetlu Hrvata je teorija o podrijetlu Hrvata, koja daje tezu po kojoj su Hrvati prvotno bili tursko pleme Ogura, koje se tijekom povijesti slaviziralo. Teoriju je razvio turski akademik Osman Karatay 2000-ih, a teoriju je predložio u svom djelu „U potrazi za izgubljenim plemenom: Podrijetlo i nastanak hrvatske nacije”.

Očita veza Hrvata Porfirogenita sa bugarskim (turskim) plemenom Kubrati natjerala je turskog naučnika da tvrdi da su Hrvati izvorno bili tursko pleme, koje se po dolasku na Balkan izmješalo sa Slovenima. On ih takođe naziva Kubratima, ali i imenom koje koristi Nestor za dio turskih plemena ondašnje Skitije - „Bijeli Oguri“. Istina je da su Porfirogenitovi "Hrvati" i Nestorovi (Bijeli) Hrvati, o kojima govori spomenuti autor, zaista i bili bugarski tj. turski Kubrati.

"Od ovih vojvodah Gepida (tj. Bugara) zvani su Hrovati Porfirogenita; ti Gepidi, zvani Hrovati, prevladali su i pod svoju vlast stavili Avare s drugimi Slavini u Ilirii, Panonii i Dalmacii; zato se po njima sve ove krajine i zovu Zemljom Horvatskom."

Ogursko pleme

"Ne treba nas iznenađivat", kaže Karatay, „uloga Turaka u formiranju hrvatskog naroda, jer tadašnja Europa, od Jadranskog mora do Volge, bila je puna Turaka, i oni su zaslužni za mnoge etničke procese u srednjovjekovnoj Europi. Najkraće rečeno - tursko pleme Oguri, koje su Avari sredinom 6. stoljeća istjerali s njihove postojbine na sjeveroistoku Crnog mora u Galiciju, došli su u Dalmaciju i odande, godine 620., istjerali Avare. Tamo su došli zajedno sa Slavenima koje su zatekli u Galiciji i, kako su bili malobrojni, Oguri su i sami bili "oposlavenjeni". Država koju su u Dalmaciji osnovali, i nazvali hrvatskim imenom, bila je začetak hrvatske države i, kasnije, hrvatskog naroda”, sažima svoju teoriju Karatay.

Ili, šire rečeno: ogursko je pleme često u historiografiji bilo povezivano i zamjenjivano s Bugarima, pa se to i danas, u cijelom svijetu, čini. Karatay to smatra pogrešnim, Bugare uopće ne smatra turskim plemenom. Povjesničari Ogure dijele na Bijele i Crne Ogure: Bijeli su živjeli na sjeveroistoku Kaspijskog mora. Ključnim trenutkom u njihovoj povijesti smatra trenutak kad su, nakon dolaska Avara, odjednom nestali s povijesne scene, sredinom 6. stoljeća. Kamo su nestali pred Avarima? Kamo su nestala druga plemena koja su živjela na tom prostoru znamo, no Bijelim Ogurima - brojnim, utjecajnim i moćnim u to vrijeme - gubi se svaki trag. Kako već znamo, Karatay ih nalazi u Galiciji, gdje su stupili u već opisane odnose s ondje zatečenim Slavenima, organizirajući Slavene u borbi protiv Avara, ali i poprimajući neke njihove običaje. Zatim odlaze u Dalmaciju, gdje su sada oni, zajedno sa Slavenima, pobjednici nad Avarima.

Lingvistička analiza

Da su osnivači hrvatskog naroda i države turskog porijekla, dokazuje, po Karatayu, i lingvistička analiza. Pa iako se među stručnjacima općenito smatra da nije poznato porijeklo imena „Hrvat”, Karatay smatra da je ona turskog porijekla, i da se sastoji od dvije riječi: „Kur” i „Bat”, i istog je porijekla kao turska historijska imena Kur-Sad, Kur-Han, Kur-Tegin... Dapače, imena braće i sestara - Klukasa, Lobela, Kosenca, Muhla, Hrvata, te Tuge i Buge također su, prema Karatayu, turska.

Svaka druga interpretacija - slavenska, germanska, ilirska, iranska, latinska, grčka - nije pružila uvjerljiva objašnjenja, dok s interpretacijom tih imena kao turskih, dakle, Kźlźk, Alpel, Kšsenci, Mugel i Korvat te sestara Tugay i Buga, nema problema ni lingvistički ni, osobito, povijesno. I imena prvih hrvatskih vladara su turska: Porin ili Branos, na primjer, smatra Karatay. Turski element tada više nije bio brojan, Turci su bili asimilirani slavenskom većinom, koju su organizirali u borbi protiv Avara, a zatim su, kad je osnovana hrvatska država u Dalmaciji, postali njihovi građani, što je sasvim uobičajena pojava u povijesti.

Karatay smatra da ga u njegovim istraživanjima podupiru srednjovjekovni grčki, ruski i latinski izvori, a u popisu literature navedeno je stotinjak knjiga: od „De Administrando Imperio” Konstantina Porfirogeneta, Herodotovih spisa do povjesničarke Nade Klaić ili suvremenih hrvatskih znanstvenika: lingvista Alemka Gluhaka ili povjesničara Ive Goldsteina i Nevena Budaka. Ipak, Karatayevu teoriju nikako se ne može se promatrati kao službeno stajalište turske historiografije, pa je s tim vjerojatno u vezi i Karatayev odlazak iz Centra za euroazijska istraživanja.

Teorije

„Prije nego što sam postavio svoju teoriju, proučio sam ostale: germansku, iransku, slavensku, avaro-bugarsku”, nastavlja Karatay. „Sve trpe od ozbiljnih slabosti”, kaže Karatay. Čak i „najjača” i, po njegovu mišljenju, najšire prihvaćena „iranska teorija” sasvim je slaba. Po njoj su Hrvati iransko pleme došlo s Kavkaza, sa sjevera Karpata i poslavenjeno tijekom migracija na sjeveroistok Balkana. „Ne postoji”, smatra Karatay, „nikakav trag da je pleme koje bi se moglo smatrati Hrvatima obitavalo na Kavkazu, osim nekih lingvističkih indikacija, što nije dovoljno.”

Slavenska je teorija, kaže, također vrlo slaba, utemeljena samo na tome da Hrvati danas govore slavenskim jezikom, dok srednjovjekovni izvori jasno pokazuju da su Hrvati bili drugačiji od ostalih Slavena, a to je krucijalno. Upravo zbog slabosti slavenske teorije proučavatelji se, po njegovu mišljenju, okreću drugim teorijama. No, sve se one zasnivaju na spekulacijama, dok u njegovoj teoriji nema uopće spekulacija. „Nisam tako slavan povjesničar da bih si mogao dopustiti spekulacije, moram biti oprezniji, osloniti se na provjerene izvore”, kaže Karatay, dok na pitanje što bi njegova teorija trebala značiti nama danas, objašnjava:

"Ne tvrdim, i nikada nisam tvrdio, da su Hrvati Turci, ali sam rekao da su Turci započeli proces formiranja hrvatskog naroda. Hrvati su i Slaveni, i Turci, i Nijemci, Iliri, Talijani... Ali, Turci su započeli proces formiraja hrvatskog etnosa. To je ključni moment. No, to su bila srednjovjekovna zbivanja, i ne vidim kakvog bi utjecaja trebala imati na današnjicu. Ne želim da moja istraživanja budu iskorištena u dnevno-političke svrhe."

Old Great Bulgaria

Old Great Bulgaria

Kubrat spent his early life at the Byzantine Empire imperial palace in Constantinople. As the 7th-century Byzantine historian John of Nikiu narrates:

This project is concerned with Kubratos, chief of the Huns, the nephew of Organa, who was baptized in the city of Constantinople, and received into the Christian community in his childhood and had grown up in the imperial palace. And between him and the elder Heraclius great affection and peace had prevailed, and after Heraclius's death he had shown his affection to his sons and his wife Martina because of the kindness [Heraclius] had shown him. And after he had been baptized with life-giving baptism he overcame all the barbarians and heathens through Virtue of holy baptism. Now touching him it is said that he supported the interests of the children of Heraclius and opposed those of Constantine.

Whether he was a child or a young adult during his time in Constantinople is unclear. The exact time of this event is also unknown but probably coincided with the reign of Emperor Heraclius (r. 610–641). His or Organa's conversion to Christianity is placed circa 619 AD. It seems that young Kubrat was part of the pre-planned coalition, initiated by Heraclius or Organa, against the Sasanian–Avar alliance. This coincides with other alliances by Heraclius with steppe peoples, all in the interest of saving Constantinople.

Kubrat, in 635, according to Nikephoros I, "ruler of the Onoğundur–Bulğars, successfully revolted against the Avars and concluded a treaty with Heraclius". The state Old Great Bulgaria (Magna Bulgaria) was formed. Kubrat died "when Konstantinos was in the West", somewhere during the reign of Constans II (641–668).

According to Nikephoros I, Kubrat instructed his five sons (Batbayan, Kotrag, Asparukh, two others unmentioned are considered to be Kuber and Alcek) to "never separate their place of dwelling from one another, so that by being in concordance with one another, their power might thrive". However, the loose tribal union broke up under internal tensions and especially Khazars pressure from the East.

Chuvash people

Chuvash people

The Chuvash people (/tʃʊˈvɑːʃ/; Chuvash: чăваш, IPA: [t͡ɕəˈʋaʂ]; Russian: чуваши, pronounced [t͡ɕʊˈvaʂɨ]) are a Turkic ethnic group, native to an area stretching from the Volga Region to Siberia.

The Turkic ancestors of the Chuvash people are believed to have come from central Siberia, where they lived in the Irtysh basin (between the Tian Shan and Altay) from at least the end of the third millennium BC. In the beginning of the first century AD, the Bulgars started moving west through Zhetysu and the steppes of modern-day Kazakhstan, reaching the North Caucasus in 2nd–3rd centuries AD. There they established several states (Old Bulgaria on the Black Sea coast and the Suar Duchy in modern-day Dagestan.

Old Bulgaria broke up in the second half of the 7th century after a series of successful Khazar invasions. Some of its population fled north, to the Volga-Kama region, where they established Volga Bulgaria, which eventually became extremely wealthy: its capital being the 4th largest city in the world. Shortly after that, the Suvar Duchy was forced to become a vassal state of Khazaria. About half a century later, the Suvars took part in the Arab–Khazar wars of 732–737.

The Chuvash language is Turkic and is the only Oghur Turkic language that survives. The language has been influenced by Tatar, Russian, and Finno-Ugric languages. It has two to three dialects.

The Chuvash may be descended from the Volga Bulgars.

They have been subjected to much infusion and influence, not only from Russian and Turkic peoples, but also from neighboring Finnic tribes, with whom they were persistently and mistakenly identified for centuries, perhaps aided by the fact that the Chuvash language is a highly divergent form of Turkic, and was not easily recognized as such. Chuvash is classified, alongside the extinct Bulgar language, as the only remaining member of the Oghuric branch of the Turkic language family.

Genetics

Physical anthropologists using the racial frameworks of the early 20th Century saw the Chuvash as a mixed Finno-Ugric and Turkic people.

Subclades of Y-DNA haplogroups R1 and N are most common among the Chuvash. According to Rootsi et al. 2004, Tambets et al. 2004 (79 samples), and Trofimova 2005 (43 samples) the following distribution of haplogroups is obtained:

• I1: 7%
• I2a2: 0–2%
• I2a1: 0–2%
• J1: 0–2%
• J2a: 0–9%
• J2b: 0–5%
• Q: 0%
• R1b: 2–4%
• R1a: 28–32%
• N1c1: 18–19%
• N1c2: 9–10%
• E-M78: 0–14%
• C: 0–1%

Haplogroups Q and C are rare among Chuvashes. Chuvash carriers of Haplogroup R1a (19% in hundreds of samples) are Balto-Slavic Z282 subclade.

The MtDNA gene pool was found to be 89.1% Caucasoid, 9.1% Mongoloid and 1.8% unidentified.

According to autosomal analyses the present-day Chuvash speak a Turkic language but are genetically a mix of East-Asian and European elements. They are generally closer to Europeans with some genetic input from Siberia.

An autosomal analysis (2015) detected an indication of Oghur and possibly Bulgar ancestry in modern Chuvash. These Oghur and Bulgar tribes brought the Chuvash language with them. Another study found some Finno-Ugric component in Chuvash people.

Kuber

Syrmia, the region governed by Kuber in the Avar Khaganate

Kuber (also Kouber or Kuver) was a Bulgar leader who according to the Miracles of Saint Demetrius liberated a mixed Bulgar and Byzantine Christian population in the 670s, whose ancestors had been transferred from the Eastern Roman Empire to the Syrmia region in Pannonia by the Avars 60 years earlier. According to a scholarly theory, he was a son of Kubrat, brother of Khan Asparukh and member of the Dulo clan.

Origins

According to the Byzantine scholar, Theophanes the Confessor, Kubrat's (unnamed) fourth son, who left the Pontic steppes after his father's death around 642, became "the subject of the [Khagan] of the Avars in Avar Pannonia and remained there with his army", According to a scholarly theory, first proposed by the Bulgarian historian Vasil Zlatarski, Kuber was the fourth son of Kubrat, the Christian ruler of the Onogur Bulgars in the steppes north of the Black Sea. Kuber's story is continued in the second book of the Miracles of Saint Demetrius. The book is a hagiographic work, written in Thessaloniki in the 680s or 690s. Denis Sinor wrote "The Avar Kaghan entrusted Kuber and his suite with the governing of the descendants of the Christian Byzantine prisoners of war, carried off sixty years ago, who were living mixed with Avars and Bulghars north of the Danube, not far from the former province of Pannonia Sirmiensis." Nevertheless, Kuber's people soon liberated the POWs and led them south to the region of modern North Macedonia. The American historian John Van Antwerp Fine, Jr. writes that, if Zlatarski's theory is correct, Kuber was named for his father, because Kuber and Kubrat are most probably two Greek versions of the same Bulgar name. However, others suggest Kuber is but a reference to Asparukh's own Kubiar branch of Kubrat's Dulo clan where "Kubi-ar" may mean "fair haired". Finally, Croatian researchers have proposed that Kubrat of Onoguria's five sons correspond to the five brothers from White Croatia who took Avaria in 677, whereby Kuber would be Chrobatos.

In Avar Pannonia

Kuber was the ruler of a mixed population in the former Roman province of Pannonia Secunda, including the descendants of the prisoners of war whom the Avars had captured in the Balkan Peninsula and settled around Sirmium. He was made governor by the khagan. Historian Samuel Szádeczky-Kardoss – who accepts Kuber's identification as Kubrat's son and thus a scion of the royal Dulo clan – writes that Kuber became governor of that region, because the Khagan wanted to separate him from his Bulgar subjects who had followed him from the Pontic steppes. Kuber's subjects called themselves Sermesianoi, but the Byzantines regarded them "Bulgars". They preserved their Christian traditions, although their ancestors had been taken to the Avar Khaganate about 60 years before Kuber's appointment.

The Sermesianoi did not cease to dream of their return to their ancestors' homes. Taking advantage of his subjects' feelings, Kuber rose up in open rebellion against the Khagan "in our times", according to the Miracles of Saint Demetrius. Modern historians say that Kuber's rebellion occurred in the 670s or early 680s. Around 70,000 Sermesianoi joined him and departed for the Byzantine Empire. The khagan attempted to hinder their migration, but they routed the Avars in five or six battles and crossed the river Danube.

In Macedonia

Kuber and his people moved as far as the region of Thessaloniki. He decided to settle together with the Sermesianoi in a plain and sent his envoy to the Byzantine Emperor, whom the Miracles of Saint Demetrios did not name, to request his permission. The emperor gave his consent and ordered the nearby Slavic tribe of the Dragovites to supply Kuber and his people with food. However, Kuber's people still wanted to go back to their ancestral homes and started to disperse. Fearing of the decline of his power base, Kuber asked the emperor to forbid the Sermesianoi to leave the plain and to confirm Kuber's position as their ruler. His request seems to have been rejected, because he attempted to seize Thessaloniki, taking advantage of a civil war in the city. However, Saint Demetrius unmasked Kuber's agents who tried to open the gates of Thessaloniki, hindering him from entering the city, according to the saint's hagiography.

Kuber

There is no more information of Kuber's life. Some modern historians – including Zlatarski and Cankova-Petkova – say that he established a Bulgar state in Macedonia which existed in parallel with Khan Asparukh's Bulgarian Empire. They also write that the Byzantine Emperor Justinian II who had subjugated the Slavic tribes around Thessaloniki was ambushed and defeated by the Bulgars from Kuber's state on his return to Constantinople in 689. Asparukh's son, Tervel, cooperated with his "uncles in the region of Thessaloniki" against the Byzantine Emperor Justinian II, according to the inscription on the Madara Rider. The Macedonian archaeologist, Ivan Mikulčić, who attributes the treasures found at Vrap and Ersekë to Kuber's people, says that archaeological findings confirm their presence in Macedonia and eastern Albania.

Širenje hrvatskog imena

Hrvatsko se ime sreće i na slavenskomu sjeveru (u Moravskoj i Slovačkoj), uz rijeku Saalu u Njemačkoj, u Austriji i Sloveniji, te na jug do Grčke.

Na jugu, u Makedoniji su Arvati kod Donje Prespe, a u Grčkoj su Harvati na Atici i Harvation na Peloponezu.

Tako se u Koruškoj nalaze Hrvatski kotar i Chrowat uz gornju Muru; u srednjem su vijeku zabilježena imena mjesta Krobathen, Krottendorf, Krautkogel; Kraut kod Spittala. U Štajerskoj su Chraberstorf, Krawerspach, Chrawat itd.

U Sloveniji su Hrovate i Hrovača. U Njemačkoj uz Saalu su postojali Chruuati, Churbate i Korbetha, zapadno od Leipziga.

U Njemačkoj i Poljskoj imamo desetine sela sa nazivima Kroaten, Kroatiech, Kroatzurg, Harvatnji, Curbati.. Nekada je u njemačkoj postojala mala pokrajina Curbatia ta pokrajina se nalazila u istočnoj Njemačkoj nedaleko Leipziga.

Putevima Histra - Goran Šarić

Ivan Jurić, autor knjige 'Podrijetlo Hrvata, genetički dokazi, autohtonosti'

With processual archaeology during the 1960s, scholars began to believe that "there was no need to explain culture change exclusively in terms of migration and population replacement". According to historical linguist Johanna Nichols, "Ethnic spreads can involve either the spread of a language to speakers of other languages or the spread of a population. Massive population spread or demographic replacement has probably been a rarity in human history... There is no reason to assume that the Slavic expansion was a primarily demographic event. Some migration took place, but the parsimonious assumption is the Slavic expansion was primarily a linguistic spread".

Sabirs

Sabirs

The Sabirs (Savirs, Suars, Sawar, Sawirk among others; Greek: Σάβιροι) were nomadic people who lived in the north of the Caucasus beginning in the late-5th -7th century, on the eastern shores of the Black Sea, in the Kuban area, and possibly came from Western Siberia. They were skilled in warfare, used siege machinery, had a large army (including women) and were boat-builders. They were also referred to as Huns, a title applied to various Eurasian nomadic tribes in the Pontic-Caspian Steppe during late antiquity. Sabirs led incursions into Transcaucasia in the late-400s/early-500s, but quickly began serving as soldiers and mercenaries during the Byzantine-Sasanian Wars on both sides. Their alliance with the Byzantines laid the basis for the later Khazar-Byzantine alliance.

Etymology

Some scholars related their name to the name of Siberia, with the far Eastern Xianbei, and Finno-Ugric origin. The ancient historians related and differed them from the Huns, implying their mixed descent.

Byzantine documents normally refer to Sabirs as Sabiroi, although the Byzantine Emperor Constantine VII Porphyrogennetos (908-959) writes in his De Administrando Imperio that he was told by a Hungarian delegation visiting his court that the Tourkoi (the Byzantine name for the Hungarians) used to be called "sabartoi asphaloi", generally considered to mean "steadfast Sabirs", and still regularly sent delegations to those who stayed behind in the Caucasus region near Persia. Possibly some Hungarian group derived from the Sabirs as their name is reflected in Szavard, and personal clan name Zuard.

History

In 463 AD, Priscus mentions that the Sabirs attacked the Saragurs, Ogurs and Onogurs, as a result of having themselves been attacked by the Avars. It has been suggested that the nomadic motion began with the Chinese attack in 450-458 against the Rouran Khaganate.

In 504 and 515, they held raids around the Caucasus, which was the Sasanian northern frontier during the rule of king Kavadh I, causing problems to the Persians in their war against the Byzantine Empire. It is considered that the 20,000 Huns led by Zilgibis were Sabirs. They made treaties with both Justin I and Kavadh I, but decided for the former, which resulted with mutual agreement between Justin I and Kavadh I, and the former devastating attack on Zilgibis and his army.

In 520s, the Queen Boareks, widow of the Sabir chieftain Balaq (Turkic bala) through Justinian I's diplomacy came closer to the Byzantines, and successfully attacked two Hunnic leaders Astera/Styrax (executed in Constantinople) and Aglanos/Glones (Sasanian ally). She ruled over 100,000 people, and could field 20,000 strong-men army. At the Battle of Satala (530), a mixed Persian army led by Mihr-Mihroe consisted of circa three thousand Sabirs. In December 531, many Sabirs were summoned by the Persians to plunder around Euphratesia, Cyrrhus, Cilicia, but some of the booty had been returned by the Roman magister militum.

During the Lazic War (541–562), in 548, along the Alans they allied with Gubazes II of Lazica and conquered the Petra from the Persians. In 551, some Sabirs were allied to Bessas in the successful attempt to wrest Petra from the Persians, meanwhile, other four thousand led by Mihr-Mihroe were part of the unsuccessful siege of Archaeopolis. In 556, two thousand Sabirs served as heavy infantry mercenaries of the Byzantine Empire against the Sasanian Empire. They were led by Balmaq (Turkic barmaq, "finger"), Kutilzis (Turkic *qut-il-či, with qut meaning "majesty") and Iliger (Turkic Ilig-ār, "prince-man"). They won against the three thousand Dilimnites near Archaeopolis. Eight hundred Dilimnites were killed in a failed rush. In the same year, some five thousand Sabirs allied to the Persians were killed by three thousand Roman horsemen.

As part of the Byzantine–Sasanian War of 572–591, in 572–573, Sabirs lost as part of the Sasanian mixed army against the Marcian near Nisibis. In 578, some eight thousand Sabirs and Arab allies were on the side of the Persians, and raided territory around Resaena and Constantia.

The Syriac translation of the Pseudo–Zacharias Rhetor's Ecclesiastical History (c. 555) in Western Eurasia recorded thirteen tribes, including the sbr (Sabir). They are described in typical phrases reserved for nomads in the ethnographic literature of the period, as people who "live in tents, earn their living on the meat of livestock and fish, of wild animals and by their weapons (plunder)".

The Armenian and Arabic sources placed them in the North Caucasus, near Laks, Alans, Filān, Masqat, Sāhib as-Sarīr and the Khazar town Samandar. By the late 6th century, the coming of the Pannonian Avars into Europe terminated the Sabir union in North Caucasus. According to Theophylact Simocatta, when the Barsils, Onogurs and Sabirs saw the invading Var and Chunni they panicked because thought the invaders were the Avars. Menander Protector placed the events between 558-560. He mentioned them last time in connection with the Byzantine conquest in Caucasian Albania during the reign of Tiberius II Constantine (578–582), but the large sums were not enough to stop them to rejoin the Persians.

They were assimilated into the Khazars and Bulgars confederations. The tribe Suwāz in Volga Bulgaria is related to the city Suwār in the same state, and North Caucasian kingdom Suwār. Ahmad ibn Fadlan recorded that in the 10th century they still had own leader with the title Wirgh (*Vuyrigh, Turkic Buyruq), and there were some Suwār-Bulghar hostilities.

There is no realiable information supporting the view of Mikhail Artamonov, who has claimed the intermixing of the Sabirs and Khazars was facilitated by their common Bulgar ethnicity, or that they were Turkicized Ugrians. The intimate ties between the Hungarians and the Sabirs led Lev Gumilev to speculate that rather than Oghuric they may have been Ugric speakers (both terms being of the same etymological origin).

Legacy

A number of Caucasian toponyms derive from their name; Šaberan, Samir, Samirkent, Sabir-xost, Sibir-don, Sivir-don, Savir, Bila-suvar, Sebir-oba, Sevare, Suvar.

Sarmatia Asiatica

Serboi - North Caucasus c. 150 AD

"Serbi" located near the mouth of the Volga in a map depicting Sarmatia Asiatica

The Serboi (Ancient Greek: Σέρβοι, romanized: Sérboi) was a tribe mentioned in Greco-Roman geography as living in the North Caucasus, believed by scholars to have been Sarmatian.

Greco-Roman Ptolemy (100–170) mentioned in his Geography (ca. 150) the Serboi as inhabiting, along with other tribes, the land between the northeastern foothills of the Caucasus and the Volga.

Siraces - Sarmatians

 
Siraces

The Siraces (Greek: Sirakoi, Latin: Siraci, also Siraceni and Seraci) were a hellenized Sarmatian tribe that inhabited Sarmatia Asiatica; the coast of Achardeus at the Black Sea north of the Caucasus Mountains, Siracena is mentioned by Tacitus as one of their settlements. They were said to be relatively small nation but with great morale. They were neighbours to the later enemy tribe of Aorsi.

They migrated from the Caspian Sea to the Black Sea region. By the late 4th century, they had occupied lands between the Caucasus mountains and the Don, becoming masters of the Kuban region. They were the first Sarmatian tribe to have contact with the Hellenic groups on the coast of the Black Sea.

They and the Aorsi were merchants who traded with goods of Babylonia and India through the Armenians and Medes, with camels. They profited greatly from this, seen in their clothing attributed with much gold.

Sorbs - Sarmatians

National costume of the Sorbs

Sorbs (Upper Sorbian: Serbja, Lower Sorbian: Serby, German: Sorben, also known by their former autonyms Lusatians and Wends) are a West Slavic ethnic group predominantly inhabiting Lusatia, a region divided between Germany (the states of Saxony and Brandenburg) and Poland (the provinces of Lower Silesia and Lubusz). Sorbs traditionally speak the Sorbian languages (also known as "Wendish" and "Lusatian"), closely related to the Polish, Kashubian, Czech and Slovak. Sorbs are linguistically and genetically closest to the Czechs and Poles.

The ethnonym "Sorbs" (Serbja, Serby) derives from the medieval ethnic groups called Sorbs (Surbi, Sorabi). The original ethnonym, Srbi, was retained by the Sorbs and Serbs in the Balkans. By the 6th century, Slavs occupied the area west of the Oder formerly inhabited by Germanic peoples. The Sorbs are first mentioned in the 7th century. In their languages, the other Slavs call them the "Lusatian Serbs", and the Sorbs call the Serbs "the south Sorbs".

The oldest mention of the Surbi is from the Frankish 7th-century Chronicle of Fredegar. According to the source, they lived in the Saale-Elbe valley, having settled in the Thuringian part of Francia in the 6th century as vassals of Merovingian dynasty. The Saale-Elbe line marked the approximate limit of Slavic westward migration. Under the leadership of dux (duke) Dervan ("Dervanus dux gente Surbiorum que ex genere Sclavinorum"), they joined the Slavic tribal union of Samo, after Samo's decisive victory against Frankish King Dagobert I in 631. Afterwards, these Slavic tribes continuously raided Thuringia. The fate of the tribes after Samo's death and dissolution of the union in 658 is undetermined, but it is considered that subsequently returned to Frankish vassalage. According to 10th-century source De Administrando Imperio, they lived "since the beginning" in the region called by them as Boiki which was a neighbor to Franica, and when two brothers succeeded their father, one of them migrated with half of the people to the Balkans during the rule of Heraclius in the first-half of the 7th-century.

Lusatian tribes are noted in the mid-9th-century work of the Bavarian Geographer. Having settled by the Elbe, Saale, Spree, and Neisse in the 6th and early 7th century, Sorbian tribes divided into two main groups, which have taken their names from the characteristics of the area where they had settled. The two groups were separated from each other by a wide and uninhabited forest range, one around Upper Spree and the rest between the Elbe and Saale, including: Glomacze - Dolomici, Milceni, Chutizi, and Sitice. Some scholars considered that the Sorbs are descendants of the two largest Sorbian tribes, the Milceni (Upper) and Luzici (Lower), and these tribes respective dialects have developed into separate languages.

History of Siberia

Khan Boris I

During the reign of Khan Krum (803-814), the Empire doubled its size, including new lands in Macedonia and Serbia. He also successfully repelled the invading force of the Byzantines, as well defeated the Pannonian Avars where additionally extended the Empire size. In 865, during the reign of Khan Boris I (852–889), the Bulgars accepted Christianity as the official religion. The greatest expansion of the Empire and prosperity during the time of Simeon I (893–927) is considered as the Bulgarian Golden Age. However, from the time of Peter I (927–969) their power declined. The Hungarians, Kievan Rus' Slavs, as well Pechenegs and Cumans held many raids into their territory, and so weakened were eventually conquered in 1018 by the Byzantine Empire.

• Khan Boris I = Knez Porinou

Franks

The term Franks first appears in the 3rd century on the right bank of the Rhine. Tribes who had lived in the same area in Roman times included the Sicambri, Chamavi, Bructeri, Chattuarii and Tencteri. The Franks replaced those older tribes in the record and most probably represent a new alliance of all or some of them.

These independent Franks crossed the Rhine frequently to establish bases there from which they raided further into the Roman empire. The Romans eventually bought peace by exchanging freedom to settle on the left bank for cooperation in maintaining the peace. Many of these Franks rose to high office in the empire.

Frank comes from the Germanic word for "javelin" (such as in Old English franca or Old Norse frakka). Words in other Germanic languages meaning "fierce", "bold" or "insolent" (German frech, Middle Dutch vrac, Old English frǣc and Old Norwegian frakkr).

Carolingian dynasty

Autograph of Charlemagne

In 754, Pope Stephen II crossed the Alps to anoint Pepin king, thereby enabling the Carolingian family to supplant the old Merovingian royal line. In return for Stephen's support, Pepin gave the pope the lands in Italy which the Lombards had taken from the Byzantine (Eastern Roman) Empire. These lands would become the Papal States and would be the basis of the papacy's temporal power for the next eleven centuries.

Donation of Constantine

Darovnica koja se pripisuje Konstantinu Velikom (307-337). Njome car predaje papi vrhovnu vjersku i političku vlast nad čitavim zapadnim dijelom Rimskog Carstva. Na temelju te darovnice pape su svojatali vrhovno pravo nad svim državama Zapadne Europe i Srednje Europe. U 15. stoljeću, u doba humanizma, dokazano je da je darovnica bila krivotvorina, nastala tijekom 8. stoljeća, kojom je trebalo opravdati papinske težnje za svjetovnom vlašću. - Donation of Constantine

It has been suggested that an early draft of the Donation of Constantine was made shortly after the middle of the 8th century, in order to assist Pope Stephen II in his negotiations with Pepin the Short, who then held the position of Mayor of the Palace (i.e., the manager of the household of the Frankish king).

Porijeklo i doseljenje Hrvata

Porijeklo i doseljenje Hrvata ostali su do danas obavljeni velom nepoznanica i nejasnoća. Činjenica je da arheolozi u svojim istraživanjima još nisu uspjeli sa sigurnošću dokumentirati najraniju fazu hrvatskog naseljenja.

Osnovnu prepreku svakom zaključivanju postavljaju više no oskudni izvori što govore ο razdoblju od 6. do 9. stoljeća, odnosno ο vremenu kada su se odvijali ključni procesi stvaranja srednjovjekovnih etnosa. Suvremeni su tek rijetki tekstovi ponekog bizantskog pisca, kao i pisma pape Grgura I, ali u njima se odreda govori isključivo ο Slavenima uopće, a ne i napose ο Hrvatima. Hrvatsko se ime, uostalom, po prvi puta spominje tek u vrijeme kneza Trpimira.

Ime Hrvat bilo je u X. st. rašireno samo na ograničenom prostoru: u Lici, u Bosni do Plive i u kraju oko Zadra; od XV. st. počelo se širiti prema Kupi i Savi, a poslije i sjeverno od Save (na područje koje se ranije zvalo Slovinje).

Mirko (MIR) i Slavko (SLAV) Hrvatski i Slavenski vladari Hrvatska vladarska imena, posebno ona zabilježena na kamenim natpisima, često imaju germanski (franački) završetak na -mer (-mereis) U literaturi prevladava vrlo staro shvaćanje o germanskom podrijetlu završetka - mer u slavenskoj antroponimiji. Vladarska imena s navedenim završecima i u Hrvata potječu iz germanske baštine i to najvjerojatnije one u Franaka, koji su ih mogli proširiti među vladare raznih slavenskih država. Iz natpisa “pro duce Trepim”(ero) na ulomku lijeve strane zabata u crkvi benediktinskog cenobija u Rižinicama (Solin) može se zaključiti da je Trpimir započeo vladavinu kao ban. Trpimirov rod mogao je potjecati iz Krbave, Like i Gacke, dakle s teritorija kojim su, prema Libellus Gothorum, vladali kraljevi s germanskim završetkom imena (Silimir, Ratimir, Satimir, Budimir). U vezi s time ne može se zanemariti činjenica da imena Trpimira i nekih drugih hrvatskih vladara u IX. stoljeću završavaju na – mer, što upućuje na mogućnost da ne potječu s dalmatskog teritorija. Knezovi Panonske Hrvatske nikada se nisu nazivali hrvati Knezovi Panonske "Hrvatske" Knezovi Primorske "Hrvatske" Ime Vladavina Napomene Vojnomir 791. - oko 810.  Slaven Ljudevit Posavski oko 810. - 823.   Ratimir 829. - 838.   Braslav 880. - oko 896.   Ime Vladavina Napomene Borna oko 810. – 821. Vazal franačkog cara Karla Velikog Vladislav 821. - 835. Knez Dalmacije i Liburnije Ljudemisl 823. - 835.   Mislav oko 835. - oko 845. Knez Trpimir I. oko 845. - 864. Knez Hrvata Zdeslav? 864.   Domagoj 864. - 876. Knez Neretljana Iljko? 876. – 876./878.   Zdeslav 876./878. - 879. Knez Sklavina Branimir 879. - oko 892. Knez Hrvata Mutimir ili Muncimir oko 892. - 910. Knez Hrvata Tomislav? 910. - 925. Kralj Hrvata   Vojnomir, 791. - oko 810. O Vojnomiru postoje brojne neodumice, od njegova stvarnog podrijetla i boravišta, do samog njegova imena, koje se u „Franačkim ljetopisima“ navodi kao Uuonomyro ili Uuonomiro. Ondje se također uz njega ne rabi naslov kneza, nego ga se jednostavno naziva Slavenom.   Borna - knez Dalmacije, Dalmacije i Liburnije, (~810. - ?, 821.) Godine 814. kao franački vazal došao u Padeborn iskazati lojalnost caru Ludoviku Pobožnomu pri njegovu stupanju na prijestolje. Na prijestolje su ga postavili Franci, imena s početkom od Born - se pretežno nalaze među Francima npr. Walterius Bornus, Ingelfertius Bornus, Johannes Bornus. Godine 818. nije pristupio pokretu kneza Ljudevita, nego se kao franački vazal s njime sukobio na Kupi. Tu je Borni prešao Ljudevitov tast Dragomuž, ali su ga napustili Gačani pa je bio poražen. Ubrzo je opet skupio vojsku i pod svoju vlast vratio odmetnute Gačane. Početkom 820. izvijestio je cara o svojim uspjesima i iste godine išao u Aachen, gdje se vijećalo o načinu borbe protiv kneza Ljudevita. 818 god, dux Guduscanorum et Timocianorum ?? U Lici su se zadržali ostaci Gota zbog kojih je područje Gacke nazvano 'Gotska zemlja', a kada su se Goti postupno asimilirali i počelo se tamošnje stanovnike nazivati Gotjane pa je zbog toga franački izvor zabilježio Guduscani”. Erant ibi et aliarum nationum legati, Abodritorum videlicet ac Bornae, ducis Guduscanorum, et Timocianorum, qui nuper a Bulgarorum societate desciverantet ad nostros fines se contulerant, simul et Liudewiti, ducis Pannoniae inferioris… 819 god. dux Dalmatiae 821 god. dux Dalmatiae atque Liburniae Borna, Knez Dalmacije i Liburnije, ime je franačkog podrijetla   Vladislav - knez Dalmacije i Liburnije, od 821. do ?? "Franački ljetopis" kad govori o Borninoj smrti: "Međutim umre Borna, knez Dalmacije i Liburnije. Na molbu naroda i uz carev pristanak za njegova nasljednika bi postavljen njegov nećak (ili unuk) Vladislav (Ladasclavus)." Višeslav knez Dalmacije i Liburnije   Mislav - također i Mojslav, knez, oko 835. - oko 845. Ratovao je s Mlečanima. Ivan Đakon Mislavu daje naslov princeps. Ime kneza Mislava zapisano je na dedikacijskom natpisu oltarne ograde. Rekonstruirani natpis: "Od darova Božjih i... ...u vrijeme kneza Mislava... ...sa suprugom... ...za spas duše svoje obnovio je ovaj hram" Mislav knez   Trpimir - knez, kralj Slavena, utemeljitelj vladarske dinastije Trpimirovića Trpimirovići su bili vladarska dinastija koja je u prvoj polovici 9. stoljeća zasjela na prijestolje. Ime je dobila po rodonačelniku knezu Trpimiru koji je živio u prvoj polovici 9. stoljeća i za čije vladavine se bilježi prvo spominjanje hrvatskog imena (dux Croatorum). Patrimonijalni posjedi Trpimirovića (lat. terra regalis, territorium regale) nalazili su se na području između Trogira i Splita (danas Kaštela - Stombrate, solinsko područje i Klis odakle su vladali), te Splita i Omiša (u poljičkom primorju), a kasnije i u drugim krajevima. S tih posjeda vladari su ubirali prihode (tribatum) što su ih plaćali kmetovi. Trpimir je između 846. i 848. ratovao protiv Bizanta i Venecije na moru i na kopnu. Trpimirova darovnica (iuvatus munere divino dux Croatorum) Gottschalk u svom djelu "De Trina deitate", Trpimira naziva Rex Sclavorum (Kralj Slavena) Evanđelju sv. Marka (Čedadski evanđelistar), njegovo ime zapisano je kao domno Tripimiro (gospodin Trpimir) Najraniji sačuvani prijepis ove povelje potječe iz 16. vijeka, odnosno 1568. godine. Darovnica kneza Trpimira spominje darovanje zemlje splitskom nadbiskupu, u oko 852. godine, „kada je Italijom vladao kralj Lotar“. Knez Trpimir nije mogao dati zemlju splitskom nadbuskipu oko 852. godine, pošto je Splitska episkopija postojala sve do 924. godine. Italijom u to doba nije vladao kralj Lotar, već njegov sin Ludovik II, dok je sam car Lotar vladao dijelom Franačke. Fragment grede s natpisom kneza Trpimira Trpimir knez   Domagoj - († 876.), knez Neretljana od 864. do smrti Ivan Đakon bilježi da je 864. godine ubijen dužd Petar i da je izabran Urso pa nastavlja: "Naime, prije rečeni dužd Urso žurio se da povede mornaricu protiv slavenskog vladara Domagoja." U jednom tekstu, koji je sastavljen od dvije kronike (jedna iz 15., a druga iz 16. stoljeća) navodi se Domagoja da je princ Neretljana ("Domoghoi, prinze de Narentani"). Papa Ivan VIII. u pismu je tražio da obuzda napade svojih pomoraca, jer mu njihova gusarska djela "potamnjuju dobar glas". U tom pismu on ga naziva „knezom Sklavina“ (dux Sclavorum). O njegovoj smrti 876. godine Ivan Đakon naziva ga „najgorim knezom Sklavina“ (pessimus Sclavorum dux). Domagoj knez Neretljana   Zdeslav - knez Sklavina od 878. do 879. Dolazi iz Carigrada dvije godine nakon Domagojeve smrti, i dospjeva na prijestolje uz pomoć bizantskog cara Bazilija I., tako postavši prvim vladarom kojeg je Bizant postavio na prijestolje. 879. papa Ivan VIII. piše pismo naslovljeno: „Ljubljenom sinu Zdeslavu, slavnom banu Sklavina“ (Dilecto filio Sedesclavo, glorioso comiti Sclavorum). Zdeslav je vladao u ovisnosti od Bizanta, a gradovi Teme Dalmacije su plaćali njemu porez koji su dotada plaćali Bizantu (samo je Dubrovnik plaćao danak Zahumljanima i Travunjanima). Bilo je to i vrijeme crkvenoga raskola, dok je u carigradski patrijarh bio Focije, pa je približavanje Bizantu značilo i udaljavanje od pape. Vlast Zdeslavova prestaje već 879., kad ga ubija Branimir i preuzima vlast. Zdeslav knez Sklavina, prvi bizantski vazal   Branimir - knez hrvata, sklavina od 879. do 892. godine. Mletački ljetopisac Ivan Đakon navodi da je „neki Slaven, imenom Brenamir, umorivši Zdeslava, prisvojio njegovu kneževinu“ (ipsius ducatum usurpavit). Njegov natpis iz predromaničke crkve u Muću iz 888. godine (ulomak grede dužine 87 cm i visine 27 cm) ne donosi nikakav vladarski naslov. Na natpisu arhitrava oltarne pregrade iz crkve sv. Mihovila u Ninu (879.-892.) naziva ga se (Bra)nnimero dux Sclavorum. Na ulomcima iz predromaničke crkve kod Skradina stoji (Bra)nimero duce(m) Clavitnoru(m), a slično i na ostalim natpisima s njegovim imenom (u Ninu je nađen ulomak oltarne pregrade koji je bio uzidan u zid crkve sv. Mihovila, a uz Branimirovo ime spominje se ime opata Teodeberta. U Ždrapanju kraj Skradina na ulomku zabata spominju se uz kneza Branimira i župan Priština i njegova žena kao donatori crkve; najmlađi je nalaz iz Otresa kraj Bribira). U Šopotu kod Benkovca napisano je Branimiro com... dux Chruatoru(m). U Čedadskom evanđelistaru zapisano je: Brannimero comiti. Mariosa cometissa, što se odnosi na Branimira i vjerojatno na njegovu ženu Marušu (Mariju). Ipak, papa Ivan VIII. nikad ga ne oslovljava naslovom dux, nego mu pridaje naslove princeps, a kasnije comes, što bi moglo značiti da je Branimir vladao kao nečiji vazal. Fragment grede s natpisom kneza Branimira Branimiro com(ite) (dio natpisa iz Šopota) Branimir knez Hrvata, "umorivši Zdeslava, prisvojio njegovu kneževinu"   Muncimir, oko 892. - 910. U povelji datiranoj 892. godine (sačuvana je u prijepisu iz 1568.) naziva se Muncimiro, divino munere iuvatus Croatorum dux (Muncimir, božanskom pomoću knez Hrvata). Na natpisu predromaničke crkve iz Uzdolja kod Knina Muncimir je nazvan princeps. Najraniji sačuvani prijepis ove povelje potječe iz 16. vijeka, iz iste godine kada i Trpimirova darovnica, koje se najčešće spominju zajedno. U Muncimirovoj povelji spominje se splitski nadbuskup, iako njega nije moglo biti sve do 924. godine. Greda i zabat s natpisom kneza Mutimira Muncimir, knez Hrvata   Tomislav - knez, kralj hrvata, 910. - 925. U zabilješci ispred teksta zaključaka crkvenog sabora u Split 925. godine stoji: "...consulatu peragente in prouintia Croatorum et Dalmatiarum finibus Tamisclao rege..." "...vladao je u provinciji Hrvata i granicama Dalmacija kralj Tomislav" Na drugom mjestu, doduše ne imenom, ali titulom "kralja Hrvata" (iz 12. kanona) "Ako bi kralj Hrvata i hrvatski velikaši...""Quod si rex et proceres Croatorum..." U pismu pape Ivana X. navodi se "Tamisclao, regi Crouatorum" 13. poglavlje djela Historia Salonitana Tome Arhiđakona navodi "godine Gospodnje 914. u vrijeme kneza Tomislava." Ljetopis popa Dukljanina ili Regnum Sclavorum, piše: "Umjesto njega, vladao je njegov brat Tomislav... Za Tomislavova vladanja pokrene kralj Ugra imenom Atila vojsku da ga svlada. Ali je kralj Tomislav, hrabar mladić i snažan ratnik, vodio s njime mnogo ratova i uvijek ga natjerao u bijeg. I rodi Tomislav sinove i kćeri, i trinaeste godine svoga kraljevanja umre." Zanimljivo je da Tomislava uopće ne spominju, primjerice, sljedeći izvori; - spis Konstantina VII. Porfirogeneta, poznat pod nazivom De administrando imperio, koji govori o Hrvatskoj tog vremena (npr. govori o ratovima Hrvata i Bugara, gdje su Bugari "poubijani svi od Hrvata") - veliko djelo Ivana Lučića De regno Croatiae et Dalmatiae libri sex (Šest knjiga o kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije) iz 1666. Tomislav, ne zna se kada je vladao, ne spominje se u "O upravljanju carstvom"   Saeculum obscurum - Pornokracija     Saeculum obscurum (na latinskom doslovno "mračno doba") je izraz za period historije papinstva koji je započeo izborom Sergija III za papa 904. a završio šest decenija kasnije smrću pape Ivana XII 964. Izraz se koristi dijelom zbog relativno nedostatka izvora u tom periodu, ali i zbog toga što ga postojeći (koji se često od strane kasnijih historičara optužuju za pristranost) opisuju kao vrijeme kada su pape bili u moralnom smislu najiskvareniji, a papinstvo uživalo najniži ugled. To se tumači kao posljedica tadašnjih političkih prilika u Rimu i Italiji, koje su najbolje iskoristili rimski aristokrati na čelu sa tuskulanskim grofom Teofilaktom I te pape učinili svojim marionetama. Zahvaljujući kroničaru Liutprandu od Cremone zasluge za takvo stanje se najviše pripisuju ženama iz Teofilaktove porodice - njegovoj supruzi Teodori i kćeri Maroziji - koje su se u političke svrhe koristile seksom, odnosno zavođenjem plemića i crkvenih vođa, a svoj status potvrdile uzimanjem titula patricija i senatora koje su dotada bile rezervirane za muškarce. U širem smislu se pod tim izrazom podrazumijeva period od 867. do 1049. odnosno do izbora reformatorskog pape Grgura VII. Izraz saeculum obscurum je, pak, prvi u 16. vijeku koristio italijanski kardinal i crkveni historičar Cesare Baronio. U isto vrijeme je, na osnovu Liutprandovih navoda o Teodori kao "bestidnoj kurvi" cijeli period dobio i naziv Pornokracija (doslovno "vladavina bludnica"); njega su u 16. vijeku popularizirali protestanski propagandisti nastojeći pronaći paralele sa bližim historijskim periodima, odnosno uvjeriti vjernike da su razvrat, nepotizam i korupcija renesansnih papa - koji su potakli Reformaciju - trajna značajka Rimokatoličke crkve, a ne privremena historijska aberacija. Sergije III. 904. do 911. Čovjek kojim je započelo takozvano mračno doba papinstva ili ‘pornokracija‘. Na vlast je došao 904. godine, i odmah naredio još jedno suđenje Formoziju. Zatim je optužen da je ubio svog prethodnika Lava V, a imao je i 15-godišnju ljubavnicu Maroziju, koja je već bila udana, a njihov sin kasnije je također postao papa. Nakon njegove smrti Marozija je nastavljala rađati pape, davala im vlast, a kad su joj dosadili ubijala ih je. Pornokracija je trajala 60 godina, sve do gore već spomenutog Ivana XII, inače unuka dotične gospođe. I da, čovjek je bio pedofil. Anastazije III. 911. do 913.   Lando 913. do 914.   Ivan X. 914. do 928. Naslovio je Tomislava kraljem Hrvata. John X was: ”The son of a nun and a priest... more occupied with his lusts and debauchery than with the affairs of Christendom... he was ambitious, avaricious, an apostate, destitute of shame, faith and honour, and sacrificed everything to his passions; he held the Holy See about sixteen years, to the disgrace of humanity.” - Louis Marie DeCormenin John X was the son of Pope Lando and the lover of the Roman “harlot” Theodora, who had John overthrow his supposed father, and set John up in his place. - John Foxe Papisa Ivana preodjevena u muškarca zaposlila se kao pisar, pa je vremenom zahvaljujući svojoj bistrini dogurala do papinog sekretara, i kao takva izabrana za papu. Zatrudnila je za vrijeme svog pontifikata i rodila za vrijeme procesije. - De septem donis Spiritu Sancti Papisa Ivana = Ivan X. ??     Marozia = Papisa Ivana = Ivan X. Lav VI. 928. Stjepan VII. 928. do 931. Ivan XI. 931. do 935. Možda sin Sergija III. Lav VII. 936. do 939. Stjepan VIII. 939. do 942. Marin II. 942. do 946. Agapet II. 946. do 955. Ivan XII. 955. do 964. Oktavijan (to mu je pravo ime) je volio žene, ali osim što je ‘ordinirao’ stotinjak žena, navodno i muškaraca, miljenice su mu bile tatina priležnica Stephana i vlastita nećakinja. No, to nije sve. Oslijepio je svojeg ispovjednika Benedikta, kastrirao kardinala Johna, Lateransku palaču pretvorio u bordel. No, ni to nije sve. Krao je crkveno bogatstvo, silovao seljanke u crkvi i na kraju ga je ubio ljubomorni muž čekićem u glavu. Oktavijan Spoletski jedini maloljetni papa

Krešimir I.

Prema Ljetopisu popa Dukljanina, njegov mlađi brat Petar je postao vojvodom Duklje.

• Krešimir I., spominje se jedino u "Ljetopisu popa Dukljanina"

Miroslav

Tijekom njegova vladanja Hrvatska je stradala u građanskom ratu Miroslava protiv Mihajla Krešimira.

• Miroslav, spominje se jedino u "O upravljanju carstvom"

Mihajlo Krešimir II.

U Ljetopisu Popa Dukljanina navodi se kako je Krešimir opustošio bosanske župe Uskoplje, Luku i Plevu, te zauzima cijelu Bosnu. Bosanski ban vidjevši da se ne može s njim boriti, pobjegne ugarskom kralju.

• Mihajlo Krešimir II., spominje se jedino u "Ljetopisu popa Dukljanina"

Stjepan Držislav - knez, Vladao je od 969. do 996. - 997. godine

Samostan sv. Bartolomeja otkrivenog u Kapitulu kod Knina. Na plutejima je natpis ...CLV DVX HROATOR(um) IN TE(m)PS DIRZISCLV DVCE(m) MAGNV(m), tj. "...slav knez Hrvata u vrijeme velikog kneza Držislava.

Bio je u dobrim prijateljskim odnosima s Bizantskim Carstvom i njegov saveznik u 40-godišnjem ratu s bugarskim carem Samuilom.

Pleter s natpisom kneza Držislava
Nepotpuno ime sa završetkom "slav" uglavnom se razrješava kao Svetoslav.
Međutim, to nije posve sigurno.

• Držislav knez, bizantski vazal
  

Svetoslav Suronja

Vladao je kratko, od 997. do 1000. godine, a skoro cijelo vrijeme je vodio borbu za vlast.

Venecija, Bizant i Kraljevina Ugarska iskoristili su situaciju i potpomogli Stjepana Svetoslavića (sina Svetoslava Suronje) da 1027. god. iz Mađarske zauzme Panoniju koja je od tada postala kneževinom Slavonijom u vlasti dinastije Svetoslavića.

Krešimir III.- od 1000. do 1030. godine.

Krešimir III. uz pomoć Bugara svrgava Svetoslava Suronju. Bugari su rado pomogli svrgavanje Svetoslava koji je bio saveznik njihova neprijetelja, Bizanta.

Krešimir III. je cijelu svoju vladavinu pokušavao vratiti vlast nad dalmatinskim gradovima. Nakon propasti Prvog bugarskog carstva, god. 1018., na diplomatsku intervenciju bizantskog cara Bazilija II., zaključen je mir s Venecijom koja je zadržala dalmatinske gradove, Krešimir III. je prihvato biti bizantskim vazalnim kraljem Hrvatske.

• Krešimir III, svrgava Svetoslava Suronju

Stjepan I. Krešimirović - hrvatski kralj koji je vladao od 1030. do 1058. godine

U jednom od dva sačuvana prijepisa darovnice samostanu sv. Ivana u Biogradu iz veljače 1060. godine, Petar Krešimir IV. ističe da je njegov otac bio kralj Stjepan (Ego Chresimyr, Stephani regis filius) Isti podatak ponavlja se u ispravi od 25. prosinca 1066. kojom Petar Krešimir IV. pod svoju zaštitu uzima samostan sv. Marije u Zadru (Ego Cresimir, rex Chroatie et Dalmatie, filius Stephani regis), te u ispravi kojom se 1069. samostanu sv. Krševana u Zadru poklanja otok Maun.

Petar Krešimir IV. - kralj Dalmacije i Hrvatske, vladao je od 1058. do 1074. godine.

Spaja dalmatinske gradove i otoke kraljevini, otada "regnum Dalmatiae et Chroatiae"

Sve te velike promjene kojima mu je državne granice "svemogući Bog proširio na kopnu i moru" ("quia Deus omnipotenus terra marique nostrum prolungavit regnum"), odlučio je kralj Petar Krešimir IV. izraziti svoju zahvalnost u Ninu 1069. darovanjem otoka Mauna samostanu sv. Krševana u Zadru. Prigodom tog događaja Krešimir IV. je istaknuo da je to "naš vlastiti otok što leži na našem dalmatinskom moru" ("nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam, que vocatur Mauni").

Kako Petar Krešimir IV. nije imao sina nego samo kćer Nedu i kako mu braća nisu bila više na životu, naslijedio ga je dotadašnji slavonski ban Dmitar Zvonimir.

Naziv „Ban“ vjerojatno dolazi od mongolsko-turske riječi bajan (bogat, imućan), koja je u naš jezik ušla preko Avara.

• Petar Krešimir IV., kralj Dalmacije i Hrvatske

Dmitar Zvonimir - kralj Dalmacije i Hrvatske, vladao je od 1075. do 1089. godine.

O Zvonimirovom podrijetlu ne zna se gotovo ništa. Kako je Zvonimir s Arpadovićima bio u rodbinskim odnosima (njegova žena Jelena Lijepa bila je kći ugarskoga kralja Bele I. i sestra Ladislava I.), oni su mu prepustili u vlast to područje (najvjerojatnije sjeverozapadnu Hrvatsku, točnije krajeve između današnjih gradova Varaždina i Zagreba te porječje Kupe).

Kraljevine Dalmacije i Hrvatske (regnum Dalmatiae et Chroatiae)

Na otoku Krku redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira. "ZЪVЪNIM[I]RЪ KRALЪ HRЪVATЪSKЪÏ"

U doba pape Grgura VII. Hrvatskom je vladao najprije Petar Krešimir IV. (1058.-1074., a potom Dmitar Zvonimir (1075.-1089.). U vrijeme slabljenja Bizanta, Zvonimir je pristao uz papu Grgura VII., prihvaćajući i njegovo shvaćanje uloge svjetovne vlasti u odnosu na crkvenu. Tako je u rujnu 1075. papa poslao legate Gebizona i Fulkona Zvonimiru koji priseže da će biti vjeran podanik papi. Gebizon ga 8. listopada 1076. u Solinu kruni kraljevskom krunom i predaje mu ostale znakove kraljevske vlasti. Zvonimir se pritom obvezao da će pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu u svome kraljevstvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da će providjeti da se Crkvi daju prvine i desetine, te da će uzeti u zaštitu siromahe, udovice i siročad. Usto, ustupio je papi samostan sv. Grgura u Vrani, koji je imao služiti kao hospicij za papine legate. Tako je Zvonimir osigurao i državnopravno priznanje Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske (Regnum Dalmatiae et Chroatiae).

Kralj Dmitar Zvonimir dobro je procijenio tadašnju vanjskopolitičku situaciju: položaj Bizanta čija je moć slabila i Mlečana koji su se pridružili protivnicima sve jačeg papinstva. Tako je Zvonimir stao uz papu Grgura VII. (1073. - 1085.), prihvaćajući suvremenu doktrinu da papa ima pravo dijeliti krune i priznavati posjed zemalja.

Legenda o Zvonimirovoj smrti je jedina autentična srednjovjekovna legenda o nekom srednjovjekovnom kralju. Ona nije produkt historiografije 19. stoljeća, kao što je većina mitova, kojima se danas služimo kada govorimo o hrvatskoj ranosrednjovjekovnoj povijesti. Prema izvorima vjerojatnije je da je Zvonimir umro prirodnom smrću, istodobno zbog novijih znanstvenih spoznaja, teza o ubojstvu se ne može odbaciti kao potpuna nevjerojatna.

Legenda o smrti

U posljednjem zajedničkom poglavlju ne ustručava se izvršiti temeljite promjene latinskog predloška jer mu treba logičan uvod u prikaz Zvonimirove pogibije, koju dodaje. On prikazuje Hrvate kao nedostojne dobroga vladara. A Zvonimir je taj dobar vladar koji "ne mogaše zlo viditi" i zato "on ne biše za Hrvate". Prerađivač latinske redakcije ostaje vjeran slici idealne političke jedinice Budimira jer i Zvonimir vlada Primorjem i Zagorjem. Međutim, kad su "papa i cesar velikoga grada Rima" pozvali Zvonimira u križarski rat "bogom prokleti i nevirni Hrvati" ubijaju svoga kralja govoreći "bolje da jedan umre nere tolik puk da pogine". Umirući ih kralj zato proklinje "da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili". Kad je ugarski kralj Bela čuo za Zvonimirovu pogibiju, dolazi u Hrvatsku i pokorava Hrvate kaznivši ih tako zbog ubojstva dobroga kralja Zvonimira.

Vjerojatno se nikad neće saznati prava istina o smrti kralja Zvonimira, a to će pitanje vjerojatno zauvijek podgrijavati znatiželju i maštu povjesničara. Priča o ubojstvu kralja Zvonimira dolazi iz tekstova pridodanih Ljetopisu popa Dukljanina i Tominoj Salonitanskoj povijesti. Ukratko, legenda kazuje da je hrvatsko plemstvo nezadovoljno Zvonimirovom namjerom da sudjeluje u križarskom pohodu, ubilo svoga kralja u mjestu, koje se naziva Pet crkva u Biskupiji kod Knina. Legenda o Zvonimirovoj smrti je jedina autentična legenda o nekom hrvatskom srednjovjekovnom vladaru. Ona nije produkt historiografije 19. stoljeća.

Prije se mislilo kako je Dodatak legenda, koja nema povijesnu već izmišljenu jezgru. Posljednje riječi umirućega kralja pokazuju su kako je ova legenda, za razliku od drugih, željela protumačiti zašto Hrvati nemaju vladara "svoga jezika". Mišljenje, koje ima pisac Redakcije o Hrvatima tako je nepovoljno da je malo vjerojatno da je ovaj oblik legende o Zvonimirovoj smrti nastao u Hrvatskoj. Legenda o Zvonimirovoj smrti samo je najstarija dosad poznata varijanta, i to joj daje određenu prednost pred mlađim legendama.

U svim ostalim izvorima nema spomena o Zvonimirovom ubojstvu. Teza o ubojstvu se odbacivala iz više razloga, a glavni je bio Dukljaninovo spominjanje "Pet crkvih na Kosovu polju". One nisu bile poznate povjesničarima potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Kasnija arheološka istraživanja utvrdila su da je na tom mjestu doista postojalo svih pet crkvi. Legenda o smrti kralja Zvonimira je većinom u hrvatskoj historiografiji označena kao legenda. Osnovni razlog zašto je to bilo tako je činjenica da se u toj pripovijesti pojavljuje križarski pohod.

Iako vrijeme križarskog rata nije točno, ipak treba još nešto provjeriti. Ima li u to doba pokušaja svojevrsnog protukrižarskog rata, koji bi pokrenuli Carigrad i car? Ima li molbi Zapadu za pomoć, u smislu Jeruzalema i svetoga rata? Takvih molbi je bilo. Papa Urban II. je prvi poziv na križarski rat uputio tek 1095., nekoliko godina nakon Zvonimirove smrti, ali pozivi bizantskog cara Aleksija Zapadu na pomoć u borbi protiv islamskih prodora dogodili su se znatno prije. Aleksije I. Komnen zove u pomoć Roberta Flandrijskog i uspijeva privući popriličan broj konjanika na službu u bizantsku vojsku. Čini se gotovo sigurnim da su njegovi pozivi u pomoć formulirani u smislu kršćanske dužnosti, solidarnosti između Istoka i Zapada. Taj ključni dokaz vezan uz Zvonimirovo ubojstvo je vrlo uvjerljiv, ali i jako važan za razumijevanje Prvog križarskog rata. Prema izvorima, vjerojatnije je da je Zvonimir umro prirodnom smrću, istodobno zbog novijih znanstvenih spoznaja više nikada, teza o ubojstvu, se ne može odbaciti kao potpuno nevjerojatna.

Prema "Historia salonitana maior", na Zvonimirovom grobu nalaze se sljedeći stihovi:

1. TKO ĆE MOĆI SUZDRŽATI NAROD, DA NE UZDIŠE,
2. KADA BUDE GLEDAO OVAJ GROB, DOISTA VRIJEDAN OPLAKIVANJA?
3. JER U OVOJ TAMI POČIVA SVIJETLA ZVIJEZDA
4. UZVIŠENA PODRIJETLA. KAKO LI SE ČUDNO TRNE!
5. JER NJEZINA SE DIVLJAČKA SMRT MOŽE S PROKLINJANJEM TUMAČITI
6. CRNIM ZLOČINIMA OPAKOGA NARODA
7. BIJESNI POPUSTIŠE DO KRAJNOSSTI SRCU
8. I NAJTEŽIM UMORSTVOM POGUBIŠE KRALJA
9. KREPKE SNAGE, RUKOM MOĆNOGA,
10. POBOŽNOGA ZVONIMIRA, BESKRAJNO POŠTENOGA,
11. KOJI JE BIO NJIHOV ŠTIT PROTIV DUŠMANIMA,
12. NAVIKAO DA SATIRE NEPRIJATELJSKA VRATA,
13. OPLAKUJTE, PRVACI, VEĆ JEDNOM GLAVARA ČASTI,
14. STARCI I MLADIĆI HRVATSKE ZEMLJE,
15. JER ŠTO BIJAŠE PRVA SVEČANOST KRALJEVSTVA
16. I UJEDNO ČAST I SLAVA, SADA JE PROPALO

Bašćanska ploča

• Zvonimir, u rodbinskim odnosima sa mađarima Arpadovićima, po predaji narod ga ubio

Stjepan II. - 1089. - 1091. godine.

Sin je Gojslava, mlađeg brata Petra Krešimira IV.. Unuk je Stjepana I., hrvatskog kralja. Kako mu je sin Radovan umro još za njegova života, kralja Zvonimira naslijedio je 1089. Stjepan II., posljednji Trpimirović. Nakon svog neuspjeha da preuzme vlast u razdoblju nakon smrti Petra Krešimira IV., Stjepan II. bio je prisiljen živjeti u samostanu sv. Stjepana pod borovima u Splitu (na poluotoku koji se danas i zove po tom samostanu, Sustipan; današnji gradski predjel).

Formalni razlog za život u samostanu postaje navodna bolest, tako da u svojoj darovnici iz 1078. Stjepan piše: "Ja Stjepan, nekad svijetli herceg Hrvata, shrvan teškom bolešću dozvah k sebi časne svećenike hrvatskoga kraljevstva da mi nađu lijeka za moje grijehe. Po njihovu savjetu pobrinuh se, te se dadoh prenijeti u samostan sv. Stjepana. Tu se odrekoh svih svojih časti i odabrah grobnicu, preporučivši se glavaru samostana da me spominje u svojim molitvama."

• Stjepan II, bio je prisiljen živjeti u samostanu

Petar Snačić

Kao vođa anti-mađarskog otpora, u jeku sukscesijskog sukoba uzrokovanog smrću Zvonimira i Stjepana II..

• Petar Snačić, vođa anti-mađarskog otpora

Koloman (mađarski I. (Könyves) Kálmán) (o. 1074. - 3. veljače 1116.)

Ugarski kralj od 1095. do 1116., a od 1102. i hrvatsko-dalmatinski kralj, potomak ugarske dinastije Arpadovića.

• Koloman, mađarski kralj

Stvaranje nacija

Braća po zanatu

Cavouru se pripisivala izjava, koju je na prvom zasjedanju talijanskog parlamenta zapravo izrekao drugi političar (Massimo d'Azeglio):  »Stvorili smo Italiju; sada moramo stvoriti Talijane.«

Origo gentis

Origo gentis (podrijetlo naroda), kazivanje o podrijetlu naroda, kakvima su se u ranom srednjem vijeku novi gentilno organizirani narodi predstavljali obrazovanim baštinicima antičkoga svijeta i time uvrštavali u nj.

Hrvatska historiografija poklonivši vjeru Konstantinu Porfirogenetu donoosi tvrdnju o doseljavanju  i osvajanju Avara i Slavena, koji su uništili rimski red u Dalmaciji i razorili Salonu, kojoj je bilo stalo ne toliko do pučkog i narodnog identiteta, nego do nacionalnoga i državnopravnog.

Oblikovanje Hrvata kao nacije odvijalo se tek u 19. stoljeću

»Stvorili smo Hrvate; sada moramo stvoriti Hrvatsku.«

Često se upotrebljava izraz razvoj hrvatske nacionalne svijesti, to je neprecizno. Točnije bi bilo: davanje zajedničkog nazivnika katoličkim Slavenima koji su bili pod Austrijom (i susjednim područjima koje je Austrija mislila osvojiti).

Sve se to događalo u vrijeme kada nije bilo mnogo medija, čak ni mreže škola. Crkvena je mreža bila najizgrađenija, svećenstvo je bilo prisutno u većini sela, i široke je slojeve polupismenog i nepismenog naroda upravo svećenstvo uputilo tko su i što su (tj. tko bi trebali biti: Hrvati). Crkva nije vršila samo vjersku funkciju, nego i kulturnu i političku.

Evo, npr. pjesma "Rajska djevo, kraljice Hrvata" ili crkvica na vrhu Sljemena posvećena "kraljici Hrvata" itd. Ili istarsko svećenstvo koje je razvijalo hrvatski identitet.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) najviša je hrvatska znanstvena i umjetnička institucija. Utemeljitelj HAZU bio je Josip Juraj Strossmayer.

• Tko je oblikovao hrvaatsku nacionalnu svijest? Vatikan i Tajna društva.

Reći da si Hervat, znamenova da si Magjaron

Reći da si Hervat, znamenova da si Magjaron - Ante Starčević

Za Ilirstva ne biaše drugo nego da budeš Ilir ili Magjaron. Reći da si Hervat, znamenova da si Magjaron. - Ljudevit Gaj

To je i Ante Starčević posvjedočio prvom rečenicom u svojim memoarima.

Starčevića su godinama klerikalci napadali kao "buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve". To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević.

Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: njegovo mišljenje da Crkva kulturno unazađuje hrvatski narod; da služi tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što vjerska podjela između katolika i pravoslavaca pogoduje širenju nacionalog razdora.

Prema Starčeviću sjeme razdora baciše "Isusovci i Austrija" (Djela III, str. 214.). "A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa." (Djela III, str. 216.)

Vjerojatno izvore Starčevićevog antiklerikalizma treba tražiti u njegovoj strastvenoj idejnoj privrženosti političkim idejama francuskih nacionalističkih pisaca liberalne provenijencije.

Interview s Mladenom Lojkićem najpoznatijim autorom o masonima u HR - "Što se tiče Starčevića samo bi na nešto podsjetio. Iako je on bio političar najčišćeg hrvatskog srca koji je sanjo isključivo suverenu državu, koji i za današnje nagodbenjačke i sluganske hrvatske političare ne bi vruč, čašu vode popio, on je u duhu bio dijete Francuske revolucije. Njemu je bila uzor Francuska, navodna štovateljica zakona prema vlastitom narodu, a kasnije i Engleska. Njegova borba za hrvatsku državu bila je usredočena na tadašnjeg najvećeg hrvatskog neprijatelja, carsku Austriju i Strossmayerovo južnoslavenstvo, tako da on nikada nije spoznao pravu narav masonstva koje je već tada bilo velevlast u Francuskoj i Engleskoj. Otuda i Starčevićeva desna ruka unutar veste."

Maksimilijan Vrhovac

Maksimilijan Vrhovac (mađ.: Verhovácz Miksa) (Karlovac, 23. studenog 1752. - Zagreb, 16. prosinca 1827.), zagrebački biskup.

Svjestan potrebe političke integracije svih "hrvatskih zemalja". Jedan je od idejnih začetnika hrvatskog narodnog preporoda.

Maksimilijana Vrhovca se često povezuje s masonima, jer je uhićen zbog sumnje u vezu s urotom Ignjata Martinovića 1795. godine, a 1913. godine je u Zagrebu bila osnovana i slobodnozidarska loža pod imenom "Maksimilijan Vrhovac". Sa sigurnošću se zna da je bivši franjevac i sveučilišni profesor Ignjat Martinović oko 1791. god. bio mason, a da se s M. Vrhovcem dobro poznavao još od 1770-ih, kada su obojica predavali na sveučilištu u Pešti. U sudskoj istrazi (nakon koje su sudionici urote uglavnom bili osuđeni na smrt, a slobodno zidarstvo je bilo zabranjeno u čitavoj Austriji i Ugarskoj) je M. Vrhovec tvrdio da njegovo poznanstvo s Ignjatom Martinovićem nije imalo nikakve veze ni s masonerijom, ni sa zavjerom. Ni iz iskaza drugih okrivljenika nije se moglo utvrditi da bi M. Vrhovec bio umiješan u zavjeru kojoj je svrha bila pokretanje prevrata po uzoru na Francusku revoluciju. U "Dnevniku" M. Vrhovca nema podataka o vezi s masonima. Neki autori na temelju dokumenata koje su prezentirali članovi masonskih loža početkom 1980.- ih godina, zaključuju da je Vrhovac ipak bio povezan sa slobodnim zidarima.

Nakon istrage o vezama s Ignjatom Martinovićem, vlasti su dopustile da se Maksimilijan Vrhovac vrati na važno mjesto zagrebačkog biskupa, gdje je narednih desetljaća mnogo pridonio hrvatskoj kulturi. Jedva da ima kulturno-prosvjetne, društvene ili humanitarne institucije potkraj 18. i početkom 19. stoljeća koju Maksimilijan Vrhovac nije utemeljio, potpomogao ili potaknuo.

Svetosavski nacionalizam

Svetosavski nacionalizam je desna politička ideologija koja predstavlja spoj srpskog nacionalizma i pravoslavnog klerikalizma.

• Tko je oblikovao srpsku nacionalnu svijest? SPC i Tajna društva.

Ustaški logor za djecu

Ubrzo nakon uspostave NDH i donošenja rasnih zakona krenulo se s konkretnijim mjerema u cilju ostvarivanje ustaške ideologije istrebljenja Srba, Roma, Židova i političkih neprijatelja režima. Masovni ustaški pokolji srpskog stanovništva Korduna i Bosanske Krajine najteže su pogađali najmlađe stanovnike tih područja, bilo da su bili direktno ubijeni ili lišeni roditeljske skrbi što je u siromašnim krajevima zahvaćenim ratom značilo povećani rizik smrtnosti, bilo zbog gladi, bolesti ili nekog drugog uzroka.

Djeca u logoru Jastrebarsko

Ustaše su u nastojanju “zbrinjavanja” ove ratni siročadi priskočili svojoj verziji nacističke politike Lebensborna ili Hitlerjugenda, proizvodnje nove politički i rasno pogodne generacije. Velik broj ratne siročadi smješten je u “dječje domove” odnosne sabirne logore u kojima su kontrolu nad njima preuzimale, uz ustaški represivni aparat, strukture katoličke crkve. Cilj ovoga bio je odgoj djece, čiji su roditelji uglavnom bili žrtve fašističkog terora ili antifašistički borci, u fašističkom duhu.

Dječaci s Kozare u ustaškim uniformama

Nakon formiranja ustaškog logora za odrasle u Jastrebarskom i Slavetiću, 12. jula 1942. u Jaski je osnovan i ustaški logor za djecu od šest mjeseci do 14 godina starosti. Većina djece logoraša bila su smještena u prostorijama dvorca Erdody i barakama koje je talijanski okupator 1941. izgradio za smještaj vojnih konja. Uvjeti u kojima su djeca boravila bili su katastrofalni, a mnoge časne sestre zadužene kao čuvarice logora isticale su se u zlostavljačkim postupcima. Bivši logoraš Mihajlo Veljić prisjeća se: “Časne su se sestre držale loše, iako ne mogu reći da su ubijale djecu, ali su ih maltretirale i tukle… Smrtnost je bila velika, pa je svakodnevno dolazio mjesni grobar i dječja tijela pokapao na livadi, na kojoj su se pokapali Židovi i neki žandari, jer po tadašnjim zakonima pravoslavna djeca nisu mogla biti pokopana na mjesnom groblju.”

Mrtva djeca u logoru u Jastrebarskom

Glavna upravnica logora, časna sestra Barta Pulherija, inače svastika ustaškog doglavnika Mile Budaka, nakon rata proglašena je za ratnog zločinca. Logorašica Zorka Delić-Skiba prisjeća se kako je Budakova svastika “govorila da smo banditska djeca i da nas treba pobiti. Ništa bolje nisu bile časne sestre Bernadeta i Gracioza. Dječji logor Jastrebarsko bio je pod nadzorom Andrije Artukovića, koji je bio ministar unutrašnjih poslova NDH i često je dolazio u logor, kao i nadbiskup Alojzije Stepinac.” U logoru je prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske bilo zatočeno 3.336 djece, uglavnom porijeklom sa područja Kozare i Korduna. Prema istim podacima, u logoru je do kraja oktobra 1942. umrlo najmanje 449 djece.

Osuđeni ratni zločinac sestra Pulherija

Zapis Nikole Vidovića o oslobođenju logora Jastrebarsko u knjizi Četvrta kordunaška brigada u borbama za oslobođenje Bihaća:

U memljivim zidinama starog dvorca nalazilo se 727 dječaka i djevojčica, uglavnom predškolskog uzrasta. Njih su "prevaspitavale" časne sestre. Naravno, to prevaspitavanje bilo je u ustaškom duhu. Htjele su u neku ruku da stvore nove "janjičare". Sirota djeca su na kapama ili reverima nosila slovo "U", Živjela su pod nevjerovatno teškim okolnostima. Zbog gladi, bolesti i načina "vaspitanja" dnevno je umiralo po nekoliko dječaka i djevojčica.

Čim su ti mali izmučeni sužnji ustaške samovlasti čuli pucnjavu i vidjeli partizane, neizmjerna radost ispunila ih je nadom da će biti oslobođeni. Kasnije smo doznali od njih kako su se usplahirili svi podjednako od straha zbog pucnjave i zbog uzbuđenja da bi ih neko mogao osloboditi. Ganuli su nas povici i čežnjivi pogledi djece načičkane iza rešetaka zaključanog logora. Partizani su brzo otvorili vrata i djeca su jurnula na sunce. Od radosti su skakala i vješala se o vratove boraca, svojih oslobodilaca. Opšta vreva i graja potrajala je nekoliko časaka. Nekoliko najiscrpljenijih onesvjestilo se na dnevnom svjetlu i suncu... Neki borci 4. kordunaške brigade pronašli su među zarobljenom djecom svoju, neko sina ili kćer, ili djecu svojih rođaka ili komšija. To oduševljenje oslobođenih malih logoraša vrlo je teško opisati...

Evo kako je stvarana hrvatska država

Zašto smo ratovali 90-ih?

Domagoj Margetić - HRT 1 - Kako je uništena Jugoslavija

Promocija knjige Domagoja Margetica

Evo kako je opljačkana Hrvatska׃ Informacije koje vam mediji i političari nikada neće otkriti.

Balkanska veza - Organizovani kriminal