Južni Slaveni

Južni Slaveni se razlikuju od Istočnih i Zapadnih

Međunarodni tim naučnika objašnjava zbog čega Istočni i Zapadni Sloveni liče jedni na druge, dok se Južni Sloveni od njih dosta razlikuju. Genetičari su istražili preko 8.000 uzoraka DNK uzetih iz preko 50 baltičko-slovenskih populacija

Međunarodni tim naučnika objavio je kompleksno genetičko-lingvističko istraživanje slovenskih i baltičkih naroda, koje objašnjava zbog čega Istočni i Zapadni Sloveni liče jedni na druge, a Južni Sloveni se od njih dosta razlikuju, navodi se u saopštenju Instituta za opštu genetiku Ruske akademije nauka, prenosi Ruska reč.

Istraživanje jezika i genetike Slovena sproveo je tim naučnika pod rukovodstvom doktora bioloških nauka O. P. Balanovskog (Institut za opštu genetiku i Medicinsko-genetički naučni centar) i akademika Riharda Vilemsa (Estonski biocentar i Tartuski univerzitet). Istraživanje je objavljeno u listu PLoS One, prenosi TASS.

U radu su učestvovali istraživači iz mnogih zemalja u kojima slovenski i baltički narodi čine većinu stanovništva, kao i naučnici Velike Britanije i konzorcijum međunarodnog projekta Genographic.


Život starih Slovena

Sloveni su po definiciji narodi koji govore slovenskim jezicima. Sličnost svih slovenskih jezika nije potrebno posebno dokazivati. Sa druge strane, Južni Sloveni ne liče mnogo na Istočne i Zapadne.

Genetičari su istražili preko 8.000 uzoraka DNK uzetih iz preko 50 baltičko-slovenskih populacija. Osnovne grupe su činili Istočni Sloveni (Belorusi, Rusi i Ukrajinci), Zapadni Sloveni (Kašubi, Poljaci, Slovaci, Lužički Srbi i Česi), Južni Sloveni (Bugari, Bošnjaci, Makedonci, Srbi, Slovenci i Hrvati) i baltički narodi (Letonci i Litvanci).

U analizi su korišćena tri genetska sistema: Y-hromozom, koji se predaje očevom linijom, mitohondrijska DNK (mtDNK) koja se predaje majčinom linijom, i autosomalna DNK koja podjednako sadrži genome oca i majke (poligenska analiza).


Mapa slovenskih naroda (Svetlo zeleno: Zapadni Sloveni; Zeleno: Istočni Sloveni; Tamno zeleno: Južni Sloveni)

Sva tri sistema su dala slične rezultate. Istočni Sloveni (Rusi iz centralnih i južnih oblasti, kao i Belorusi i Ukrajinci) formiraju jasno uobličenu grupu. Izuzetak su severni Rusi koji su genetski udaljeni od ostalih Istočnih Slovena i bliži su ugro-finskim populacijama.

Među Zapadnim Slovenima Poljaci su veoma bliski Istočnim Slovenima, a Česi, i u manjoj meri Slovaci, nešto su bliži Nemcima i drugim zapadnoevropskim populacijama. Južni Sloveni su podeljeni na zapadni (Slovenci, Hrvati i Bošnjaci) i istočni (Makedonci i Bugari) region, dok su Srbi u sredini. Južni Sloveni su genetski slični svojim neslovenskim susedima na Balkanu – Rumunima, Mađarima i Grcima.

Baltičke populacije (Letonci i Litvanci) ispoljavaju bliskost sa Estoncima koji govore jezikom ugro-finske grupe i pojedinim Istočnim Slovenima (Belorusima). Takođe se ispostavilo da su baltičke populacije genetski bliske volškoj grupi ugro-finskih naroda (naročito Mordvinima).


Mapa distribucije haplogrupe R1a Y-DNA

Obrativši se lingvistici naučnici su rekonstruisali genealoško stablo baltičko-slovenskih jezika, i za svaku populaciju su uporedili tri parametra: genetiku, jezik i geografiju. Ispostavilo se da najviše koreliraju genetika i geografski položaj populacije.

Naučnici smatraju da su Sloveni, šireći se Evropom, intenzivno apsorbovali populacije koje su živele na datim teritorijama u predslovenskom periodu. Sloveni su svuda doneli svoj jezik i apsorbovali genski fond autohtonih populacija. Taj dubinski genetski „supstrat“ razlikuje se u različitim ograncima slovenstva.


Rusi u narodnoj nošnji

Zapadni i Istočni Sloveni su preuzeli istočnoevropski supstrat. Verovatno su njegov veći deo činili baltički narodi, koji su nekada bili naseljeni širom Istočnoevropske visoravni. Drugi, južnoevropski supstrat apsorbovali su Južni Sloveni, a on se sastojao od balkanskih naroda koje su Sloveni tu zatekli.

Ovi procesi su spojili Zapadne i Istočne Slovene u jedinstvenu genetsku zajednicu, a Južni Sloveni su na taj način postali sličniji neslovenskim narodima Balkana nego drugim slovenskim narodima.

 

Južni Slaveni neolitski su europski narod poput Latina i Grka

Mario Alinei, torinski profesor lingvistike sa Sveučilišta Utrecht objavio je zanimljivu teoriju u suradnju sa Srpskom akademijom nauka koju u cijelosti prenosi portal Politika.rs

'Krajem devedesetih godina tri arheologa i tri lingvista, potpuno neovisno jedan od drugog, postavili su nove teorije podrijetla indoeuropskih naroda i jezika koje utvrđuju autohtonost i neprekidni kontinuitet od paleolita'. Na osnovi komparativnih analiza arheologije, genetike i jezika, Alinei je došao do zaključka da su neolitske tehnološke inovacije u Podunavlju omogućile nagli demografski rast stanovništva, a tako i razvoj jezika i kulture.

Te inovacije Alinei razmatra kao najvažniji motivacijski pogon šireg razvoja jezika i postavlja svoju čuvenu tezu da se analogno razvoju paleolita, mezolita i neolita može postaviti model kronološkog datiranja jezika. On naglašava da se, za razliku od zapadne Europe, gdje neolit počinje u drugom mileniju pr.Kr. jedino na Balkanu može pratiti kontinuitet stare europske civilizacije već od 8. tisućljeća pr.Kr. Također navodi da su arheologija i suvremena genetika potvrdile da je Balkan jedina europska regija gdje su najstarija arheologija i genetika nesporno dokazane.

Na osnovu ovih saznanja Alinei postavlja tezu o autohtonosti europske civilizacije u Podunavlju, kao i o njenom neprekinutom kontinuitetu do danas. On oštro negira ideju o dolasku Južnih Slavena u sedmom stoljeću i tvrdi da za to apsolutno ne postoje ni arheološki ni povijesni dokazi. Tezom da se Južni Slaveni nalaze u Podunavlju još od paleolita, Alinei je praktično srušio službenu indoeuropsku teoriju. Opisujući slavensko područje danas, on tvrdi da Slaveni još uvijek geografski i etničko-jezički zauzimaju polovinu zapadne Europe. Smatra da su Slaveni oduvijek bili na tim prostorima, od dubokog paleolita.

Po njegovom i mišljenjima drugih lingvista, gdje navodi i Jerneja Kopitara, Slaveni su zauzimali ogroman prostor – od Baltika, preko sjeverne Italije sve do Male Azije, a narode kao što su Veneti, Tribali, Tračani, Pelasti, Frigi, Liki i Lidi smatra praslavenskim korpusom. To je jedan od razloga zašto Alinei misli da je 'potrebno raščistiti jednu od najapsurdnijih posljedica tradicionalne povijesne kronologije, onu koja tvrdi da su Slaveni kasno stigli na povijesnu scenu Europe i u isto vrijeme uspjeli, sasvim neobjašnjivo, zauzeti ogromne prostore na kojima i danas žive'. Jedini logičan zaključak može biti da su upravo Južni Slaveni bili originalni pokretači nove zemljoradničke revolucije, zanata, umjetnosti, religije, jezika i prvih urbanih kultura Europe u Podunavlju.

Alinei smatra da je južnoslavenska grupa najstarija, tj. da 'ne postoji nikakav sjeverni slavenski jezik već su se zapadni i istočni slavenski jezici nezavisno razvili iz južnoslavenskih. Primogenost južnoslavenskih jezika nalazi u dokazima da oni lingvistički obuhvaćaju i istočne i zapadne, te tako predstavljaju zajednicu slavenskih jezika'. Nasuprot ranijim teorijama o primogenosti germanskih naroda, Alinei decidirano kaže da su oni u stvari prihvatili tekovine neolitske kulture Balkana, pa tako i dio jezičke kulture Južnih Slavena, što je tvrdio i američki lingvista Morris Swadesh, rekavši da se grana germanskih jezika izdvojila iz slavenskih jezika.

Da bi ilustrirao svoju tezu o ranom paleolitskom nastanku jezika, kao i dokazao mogućnost datiranja jezika sinkrono s arheologijom, Alinei je načinio tri liste slavenskih riječi iz perioda paleolita, mezolita i neolita koje praktično predstavljaju najstariji supstrat europskih jezika. Interesantno je da Alinei stavlja starolatinski, starogrčki i staroslavenski u istu kronološku ravan, naglašavajući da su svi oni posuđivali jedni od drugih.

U svom radu on žustro polemizira o prethodnim teorijama i kaže da su judeokršćanska i pangermanska teorija neoprostivo zaustavile razvoj lingvistike, skrativši starost jezika na 5.000 godina, nasuprot antropološkim dokazima da je jezik vjerojatno stariji od 50.000 godina. Za nas najvažniji i najinteresantniji dio njegovog rada je činjenica da je neolitske kulture Podunavlja opisao kao 'prvobitnu jezičku orbitu Europe'. 

Mario Alinei – Balkan, jedini evropski region gde su najstarija arheologija i genetika nesporno dokazane

Kаo dugogodišnji sаrаdnik Srpske аkаdemije nаukа bio je i lični prijаtelj аkаdemikа Pаvlа Ivićа. Njegovа teorijа odаvno je prihvаćenа nа univerzitetimа u Holаndiji, Itаliji i Špаniji.

Kаko sаm Alinei kаže, „krаjem devedesetih godinа tri аrheologа i tri lingvista, potpuno nezаvisno jedаn od drugog, postаvili su nove teorije poreklа indoevropskih nаrodа i jezikа koje utvrđuju аutohtonost i neprekinut kontinuitet od pаleolitа“.

Nа osnovu kompаrаtivnih аnаlizа аrheologije, genetike i jezikа, Alinei je došаo do zаključkа dа su neolitske tehnološke inovаcije u Podunаvlju omogućile nаgli demogrаfski rаst stаnovništvа, а tаko i rаzvoj jezikа i kulture.

Te inovаcije Alinei smаtrа zа nаjvаžniji motivаcioni pogon šireg rаzvojа jezikа i postаvljа svoju čuvenu tezu dа se аnаlogno rаzvoju pаleolitа, mezolitа i neolitа može postаviti model hronološkog dаtovаnjа jezikа.

On nаglаšаvа dа se, zа rаzliku od zаpаdne Evrope, gde neolit počinje u drugom milenijumu p. n. e., jedino nа Bаlkаnu može prаtiti kontinuitet stаre evropske civilizаcije preko telovа već od 8. milenijumа p. n. e. Tаkođe nаvodi dа su аrheologijа i sаvremenа genetikа potvrdile dа je Bаlkаn jedini evropski region gde su nаjstаrijа аrheologijа i genetikа nesporno dokаzаne.

Nа osnovu ovih sаznаnjа Alinei postаvljа tezu o аutohtonosti evropske civilizаcije u Podunаvlju, kаo i o njenom neprekinutom kontinuitetu do dаnаs. On oštro negirа ideju o dolаsku Južnih Slovenа u 7. veku n. e. i tvrdi dа zа to аpsolutno ne postoje ni аrheološki ni istorijski dokаzi. Tezom dа se Južni Sloveni nаlаze u Podunаvlju još od pаleolitа, Alinei je prаktično srušio zvаničnu indoevropsku teoriju.

Opisujući slovenski аreаl dаnаs, on tvrdi dа Sloveni još uvek geogrаfski i etničko-jezički zаuzimаju polovinu zаpаdne Evrope. Smаtrа dа su Sloveni oduvek bili nа tim prostorimа, od dubokog pаleolitа.

Po njegovom i mišljenjimа drugih lingvistа, gde nаvodi i Jernejа Kopitаrа, Sloveni su zаuzimаli ogromаn prostor – od Bаltikа, preko severne Itаlije sve do Mаle Azije, а nаrode kаo što su Veneti, Tribаli, Trаčаni, Pelаsti, Frigi, Liki i Lidi smаtrа prаslovenskim korpusom.

To je jedаn od rаzlogа zаšto Alinei misli dа je „potrebno rаščistiti jednu od nаjаpsurdnijih posledicа trаdicionаlne istorijske hronologije, onu kojа tvrdi dа su Sloveni kаsno stigli nа istorijsku scenu Evrope i u isto vreme uspeli, sаsvim neobjаšnjivo, dа zаuzmu ogromne prostore nа kojimа i dаnаs žive”. Jedini logičаn zаključаk može dа bude dа su uprаvo Južni Sloveni bili originаlni pokretаči nove zemljorаdničke revolucije, zаnаtа, umetnosti, religije, jezikа i prvih urbаnih kulturа Evrope u Podunаvlju.

Alinei smаtrа dа je južnoslovenskа grupа nаjstаrijа, tj. dа „ne postoji nikаkаv severni slovenski jezik već su se zаpаdni i istočni slovenski jezici nezаvisno rаzvili iz južnoslovenskih. Primogenost južnoslovenskih jezikа nаlаzi u dokаzimа dа oni lingvistički obuhvаtаju i istočne i zаpаdne, te tаko predstаvljаju zаjednički imenitelj svih slovenskih jezikа“.

Nаsuprot rаnijim teorijаmа o primogenosti germаnskih nаrodа, Alinei decidirаno kаže dа su oni u stvаri prihvаtili tekovine neolitske kulture Bаlkаnа, pа tаko i deo jezičke kulture Južnih Slovenа, što je tvrdio i аmerički lingvistа Moris Svаdeš, rekаvši dа se grаnа germаnskih jezikа izdvojilа iz slovenskih jezikа.

Dа bi ilustrovаo svoju tezu o rаnom pаleolitskom nаstаnku jezikа, kаo i dokаzаo mogućnost dаtovаnjа jezikа sinhrono sа аrheologijom, Alinei je sаčinio tri liste slovenskih reči iz periodа pаleolitа, mezolitа i neolitа koje prаktično predstаvljаju nаjstаriji supstrаt evropskih jezikа.

Interesаntno je dа Alinei stаvljа stаrolаtinski, stаrogrčki i stаroslovenski u istu hronološku rаvаn, nаglаšаvаjući dа su svi oni pozаjmljivаli jedni od drugih.

Zа nаs nаjvаžniji i nаjinteresаntniji deo njegovog rаdа jeste činjenicа dа je neolitske kulture Podunаvljа opisаo kаo „prvobitnu jezičku orbitu Evrope“.

Zа srpsku lingvistiku, аrheologiju i istoriogrаfiju ovа teorijа, kаo i njeni nаučni zаstupnici, od ključnog je znаčаjа jer su Podunаvlje i Srbiju vrаtili u centаr interesovаnjа i proučаvаnjа nаučnih krugovа zаpаdne Evrope. Konаčno, teorijа Mаrijа Alineijа, povezujući civilizаcijski kontinuitet od pаleolitа do dаnаs, otvorilа je put zа novа istrаživаnjа nа polju srbistike – kаko se srpski jezik više ne bi posmаtrаo kаo izgubljen i utopljen u nekom imаginаrnom prostoru i vremenu.

„Sloveni su zаuzimаli ogromаn prostor – od Bаltikа, preko severne Itаlije, sve do Mаle Azije, а nаrodi, kаo što su Veneti, Tribаli, Trаčаni, Pelаsti, Frigi, Liki i Lidi, jesu prаslovenski korpus“.

Nelogičnost u sаvremenoj istorijskoj nаuci, prof. dr Mаrio Alineiji objаšnjаvа:

„Potrebno je rаščistiti jednu od nаjаpsurdnijih posledicа trаdicionаlne istorijske hronologije, onu kojа tvrdi – dа su Sloveni kаsno stigli nа istorijsku scenu Evrope i u isto vreme uspeli, sаsvim neobjаšnjivo, dа zаuzmu ogromne prostore, nа kojimа i dаnаs žive. Jedini logičаn zаključаk može dа bude – dа su uprаvo Južni Sloveni bili originаlni pokretаči nove zemljorаdničke revolucije, zаnаtа, umetnosti, religije, jezikа i prvih urbаnih kulturа Evrope u Podunаvlju.

Južnoslovenskа grupа je nаjstаrijа, tj. ne postoji nikаkаv severni slovenski jezik, već su se zаpаdni i istočni slovenski jezici nezаvisno rаzvili iz južnoslovenskih…’ Alineji decidirаno kаže, dа su Germаni prihvаtili tekovine neolitske kulture Bаlkаnа, pа tаko i deo jezičke kulture Južnih Slovenа, što je tvrdio i аmerički lingvistа Moris Svаdeš, rekаvši dа se grаnа germаnskih jezikа izdvojilа iz slovenskih jezikа“.

Objаšnjаvаjući rаzvoj civilizаcije u Evropi, Alineji zаključuje:

„Zа rаzliku od zаpаdne Evrope, gde neolit počinje u drugom milenijumu pre Nove ere, jedino nа Bаlkаnu se može prаtiti neprekidnost stаre evropske civilizаcije preko televа – već od 8. milenijumа pre Nove ere. Tаkođe, nаvodi dа su аrheologijа i sаvremenа genetikа potvrdile, dа je Bаlkаn jedini evropski region gde su nаjstаrijа аrheologijа i genetikа nesporno dokаzаne… Ono što negirа ideju o dolаsku Južnih Slovenа u 7. veku Nove ere je nepostojаnje ni аrheoloških, ni istorijskih dokаzа“.

 

Koledo

 
Koledo

Koledo je slavenska riječ za Božić, odnosno period ispraćanja Stare i dočekivanja Nove godine.

Tumačenje koje se može pronaći u enciklopedijama i stručnim knjigama kaže da riječ za najveći slavenski praznik „Koledo“  potječe od latinskog calendae – prvi dani svakoga meseca u kalendaru. Zatim je ta riječ preko balkanskog romanskog supstrata u praslavenskom dala Koleda u značenju Nove godine, odnosno Božića.

Ovo tumačenje pokazuje da su Slaveni starosjedioci na Balkanu i da je glavni tok slavenskih migracija išao ka sjeveru, a ne ka jugu. Pokazuje da su Slaveni jedan dug period bili pod Rimom i usljed snažnog uticaja latinskog jezika prihvatili latinsku riječ za jedan od svojih najvećih praznika. Zatim, pokazuje da je na Balkanu nastao staroslavenski jezik i odavde se širio na sjever.

U suprotnom teško je objasniti otkud onda riječ Koledo izvan tog „romanskog balkanskog suptrata“, kod Čeha, Slovaka, Poljaka, Ukrajinaca, Bjelorusa i Rusa na sjeveru. Možda je iz Rima skoknula na daleki sjever, a zatim se spustila u velikoj seobi na Balkan?

 

Kolyada


Kolyada

Kolyada or koleda (Cyrillic: kolяda, koleda, kolada) is the original Slavic word for Christmas, still used in modern Belarusian (Kalяdы, Kalady, Kalyady), Bulgarian, Macedonian, Serbian (Koleda) and Slovak (Koleda). Some suppose the word was borrowed the word from the Latin calendae; compare "Kalends". Others believe it derived from Kolo, "wheel".

 

Wheel of the Year

 
Wheel of the Year - Kołomir (Slavic Wheel of the Year)

Postavlja se pitanje, je li porijeklo riječi kalendar latinsko ili su slavenske riječi "Koledo" i "Koledar" starije i posuđene iz slavenskog u latinski jezik?

 
Kolodar (Kalendar) - Kolovrat

Riječ “kalendar” vuče korijen iz našeg jezika, jer je ova složenica nastala od dvije naše riječi “kolo” i “dar”. Nije potrebno pojašnjavati značenje ove složenice. U našem narodu postoji veliko kalendarsko znanje, sačuvano u mitologiji, epskoj poeziji, običajima i svakodnevnom životu.

  • Kolo-dar = Kalendar
  • Kolo-vrat = Spinning wheel (Svastika/Zvezdika)
  • Koło-mir = Wheel peace
  • Mjeri-dan = Meridijan

 

Veverica


Skiti

Herodot veli, da su se Skiti zvali sami Skoloti (Σκολότοι), a ime Skiti da su im nadjeli Grci. On razlikuje prave Skite od nepravijeh; za prave opet veli, da su se dijelili u dvoje, jedno su bili pastiri ili nomadi (Σκύθαι νομάδες), a drugo carski Skiti (Σκύθαι βασιλήϊοι). Po svoj prilici ovo razlikovanje ne znači drugo, nego da su jedni i drugi bili do duše isti narod, samo su se malo razlikovali govorom.

Ove neprave Skite razlikuje Herodot dvojako, jedno su mu Skiti orači (Σκύθαι ἀροτῆρες), a drugo su Skiti ratari (Σκύθαι γεωργοί).

Skitska je država u vrijeme Herodotovo obuzimala prostor, koji leži medju utokom Dona i utokom Dnjestra. Sjevernu je granicu njihovoj državi činila rječica Psol, za tijem gornji Bug i Dnjestar. On veli, da su Sauromati ili Sarmati na pola skitske krvi, jer govore pokvarenijem skitskijem jezikom. To ne može ništa drugo značiti, nego da su Sarmati i Skiti bili dva srodna plemena i da su govorili nješto različnijem jezicima.

 

Skiti i Sarmati


Scythian art

Darije Veliki

Perzijski kralj Darije (Darijavus) poveo je (oko 513.g. pr.Kr.) preko Bospora vojnu na Skite i Sarmate. Vojna doduše nije uspjela, ali ipak iskazuje snagu te velike iranske države.

Vanjska politika Darija Velikog, koji je na perzijskom prijestolju 521. pne. nasljedio Kambiza II, svodila se prije svega na to da novim osvajanjima još više proširi ionako ogroman teritorij svoje monarhije. Njegovi osvajački planovi bili su vrlo veliki, ali se on u prvom planu usredotočio na zapad tj. evropske obale Egejskog mora, Balkana i Grčku. S obzirom da su iznenadne skitske konjičke navale na Balkanu ogrožavale trgovinu između Azije i Evrope, Darije je odlučio neutralizirati evropske nomadske Skite.

Skitski pohod

Darijev pohod u evropskoj Skitiji opisao je grčki historičar Herodot u IV. knjizi Historije, no umjesto detalja o borbama i ishodu ona češće obiluje anegdotama, zagonetkama i moralnim polemikama o lojalnosti. Prema Herodotu Darije je poslao čak 700.000 vojnika, no ta se brojka kod modernih historičara smatra preuveličanom. Glavni perzijski saveznici prilikom prelaska na evropsko kopno bili su grčki Jonjani koji su ga pripomogli opskrbom, flotom i sudjelovanjem u izgradnji velikog pontonskog mosta za što je bogato nagrađen Mandroklo.

Perzijska vojska prešla je u Trakiju i nastavila napredovati do Dunava preko kojeg je izgrađen novi most, kasnije povjeren na čuvanje Jonjanima na čelu s Histijom 60 dana. Herodot navodi da je Darije pritom naredio rastavljanje mosta na Bosporu što neki moderni historičari tumače odlučnošću da se vrati u Azijue oko Crnog mora odnosno preko Kavkaza. Herodotovo djelo ukazuje da se Skiti nisu mogli suprostaviti superiornijoj perzijskoj vojsci u otvorenoj bitci pa su koristili taktiku spaljene zemlje odnosno povlačeći se uništavali bunare, spaljivali biljke i sve drugo što je neprijatelju moglo poslužiti za hranu.

Skiti su se konstantno držali na razmaku od tri dana, a otegodne okolnosti da se isti smanji ili poveća bili su civili na skritskoj strani odnosno teško pješaštvo na perzijskoj. Zbog ovoga, jedine borbe bili su povremeni okršaji konjičkih izvidnica s obje strane. Herodot također navodi da je skitska konjica bila agilnija i sastavljena od vještih strijelaca zbog čega se istovrsne perzijske jedinice nisu upuštale u izravne okršaje već bi se u slučaju većih okršaja povlačili pod okrilje glavnih trupa.

Grčki historičar spominje i dvije anegdote, prvu o Darijevom slanju glasnika među Skite od kojih traži otvoren sukob na što mu skitski vođa Idantirs negativno odgovara i poručuje da će se boriti samo ako oskrvnu (nepoznate) skitske grobove, te drugu o nepoznatoj simbolici skitskog dara Dariju.

Skiti su navodno poslali pticu, miša, žabu i pet strijela o čijoj su simbolici raspravljali perzijski generali – Darije ih je protumačio kao znak skitske predaje odnosno udovoljavanja njegovih zathjeva za „zemljom i vodom“; miševi su trebali simbolizirati zemlju, žaba i ptica vodu, a strelice skitsku predaju oružja. Gobrija je poklone protumačio potpuno suprotno, te je Dariju objasnio kako im Skiti vjerojatno poručuju: „Osim ako vi Perzijanci ne postanete ptice i odletite u nebo, ili miševi pa se sakrijete u zemlju, ili žabe koje bježe pod vodu, pobiti ćemo vas ovim strijelama i nećete se vratiti kući“. Perzijanci su prema Herodotu ipak sustigli Skite, a uoči bitke između Perzijanaca i Skita među dvije vojske uletio je zec za kojim su počeli trčati svi skitski vojnici što je Darije protumačio kao nediscipliniranost pa je odlučio poslušati savjete da zemlja bez gradova i nomadski narod nisu vrijedni osvajanja. Perzijanci su došli do rijeke Oaros koja se danas identificira s Volgom ili Dnjeprom.

Herodot nadalje priča o Darijevom napuštanju bolesnih vojnika i magaradi čijeg su se revanja plašili skitski konji, o dilemama među Jonjanima treba li izdati Darija i uništiti most (što nije učinjeno na nagovor Histije), te jonskoj prevari Skita koji su ih uvjeravali da sruše most. Grčki historičar nadalje ne opisuje nikakve detalje o Darijevom povratku ili ishodu ekspedicije.

Ishod

Ishod skitskog pohoda danas je problematičan zbog nedostatka historijskih izvora. Prema Herodotu, Darijev pohod podsjeća na Kambizov u Egiptu u kojem perzijska vojska ne pronalazi neprijatelja već se suočava isključivo protiv nepreglednih pustih prostranstava i vremena. Međutim, prema ahemenidskim dokumentima jasno je da je Darije potčinio dijelove skitskog evropskog teritorija Evropi s obzirom da je na popisima pokorenih naroda primjetna distinkcija između evropskih i azijskih Skita. Veliki strateški uspjeh bila je ostvarena kontrola nad plodnom dolinom Strimona u kojoj se nalaze bogata ležišta zlata i srebra. Vrativši se sa skitskog pohoda, Darije je povjerio svojim vojskovođama Megabazu i Otanu zadatak da dovrše pokoravanje stanovništva na obalama Helesponta i u Tračkom primorju.

To je bilo izvršeno tokom narednih godina. Odmah nakon toga pod vlast Perzijanaca prešli su otoci Egejskog mora: Lemnos, Imbros, Hios, Lezbos i Samos. Tako su se tjesnaci i otoci neophodni za život Grka našli u Darijevim rukama. Na obalama Helesponta i Bospora tračkog nadiranju Perzijanaca nije se mogao suprotstaviti niti jedan grčki grad. Makedonija je postavla klijentska država u odnosu na Perzijsku Monarhiju, a tenzije između grčkih polisa i perzijskih satrapija kroz sljedećih će 15 godina razultirati Jonskim ustankom.

Sarmatians

The first Sarmatians are mostly identified with the Prokhorovka culture, which moved from the southern Urals to the Lower Volga and then northern Pontic steppe, in the 4th–3rd centuries BC. During the migration, the Sarmatians seem to have grown and divided themselves into several groups, such as the Alans, Aorsi, Roxolani, and Iazyges. By 200 BC, the Sarmatians replaced the Scythians as the dominant people of the steppes. The Sarmatians and Scythians had fought on the Pontic steppe to the north of the Black Sea. The Sarmatians, described as a large confederation, were to dominate these territories over the next five centuries. According to Brzezinski and Mielczarek, the Sarmatians were formed between the Don River and the Ural Mountains. Pliny the Elder (23–79 AD) wrote that they ranged from the Vistula River (in present-day Poland) to the Danube.

The Sarmatians differed from the Scythians in their veneration of the god of fire rather than god of nature, and women's prominent role in warfare, which possibly served as the inspiration for the Amazons.

In the late 2nd or early 3rd century AD, the Greek physician Galen declared that Sarmatians, Scythians and other northern peoples had reddish hair. They are said to owe their name (Sarmatae) to it.

The Alans were a group of Sarmatian tribes, according to the Roman historian Ammianus Marcellinus. He wrote, "Nearly all the Alani are men of great stature and beauty, their hair is somewhat yellow, their eyes are frighteningly fierce".

 

Alans


Alans

The various forms of Alan - Greek: Ἀλανοί Alanoi; Chinese: 阿蘭聊 Alanliao (Pinyin) in the 2nd century, 阿蘭 Alan in the 3rd century - and Iron (a self-designation of the Alans' modern Ossetian descendants, indicating early tribal self-designation) and later Alanguo (阿蘭國) are derived from Iranian dialectal forms of Aryan. These and other variants of Aryan were common self-designations of the Indo-Iranians, the common ancestors of the Indo-Aryans and Iranian peoples to whom the Alans belonged.

Scarcer spellings include Alauni or Halani. The Alans were also known over the course of their history by another group of related names including the variations Asi, As, and Os (Romanian Iasi, Bulgarian Uzi, Hungarian Jász, Russian Jasy, Georgian Osi, Moldavian Olani). It is this name that is the root of the modern Ossetian.

Genetics

In 2015 the Institute of Archaeology in Moscow conducted researches on various Sarmato-Alan and Saltovo-Mayaki culture Kurgan burials. In this analyses, the two Alan samples from 4th to 6th century AD turned out with yDNAs G2a-P15 and R1a-z94, while from the three Sarmatian samples from 2nd to 3rd century AD two turned out both with yDNA J1-M267 and one with R1a. And the three Saltovo-Mayaki samples from 8th to 9th century AD turned out with yDNAs G, J2a-M410 and R1a-z94 respectively.

 

Iazyges - Scythians

 

Scythians - Slaves


Scythians

Ravenski Kozmograf  11-12. st.

»..Scytharum est patria unde Sclavinorum exorta est prosapia«
»..ondje je domovina Skita odakle je poteklo pleme Slavena«.

John Skylitzes, c. 1040 - 1101 AD

John Skylitzes in his work Madrid Skylitzes identified Croats and Serbs as Scythians.

 

Napokon otkriven DNK Srba, stare i nove Evrope (Jovan D. Marjanović)

 

Zabranjena istorija Srba Dragoljub Antić, Vesna Pešić, Djordje Janković i Milutin Jaćimović

 

Poreklo Srba - Đorđe Janković


 

Sklavini

Od nedavno su, posebno u inozemnoj historiografiji, započela ponovna raspravljanja o tome da su Sklavini obitavali na Balkanu mnogo ranije nego što se to u XX. stoljeću pretpostavljalo. Multidisciplinarna istraživanja su dokazala da je na podunavskom i balkanskom prostoru živjelo od prapovijesti do u srednji vijek u prevladavajućem broju uglavnom isto stanovništvo pod raznim imenima, koja su imena kasnije zamijenjena zajedničkim “slavenskim imenom”. Strana vrela su svim tim starosjediteljima nametnuli njima do tada nepoznato sklavinsko ime. “Ono što smo zaključili, na osnovu istorijskog, arheološkog i lingvističkog materijala, dakle mimo antropoloških pokazatelja, jeste da su starosedeoci ostali na prostorima središnjeg Balkana u daleko većem broju nego što se to ranije pretpostavljalo.”

Nemoguće je zamisliti da se u VII. stoljeću odjednom pojavio do tada nepoznati narod “Sklavina”, koji je bio tako mnogobrojan da je, između ostaloga, osvojio cijeli Balkan i velike dijelove Europe.

Bez obzira na to što nije bilo oslona u vrelima, tvrdilo se, posebno u prvoj polovini XX. stoljeća, da su na cijeli teritorij rimske Dalmacije došle velike mase Sklavina, koji su gotovo sve opustošili i tu se naselili.

Ranosrednjovjekovna grobalja

Mirja Jarak je detaljnom analizom arheoloških nalaza ustvrdila postojanje formalnog kontinuiteta i zaključila da odnos između ranosrednjovjekovih grobalja VII., VIII. i kasnijih stoljeća podupire to shvaćanje. “Nesumnjivo je da postoji formalni kontinuitet između grobalja 7. i 8. i grobalja 9. do 11. st. O tome svjedoči pojava grobova istoga tipa kao i jasno prepoznatljiv kontinuitet u izboru grobnih priloga. Postupne promjene koje se zapažaju u odabiru grobnih priloga lako se mogu objasniti razvojem društva i osobito prihvaćanjem kršćanstva tijekom 9. stoljeća…

Kontinuitet kulture starosjeditelja

Kontinuitet kulture starosjeditelja važna je činjenica koja tako potvrđuje snagu i prevlast autohtonog elementa i u etničkom smislu. “Za materijalnu kulturu Južnih Slovena neosporno je značajan autohtoni balkanski elemenat. Osnova ovog elementa je ilirska i tračka materijalna kultura.”198 Najpotpuniji prikaz o ostacima paleobalkanskih elemenata u današnjem pučanstvu nekadašnje rimske Dalmacije i Balkana uopće dao je T. P. Vukanović.

On je kontinuitet opširnije obrazložio u materijalnoj kulturi, glazbi, običajima i vjerovanjima, društvenom uređenju, umjetnosti, nošnji, nakitu i ekonomsko kulturnim tvorbama.

Kontinuitet autohtonosti osobito se očituje u identičnosti keramike, nakita i odijela.200 U narodnoj umjetnosti sjeverne Dalmacije i susjedne Bosne zapaža se u ornamentici mnogo istih ukrasa kao i u antičkoj umjetnosti.201 “Kultura domaćeg stanovništva ostavila je na istočnoj jadranskoj obali od Kotora do otoka Krka jake tragove.”202 Lidija Bakarić posebno zaključuje da su japodske tradicije ostale u tragovima do danas.

Kontinuitet na području duhovne i materijalne kulture konkretno je potvrđen:

  1. mrežom istih prometnica iz rimskog doba na području obalnog pojasa;
  2. istim ili sličnim načinom gradnje kuća i drugih nastambi;
  3. istim oblikom i načinom upotrebe ognjišta;
  4. najstarijim načinom paljenja vatre kresanjem kremena u pojedinim krajevima;
  5. upotrebom iste simbolike (svastike, drveta života, itd.);
  6. istim načinom ukrašavanja s prevladavanjem geometrijskih motiva;
  7. identičnošću metalnog ukrasa u oblicima, upotrebi, primjeni i tehnici izrade;
  8. istim ukrasnim predmetima (naušnice, prstenje, kopče, itd.);
  9. istim oblikom mnogih oružja i oruđa (stožasta preslica, tkalačke daščice, prastara vretena, sjekire, noževi, češljevi, udice, osti, igle za krpanje mreža, konjske žvale, zvona za stoku, nožice za striženje ovaca, žrvanj, isti tip mlina, itd);
  10. istim načinom lijevanja metalnih predmeta u jednodijelnim ili dvodijelnim kalupima;
  11. keramikom, koja je ista u tehnici obrade, u oblicima, ukrasima, sredstvima za obradu, razmjeni i upotrebi;
  12. tragovima prastarog numeričkog sistema, koji je većinom mediteranske autohtone komponente;
  13. prapovijesnom stratigrafijom u nizu pojava, a posebno u toponomastici, antroponomiji i uopće jeziku;

 

"Tko bi se tu doselio sa prostranog plodnog istoka, preskočio plodnu Panoniju, da bi došao ovdje na krš i kamenjar vaditi kamen iz plitke zemlje, praveći tako komadić po komadić škrte poljoprivredne zemlje i na tisuće kilometara suhozida..."

 

Stari Iliri

Etnopsiholog Vladimir Dvorniković u svom magnum opusu „Karakterologija Jugoslavena“ u čovjeku na dinarskom kršu prepoznaje „prastarog Ilira“.

Iz opisa Dinarida, Kosovara, Moravaca, Panonaca i Makedonaca iz pera antropologa, geografa i etnologa Jovana Cvijića, koji doduše nije raskrstio s dogmom o doseljenju Slavena, ćuti se nevjerojatna drevnost starog naroda. Osjeća se njegova mističnost, duhovnost, uređenosti i kultura koje daleko nadvisuju njegove slabe strane i sigurno ga svrstavaju među najdrevnije i najciviliziranije narode Evrope.

Arheologinja Sofija Davidović-Živanović rezultate istraživanja u Podunavlju rezimira ovako: “Posebno je značajna činjenica da su antropološki nalazi potvrdili postojanje slovenskog življa kao autohtonog, starosedelačkog stanovništva ovih krajeva. Epigenetske karakteristike slovenskog stanovništva utvrđene na ostacima skeleta u Podunavlju, Panoniji i na Balkanu pokazuju direktnu liniju razvoja slovenskog stanovništva od paleolita do današnjih dana...

U toku zaštitnih arheoloških iskopavanja na deonici autoputa Beograd–Zagreb kroz Srem, ekipa arheolog Zavoda za zaštitu spomenika kulture Vojvodine kojom je rukovodila dr Olga Brukner otkrila je, pored ostalog, i jednu nekropolu kod južne izlaznice autoputa prema Sremskoj Mitrovici. Arheološkim metodama je ova nekropola datovana u IV. – V. vek posle Hrista. Ostaci ljudskih skeleta iz ove nekropole sistematski su antropološki obrađeni u Antropološkoj laboratoriji Zavoda za anatomiju Medicinskog fakulteta u Novom Sadu.
Antropološki pregled navedenih skeleta je pokazao da samo tri skeleta od ukupno 58 nisu bili slovenskog porekla. Nekropolu je koristilo za sahranjivanje autohtono slovensko stanovništvo koje je činilo većinu. Sve do dobijanja rezultata antropoloških proučavanja ostataka skeleta ljudi koji su sigurno datovani u period pre VI veka, u ovom slučaju u IV vek, nije bilo sigurnih dokaza da su Sloveni živeli ovde daleko pre nego što se desio događaj u vezi sa Slovenima koji pominje Prokopije. Utvrđene epigenske karakteristike navedenih skeleta potvrđuju da su stanovnici koji su živeli i radili na rimskim imanjima u Sirmiumu i okolini bili Sloveni koji su tu živeli sigurno više hiljada godina pre nego što istorijski ‘izvori’ govore o ‘dolasku’ Slovena. Sistematska longitudinalna antropološka i epigenetska proučavanja na teritoriji stare Srbije, Braničeva, Rasa, Vojvodine i šireg Podunavlja pokazuju da je na svim ovim prostorima slovensko stanovništvo autohtono... Autohtono slovensko stanovništvo činilo je osnovni antropološki substrat Panonije, šireg Podunavlja i Balkana... Antropološka i epigenetska proučavanja nekropola u Starom Rasu, Đerdapu, Braničevu i Vojvodini pokazuju da je to stanovništvo bilo praslovensko.”

Antropolog i paleopatolog S. Živanović tvrdi da se nakon proučavanja brojnih nekropola po Jugoslaviji moglo sasvim dobro uočiti da se od prapovijesti "iste epigenetske karakteristike protežu i nadalje, kod našeg stanovništva do 14. veka i posle 14.veka" " i bez obzira da li otvorimo rimsku grobnicu na Đerđapu, ili otkrivamo neke grobove iz rimskog perioda u okolini Novog Pazara mi tu nalazimo ljude sa istim epigenetskim karakteristikama.Tako da nama antropolozima izgleda da se stanovništvo nije mnogo menjalo"... "Jer na osnovu antropoloških podataka mi ne možemo da utvrdimo da je bilo seoba. Neka mi oproste oni koji se bave seobom naroda i kojima je to hlebac, ali ja imam jedno drugo viđenje, a to da je stanovništvo bilo veoma statično". Živanovićevo mišljenje nije usamljeno, to slično tvrdi pokojni arheolog i antropolog Živko Mikić, premda u uvjerenju u seobu Slavena, i da su po tome starosjeditelji slavenizirani do kraja srednjeg vijeka, Mikić te promjene u stanovništvu tijekom tzv. velike seobe Slavena u 7.st. nije mogao dokazati antropološki, nego kontinuitet od prapovijesti do danas ,što znači da se starosjeditelje nije moglo slavenizirati, jer su veći bili Slaveni, premda je to apsurdno da nekakva manjina može promjeniti jezik velikoj većini, dakle stanje na terenu je posve drukčije nego kako se to prikazuje u knjigama povijesti.“

Arheologinja Irma Čremošnik u analizi nošnje na rimskim spomenicima zaključila je da su se dijelovi "autohtone nošnje naših ilirskih plemena očuvali... najzad, kroz vjekove i do danas: tako se opanci nose u svim našim krajevima, maramu na glavi istog oblika nose i danas žene u Hercegovini (i ostalim jugoslavenskim zemljama), kapuljaču - cucullus - nose svi pastiri, a u Hercegovini je i danas poznata duga i kratka kapuljača; poludugu košulju širokih rukava slično dalmatici, nose žene u Bosni, uske hlače sa tozlucima nose muškarci u Primorju i Hercegovini. Možda bi detaljnija uspoređenja današnjih narodnih nošnji sa autohtonom nošnjom naših Ilira u rimsko doba dala i više analogija."

Također slično tvrdi etnologinja Zorislava Čulić u svojim analizama narodne nošnje: „Tako je do sada konstatovano da je ličko-dalmatinska crvena kapica , koja se nosi i u zadadnoj Bosni, analogna kapi iz željeznog doba nađenoj u Komoplju u Lici, kao i izvestan broj ženskog nakita iz preistorijskih nalazišta. Dalje valja spomenuti „toke“ sa srebrnim pucetima u muškoj nošnji BiH, koje odgovaraju nekoj vrsti pancira od metalnih pucadi kakav je nađen u jednom ilirskom grobu na Glasincu. Za pastirsku kabanicu sa kukuljicom također su konstatovali neki naučnici da je ostatak stare balkanske nošnje, a također i za „struku“ s kojom se ogrću u hladne dane ne samo pastiri nego i svi ljudi u planinskim krajevima na području dinarske etničke zone.“ O prikazima ženskih nošnji na stećcima: „Među njima ima samo jedna na kojoj se vide nabori u donjem delu, dok su sve ostale prave i bez nabora. Po svom obliku i po tome kako su opasane i kako padaju do zemlje, ove haljine na stećcima mnoga podsjećaju i na dalmatiku i na našu dinarsku košulju. Karakteristično je također i to da se ove predstave figura u spomenutim haljinama nalaze najviše i uglavnom na stećcima iz naših dinarskih krajeva: Stoca, Konjica, Duvna, Mostara, Kupresa, Trebinja, Kalinovika, Bileće, Imotskog, Gornjeg Hrasna, a ima ih i iz okolice Nikšića i iz Dalmacije. Dakle, sa teritorije na kojoj na kojoj je bila poznata dalmatika, i na kojoj obitava naša dinarska košulja (napom.urednika: pošto su stećci iz najkasnije iz brončanog doba, riječ je o kontinuitetu narodnih nošnji koje traje barem 3500 god).... Među druge delove odeće koje nose žene u dinarskim krajevima preko košulje spada suknena duga haljina; ona je razrezana sasvim spreda i skopčava se samo u gornjem delu, a negdje se samo opasuje, bez zakopčavanja.... možemo konstatovati da je postojao izvestan kontinuitet u upotrebi odeće...“

Tetoviranje kao narodni običaj od davnina u južnoslavenskom narodu je jako zastupljeno, poglavito u BiH gdje je to još živo. To predstavlja još jedan snažan dokaz o kontinuitetu jer grčki geograf Strabon pišući o Japodima tvrdi da se tetoviraju kao drugi Iliri i Tračani, što je potvrdeno otkrićem igala za tetoviranje u ilirskim grobnim humcima u BiH.

Kontinuitet ilirskog kulta Lara, za koji je arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka dokazao da se radi o Krsnoj slavi, dakle to je ilirski kult koji se samo preimenovao dolaskom kršćanstva, i koji je danas zastupljen jedino na prostoru Srbije, BiH i Dalmacije, a manjem obimu u Makedoniji i Bugarskoj. U ostalim kršćanskim zemljama taj je običaj nepoznat.

Naš kontinuitet je vidljiv i u polifonijskoj narodnoj glazbi za koju sarajevski etnomuzikolog Cvjetko Rihtman tvrdi da je u našem narodu prisutna od antike.

Brojna narodna predanja koje su zapisali Vuk Stefan Karadžić, Vlajko Palavestra i Maja Bošković Stulli itekako idu u prilog dokaza naše autohtonosti. Ako naš stari i neuki narod pamti ilirske kraljeve i rimske careve, to znači da je naš jezik ilirski oduvijek isti – slavenski, jer samo nam Iliri mogu govoriti o njima. Narodna predanja teško prodiru horizontalno iz naroda u narod; ona se se predaju vertikalno kao zavjet postojanosti jednog naroda s koljena na koljeno.

Predaje iz Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Crne Gore dokazuju kontinuitet slavenskog naroda i jezika na našim prostorima od drevnih vremena i u slučaju ilirske kraljice Teute. One govore o njenoj stijeni, jezeru, blagu, gradu, suzama, sinu i drugim nevjerojatnim detaljima. Također su u narodu sačuvane epske pjesme o Teuti u desetercu, kao i mnoge narodne predaje i epske pjesme o rimskim carevima Trajanu, Dioklecijanu, Galeriju i Konstantinu. U Makedoniji su brojna takva predanja o Aleksandru Velikom. Sve je to ispričano i opjevano na našem slavenskom jeziku, što znači da narod od antike te predaje prenosi s koljena na koljeno... To uistinu često jesu naivna sebesjećanja naroda koji nikad nije uspio sazreti i odrasti, no tim analogijama i alegorijama prenosi se više istine nego ideološki iskrivljenim tekstovima što se objavljuju u kićenim izdanjima.


Sedam razloga zašto se seoba Slavena u 7. stoljeću nije dogodila

1. Nema povijesnih zapisa suvremenika koji bi govorili o seobi.

Da se stvarno dogodila seoba tako masovnih razmjera, gdje nekoliko desetina tisuća vojnika i stotine tisuća civila zaposjedaju prostor od Alpa do Crnog Mora to bi bio jedinstven događaj u povijesti Evrope. Kroničari, povjesničari i putopisci onog vremena opisivali bi provalu mase ljudi na Balkan koji u strašnom genocidu brišu dotadašnje stanovnike Siska, Osijeka, Sremske Mitrovice i nebrojnih drugih gradova i sela. Međutim, ni jedan jedini autor iz perioda od pet stoljeća ne spominje nikakvo doseljavanje Slavena. Postoji preko 100 knjiga iz tog vremena samo na latinskom i ni jedna ne govori o doseljavanju. Od ukupno 54 povijesne knjige iz 5., 6., 7. i 8. stoljeća, njih tridesetak se bavi poviješću Evrope i ni u jednoj ne nalazimo ni jedno jedino slovo o masovnim seobama Slavena, ni o njihovim ratovima sa Ilirima, Tračanima i romaniziranim stanovnicima Dalmacije, Panonije, Mezije, Trakije ili Norika.

Zastupnici teze o doseljavanju Slavena na Balkan mogu spomenuti zapise koje govore o napadima Slavena na Solun ili Carigrad. Ali u tim zapisima Slaveni se ne nazivaju došljacima iz Zakarpatija, nego "našim slavenskim susjedima". Ako su Soluncima Slaveni susjedi, onda sigurno ne žive u Ukrajini. Sama opsada nekog grada nije nikakav dokaz doseljavanja. 6.9. 1688. nakom mjesec dana opsade, Habsburška vojska je uz pomoć Srba pod vodstvom podvojvode Jovana Monasterlije oslobodila Beograd poslije 167 godina turske okupacije. Da li je to dokaz da su se Srbi 1688. godine doselili na Balkan?

2. Nema arheoloških dokaza seobe.

Ako su suvremenici iz nekog razloga prešutili tu veliku seobu, ona bi morala biti vidljiva u arheološkom zapisu. U Keniji je pronađen otisak stopala čovjeka star 1.5 milion godina, a na cijelom Balkanu ne postoji ni jedan jedini dokaz nekakvih masovnih bitaka Slavena i Ilira ili romanskih stanovnika Balkana iz 7. stoljeća, rušenja njihovih gradova, naseljavanja stotina tisuća ljudi iz Ukrajine u Bosnu ili Crnu Goru.

Salona (Solin pored danasnjeg Splita) je u svoje najbolje vrijeme imala najmanje 60 000, a možda i više od 150 000 stanovnika. Da su Slaveni u 7. stoljeću zauzeli Dalmaciju, prvo bi osvojili Solin. Zastupnici teze o doseljavanju Slavena tvrde da su Slaveni razorili Solin 614. godine i da nakon toga u njemu više nikad nije obnavljan život, već se preživjelo stanovništvo razbježalo, a došljaci se nisu naselili. 1979. u istočnom djelu današnjeg Solina otkriven je depo brončanog novca. Medju 51 komadom novca pronađen je i Heraklijev novac koji je kovan 630. i 631. godine, 16 godina nakon navodne propasti i napuštanja grada što nedvosmisleno ukazuje da se zivot u Solinu normalno odvijao tokom tog famoznog 7. stoljeća i da 614. nije bilo nikakvog slavenskog razorenja grada.

S druge strane, u Novoj Tabli kod Murske Sobote u Sloveniji iskopana je keramika praškog tipa kakvu nalazimo u Češkoj i Slovačkoj. Keramika je datirana u 5. i početak 6. stoljeća i nesumljivo je slavenska. Zastupnici teze o doseljavanju Slavena na Balkan u 7. stoljeću tvrde da su najprije Langobardi u proljeće 568. preko Julijskih Alpa provalili u Italiju, a onda su se za njima postepeno počeli dovlačiti i Slaveni. Međutim, najkasniji datum datiranja keramike iz Nove Table je 535. godina, 33 godine prije langobardskih osvajanja.

3. Nema narodnih predanja koja govore o seobi.

Svaki narod pamti događaje koji su obilježili njegovu prošlost. Koliko bi višemjesečno putovanje od 1500 kilometara, na kojem su nalazili na brojne prepreke, neprijateljski raspoložene narode, pljačkaše i nevremena ostavilo narodnih sjećanja, priča, legendi i poslovica? Kakvo bi čuđenje izazvali veliki gradovi i plavi Jadran, kako bi bile opjevane bitke između desetina tisuća Slavena i Ilira? U 6. stoljeću Justinijan I. Veliki obnovio je Rimsko carstvo i tokom svoje vladavine izgradio čitav sistem utvrda duž otoka i istočne obale Jadrana tzv. "limes maritimus". Sa koliko bi ponosa Slaveni pričali o osvajanju svake od tih utvrda da su ih stvarno osvojili?

Ali ne samo da ne postoje nikakva narodna predanja o seobama iz Ukrajine i Poljske, o bitkama sa Ilirima i Romanima, nego upravo suprotno, postoje predanja o seobama Slavena sa Balkana prema Poljskoj, Češkoj i Rusiji. U narodu i danas živi sjećanje na Teutu, ilirsku kraljicu koju su Rimljani porazili 227. prije Krista, dakle skoro 900 godina prije navodnog dolaska Slavena na Balkan. Postoji izreka: "U cara Trajana kozje uši". Postoje predanja o Dioklecijanu. Kako je narod zapamtio osobe i događaje koji su se odigrali stoljećima prije nego što se navodno doselio na Balkan, a nije zapamtio ni jednog svog vojskovođu koji ih je vodio u navodna razaranja dalmatinskih gradova i osvajanja vojvođanskih ravnica i plodne Šumadije? Takav jedan vođa koji je Slavene doveo na Balkan i bio na njihovom čelu dok su pokoravali tolika prostranstva bio bi u svijesti naroda zapamćen kao mitski rodonačelnik i heroj. Narod bi do danas pamtio njega, a ne Teutu.

4. Nema atropoloških promjena kod stanovništva nakon 7. stoljeća.

Antropologija je znanstvena disciplina koja proučava čovjeka, njegovu kulturu i biologiju. Da se u 7. stoljeću stvarno doselila masa od nekoliko stotina tisuća došljaka koja je izbrisala ranije stanovnike Balkana, to bi se jednostavno moralo vidjeti u kulturi, običajima, vjerovanjima, anatomskim, fizičkim, psihičkim i karakterološkim osobinama stanovnika. Ne postoji ni jedan trag neke nove populacije u 7. i 8. stoljeću koja bi se po običajima, arhitekturi, fizičkom izgledu ili bilo čemu drugom razlikovala od starosjedioca. Npr. sredinom devedesetih se u naselju Viškovo pored Rijeke doselio velik broj Bosanaca. Njihove kuće se već na prvi pogled razlikuju od kuća čakavskih starosjedioca. Gdje je specifična gradnja kuća koju su Slaveni iz Poljske donjeli na Kosovo ili u Makedoniju?

Na kosturima stanovnika Balkana nakon 7. stoljeća morale bi se vidjeti bar neke razlike u odnosnu na kosture iz antičkog vremena, ali brojna istraživanja skeleta pokazala su da nikakvih razlika nema i da postoji neprekunit antropološki kontinuitet stanovnika Balkana od prapovijesti do dolaska Turaka, pa i kasnije. Mnogi antropolozi, domaći i strani zaključuju da je današnji dinarski tip muškarca "stari Ilir" i da su dinarci kompaktna masa koja živi od Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Srbije Crne Gore, Albanije pa sve do Grčke, a potiču od prastanovnika balkanskog poluotoka.

U opisima antičkih stanovnika Balkana prepoznajemo i današnje karakteristike stanovnika Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, posebno dinarskih predjela. Brđansko ojkanje, herojska poezija, urođena borbenost, junaštvo i čestitost, ali i lukavstvo, a kod nekih i kriminogene sklonosti sve su to zajedničke karakteristike antičkih stanovnika Balkana i onih koji na ovim prostorima žive nakon 7. stoljeća. Da ne govorimo o garderobi kao sto su opnaci, kape, haljine...

Dalmatinska konjica bila je udarna pesnica Rima, srpski Janjičari najjača snaga Osmanskog carstva, Cetinjska konjica elitna vojna jedinica Mletačke Republike, a Krajišnici najbolji vojnici Habsburske Monarhije. To se nikako ne uklapa u sliku navodnih kukavičkih Slavena koji su se u na Balkan kao pomoćne trupe dovukli za repovima avarskih konja.

5. Nema jezičnih tragova jezika starosjedioca.

Ukoliko je domovina južnih Slavena bila iza Karpata, onda oni tamo nikad nisu vidjeli more, niti su imali velike gradove. To znači da bi od antičkih stanovnika Balkana svakako preuzeli riječi za one pojmove sa kojima se ranije nisu sretali, pa bi im riječi za pomorstvo, brodogradnju, morske životnije i urban način života svakako bile ilirske. Seoba Slavena nije bila invazija vanzemaljaca da počiste cijeli Balkan od bilo kakvih jezičnih tragova ilirskog jezika. Ostale bi barem neke populacije koje bi još uvijek u potpunosti ili djelomično pričale ilirskim jezikom, možda na teško dostupnim jadranskim otocima, negdje u brdima Crne Gore ili izoliranim šumskim djelovima Slovenije. Takve populacije niti postoje, niti su u proslošti postojale.

Srbi nikad nisu vladali Turcima, pa današnji turski jezik ima između 100 i 1000 srbizama, od kojih su najpoznatiji "kralj" i "božić". Gdje su "ilirizmi" u jeziku juznih Slavena? Danas je poznato svega par ilirskih riječi i sve su slavenske, riječ za piće od zobi - "zobaja" ili riječ za kišu - "dažg", odnosno dažd. Nepostojanje ilirskih riječi u današnjem hrvatskom ili srpskom jeziku ukazuje na to da antički stanovnici Balkana nisu pričali nekakvim fantomskim iščezlim jezikom, već arhaičnim slavenskim koji se u srednjem vijeku razvio u tzv. staroslavenski, odnosno hrvatsko-srpski.

6. Nema genetičkih dokaza za seobu u 7. stoljeću.

Između 40 i 60 posto stanovnika Poljske i Ukrajine nositelji su haplogrupa R1a. Kod Hrvata, Srba i Bošnjaka je ima do 20 posto (njen procenat raste prema sjeveru i zapadu). S druge strane na Balkanu dominira haplogrupa I2a, koju nosi oko 40 posto Srba, Hrvata i Bošnjaka, a u Hercegovini, Dalmaciji i djelu Crne gore je njen postotak još veći (kod Hrvata u Hercegovini i preko 80 posto). Da su preci današnjih Hrvata i Srba nekad živjeli u južnoj Poljskoj i zapadnoj Ukrajini, onda bi njihova genetska mapa bila vrlo slična stanovništvu koje tamo živi. Očekivali bi da oko 50 posto Hrvata i Srba nosi haplogurpu R1a, a 15 posto haplogurpu I2a. Situacija je upravo obrnuta. U Zakarpatiju na tri ili četiri stanovnika sa R1a haplogrupom, dolazi jedan sa I2a, a na Balkanu na tri stanovnika sa I2a dolazi jedan sa R1a.

Kako je to moguće objasniti? Seobom nikako. Jedino riješenje je da je epicentar i pradomovina dinarske haplogrupe I2a Balkan gdje je ona i danas najbrojnija, a da je R1a živjela na prostoru srednje i istočne Evrope.

7. Masovna seoba tehnički nije bila moguća.

Prije svega, za seobu tolikih razmjera treba motiv. Koji je razlog mogao otjerati tolike ljude sa svojih ognjišta? Budući da u 7. stoljeću nema prekida života ljudi u Ukrajini i Poljskoj, to isključuje neku strašnu prirodnu katastrofu. Ako je motiv bila glad, odakle im tone hrane koje su im potrebne da putuju mjesecima i prevale 1500 kilometara do nove domovine, a onda još i prežive u njoj dok ne zasade neko sjeme i obrade zemlju koju su zaposjeli? Ako su u seobu krenuli radi napada nekog drugog naroda, kako vojska koja nije bila u stanju obraniti svoje kuće i domovinu može protutnjati kroz brojne zemlje, plemena i narode, na tom putu ratovati, a onda bez problema onako izmorena i desetkovana višemjesečnim putovanjima i ratovanjima osvojiti čitav Balkan sa stotinama utvrda i utvrđenih gradova?

Seobe tolikog broja ljudi ni danas nisu lako izvedive. U to vrijeme u srednjoj Evropi postoji neprolazna šuma Herkunija Silva ili Perkunija silva, Perunova šuma kroz koju nisu mogli putovati. Ako krenu standardnim putevima, naići će na pljačkaše i negostoljubive domicilne narode koji sigurno neće mirno gledati kako im goveda i druge životinje došljaka brste pašnjake. Kako će tolika masa preći velike rijeke, kako će se probiti kroz močvare? Logistika potrebna za seobu značila bi državnu organizaciju kakvu u srednjem vijeku nisu imale ni najmoćnije države i carstva.

Goran Šarić

 

Skrivena istorija Balkana - Goran Šarić


Duhovno nasljeđe drevnih civilizacija Balkana - Goran Šarić


Genetsko podrijetlo Srba i drugih europskih naroda - Goran Šarić

 

Ivan Jurić, autor knjige 'Podrijetlo Hrvata, genetički dokazi, autohtonosti'


Buđenje Ilira

Stećci i naša prava povijest

Kontinuitet našeg naroda na ovom prostoru od prapovijesti do današnjih dana nije bio sporan i bio je dio naučnog diskursa sve do XlX.vijeka. Dakle, sve do tada svakome je bilo jasno da su Južni Slaveni zapravo Iliri. U ovom članku ćemo pokazati kako su propagandnom „alkemijom“ osvajača prapovijesni stećci odjednom postali srednjovijekovni spomenici, što je važno pitanje jer stećci i pitanje našeg kontinuiteta su neraskidivo vezani.

Obilazeći nekropolu Gvozno polje na obroncima planine Treskavice, na jednom od stećaka naišli smo na neobičan prikaz ratnika – konjokrote s kacigom. Budući da je Homer u Ilijadi Trojance nazivao konjokrotima, radi se o vrlo važnoj indiciji za objašnjenje porijekla stećaka. Naime, kaciga je oblikom slična onima kakve su nađene na 54 različita arheološka nalazišta u bivšoj Jugoslaviji – koja se datiraju u brončano i željezno doba – a najbrojnija su u Dalmatinskoj zagori te Bosni i Hercegovini. Iz toga slijedi da prikaz na stećku također ukazuje na porijeklo iz trojanskog doba.

Budući da u akademskoj zajednici i dalje preovladava stav da su stećci srednjovijekovni spomenici, to nas vraća na raspravu o porijeklu stećaka koja se vodila potkraj 19. i početkom 20. vijeka. Naime, sve do kraja devetnaestog stoljeća preovladavalo je mišljenje da steći potječu iz prapovijesti, jednako kao i grobni humci – obredne gomile na kojima se u većini slučajeva nalaze. To ustvari ne bi trebalo biti sporno jer na nekropolama stećaka i gomilama postoji kontinuitet ukapanja od prapovijesti, preko antike, srednjeg vijeka pa skoro sve do danas. Naime, najstarije sahrane u gomile potječu iz eneolita (XX. – XVIII.st.pr.n.e.), a najveći broj pripada kasnom brončanom dobu (XIII.-VIII.st.pr.n.e.) i željeznom dobu (XIII – V.st.pr.n.e.). Posljednji pokop u gomilu zabilježio je don Ante Škobalj 50-tih godina prošlog vijeka. Iz činjenice da postoji obredni kontinuitet koji traje hiljadama godina bilo bi logično zaključiti da se radi o istom narodu, jer je teško vjerovati da bi neki osvajački narod, istrijebivši starosjedioce, nastavio koristiti starosjedilačke obrede i običaje.

 

Južni Slaveni su Iliri

Stećci - Illyrians

Kontinuitet našeg naroda na ovom prostoru od prapovijesti do današnjih dana nije bio sporan i bio je dio naučnog diskursa sve do kraja XIX.stoljeća. Dakle, sve do tada svakome je bilo jasno da su Južni Slaveni zapravo Iliri. Međutim, nakon što su ilirsko ime, grb s polumjesecom i trobojnica zabranjeni carskim dekretima, germansko-mađarskom političkom odlukom potomcima drevnih Ilira proglašeni su Albanci, a Južni Slaveni odjednom postaju „doseljenici sa Karpata“. U ovom članku ćemo pokazati da su „alkemijom“ prapovijesni stećci odjednom postali srednjovijekovni spomenici, što znači da su stećci i pitanje našeg kontinuiteta neraskidivo povezani. Namjera nam je također pokazati da ni danas ne postoji konsenzus oko pitanja naše autohtonosti, da narativ o doseljavanju ne može izdržati ozbiljne kritičke testove i da se utjeruje političkim diktatom.

Dogma o dolasku

Teorija o velikom doseljavanju, dakle, nije se ozbiljno razmatrala sve do propasti ilirskog pokreta, a o tome nam najbolje govori povjesničar Bogoslav Šulek (1816.-1895.). Po njegovom mišljenju, prvo, doseljeni narod bijaše istog slavenskog roda kao i Iliri, te, drugo, doseljenici nipošto nisu mogli brojčano preplaviti ilirske starosjedioce koji su nastanjivali čitav jugoslovenski prostor, pa i veći. Da se u VI.i VII. stoljeću nije radilo o seobi stotina hiljada već o svega nekoliko desetaka hiljada ljudi također je ustvrdio srpski povjesničar novije generacije dr. Tibor Živković (1966. – 2013.) koji je procjenio da u potonjem razdoblju udio doseljenog stanovništva među starosjediocima nije prešao 3 posto.

Hrvatski povjesničar dr.Neven Budak na sličan način zaključuje  da je starija historiografija pogrešno vjerovala da su drevni starosjedioci protjerani i istrebljeni u velikoj većini, uz rijetke ostatke u visokom gorju, priobalju i na otocima. Prema njegovim riječima, suvremena istraživanja na raznim područjima dokazala su da su starosjedioci preživjeli u mnogo većem broju no što se ranije pretpostavljalo.

I bosanski povjesničar Đuro Besler zastupa slično stanovište, ustvrdivši da je u zemlji ostalo najmanje 85 posto starog stanovništva. I Vladimir Dvorniković u svom magnum opusu „Karakterologija Jugoslovena“ u čovjeku na dinarskom kršu prepoznaje „prastarog Ilira“. To je ustvrdio i Kerubin Šegvić, povjesničar, svećenik i filolog koji uopće nije bio jugoslovenski nastrojen, ustvrdivši da na ovom prostoru nije bilo masovne invazije niti jezične asimilacije. Pa čak je i ustaški ministar Mladen Lorković u svojoj doktorskoj disertaciji u Beču zaključio da je čitava starija povijest razumljiva samo uz pretpostavku da su izvorni Hrvati bili neslavenska manjina koja je na neki način zavladala slavenskim masama. O našoj autohtonosti pisala je i Nada Klaić, govoreći da su Hrvati i Srbi napuštali svoja stara balkanska sjedišta  i selili se k Srednjoj Europi.

Unatoč tome što se dogma o dolasku, premda neutemeljena, ustrajava, ovakva mišljenja suvremenih znanstvenika nipošto nisu rjetka, jer su isto ili slično mišljenje zastupali slavist Matej Bor (1913. – 1993.), arheolog i antropolog Živko Mikić (1946.- 2016.), antropolog Slavoljub Živanović, etnologinja Olga Oštrić (1922. – 2012.), etno-muzikolog Cvjetko Rihtman (1902.-1989.) i arheolozi Irma Čremošnik (1916.-1990.) i Šime Batovič. U najnovije vrijeme slične stavove po pitanju naše autohtonosti zastupa i rusko-američki genetičar Anatolij Kljosov.

Važno je, dakle, primjetiti da su do istog zaključka došli naučnici različitog porijekla, ideološkog opredjeljenja, generacija i disciplina. Mirne duše možemo kazati da dogma o dolasku nipošto nije monolitna i da ne postoji niko ko je na ozbiljan i nepristan način istraživao ova pitanja, a da je zaključio da je teorija o doseljavanju vjerodostojna.

Međutim, pored svih tih dokaza koji, promatrani sa raznih stanovišta, ukazuju na jednu te istu istinu, službena verzija i dalje naš narod smatra doseljeničkim, budući da je taj simulakrum duboko ukorijenjen u ideološko i institucionalno tkivo ovdašnjih pseudodržavica.

Dakle, u čemu je bit političke podvale o našem dolasku? Bit je u tome da, kada se jednom usvoji temeljna pogrešna premisa, nakon toga postaje gotovo nemoguće doći do istine. Drugim riječima, radi se o specijalnom ratu propagandne naravi: koliko god montirane ideje bile neutemeljene i nakaradne, njihovim upornim ponavljanjem proizvodi se konsenzus i, kad se jednom ovjere pečatom znanstvene istine, izazivaju nesagledivo štetne političke posljedice. Ne radi se o tome da su mnogi naši naučnici u razdoblju poslije ilirskog pokreta namjerno pravili štetu ili da to namjerno rade danas, već je riječ o tome da su instrumentalizirani: internalizirali su štetne ideje i potom ih automatski razvijaju do krajnjih posljedica.

A kakve su posljedice krivih ideja? Usudili bismo se reći da sve naše nedaće, ratovi, porazi i nesreće iz njih izviru. Jer, pristanemo li na to da smo uljezi bez kontinuiteta i kulture i k tome nismo jedan narod nego više njih, onda nas je lako porobiti. Posljedica toga je da je naš zajednički prostor podijeljen na male zavađene državice koje se međusobno uništavaju i trve. Pristajući na tu podvalu pristajemo i na to da obitavamo na zemlji na koju nemamo historijsko pravo i čak, budući da tu zemlju nismo junački osvojili, već navodno „došepesali“ za repovima avarskih konja, trebamo biti sretni što nam je dopušteno da na njoj boravimo, da na to plaćamo porez, da prihvatimo stranu vlast i da se, kada dođe vrijeme, pristojno sklonimo i prepustimo zemlju „pravim vlasnicima“. Krajnje posljedice štetočinstva su asimilacija i uništenje.

 

Stećci

 

Autohtonost i stećci – lice i naličje iste priče

Shodno tome i svim dokazima usprkos, službena dogmatika ne smatra da se u antici i ranije na Balkanu dogodilo išta posebice bitno izuzev rimskog osvajanja, pa stećke automatski promatra kao spomenike iz kasnog srednjeg vijeka. Naime, budući da, prema službenoj verziji, na našem prostoru u antici i ranije nije postojao niko osim nepoznatih primitivaca koji su većinom istrebljeni, a manjim dijelom kultivirani kristijanizacijom, ne postoji nijedan raniji kontekst u koji se stećci mogu smjestiti. Dakle, autohtonost i stećci su lice i naličje iste priče.

Kako je stvoren taj simulakrum? Dogma o srednjovjekovnom porijeklu stećaka ustanovljena je u vrijeme kad je 1878. Austrougarska okupirala Bosnu i Hercegovinu i kada se cijeloj Europi otkrio jedan posve novi i neistražen svijet. Budući da najveću pažnju brojnih istraživača privlače izuzetno brojne i velebne megalitske nekropole, stvar najednom postaje jasna; prostor Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Srbije i Crne Gore jedinstven je kulturni, antropološki i nacionalni prostor koji posjeduje najimpozantniju i najstariju megalitsku kulturu u cijeloj Europi.

Osvajačima ova spoznaja predstavlja golemi problem: veličina i drevnost naše kulture čini Zapadnu Europu inferiornom, a nihovu civilizacijsku misiju apsurdnom. I u političkom smislu nacionalno ujedinjeni Balkan predstavlja golem, prevelik izazov Austrougarskom carstvu. Implikacija otkrića stećaka u XIX.vijeku jest da europski korijen i kontinuitet postojanja pripada našoj kulturi, što je uostalom posve logično: ko god je otvorio atlas antike zna da u njemu nigdje ne piše da se europska kultura začela u Berlinu, Londonu, Beču ili Parizu. Da bi se spriječile dalje političke i geopolitičke implikacije tih spoznaja istinu je valjalo zatrpati pod naslagama iskrivljenog narativa.

Početak lažne istorije

Priču o srednjovjekovnom porijeklu stećaka započinje austrijski arheolog i povjesničar Moritz Hoernes (1852.-1917.) čija istraživanja ignoriraju dotadašnje spoznaje domaćih naučnih izvora koji listom tvrde suprotno. Naši pioniri arheologije poput Šime Ljubića opisali su Hoernesovu nauku kao smiješnu. No, Hoernes je, kao pravi Nijemac, na svojoj teoriji ustrajao te je, uz obilnu političku podršku, doveo na visoku razinu prividne akademske ozbiljnosti i na kraju uspio zavesti našu akademsku zajednicu.

Hoernesovom uspjehu vjerovatno je nehotice pridonio britanski povjesničar i novinar Sir Arthur J. Evans koji je 1875.godine proputovao Bosnu i Hercegovinu. Evans je u svojim prvim susretima sa stećcima i prvim istraživanjima zaključio da se radi o prapovijesnim ilirskim spomenicima, sličnim onima koji se u Velikoj Britaniji nazivaju druidskim, da bi ih kasnije pripisao „bosanskim Bogumilima“, najvjerovatnije pod uticajem Franje Račkog. Naime, Rački je formulirao pogrešnu teoriju o bogumilskom porijeklu Crkve bosanske i povezao stećke sa tim razdobljem. Osim što je teorija o Crkvi bosanskoj kao bogomilskoj neutemeljena, stećci se ne mogu poistoivjetiti s bogumilima jer se teritorijalna rasprostranjenost stećaka ne poklapa s onom bogumila. Naime, kad bi stećci bili bogumilski spomenici najviše bi ih trebalo biti u Bugarskoj, a ondje ih uopće nema.

Treća, još važnija i odmah uočljiva napuklina u narativu Franje Račkog sadržana je u činjenici da su Crkvu bosansku sa svih strana opsjedali katolički i pravoslavni križari, a u XV. stoljeću Osmanlije već uveliko „vršljaju“ po Bosni. Kao takva, ona nikako nije mogla u relativno kratkom vremenu od svega dva- tri stoljeća izraditi više od stotinu hiljada stećaka, većinom megalitskih dimenzija do 32 tone, i još pritom ukrasiti njih oko 6.000 i to na području mnogo širem nego je zauzimala, da bi zatim ta praksa iznenada prestala. Zdrava logika govori da je to jednostavno nemoguće.

Jedan od pionira zablude o srednjovjekovnom porijeklu bio je i arheolog Ćiro Truhelka (1865.-1942.) koji je također usvojio austrijsku dogmu po kojoj su Albanci Iliri. Tada je za potrebe istraživanja Ilira naučio albanski i turski jezik, ali mu to, naravno, nije puno pomoglo jer tim jezicima i predajama neće naći gotovo ništa.


Zagovornici istine i njihova kolebanja

Onoj drugoj, pravoj strani na kojoj stoje istraživači stećaka koji zastupaju njihovo prapovijesno porijeklo pripadaju dalmatinski arheolozi i istoričari Šime Ljubić (1822.-1896.), osnivač hrvatskog arheološkog društva, Antun Josip Fosco (1826.-1894.), šibenski biskup i povjesničar, don Petar Kaer (1848.-1919.), svećenik koji je objavio prvu studiju o dalmatinskim stećcima u francuskom antropološkom društvu, fra Lujo Marun (1857.-1939.), još jedan svećenik koji se smatra utemeljiteljem hrvatske arheologije, te austrougarski oficir Heinrich Sterneck koji se svojim tvrdnjama časno odmetnuo od službenih austrougarskih podmetanja. Budući da se radi o izuzetno uglednim, ozbiljnim i učenim stručnjacima koji su terenski istražili brojne nekropole i narodne predaje, utvrdili razne etnološke i antropološke spone, ne bi bilo pametno danas zatvarati oči pred njihovim tumačenjima.

Šime Ljubić, teolog, istoričar, arheolog, filolog i biograf, prvi je počeo ozbiljno terenski istraživati nekropole stećaka u Dalmaciji te prikupljati informacije o onima šire. No, valja naglasiti da Ljubić također predstavlja vrlo zanimljiv primjer intelektualnog kolebanja. Djelovao je u vrijeme procvata i uništenja ilirskog pokreta kojem je i sam pripadao, a kad je ilirizam propao i on je promjenio mišljenje. No, svojim počecima, dok je radio kao župnik u Dalmaciji, pisao je o našem narodu kao o Ilirima – potomcima Pelazga, a teorija o masovnom doseljavanju nije mu bila prihvatljiva. Ali, nakon studija povijesti u Beču 1850-ih godina poslan je u Veneciju na prijedlog zloglasnog apsolutističkog ministra za režim Alexandra Bacha da istražuje povijesne izvore o naravi mletačko-slavenskih odnosa. U to vrijeme, a naročito kada je dobio stalno namještenje kod Khuena Hedervarya i Ise Kršnjavoga kao ravnatelj Narodnog zemaljskog muzeja (danas Arheološkog muzeja) u Zagrebu kod njega je prevagnula dogma o doseljavanju Slavena.

Pod istim uticajem počeo se kolebati i po pitanju datacije stećaka, stavljajući ih prvo u prapovijest, a onda u srednji vijek. Kako god, njegova dvoumljenja okončala je studija o dalmatinskim stećcima iz pera makarskog arheologa don Petra Kaera koji je zastupao tezu o njihovom prapovijesnom porijeklu, premda ih ni jedan ni drugi ne pripisuju našim precima nego nekom nepoznatom, nestalom narodu.

Još je jedan domaći povijesničar, etnolog i istraživač stećaka, Dubrovčanin Vid Vuletić Vukasović (1853.-1933.), promjenio mišljenje pod uticajem austrijskog arheologa Hoernesa. Na početku svojih istraživanja stećke je smatrao predgrčkim i predrimskim, da bi ih kasnije počeo smatrati srednjovjekovnim spomenicima. Zanimljivo je da su radovi Vuletića Vukasovića u kojima negativno ocjenjuje rad don Petra Kaera, a hvali Hoernesve stavove o srednjovjekovnom porijeklu stećaka odbijeni za štampanje u Viestniku Arkeologičkog družtva 1887.godine u Zagrebu. Urednik Viestnika bio je – Šime Ljubić.

Stariji nego što jesu

Don Petar Kaer, svećenik, povjesničar i arheolog, napisao je naučnu raspravu na francuskom jeziku o dalmatinskim stećcima „Pierres sepulcrales Dalmates“ koju je 1887.izdalo Francusko antropološko društvo u Lyonu. Stećke je pripisao nekim nepoznatim predrimskim narodima koji nastanjivahu naš prostor. I Kaerova mutna pretpostavka o „nepoznatim narodima“ nastaje pod uticajem tada već uveliko moderne podvale o doseljavanju koja implicira da od prapovijesti do VI.stoljeća na našem prostoru ne obitavamo mi već neki nepoznati narod. No, na stranu te zablude, za nas je važno da Kaer stećke ne gleda kao srednjovjekovne spomenike.

Kaerovo mišljenje dijeli Antun Josip Fosco, biskup i istoričar iz Šibenika, grada iz kojeg potiču mnogi srednjovjekovni kroničari i istoričari koji, poput onih iz Dubrovnika, Splita i Zadra nikad nisu spomenuli podizanje megalitskih stećaka na nekropoloma Dalmacije. On u svom djelu na talijanskom jeziku „Le necropolo Fenicie in Dalmazia, Sebenico 1890.“ Izražava mišljenje da su stećci spomenici Feničana koji su u davna vremena živjeli u Dalmaciji. To je, dakako, moguće kao što je moguće da su „Feničani“ (od grčke riječi phoinik, navodno nepoznate etimologije, a u stvari naše riječi vojnik) zapravo „Vojničani“, dakle ratnički slavenski narod, o čemu je već ranije pisano. Mišljenje o prapovijesnom porijeklu stećaka dijelio je i austrijski geolog i istraživač Heinrich Sterneck koji je kao austrougarski oficir-geolog istraživao rudna bogastva Bosne i Hercegovine i na terenu nailazio na brojne nekropole. Smatrao je da stećci sasvim sigurno pripadaju predrimskom vremenu, s obzirom na to da ih često nalazimo na ilirskim gomilama ili u njihovoj neposrednoj blizini te da su stari koliko i ilirski grobni humci.

Njegov naučni rad o stećcima „Staro nadgrobno kamenje u Bosni i Hercegovini“ objavljen je 1878.godine u kulturnom časopisu Vienac iz Zagreba, uglednoj tiskovini koja je objavljivala kvalitetne naučne i književne radove ih Hrvatske, Dalmacije, Slavonije i šire. Još jedan stranac po imenu Eynar Dyggve, danski arheolog koji je više od 20 godina istraživao Salonu i bio arhitekt konzervator Arheološkog muzeja u Splitu (1929.-1932.) opisao je stećke doslovno „starijim nego što jesu“.


Stećci - Korijen u prapovijesti

Najbolje argumentirano mišljenje o stećcima nalazimo kod dalmatinskog arheologa fra Luje Maruna koji u svom djelu „Ruševine crkve sv.Luke na Uzdolju kod Knina“ piše da u unutrašnjosti Dalmacije gotovo nigdje ne nalazimo crkve bez stećaka, ali da ima stećaka bez crkava, pa je posve logično zaključio da takva svetišta potiču iz predkršćanskog doba. On smatra da stećci svoj korijen imaju u prapovijesti, u vremenu kada su se ukapanja obavljala pod gomilama ili humcima, ali da postoji kontinuitet na način da su se kršćanske nekropole sa stećcima također gradile i kasnije uz crkve. Napomenuo je kako je opazio da na prapovijesnim gomilama nastaju jednostavni stećci koji se postupno ukrašavaju do vrhunskih umjetničkih djela.

Poljski istraživač Alexandar Sapieha govori o stećcima kao vrlo starim spomenicima koji podsjećaju na egipatske i partske. Dalmatinski oficir i istoričar Ivan Katalinić u svojoj knjizi „Povijest Dalmacije“ na talijanskom jeziku kratko piše o prastarim nekropolama Imotske krajine. U istom djelu opisuje dalmatinske pogrebne običaje poput spaljivanja mrtvih, pokapanja pod gomile i kamene ploče. Austrijski geolog Ami Boue smjestio ih je u period Rimskog carstva odnosno u vrijeme prvog širenja kršćanstva na našim prostorima.

Stećci u predajama

Analizirajući, dakle, navedene tvrdnje naših i stranih naučnika, uviđamo također da oni nemaju spoznaje da je iko u starim dokumentima ili predajama spomenuo da su megalitski stećci podizani u srednjem vijeku. Spomen o stećcima, doduše, postoji u predajama, ali u posve drugom kontekstu: narod nekropole naziva grčkim, rimskim, kaurskim ili mađarskim grobljima, što su nedvojbeno različita imena za inovjerce. Uostalom, i sami smo tokom brojnih terenskih istraživanja nailazili na iste predaje koje se, što je posebno zanimljivo, na identičan način prepričavaju u raznim krajevima i među pripadnicima različitih tzv.etničkih skupina.

Predaje govore da su stećci izrađivani u pradavna vremena, u narodu divova koji ih je izrađivao pripisuju i neka nadnaravna svojstva: stećke su, po predajama, na glavama nosile žene koje su živjele 900 godina („300 divovala, 300 nevovala, 300 udovala“). Spominju se i stećci koje je vuklo stotinu volova, ali nema spomena nekog plemića koji je na grob navalio gromadu od 15 ili 30 tona. Osim toga, kakva bi logika bila da neko u srednjem vijeku izradi stećak od 17 tona poput onog u Cetini i na njemu ne ostavi ni slike, ni godine, ni imena?“


Dimenzije i težina - najbolji dokaz

Da sumiramo: ne postoje stari dokumenti o podizanju stećaka u srednjem vijeku, iako dalmatinski gradovi imaju vrlo kvalitetne arhive i mnoštvo stećaka u svojoj okolici. Nedavno je bečka naučnica našeg porijekla dr. Zlata Duraković, koja je doktorirala na Bečkom sveučilištu baš na stećcima, boravila u Dubrovniku sa specifičnom namjerom da nađe bilo kakav dokument u Dubrovačkom arhivu koji bi spominjao bilo što o srednjovjekovnoj praksi izrade stećaka: nekog majstora, način prijevoza, cijenu izrade, bilo šta. Nije našla ništa, što već dovoljno govori samo po sebi.

Ipak, najbolji dokaz da stećci nisu rađeni u srednjem vijeku same su dimenzije i težina ogromnog broja stećaka. Ne postoji tehnološki kontekst u koji bi se smjestila praksa odvaljivanja megalita do 32 tone i njihov prijevoz na velike udaljenosti u srednjem vijeku. Uostalom, zašto bi se iko time bavio, a da istu tehnologiju ne upotrebi u bilo kojoj drugoj gradnji.

Naš saradnik Kemal Čolak iz Sarajeva izračunao je da bi za izgradnju takvog megalita kakav se nalazi u Pavlovcu kod Sarajeva bilo potrebno odvaliti kvadar od najmanje 40 tona. Nameće se pitanje gdje se nalazi takav kamenolom i kojim je to alatom izrađeno. Posebno je zanimljivo da se, prema svjedočenju mještana, stećak nalazi na bivšem poligonu JNA te da je vojska izmjestila sve stećke s te nekropole osim ovog zato što nisu imali dizalicu kojom bi ga uklonili. Čime ga je onda donio srednjovjekovni čovjek?

K tome, u mračnom srednjem vijeku, u vremenima ratova, bratoubilaštva te križarskih progona krstjana arijanaca, u vremenima gladi, neimaštine i preživljavanja nije bilo vremena za podizanje sto hiljada stećaka, a još manje za njihove dugotrajne i mukotrpne transporte i velika ukrašavanja. Da je to rađeno u srednjem vijeku, jedna tako moćna i tehnički napredna civilizacija lako bi se odbranila od napadača i osvojila cijelu Europu.

Ideološke smicalice

Još jedna od bizarnih ideoloških smicalica kojom se pokušava očuvati dogma o srednjovjekovnom porijeklu stećaka drži da su stećci postavljani na prapovijesne gomile. Zapitajmo se koliko su ove tvrdnje logički održive:“srednjovjekovna nekropola stećaka na prapovijesnoj gomili“. Budući da se radi o zdravim i školovanim ljudima, struka ne obmanjuje slučajno, već se radi o pomno razrađenom sistemu ideoloških smicalica i klopki koji svakoga ko u njega uđe automatski zavede i obmane.

Istina je ovo: na mjestima gdje se nalaze nekropole stećaka često nalazimo kontinuitet od prapovijesti pa do srednjeg vijeka (vidi npr. Nekropolu Krekovi kod Nevesinja), a na nekima sve do modernih vremena kao što o tome piše don Ante Škobalj. Na nekropolama nalazimo različite načine ukapanja, a nalazimo i posmrtne ostatke u kontinuitetu od XX.stoljeća prije nove ere pa ponegdje sve do XIX.i XX.stoljeća nove ere kao što iz svog iskustva svjedoči dugogodišnji arheolog-istraživač Mate Puljak.

Takvi dokazi sklanjaju se izvan okvira dozvoljene rasprave jer predstavljaju nepremostiv problem za ideološku dogmu čijem je pisanju odavno mjesto u ropotarnici povijesti. A kad dokaze nije moguće sakriti jednostavno se upotrebi već rečenu  sintagmu „srednjovjekovna nekropola na prapovijesnom tumulusu“ kao što to, primjerice, stoji na natpisu koji opisuje nekropolu u Crljivici u Imotskoj krajini. Identična stvar je i sa tumačenjem simbolike na stećcima za koju čak i poznati promicatelji srednjovjekovnog porijekla stećaka Ćiro Truhelka, Šefik Bašlagić, Marian Wenzel i drugi, ustvrdili da velikim dijelom potječu iz prapovijesti i antike.

Međutim, izgleda da se istina stidljivo probija na površinu. Na primjer, njemački arheolog Georg Wild tvrdi da stećci u Bosni predstavljaju staro europsko kulturno dobro, da neki simboli poput ljiljana (koji je postao simbolom Dominikanskog reda i inkvizicije, protivnika katara) potječu iz antike i to često kao nadgrobni spomenik smrti, kao i da su razni oblici križa pretkršćanski i poznati u antičkoj kulturi, a kršćanstvo ih je naknadno posvojilo, pridavši im kršćansko tumačenje.

I naš domaći znanstvenik Zdenko Chavrak piše da lovne scene na stećcima prikazuju predantički i antički to jest ilirsko-keltski način lova. Po njemu, ne radi o srednjovjekovnim scenama jer je Zapad već od 9.stoljeća lovio uz zvukove lovačkog roga, dok na stećcima nema takvog prikaza. Također navodi da se  srednjovjekovno bosansko koplje ne razlikuje mnogo od rimskih i prethistorijskih. I mačevi su u Bosni posve različiti od drugih srednjovjekovnih mačeva u Europi.

Osim toga, svaki istinoljubivi istraživač stećaka primjetit će na tvz.srednjovjekovnim stećcima neobične simboličke prikaze, antičkih stupova hrama, kojih u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini nije bilo.

 

Uništavanje Stećaka


Crkva sv. Ivana Krstitelja u Stiljima


Stećak uzidan u sjeverni zid crkve u Stiljima


Stećak uzidan u sjeverni zid crkve u Stiljima


Detalj s križem i ljiljanom na štitu


Stećak uzidan u sjeverozapadni ugao crkve u Stiljima


Stećak jugozapadno od crkve u Stiljima


Stećak uzidan u južni zid crkve u Stiljima


Stećak ispred pročelja crkve u Stiljima


Stećak ispred pročelja crkve u Stiljima


Križ na stećku


Dio stećka kao nadvratnik crkve u Stiljima

 
Dio stećka kao lijevi i desni dovratnik crkve u Stiljima


Crkva Svih svetih u Kljenku


Stećak s lavom uzidan u crkvu u Kljenku

 
Stećak s oranticom uzidan u crkvu u Kljenku


Stećak uzidan u sjeverni zid crkve u Kljenku


Detalj sa stećka u Kljenku


Stećak uzidan u pročelje crkve u Kljenku


Stećak iskorišten kao podnožje oltara crkve u Kljenku


U temelje stare džamije u Umoljanima na Bjelašnici ugradjeni su stećci.


Stećak u zidu hrama SPC (Broćanac Nikšićki).


Stećak u zidu.

 
Stećci ugrađeni u zid pravolsavne crkve u Markovcima kod Benkovca.


Stećci u zidu pravoslavne crkve na Rogatici.

 

20 glavnih argumenata

Vratimo se pri kraju ovog osvrta na početak naše priče: budući da dogma o srednjovjekovnom porijeklu stećaka mora opstati, tom kontekstu se prilagođava svaki sadržaj, pa je tako u knjigama na crtežu pogrešno prikazan ratnik sa aureolom umjesto sa s ilirskom kacigom sa stećka iz Nekropole Gvozno Polje. No, kad se ode na teren i uživo provjeri dokazi su neumoljivi: jasno je vidljivo da na reljefu nema oštećenja i da je prikazan ratnik konjokrota s kacigom, a ne svetac s mačem.

Kao i uvijek, uvjerenja kontroliraju percepciju, vidi se samo ono što se želi vidjeti, a ostalo se ignorira i prilagođava. I to nije jedini prikaz ilirske kacige jer imamo još prikaz na stećku iz nekropole Banja Stijena kod Rogatice i onaj iz Hoćevlja kod Vareša. Slične stećke iz nekropole Ubosko kod Ljubinja, Radmilovića Dubrava kod Bileće i Vrelja kod Pljevlja treba dodatno istražiti. K tomu, imamo brojne prikaze vojnika u odorama koje podsjećaju na rimske iz nekropola Radimlja, Rotimlja i Ljubljenica kod Stoca, a slične nalazimo i drugdje, na primjer, u Mostaru i Ulogu kod Kalinovika.

Usto su konjenici na stećcima najčešće prikazani s kopljem i malim štitom ili bez štita, što odgovara načinu na koji su prikazivani rimski konjanici, a nebrojeni su prikazi vojnika, konjanika i plesača sa pokrivalima za glavu koja su nevjerovatno nalik brigijskim kapama. Imamo još i neke čije kape podsjećaju na Parte ili Kaldejce iz nekropole Zijemlje Polje kod Mostara i već spomenutih Crvljivica, Gvozno Polje i Radimlja.

I na samom kraju ovog osvrta nabrojit ćemo 20 glavnih argumenata zašto stećci ne mogu biti srednjovjekovni, premda su u srednjem vijeku korišteni, djelomično ispisivani i ukrašavani.

1. Službena nauka sve do kraja 19.vijeka stećke smatra prapovijesnim spomenicima.

2. Ni prije nije postojao, a ni danas ne postoji konsenzus da stećci potječu iz srednjeg vijeka.

3. Evidentno je da su simboli na stećcima povezani s drevnim civilizacijama, napose egipatskom i partskom.

4. Nisu poznate narodne predaje koje govore o izradi stećaka u srednjem vijeku. Brojne su, međutim, one koje ih smještaju daleko u prapovijest.

5. Ne postoji nijedan zapis o izradi stećaka kod starih Dubrovčana, a poznato je da su dubrovački agenti bilježili sve što je bilo i od najmanjeg interesa. Takvi zapisi nisu poznati ni u drugim arhivima Dalmacije i Italije.

6. U gomilama pod stećcima bilježimo kontinuitet ukapanja najmanje od XX.stoljeća prije nove ere pa sve do XX.stoljeća nove ere.

7. Srednjovjekovni grobovi na nekropolama stećaka nalaze se pored stećaka ili pod kamenim preklopnicama, odnosno stećcima manjih dimenzija, što dokazuje kontinuitet pokapanja od prapovijesti, ali ne i njihovo srednjovjekovno porijeklo.

8. U srednjem vijeku ne postoji tehnologija, razlog ni kontekst za podizanje megalitskih stećaka težine do 32 tone.

9. Ne postoji valjan razlog da bi se megaliti u srednjem vijeku uopće izrađivali, a kamoli oni bez simbola i natpisa kakvih je većina. Najveći stećak iz Pavlovca nema nikakvog ukrasa, a nema ni najveći stećak na nekropoli Cetina kraj Vrlike. Taj, doduše, ima uklesanu godinu 1925. Znači li to da bi ga trebalo datirati u XX.stoljeće?

10. Od oko 100.000 stećaka, a nekad ih je bilo još i više, svega njih oko 6000 je ukrašeno, a manji dio sadrži raznovrsne vrste križeva koji su prekršćanski i poznati u antici. Ako pak ustrajemo da su to kršćanski simboli, radi se o manje od jedan posto od ukupnog broja. Misao da bi kršćani u ornamentici mahom izbjegavali križ je apsurdna.

11. Tek nešto više od 300 stećaka nosi srednjovjekovne natpise. Natpisi su usječeni, dok su ukrasi velikom većinom isječeni iz stećaka. Tako gdje su ukrasi usječeni vidi se da su mnogo primitivniji, kasniji i većinom kršćanske simbolike (vidi npr.Rašćane kod Imotskog). Iako mlađi, radi svoje (ne)kvalitete slabije odoljevaju zubu vremena.

12. Vidljiva prastarost, odnosno prevelik zub vremena, uočljiv na mnogim stećcima dokazuje da nisu rađeni u srednjem vijeku. Čak i kad uspoređujemo stećke s rimskim nadgrobnim spomenicima – stelama uviđamo da su mnogo drevniji.

13. U srednjem vijeku kada su na prostorima Dalmacije, Bosne i Srbije vođeni bratoubilački ratovi, a najviše križarski progoni arijanskih krstjana, nisu postojali društveno-ekonomski uvjeti za podizanje megalitskih nekropola.

14. Na ukrašenim stećcima ima premalo srednjovjekovne simbolike. Naime, većina simbola je starodrevna. Nalazimo također prikaze ratnika u antičkim odorama (npr.Radimlja), a tu su i već spomenute ilirske kacige na stećku.

15. Budući da stećke nalazimo u brdsko-planinskim zabitima i na visinskim nenastanjenim pustarama do 1800 metara nadmorske visine, bez vidljivih tragova ljudske habitacije, to je indicija da su oni plod neke drevne civilizacije koju tek treba izučiti.

16. Imamo i ogromne stećke pod podovima crkava koje su građene malim neotesanim kamenjem i sedrom (npr.Cetina kod Vrlike). Tu se jasno vidi da su stećci stariji od ranog srednjeg vijeka.

17. Prikazi antičkih stupova hrama na brojnim megalitskim stećcima dodatno potvrđuje prapovijesno porijeklo stećaka.

18. Slojevi humusa na stećcima koji su danas pod zemljom otprilike su između 30 i 80 cm debljine, dok su na rimskim spomenicima između 15 i 30 cm, što prije ukazuje na brončano doba negoli na srednji vijek.

19 .Da je pokapanje pod stećcima i pod gomilom običaj iz brončanog doba kazuju nam stihovi iz Ilijade i Odiseje u kojima se spominju ukopi paljevinskih ostataka tijela pod gomilu na koju je postavljen stećak.

20. Stećci se spominju i u Starom zavjetu, što također ukazuje na brončano i željezno doba.

Dokaze bismo mogli nastaviti nabrajati u nedogled, ali dogmaticima dokazi ionako ništa ne predstavljaju. Ko hoće znati njemu ne treba, a ko neće, njemu ionako ne vrijedi govoriti.

 

Antičke kacige na stećcima


Antičke kacige na stećcima

 
Antičke kacige na stećcima

 
Antičke kacige na stećcima

Index