Illyrians


Illyricum

Grci i feničani

Ilirska mitologija svoje korijene vuče od Grka i Feničana. Fenikija (uglavnom na prostoru današnjega Libana) bijaše pomorska i trgovačka sila još prije Grka. Planina Livan bijaše bogata bakrom, željezom i cedrovim drvetom što joj je omogućilo razvitak zanatstva, pomorstva i trgovine. Početkom bakarno-brončane epohe naseljavaju je semitska plemena kojima Egipćani dadoše ime Fenihu (graditelji brodova). Rascjepkana je na nekoliko gradova država a najpoznatiji su: Biblios, Sidon i Tir (vjerojatno s Tirom ima veze i Tirensko more i Tirana u Albaniji). Vladari Tira osvojili su Kipar gdje su osnovali prvu feničansku koloniju. Poslije su Feničani osnovali niz kolonija po cijelom Sredozemlju, među kojima je najpoznatija Kartagina. Na jugu današnje Albanije, u zemlji Ilira, imali su nekoliko kolonija među kojima je i Phoenice, a sličan topos (Fojnica) nalazimo u srednjoj Bosni i kod Gacka. Svoga utjecaja imali su i u jednom od najstarijih ilirskih gradova Byllisiju, (po ilirskom plemenu Bilisi) kojega poznaju i stariji Grčki povjesničari (neodoljivo nas podsjeća na toponime Bila, Bilino (polje) i sl. Njihova umjetnost, prvenstveno arhitektura, bijaše pod babilonskim i grčkim utjecajem, a religija im se sastojala uglavnom od asirsko-babilonskih božanstava. Feničanski bog Bal odgovarao je babilonskom Belu, a boginja Astarta asirskoj boginji Ištar; jedini narodni bog bijaše Melkart, bog trgovine kojemu su prinosili i ljudske žrtve. U pismenosti najprije su se koristili egipatskim slikovnim pismom, ali ono nije bilo pogodno za trgovinu. Feničani su u 14. stoljeću prije Krista u egipatskim znakovima uočili znakove za slova i kombiniranjem tih znakova i svojih stvorili su fonetsko pismo od 22 slova, koje su poslije primijenili Grci, a od njih preuzeli i Rimljani.


Illyrian Keles


Illyrian Lemboï
Polybius mentions that Philip of Macedonia used about 180 BC. Of the Lemboi to transport his army.

Kadmo

Legenda o Kadmu kaže da je po nalogu svoga oca Agenora, kralja Feničana, Kadmo morao poći u potragu za svojom sestrom Europom koju je bio ugrabio Zeus. Nakon mnogih lutanja, ne usudivši se neobavljena posla vratiti u domovinu, zaustavio se sa svojom družbom u Beotiji i tu osnovao Kadmeju, koja će kasnije postati grad Teba. Oženivši se s Harmonijom, kćerkom boga Aresa “štitolomca” i božice ljubavi i ljepote Afrodite, ode Kadmo po nalogu proročišta među Enhelejce i postade njihov kralj. Tu, u zemlji Enhelajaca rodi mu se sin Illyrios i on, njemu u čast dade toj zemlji ime Ilirija. Narod je izabrao Kadma za kralja, a on je prijestolje ustupio Illyriosu. U starosti Kadmo i Harmonija, osjećajući da im je dosta svega, zamoliše Zeusa da im oduzme živote. On ih pretvori u zmije i u tom obliku nastaviše živjeti u Emisiju…

 

Ili - Illyrios - Illyria


Illyria

Po kome je Illyrios dobio ime? Po Bogu ILI, ILIJU, ILIJI. To je IL, Bog novozavjetnih Aramejaca, onaj isti Bog kojem se sa krsta obraća raspeti Krist:

“ILI, ILI, lama sabahtani?” što znači: “Bože, Bože, zašto me ostavi?”

ILI je Otac Nebeski, starobiblijski EL, ELOHIM, aramejski IL. “Najstariji Otac Nebeski u kaldejskoj mitologiji bio je Alu, El ili Ilu (Ilinus)” (T. Lloyd Stanley, An outline of the future religion of the world, G.P. Putnams’s sons, New York, 1884, pg.187)

Grci imaju riječ “illópto” (ἰλλώπτω) u kojoj je korijen ILL- (ἰλλ-, gr.), isti korijen kao i u Herodotovoj riječi ILIRIA (Ἰλλυριῶν). Od grčke riječi “ἰλλώπτω” izvedeno je grčko “allíthoros” (αλλήθωρος) što znači “prijeke oči, ukošene oči, razrokost”.

Dakle je Herodotov naziv ΙΛΛΥΡΙΩΗ (Ἰλλυριῶν) po Bogu ILIJU, a latinski naziv “ILLYRIA”.

  • Genesis 33:20, el elohe yisrael, "El the God of Israel".
  • Elijah Hebrew: אֵלִיָּהוּ, Eliyahu

 

Kult zmije

Ime Ilira dovodi se u vezu sa zmijom, što prvi opaža Otto Gruppe. Prema legendi Feničanin Kadmo naselio se među Enhelejce i oženio se Harmonijom, koja mu je rodila sina Illyriosa kojega je odmah po rođenju obavila zmija i prenijela mu svoju magičnu snagu; on će postati ilirski rodonačelnik. Zmija koja je obavila Illyriosa dovodi se pak u vezu s hetitskom zmijom Illurjakom. Ime Ilira i hetitske zmije svakako nije slučajno. Zmija je igrala važnu ulogu u religioznom životu Ilira.

Cijela ova priča ispričana je da shvatimo kako je za sve Ilire bio značajan kult zmije, i da je sva njihova ornamentika (romb sa leđa poskoka i cik-cak šara sa zmije šarke najčešće) nije nikakva apstraktna geometrija već imitacija dizajna vjerojatno najljepšega stvorenja u prirodi, kojega se, eto, svjesno ili nesvjesno, svi plašimo i svi zaziremo, zbog famoznog otrova, a zapravo se radi o dobroćudnim bićima koja čovjeka neće napasti ako ne budu stiješnjena njegovom agresivnošću ili nesmotrenošću.

 

Ako nešto možemo pouzdano izdvojiti iz spleta običaja na južnoslavenskom prostoru što nikako ne bi trebalo spadati u slavensku mitologiju onda su to običaji koji imaju veze sa zmijama, naročito ako se javlja u središnjim prostorima Bosne, Hercegovini, Crnoj Gori i južnoj Dalmaciji. Tako nam se čini da bi iz običaja vezanih za zazivanje kiše, koji se, kako to primjećuje Špiro Kulišić (1967) na istoku (najčešće kod Bugara) zovu peperuga, peperuda, peperuna, dok na krajnjem sjeverozapadu od sjeverne Dalmacije do Istre nalaze u obliku prporuša, preporuša, treba odvojiti običaje dodola, dodole, dudule koji se javljaju u središnjem području tzv. dinarskog stanovništva gdje se u mnogo čemu javljaju osobiti tipovi koji se razlikuju od ostalih tipova među Južnim Slavenima. Mi držimo da se isto treba odnositi i na običaj lazarica koji se stavlja u kompleks običaja vezanih za zazivanje kiše kod Južnih Slavena. Lazarice nas nekako asociraju na p-lazanje, lazanje, a tako se zapravo naziva kretanje zmije (hrvatski bi to bilo gmizanje), što je slično i glagolu puziti, laziti, miljeti…


Prsten u obliku zmije iz trećeg vijeka, iz grobnice na Kosmaju.
Prsten je od srebra, sa zlatnom prevlakom na glavi. Vidljiva je rupa na mjestu oka, u kojoj je nekada bio kamen.

Zmija je, tvrdi Aleksandar Stipčević (1976.) simbol koji je, bez sumnje, među svim ostalim u južnim ilirskim krajevima bio najvažniji i “najilirskiji”. Ona se može naći na mnogim novcima raznih grčkih kolonija na ilirskoj zemlji. Polazeći sa sjevera prvi novac s likom zmije nalazimo u grčkoj koloniji Pharos. Druga grčka kolonija na ilirskoj zemlji na čijem novcu se nalazi zmija je Dyrrhachion, a ovdje se zmija nalazi omotana oko štapa boga Eskulapa. Ovaj čest motiv u grčkoj ikonografiji ne javlja se slučajno. Eskulap je bio popularan u južnim ilirskim krajevima, a neki su skloni tvrditi da je njegovo ime ilirskoga podrijetla. Isti motiv pojavljuje se u i grčkoj koloniji Apollonija (u današnjoj Albaniji) što očito govori o popularnosti Eskulapa i njegove žene Hygiene. Ilirski grad Byllis kuje novac koji na reversu ima prikazan rog obilja (corna copiae) oko kojeg se ovila zmija. Sam prikaz zmije uz rog obilja vjerojatno ima veze sa plodnošću, jer ona je imala značenje simbola plodnosti bez kojega nema ni obilja.

 

Tribe of Dan

 
Tribe of Dan - Emblem of Kotromanić dynasty

   
Tribe of Dan - Emblem of Kotromanić dynasty - Tribe of Dan

Caduceus

 

Etruščani

Neosporno je da mitologija Istra i Liburna korespondira s etrurskom mitologijom, a pronalazak posude na lokalitetu Pod kod Bugojna s umbro-etrurskim natpisom koja je datirana u 6. stoljeće prije Krista upućuje nas na tješnju vezu sjevero-zapadnih ilirskih pokrajina sa susjedima preko Adrije. Posuda iz Bugojna predstavlja najstariji pisani spomenik na tlu Bosne i Hercegovine, a natpis je urezan na još svjež rub posude. Čepalo (2000.) nas obavještava da natpis na etrursko-umbrijskom jeziku sadrži posvetu bogovima Janu i Jaturni, a kao darovatelj je potpisan neki “Targetio”, trgovac ili lončar koji im je tu vazu napravio, ili čovjek za koga je ovaj dar “turis” bio napravljen. Čepalo također slijedi tezu da je taj predmet kupljen i donesen u Pod, ali nitko se nije usudio postaviti tezu da je on možda tu i napravljen. Naravno, to je samo još jedna teza, ali pustimo nagađanja.

Narod kojega su Rimljani zvali Etrurci a Grci Tirenci živio je između rijeka Tibra i Poa kao razvijen narod između 900. i 500. godine prije Krista. Ne zna se odakle su  točno došli ali pretpostavlja se da je njihova prapostojbina Lidija u Maloj Aziji. Naziv pak kojim ih nazivaše Grci mene upućuje na Tir tj. na Feničane, a to opet upućuje na činjenicu da su ona plemena koja nazivamo Ilirima ili pak ilirskima srodna Etrurcima. Ti Etrurci eksploatirali su željezo, a bili su vični izradi lijepih predmeta od bronce. Bili su veoma vješti u grnčarstvu i vrlo je moguće da su tadašnji trgovci i snobovi posjedovanje predmeta od etrurske keramike doživljavali kao što mi danas doživljavamo kineski porculan. No, vratimo se natpisu.

 

Janus


Janus

Enki & Isimud - Silvan & Janu


Enki (Silvan) & Isimud (Janu)

Janus - Velike koncentracije Janovih spomenika u Dalmaciji su najviše u cijelom Carstvu.

 

Janu vjerojatno ima veze s Janusom kojega nalazimo u rimskoj mitologiji kao čuvara kapija ili vrata. Prepoznatljiv je kao bog s dva lica u suprotnom smjeru jer kapije gledaju u oba smjera.  Ime Janus se smatra varijantom imena Dijanus, muškog parnjaka Dijaninog te Robinson i Wilson (1976.) drže da je to stari rimski bog sunca. Kasnije će mo vidjeti da je kult Dijane bio veoma raširen u Iliriku za vremena rimske vladavine, a ova posuda nas upućuje da su Iliri imali neke veze s ovim kultom i prije rimskoga osvajanja.


Janus

Jaturna je teško naći u etrurskoj mitologiji, ali u poglavlju Razne legende Robinson i Wilson (1976.) nas upoznaju s raširenijom praznovjericom vezanom za urokljive oči koje donose smrt ili zlu sreću i navode da je ta pojava veoma raširena u Italiji pod imenom Jatatura. Ona spada u jedan od najstarijih mitova. U istom dijelu oni govore da su maskota ili amajlija izraz za neki mrtav predmet ili živo biće koji donosi sreću svome vlasniku.

Općepoznata je stvar da su Iliri vjerovali u urokljive oči te se kod nas i do danas sačuvala izreka: “Oči su joj tako urokljive da se mlijeko odmah ukiseli čim ga pogleda”.

Vrlo je moguće da je darovatelj ovu posudicu napravio kao amajliju i darovao je većemu kupcu, ali zanimljivo je zapravo to da su oni kojima je on namijenjena mogli znati što to znači. Naravno, moguće je da uopće nisu znali što to znači kao što ne znaju što danas hodža iz Lupca napiše u “zapisu” protiv uroka i bolesti jer naprosto ne poznaju arapsko pismo. No, kako bilo da bilo postoje materijalni dokazi veze između Etruraca i Ilira (naročito sjevernih plemena), a moguće je i zajedničko (Feničko) podrijetlo.

Heliolatrički kult

Stipčević (1991.) se bavi i religijom Ilira u prapovijesno doba u kojemu je utjecaj Indoevropljana presudan na sveukupan način života pa i na religiju. U to doba kod Ilira je bio razvijen kult Sunca. Brojni simboli (svastika, sunčev disk, barske ptice, koncentrični krugovi, jelen kao životinja za žrtvovanje i sl.) povezani sa kultom sunca govore o izvanrednoj raširenosti tog kulta kod Ilira.

Heliolatrički kult po mišljenju nekih autora bio je razvijeniji u sjevernim ilirskim krajevima dok je kult zmije bio razvijeniji u južnim ilirskim krajevima.

Gdje je zemljopisna granica između «sjeverni» i «južnih» plemena na području kojega će Rimski zemljopisci i povjesničari nazvati Ilirik, teško je utvrditi, ali sigurno ona nije neka crta koja strogo odvaja jedne od drugih.

Kasnije će ti isti Rimljani napraviti precizniju podjelu na Panoniju i Dalmaciju,  koja u Bosni i Hercegovini ima granicu, grubo uzevši, na potezu Bihać – Srebrenica.

Mezeji

Mirko Vidović pokušavajući odgovoriti na pitanje od kuda i od kada i na kojim prostorima postoji tradicija ukopa mrtvih i obilježavanja njihovih grobova velikim kamenovima, stijenama, mašetima – masivnim gromadama, na ove prostore dovodi Međane – Zaratustranske Mazdejce. Oslanjajući se na Herodota on ih dovodi sjeverno do Trakije preko Dacije (ili pak između ove dvije) prevodi preko Dunava (Istara) i Save i dovodi južno od Save gdje će rimski historičari zabilježiti da žive tzv. Ilirska plemena Mezeji, odnosno južno od Dunava gdje ti Sigyni (doseljenici s Kavkaza i susjednog prednjoazijskog područja bolje rečeno s irnansko-afaganistanskog gorja) dolaze u kontakt s Tračanima. Poštovatelji Zaratustrina učenja o Ahura Mazdi (koji je stvorio svijet iz svoje osobne naravi) mogli su doći ovdje kao nomadi a mogli su doći i u vrijeme Darija I čija vojska je prodirala na zapad sve do u naše krajeve. Darije je bio Medajac (Međanin), a naslijedio je na prijestolu Kira Velikog i u njegovo vrijeme ja u našim krajevima utemeljena satrapija Skudra. Još nije pouzdano utvrđeno je li joj sjedište bilo u Skadru ili Skradinu, ali činjenica je da su Medsko-persijske snage bile na Europskom tlu (sjetite se bitke kod Maratona) davno prije nego su ovamo stigle horde plavokosih Kelta sa sjevera (4. stoljeće prije Krista) i prije pojave Aleksandra Makedonskoga koji je napravio najveće carstvo upravo tako što će poraziti vojsku do tada najvećega carstva na svijetu. Još nitko nije doveo u vezu Darija i Daciju, ali ako su Mezeji došli na Balkan preko Dacije, a samo dvije rijeke su ih odvajala od Dačana, onda sve baš i ne izgleda potpuno nelogično i neutemeljeno.

Ovi Međani, Zaratustranci, Mazdejci  donijeli su na naše prostore heliolatričku simboliku, koja je svoje rođenje imala negdje u Iransko-avganistanskom gorju a plodan rasadnik u plodnim dolinama Mezopotamije, čije ime nas neobično podsjeća na Mezejce.

Simbioza kultura

Sve upućuje na činjenicu da na prostoru Ilirika prije dolaska  Kelta imamo simbiozu dvije kulture:

1. Jugosistočna – feničko-ilirska s grčkim i makedonskim kulturnim utjecajem, i

2. Sjevero-istočna – koja je došla ili preko Kavkaza (svakako preko današnje Gruzije kojoj je, to treba uočiti, glavni grad  Tbilisi, jer Bilisy imamo i u tipičnim izvornim ilirskim krajevima) iz susjednog prednjoazijskog područja bolje rečeno s irnansko-afaganistanskog gorja krećući se iz dolina Mezopotamije sjeverno od Crnog mora, ILI pak preko Bosfora i Dardanela, krećući se južno od Crnog mora.

Kelti

Tek prije dolaska Rimljana tu imamo simbiozu tri kulture, jer se prethodnim dvjema dodaje i utjecaj treće: Sjeverna – keltska (Grci ta plemena zovu Galati – Gali, pa otuda i Galicija i Galipolje i Galije i Galići) koja će neka plemena pomjeriti, a s nekima ući u simbiozu iz koje će nastati potpuno novi etnicitet na području kojega će Riumljani zvati Ilirik.

Savez bratstava

Iliri nisu živjeli u organiziranoj državi, nego u plemenskim zajednicama.

Plemena Ilira bila su organizirana po rodovima (dekurijama) i bratstvima. Savez bratstava činio je pleme. Dekurija ili rod se sastojao od 150 do 200 ljudi. Zemlja je bila vlasništvo bratstva i nije se dijelila porodicama nego rodovima. Broj bratstava razlikovao se po veličini teritorija i broju članova plemena, a mogao je biti i određen organizacijskom strukturom plemena. Tako 12 bratstava nalazimo kod Liburna i Hythmita, ali i kod Peuceta iz južne Italije. Na čelu bratstva stoje 'princeps' i u tom su svojstvu bili i članovi plemenskog vijeća. Na čelu ovog stajao je 'praepositus'. Smatra se da je kod nekih Ilira, prema Teopompu i Agatarhidu iz Knida, bilo i ropstva, pa se u tom smislu pominju Ardijejci i Dardanci. Ipak, poznato je da su se ilirski robovi borili na strani Ilira u ratovima, kako je ranije pomenuto. Zobog ove, kao i činjenice da su ilirski "robovi" sa svojim "vlasnicima" učestvovali i u gozbama, a imali su vlastiti dio zemlje koju su mogli obrađivati za vlastite potrebe, teško da se može govoriti o klasičnom robovlasništvu (o tome vidi više u knjizi Iliri, autora Pierre Cabanesa).

 

Illyrian warrior - Ilirske kacige

 

   
Ilirske kacige

 

Ilirski ratovi


Illyrians

Razni antički historičari Ilire su smatrali ratobornim, ali i slobodoljubivim narodom. Tako je zabilježeno da je ilirski kralj Bardylis oslobodio sve svoje robove, koji su se kasnije čak i borili na njegovoj strani. Ovo naravno nije izolovan slučaj među Iliriskim vođama i vladarima u drevno doba. Ilirski kralj Agron je pomogao tadašnjem makedonskom kralju da se riješi pošasti, Grka Ajetolaca, koji su bili ozbiljno riješili ugroziti tadašnje Makedonce svojim osvajačkim ambicijama. Također je poznato i to da je i legendarni Piro (Pirova pobjeda), vladar Epirota, koji su po mnogim historičarima bili ilirskog roda, također pritekao u pomoć jednom od italskih naroda u borbi protiv nadmočnijeg neprijatelja.

Ipak, vrhunac ilirske slobodoljubivosti, uslovno rečeno, najbolje je ovjekovječen u tzv. Batonovom ustanku Bellum Batonianum, koji se odigrao u centralnoj Bosni u 6. vijeku n. e. a koji je pokrenuo do tada anonimni Baton iz plemena Dezitijati (Daesitiates), jedan od dva Batona po kojima su Rimaljani nazvali ovaj ustanak. Kada su Rimljani konačno zarobili Batona i živog ga doveli u Rim, što zbog divljenja, što kao ratni trofej, upitali su ga zašto je podigao ilirski narod na ustanak, na šta je on odgovorio: "Zato što ste poslali vukove da čuvaju ovce!"

Naravno, stvarnost se ne može idealizovati, pa tako ni historija Ilira, ali su navedeni, kao i drugi primjeri ilirskog otpora prema tlačenju ipak dali određenu dozu časnosti, koja se danas u krajevima koje su Iliri nekad nastanjivali, u određenoj mjeri veže uz njihovo ime, ali i uz sam pojam otpor uopšteno rečeno. Rimski reljefni prikaz na kamenu koji opisuje porobljene Ilire nakon jedva ugušenog ustanka i danas se može vidjeti u muzeju u Beču. S obzirom na to da je u to doba Rimom vladao car August, pobuna je poznata i pod nazivom Gemma Augustea. Rimski hroničari su sa izrazitim divljenjem opisivali hrabrost ponosnih ilirskih žena "koje sa djecom u naručju skaču sa zidina opkoljenog ilirskog grada u vatre koje ga okružuju, da se ne bi žive predale i time obeščastile...."

 

Ilirski carevi

 

Ilirske Zemlje, c. 1500 AD

 
Ohmučević Armorial - Fojnica Armorial

Fojnica Armorial

The divisions are labelled with letters as follows: (A) Macedonia, (B) Slavonia, (C) Bosnia (the star-and-crescent of "Illyria" is present in an inescutcheon in the Bosnian coat of arms), (D) Bulgaria, (E) Dalmatia, (F) Serbia, (G) Croatia, (H) Rascia, (I) "Primordia", with an added imperial double-headed eagle (labelled J)

Ohmučević Armorial

The field is divided into nine parts, representing the coats of arms of Macedonia, Slavonia, Bosnia, Bulgaria, Dalmatia, Serbia, Croatia, Rascia, and "Primordia".

 

Illyrian Provinces, 1809 - 1814 AD

 
Illyrian Provinces - Coat of arms, Illyrian Provinces

 

Kingdom of Illyria, 1822 - 1849 AD

Kingdom of Illyria

 

Zabrana upotrebe ilirskog imena


Hermes lyre - Orpheus

Zašto je zabranjena upotreba ilirskog imena i grba?- 1843.

Nakon što je 1842. godine Ilirska stranka pobijedila na izborima u Zagrebu, počeli su je mađaroni ocrnjivati na austrijskom dvoru. Optuživali su ilirce da su “rusofili” i “veleizdajnici”. Ban grof Haller predložio je dvoru zabranjivanje ilirskog imena kao najprikladnije sredstvo da se umire hrvatske prilike. I doista, vladar je 1843. godine izdao naredbu kojom se zabranjuje ilirsko ime (ilirizam, Ilirija, ilirski jezik) i ilirski simboli (grb s polumjesecom i zvijezdom, koji se i danas nalazi u kruni hrvatskog grba). Zanimljivo je da pri tome nije zabranjeno razvijanje narodnog jezika ni obrana hrvatskih prava. Nakon zabrane, Gajeve Ilirske novine promijenile su ime u Narodne novine, a Ilirska stranka morala se preimenovati u Narodnu stranku. Bio je to veliki udarac književnoj strani Ilirskog pokreta, naročito Ljudevitu Gaju, koji se nikada nije do kraja oporavio.

Optuživali su ilirce da su “rusofili” i “veleizdajnici”??.. "zabranjivanje ilirskog imena kao najprikladnije sredstvo da se umire hrvatske prilike" nisu pravi razlozi za zabranjivanje ilirskog imena.

Franjo Haller, hrvatski ban od 1842. do 1845. godine.

 

Kubrat - Krovat


Krovat

Prema T. Maretiću (Slaveni u davnini, Zagreb, 1889) prvi koji je zaključio da hrvatsko ime treba izvoditi od osobnog imena protobugarskog vođe je mađarski teolog i povjesničar Ferencs Otrokocsi Foris godine 1693.

To osobno ime Teofan zapisuje na grčkom Krobatos i Krovatos, a Anastazije to prevodi na latinski kao Crobatus.

Prema Niceforu je Kuvrat odnosno Kubratos ili Kovrat odnosno Kobratos, a u 'The geography of Ananians of Širak' Roberta Hewsena (1881 i 1887) je Khoubraath i Hubrat.

U DAI pojavljuje se osobno ime jednog od 5+2 hrvatskih vođa kao Hrobatos, a ime Hrvata u glavi XXXI. je Hrobatoi što se čita Hrovati.

Najstariji hrvatski etnonim se zapisuje kod nas latinski. A to su natpisi koji se rekonstruiraju kao (chro)atoru(m) ili (chru)atoru(m) pa (chroa)toru(m). U Šopotu Branimir je 'dux cruatoru(m). Postoji i hroator(um).

Kubrat (također Kurt, Kovrat, Kobrat, Kuvrat, Korbat, Qobrat, Khudbard, Kuvarog, Krovat, Kurbat...)

 

Narodni jezik - Narodni sabor 1861

Nakon zabrane upotrebe ilirskog imena oni ne znaju kako im se zove jezik

Saborsko zasjedanje god. 1861.

Narodni jezik koji se imao proglasiti službenim, trebalo je nekako okrstiti.

Kukuljević ispravlja sam sebe, pa mjesto naziva »hrvatsko-slavonski«, kako je stajalo u njegovu pismenom prijedlogu, traži u popratnom govoru, da se učini ispravak i da se to ime zamijeni nazivom »hrvatsko-srpski jezik«, »jer se ne da tajiti, da je taj jezik, kojim mi govorimo i pišemo, upravo tako svojina Hrvata kao i Srbalja«.

Mojsije Baltić, traži da bude slobodno služiti se ćirilicom ili latinicom.

Ivan Vardian, »kad se je već uzeo obzir na braću Srbe, da se ne zaborave ni Slavonci. Ako se dakle jezik zove hrvatsko-slavonskosrpskim, ne će nikome škoditi«.

Vončina kaže »Kad se je već stalo raditi o tome, da lijepi naš jezik imade naslov što veći i ogromniji, bit će i meni prosto, k umnoženju toga naslova nešto doprinijeti, stoga predlažem, da se naš jezik zove: hrvatsko-slavonsko-dalmatinsko-primorski, pak da taj naslov bude što dostojanstveniji i savršeniji, dodajmo mu još »bunjevački«.« Vončina predlaže »jugoslavenski jezik«.

Adolf Veber »Mi sada ne ćemo napustiti ime hrvatsko, a Slavonci ne će da se kaže hrvatski jezik; Hrvati ne bi rado, da se slavonski naziva; Srbima se također ovi izrazi ne dopadaju; sve je smiješno«.

Robert Zlatarić »Moram iskreno ispovjediti, da je to jako teško, da nemamo izraza za naš narodni jezik«. Samo Srbi znaju, što hoće, a što ne će. Oni hoće, da se jezik nazove ili srpskim ili srpsko-hrvatskim, ali jugoslavenskim nikako.

Gervazije Petrović »Ja mislim da se naš jezik ne bi jugoslavenskim nazvao, nego ispitajmo jezik naš, pa ga po onome narječju, kojega najviše nađemo, nazovimo. Ako nađemo najviše srpskoga, nazovimo ga srpskim, ako najviše hrvatskog, nazovimo ga hrvatskim«. pa na koncu izjavljuje, da se slaže s prijedlogom, po kojemu se jezik ima nazvati srpsko-hrvatski, i da odbija naziv jugoslavenski, »jer će ljudi pitati, kakav je to narod?«

Jovan Obradović: »Ne možemo se mistificirati: mi imamo u trojednoj kraljevini dva naroda, naime narod hrvatski i narod srpski, zato naš jezik ne možemo generalno nazvati jugoslavenskim«.

Avelin Ćepulić odbija sve dotad predložene nazive: »ne hrvatsko-srpski, ne hrvatski, pošto ovaj zakon vrijedi i za Slavoniju, gdje stanuju u državopravnom smislu Slavonci... ne jugoslavenski, jer taj naziv nije diplomatičan . . . ako izostavimo Srbe, eto vike iz Srijema«, i zato predlaže kao »srednji put« naziv: »narodni u trojednoj kraljevini jezik«.

Slavoljub Vrbančić. »Činili mi u tome štogod mu drago, nazvali mi jezik ilirski ili jugoslavenski, Srbi će vikati na ovo novo ime, i reći će da to smjera, da se ime srpsko utamani«, i zato predlaže naziv: »jezik hrvatski ili srpski«.

Robert Zlatarić kaže o tome: »Moram iskreno ispovjediti, da je to jako teško, da nemamo izraza za naš narodni jezik«.

 

Srpski, hrvatski, bosanski.. jezik = Ilirski odnosno Južno-slavenski jezik

 

Naš jezik – Ilirski odnosno Slovinski

U svojoj monografiji 'Pregled povijest hrvatskoga naroda', Dr Ferdo Šišić izričito tvrdi : «Budući da je nadošlih Hrvata bilo malo – samo gospodujući sloj – izvršio se i ovdje u historiji općepoznati proces da su zapovijedajući došljaci poprimili jezik svojih podanika, a ovi ime dosljaka». I mi se pitamo : kojim jezikom je govorilo pučanstvo jadransko-podunavskih pokrajina koje su Bielohorvati oslobodili od barbara Avara i Sakaliba, i kako to da u Hrvatskoj – poput u Madzarskoj – došljaci nisu sjedilačkom pučanstvu nametnuli svoj jezik okupatora?

I danas kao i u prošlosti, bez sumnje, pripadnici našeg soja upotrebljavali su nazive: naša zemlja, naš narod, naš jezik, naša prošlost itd. Taj odnos prema onome što jesmo i gdje se odvija naš život ukazuje u prvom redu na to da se radi o sjedilačkom narodu. Razne nazive u toku povijesti upotrebljavali su stranci da nas time označe – u odnosu na sebe. Tu možemo navesti prvenstveno nazive : Pelazgi, Iliri, Liburni, Panoni, Dalmani itd.

Ostaje potreba da podrobno odgovorimo na pitanja: kako se točno mogu definirati pojmovi koje mi stavljamo pod naziv « naše »? Koji je povijesno i jezikoslovno točan naziv za: naš urodjenički soj, našu zemlju, naš narod, naš jezik i ukupnu našu povijest?

Herodot ništa nije izmislio (premda je sve vido na svoj način), i kod njega vidimo da su se domorodci po našim širinama nazivali Illyri od Epira do Veneta, da su Veneti bili Iliri, podrijetlom doseljenici iz Medije (H. 'L', V, 9,10). On je bio uporan u svojoj tvrdnji da su svi oni koji žive, u njegovo vrijeme izmedju Dunava i sjevernog Jadrana bili – doseljenici iz Medije i da su živjeli i održavali svoje izvorne običaje, pa i nošnju, kako su to činili u Mediji, a nekad su se nazivali Arijci.

Plinije Stariji je zapisao u svojoj 'Historia Naturalis' da od Alpa na istok do Dunava, pa na jug do Jadrana žive Iliri i da se njihova zemlja naziva Pannonia. Da bi bio uvjerljiv naveo je i to da se 'od rijeke Raše u Istri do rijeke Drine Ilirija duga oko 800.000 koraka, tj 480km (III.29). Pa kako su stanovnici oko zaljeva na sjeveru Jadrana bili doseljenici iz Medije, odnosno Iliri, onda to vrijedi ne samo za Venete nego i za Histre (Istrane).

Strabon je najpodrobnije opisao geografska podrucja na kojima su živjela ilirska plemena, posebno uzduž ilirske obale Jadrana, do koje stranci nisu mogli doći jer im domaće vlasti to nisu dopuštale. Strabon je za područje danasnje Bosne ustvrdio da se je u to vrijeme nazivala Pannonia (strictu senso) a zajednicu plemena na tom području nazvao je Pannonii. N.B. Medju prvim vjerskim poglavarima u Aquilei, nalazimo i jednog Panonca – Hilarius Pannoniensis – prvi poznati biskup Akvilejske crkve (276-285.g.). Čini se da je postojala i neka tradicija u sudjelovanju Akvilejske i Bosanske crkve jer, i Sveti Jwrolim je boravio neko vrijeme u Akvileji.

Pojava populacije Savii ili Savensi:

U povodu odluke Kosmokratora Dioklecijana da reformira Imperiju pravednom emancipacijom njezinih sastavnica koje su do tada bile dijelovi strogo centralizirane Rimske Imperije, on je od ilirskih krajeva načinio zajednicu regija u Dijacezi Dalmacija i Panonije. Dalmacija je dopirala do Posavine, a nad tom razlučnicom nalazio se je Noricum, Pannonia Savia te Panonia Valeria (Prima i Secunda).

Po pokrajini Pannonia Savia tamošnji stanovnici su nazvani Savii ili Savensi. Taj naziv je najvjerojatnije ostao i do danas kao posebnan naziv za pokrajinu Slavonija, u funkciji naziva rijeke Save (Posavina).

No kako se današnja Slavonija stere sve do Srijema, njezina ukupna protežnost ne objašnjava se nazivom pučanstva iz samo Dioklecijanove Pannoniae Saviae.

Latinski antički pisci Sextus Rufus (Brev.7) navodi naziv Savus uz oznaku da se tu radi o 'rijeci u Panoniji'. U vezi s time stoji i naziv Savensis za tamošnje pučanstvo. Naprotiv, nazivom Sclavini, Got Jordanes označava (u svojoj knjizi 'De Rebus Geticis) - 'narod u susjedstvu Bugara'. Očito je da Savensi nisu ista populacija kao i Sclavini. No, uz te nazive kod Plinija Starijeg još imamo i naziv Solvensis (P.S. 'HN', 3.,136) kao « grad u Noricumu ».

 

Venus


Venus (Aphrodite)

Venus (/ˈviːnəs/, Classical Latin: /ˈwɛnʊs/; genitive Veneris /ˈwɛnɛrɪs/) is a Roman goddess, whose functions encompassed love, beauty, desire, sex, fertility, prosperity and victory. In Roman mythology, she was the ancestor of the Roman people through her son, Aeneas, who survived the fall of Troy and fled to Italy. Julius Caesar claimed her as his ancestor.


SOL+VENUS = SOL-VENSIS = Slovenia

 

Tako dobivamo tri slična ali posve različita naziva : Solvensis (Noricum),Savensis (Panonia Savia) i Sclavini (bugarski susjedi).

Može nam biti od nemale pomoći u orjentaciji, što se tiće naziva Solvensis i naziv pokrajine Vindelicia (kod Sextusa Rufusa – 8), a i na kamenom zapisu Orel 488 : « kraj koji se nalazi izmedju Alpi i Dunava ».

Moglo bi se disertirati o tome da je Vindelicia isto što i kasnije pokrajina Solvense, ali za to nemamo drugih dokaza osim – identičnosti prostora na kojemu se je nalazila pokrajina poznata pod nazivima – Vindelicia a kasnije i Colonia Solvensis ili Solvense oppidum. Taj kraj je nazvan po utvrdjenom gradu Solva, gdje su Latini dozidali proširen castrum. Smatra se da je Solva bila u Koruškoj na mjestu gdje se danas nalazi mjesto Solfedt, gdje još nije završen rad na iskapanju pozamašnih ostataka antičkog naselja. N.B. Danas se ta pokrajina na austrijskoj strani naziva Windisch, a na slovenskom Koruška. Vrlo indikativna činjenica koja ima duboko povijesno korjenje.

Podrijetlom Got iz zakarpatskih krajeva, a kasnije biskup u Bologni, Jordanes, ostavio nam je svoju knjigu pod naslovom 'De rebus Geticis', gdje za Sclavense kaže da su se nekada nazivali VENEDI.

Kako shvatiti srodnost naziva 'Solvense' i 'Venedi'?

U svojoj knjizi 'Rasprave i prilozi' (Rim, 1963) Dr Dominik Mandić polemizira s Drom Ferdom Šišićem u vezi s pitanjem identificiranja naroda Vindi : « Karloman je ... bio zaokupljen u borbama s Vindima » (na latinskom Winidos, op. M.V.). Pa Dr Mandić nastavlja : « Ovi 'Vindi' ne mogu biti Česi ni Moravci, jer je tada mir vladao izmedju njih i njemačkih Franaka; niti dalmatinski Hrvati, jer njih zapadni izvori nikad ne zovu Vindima. Može se raditi samo o panonskim Hrvatima, koji su 875 stresli sa sebe franački jaram, ubivši franačkog kneza Kocila... » (str.128).

Ostaje, naravno, otvoreno pitanje može li se naziv Vindi (Venedi, Windes te Windisch) uzurpirati u totum povijesti samo jednog naroda na tim prostorima ? Stoji li mogučnost da se uzmu u obzir i podatci s područja jezikoslovlja i ne samo u odnosu medju jezicima našeg vremena?

Znameniti ukrajinski redovnik NESTOR ostavio nam je svoje (još uvijek nedovoljno shvaćeno?) djelo : « Povest' vremennyh let', gsdje navodi vrlo značajne podatke iz onog, svoga vremena:

« Po mnozeh ze vremjaneh seli sut Slovene po Dunaevi, gde est nynew Ugorska zemlia i Bogarska... Volnom bo nasedsem na Sloveni na dunajskija, i sedsem' v nih i nasiljajostem' im' Sloveni ze ovi presadse sedose na Visle i pozvasasja Ljahove...' (P.v.l. I).

Zatim Nestor Nastavlja : « V' leto 6406 (898, op. M.V.), idosa Ugri mimo Kiev' gorju... ustremisasja ceres' gory velikaja jaze prozvase gory Ugor'skaia, i pocasa voevati na zivustaju tu Volohi i Sloveni. Sedjhu bo tu preze Sloveni i Volohove prijase zemlu sloven'sku. Posem ze Ugri prognase Vol'hi i nasledisa zemlju mu, i sedosa s' Sloveni, pokorivse ja pod' sja, i ottole prozvasja zemlja Ugor'ska... » (S.v.l. , Lihacev 21).

Uza sve sofistikacije da se nazivi populacija Sloveni i Vl'asi kod Nestora relativiziraju u suvremenim etno-centričnim odnosima, stoji i dalje potreba, da se zapitamo : Zašto su Venedi prozvani Sloveni – otkad i kako?

Sam tekst Nestorove knjige počinje riječju « SLOVO... ». Koje značenje izvorno dati toj cijeci koja postoji i danas, premda u nešto drugačijem značenju nego li u doba Nestorovo?

U trinaestom stoljeću došlo je do invazije Tatara na ruske prostore i iz tog doba datira poema poznata pod naslovom « Slovo o polku Igorovie ». Taj ep je slozen na ondašnjem jeziku kojim je govorila elita dviju Rusija (Novgorodske i Kievske) a koji mi nazivamo 'staroslavenski'.

Postoji niz slučajeva u kojima je u stara vremena upotrebljavana riječ « Slovo ». Englezi tu riječ prevode ili riječju 'song' ili rijecju 'lay'. U biti, kad to osmislimo u duhu današnjeg ruskog jezika, slovo znači 'riječ', pa bi Nestorov naziv 'Slovo...' odgovarao u hrvatskom jeziku izrazu 'pripovijest' (u francuskom pak 'discours'). Pojam 'slovo' vrlo je bogat značenjima i u svojim izvedenicama, poput : slovesno, osloviti, sloviti itd).

U velebnoj enciklopediji « Boljsaia sovietskaia enciklopedia » imamo članak « Iljirskie jazyki », gdje se vrlo stručno uzima u obzir ne samo postojanje i opstojnost 'ilirskih jezika' nego li i njihova proteznost od Jadrana pa sve na sjever do Baltickog mora, kuda je u starini prolazila Jantarna cesta.

U toj ulaznici nalazimo i uspomenu na naziv Venet, Vened, Vind, Windisch itd. U navedenom članku navodi se da je starovenstski jezik prije latinskog bio u upotrebi u pokrajini Veneto na sjevero-istoku Italije, a da je na sjever dosegnuo i obale Baltičkih zemalja. Jezikoslovna srodnost je neosporna u tzv. Slavenskim jezicima. Bugarski jezikoslovac Georgiev tvrdi da je najviše staroilirskih riječi ostalo u starogrčkom jeziku. Usporedjujući starogrčke i hrvatski rječnik našao sam oko 2.300 takvih riječi i objavio ih u svojoj knjizi 'Panonija'.

Još jedan podatak iz pera stručnjaka od notorieteta na području jezikoslovlja, svakako, treba uzeti iz proslovu – 'Prve vijesti o Slavenim', - 'Staroslavenske gramatike' Josipa Hamma, gdje stoji da:

« ...mnogi su slavisti skloni da u tim Skitima, Neurima, i Budinima koji su se nastanili zapadno i sjeverno od njih te s njima zajedno nastavali široki pojas izmedju donjega Dunava i Dona, do duboko u unutrašnjost današnjih ruskih zemalja preko Dnjestra, Dnjepra i Sejma, mnogi su slavisti skloni da u tim Skitima, Neurima i Budinima vide preteće davnih Slavena (Praslavena). Za njih se doduše još ne predpostavlja da su govorili slavenskim jezikom, no ipak se misli da su pridonijeli općoj integraciji etničkih elemenata... To su već bili Slaveni, iako ih historici i drugi koji su o njima pisali tako ne zovu » (Josip Hamm : 'Staroslavenska gramatika', srr. 1).

Da li je etično da se na ovakvoj – krajnje nesigurnoj – osnovi pišu knjige i disertacije, koje ne dopuštaju ikakav prigovor, jer su strateški zadani obznanom Habsburskog 'Dekreta o zabrani spomena ilirskog imena' (iz 1942).

Čini se da je najoštroumnije shvatio pitanje identiteta našeg jezika Jakov MIKALJA, Hrvat rodom iz talijanskog mjesta Peschici (Pjestica) na poluotoku Gargano. Na tog hrvatskog isusovca i jezikoslovca rodjenog u Dijaspori očito nije utjecao navedeni habsburski diktat. Jakov Mikalja nam je ostavio predragocijeni rječnik:

BLAGO JEZIKA SLOVINSKOGA ILI SLOVNIK DICTIONARIUM ILLIRICUM

Budući da nikome nije palo na pamet da povezuje jezik Ilira, koji je Sveta Stolica u trajanju od dvije tisuće godina nazivala Illyrica idiomatis, s nekim Slavenima koji se tako nikada nisu nazivali niti od Prokopijevih Sakaliba potječe ijedan narod na europskom jugo-istoku, treba odgonetnuti na zagonetku: Otkud naziv SLOVIN i SLOVINSKI:

Za razliku od antonima ilirski – slavenski, ostaje nam da uzmemo u obzir tvrdnju ukrajinskog redovnika Nestora i da shvatimo da su Nestorovi 'SLOVENE' pučanstvo koje je naseljavalo krajeve u kojima se i danas spominju Veneti, Venedi, Vindi, Windisch itd. Kakve to veze ima na jezikoslovnom planu?

Uzmemo li u obzir izvorno značenje naziva SLOVO (govor), dobit ćemo složenicu SLOVO-VIND(SKI), koji sažetak je jednostavno stabiliziran u naziv SLOVINSKI.

Slijedeći logiku priloga 'Iljirskie jazyki' Sovjetske enciklopedije, da su ilirski jezici uzišli uz Jantarni put do Baltika, stoji i tvrdnja da je na toj relaciji utjecaj medskog jezika bi veći nego na južnim dijelovima zemlje Ilira. U Bosni je ilirski jezik ostao najbolje sačuvan, a na sjevernim rubovima on je dobio svoje posebne odlike koje možemo osjetiti u svim jezicima i govorima sjeverno od Dunava – sve do Kurilskih otoka.

Balto-Slavic languages


Amber Road

Bielohorvati su govorili jednim od tih dijalekata u srednjem dijelu Jantarnog puta, ali njegove specificnosti su se na jugu posve utopile u zatečeni ilirski jezik koji je preživio sve pritiske i zabrane, pa i diktate dinastija i ideologija da mu – kad već ne mogu promijeniti govor – zabrane izvorno ime.

Stoga je posve shvatljivo da se na prostorima koje su naselili Vindi (blijedoliki ljudi) nalaze današnje nacionalne države : Slovenija, Slovačka i Slavonija. Specificnost u nazivu Slavonije potjeće od stoljećima postojeće Dioklecijanove pokrajine Pannonia Savia – SLAVONIJA. Specificnost Slavonije ne treba, prema tome, tražiti na jezikoslovnom planu, nego na planu administrativne složenosti Panonsko-dalmatinske dijaceze, u funkciji naziva rijeke Save.

NOTA: Do stoljeća sedmog naša povijest je sva sadržana u nazivu – illyristica: Od stoljeća sedmog naša povijest se naziva – croatistica.

Drugo proizlazi iz prvog – bez diskontinuiteta. - Nas jezik – Ilirski odnosno Slovinski

 

Felicetas – Veselia

Barbarski jezik – Iliricum Sclavorum

Žitelji priobalnog zaleđa živjeli su stoljećima gotovo na isti način baveći se pretežno stočarenjem, ali jedan sloj dijela starosjeditelja balkansko- jadranskog zaleđa posjedovao je i vlastitu pismenost za svoje potrebe već u antičko doba. U vrijeme rimske vlasti službeni jezik u Dalmaciji, odnosno Panoniji, bijaše latinski za sve etnike u državi. Sloj stanovništva za čije su potrebe sastavljani prvenstveno nadgrobni natpisi služio se i svojim posebnim slovima za glasove kojih nije bilo u latinskomu jeziku.

Karl (Carl) Patsch otkrio je i u više navrata objavio tri nadgrobna spomenika iz IV. stoljeća (Lisičići kod Konjica, Hercegovina) i o tome zaključio: "Da latinski alfabet domaćim glasovima nije potpuno odgovarao, možemo raspoznati iz natpisa iz Lisičića, u konjičkom kotaru, u kome su se u daleko carsko vrijeme održali Iliri i Kelti. Ovdje se pojavljuje dvaput (u trećem retku) u dva nerimska imena jedan strani znak za glas, koji se po svoj prilici može držati za konzonantsko j." U dva natpisa tri puta se nalazi nepoznato slovo koje Patsch označava kao "j". U tekstu trećega spomenika iz Lisičića u zadnjemu retku natpisa Patsch je našao ime u kojemu je nepoznato slovo. Neobično je na spomenicima iz Lisičića pisanje slova "f" koje se jednom navodi kao normalno latinsko slovo "f". Navedena slova dokazuju da se pismeni sloj starosjediteljskog stanovništva služio ne samo latinskim slovima, nego da je imao i svoja prava slova za oznaku onih glasova svoga jezika kojih nije bilo u latinskom jeziku.

Prema Strabonu možemo zaključiti da je jedan od kriterija za razlikovanje etničke pripadnosti jednog stanovništva od drugog, neovisno od izvanjskog antropološkog izgleda, u antici bio govor (jezik).

Nije sačuvan ni jedan tekst na jeziku starosjeditelja iz antičkog doba s teritorija Dalmacije i Panonije, tako da lingvisti operiraju samo imenima osoba i mjesta, koja su sačuvana u latinskoj ili grčkoj verziji. Zna se iz Tacitova djela Germania da se u I. stoljeću u Panoniji govorilo posebnim jezikom, kojim nisu govorili ni Germani, ni Rimljani. Osi su u Tacitovo doba obitavali na sjeveru Dunava, a graničili su s germanskim Markomanima i Kvadima (Tacit, Germania, 43). Oni su na sjever od Dunava došli iz Panonije. Ti Osi imali su s panonskim Avariscima, koji su tada stanovali južno od Dunava, iste uredbe, običaje i isti jezik, koji Tacit naziva “panonskim” (Tacit, Germania, 28). Taj “panonski” jezik govorili su i susjedni “ilirski” narodi. Sveti Jeronim (rođen oko 348. godine u Stridonu, na teritoriju nekadašnje Liburnije,) svjedoči da su starosjeditelji u njegovo doba govorili svojim “barbarskim” jezikom. (Coment. in Isai. 7,19.) Jedan važan arheološki nalaz s otoka Brača upućuje na mogućnost zaključivanja kojim se jezikom govorilo u rimsko doba na teritoriju Dalmacije. Naime, u dolini iznad sela Škripa na Braču jedan od dva natpisa, koji su posvećeni Liberu (jednom od najranijih staroitalskih i starorimskih božanstava), glasi ovako: "Veselia Felicetas Libero M (agno) Patri Torcle(n)si ex voto." Hans Krahe je prvi osjetio nešto nejasno u ovom natpisu s Brača pa je ime donio ovako: “Veselia Feli(c)etas”. U literaturi je navedeno mišljenje da bi ime Felicetas moglo biti prijevod imena Veselia. Milan Budimir (1891.-1975.) ističe natpis iz Škripa na Braču u kome se, po njemu, nalazi "ilirsko ime Veselia" i njegov latinski prijevod Felicitas ("seine interpretatio latina Felicitas lautet"). Milan Budimir zaključuje da riječ Veselia proizlazi iz slavenskog veselu ("und ill. Veselia ein idg. Erbwort ist, geht aus slav. veselu"). Mate Šimundić, koji je obradio preko dvije tisuće starih hrvatskih osobnih imena u hrvatskim i inozemnim znanstvenim edicijama zaključuje sljedeće: Poznato mi je osobno ime Veselia Felicitas. Ja u njemu vidim hrvatsko ime Veselija/Vesela. Budući da je do njega latinski Felicitas, moguće je kako je isto prevedeno s latinskoga. Ali je jednako moguće i obratno. Tko tvrdi kako je to latinsko ime zbog piščeve greške ispalo - hrvatsko, to, dakako, mora i dokazati. Ništa ne upućuje da je u pitanju pisareva greška. Stvar se dakle uzima onakvom kakva je sve dotle dok se ne dokaže suprotno. A tih dokaza do sada nije nigdje... Arheologinja Sofi ja Davidović-Živanović navodeći riječi Veselia Felicetas na ovom natpisu zaključuje da obe reči označavaju sreću, s tim što je prva reč Veselia čisto slovenskog porekla, a druga Felicetas je direktan prevod prethodne riječi na latinski. Veselia nije jedina takva riječ sačuvana iz antičkog razdoblja. Božanstvo, koje je u antičkoj Dalmaciji zabilježeno na latinskom natpisu kao Vidasus, potvrđuje da je među starosjediteljima u Dalmaciji postojao kult boga koji su nazivali Vid. Jezikoslovac Mate Šimundić smatra da je izvorni naziv topuskog Vidasusa bilo Vid i da je to praslavensko ime.

"Barbarski" jezik = Ilirski odnosno Panonski jezik

 

Bylazora - Bila zora (Bila gora)

Barbarski jezik – Panonski / Dunavski jezik

Bylazora or Vilazora was a Paeonian city from the period of early classic antiquity. It is located near the village of Knezhje, which is part of the municipality of Sveti Nikole in the Republic of North Macedonia.

Polybius tells us:

King Philip V captured Bylazora, the largest town of Paeonia, and very favourably situated for commanding the pass from Dardania to Macedonia: so that by this achievement he was all but entirely freed from any fear of the Dardani, it being no longer easy for them to invade Macedonia, as long as this city gave Philip the command of the pass.

 

Ilirska imena


Ilirski grob iz 1. vijeka na kojem su zapisana dva ilirska imena, Pajo i Kujo (Kajo) - Muzej Cetinske krajine, Sinj.

 

Naš narodni jezik – Ilirski odnosno Slavenski

 
Narodni jezik – Ilirski odnosno Južno-slavenski jezik

 

Iliricvm Sclavorvm alphabetum

Glagoljica

Glagoljica

 

Zašto se mi zovemo Iliri


 

Nije bilo masovnog doseljenja Slavena u VI stoljeću - Goran Šarić

 

Putevima Histra - Goran Šarić

 

Dalmatinski govor – Ilirski odnosno Slavenski


Illyrian tribe Dalmatae

The Dalmatae or Delmatae (or Dalmati) were an ancient people who inhabited the core of what would then become known as Dalmatia after the Roman conquest - now the eastern Adriatic coast in Croatia, between the rivers Krka and Neretva. The Delmatae are mostly classed as an Illyrian tribe.

Culture and society

Archaeology and onomastic shows that the Delmatae were akin to eastern Illyrians and northern Pannonii. The tribe was subject to Celtic influences. One of the Dalmatian tribes was called Baridustae that later was settled in Roman Dacia.

The archeological remnants suggest their material culture was more primitive than this one of the surrounding ancient tribes, especially in comparison with the oldest Liburnians. Only their production of weapons was rather advanced. Their elite had stone built houses only, but numerous Delmatic herdmen yet settled in natural caves, and a characteristic detail in their usual clothing was the fur cap.

Their nomadic society had a strong patriarchal structure, consisting chiefly of shepherds, warriors and their chieftains. Their main jobs had been the extensive cattle breeding, and the iterative plundering of other surrounding tribes and of coastal towns on the Adriatic.

Pliny the Elder also mentions a subtribe called the Tariotes.

Roman conquest

There were some iterative Roman conflicts with the Delmatae lasting for 160 years. The main reason was the perpetual aggressiveness of nomadic Delmatae against all their neighbours (Liburni, Daorsi, Ardiei, etc.), and also towards the Issaean federation, Greek-led Roman allies in central Adriatic islands, and so their pacification appeared inevitable. Delmatae land was mostly a rocky calcareous country with many pathless mountains, ideal for infinite guerilla wars; thus Delmatae erected there about 400 stony fortresses and 50 major citadels against Romans.

The first Dalmatian war in 156 BC – 155 BC finished with the destruction of capital Delminium by consul Scipio Nasica. The second Dalmatian war was fought in 119–118 BC, apparently ending in Roman victory as consul L. Caecilius Metellus celebrated triumph in 117 BC and assumed his surname Delmaticus. The third Dalmatian war 78–76 BC finished with the capture of Salona (port Solin near modern city Split) by the proconsul C. Cosconius.

During the Roman Civil war of 49–44 BC, the Delmatae (led by Versos (soldier) and Testimos) sided with Pompey and continuously fought against the Caesarian generals Gabinius and Vatinius. The fourth and final conflict occurred 34–33 BC during Octavian's expedition to Illyricum because of their iterative revolts, and finished with the capture of the new Delmatian capital- Soetovio (now Klis). The last revolts of Delmatae under their federal leader Bato, against Romans were in 12 BC and the Great Illyrian Revolt in 6-9 AD; both also failed and finished by a terminal pacification of bellicose Delmatae.

Religion

The major collective deity of the Delmatic federation was their pastoral god 'Sylvanus' they called Vidasus. His divine wife was 'Thana', a Delmatic goddess mostly comparable with Roman Diana and Greek Artemis. Their frequent reliefs often accompanied by nymphs, are partly conserved up today in some cliffs of Dalmatia; in Imotski valley also their temple used from 4th to 1st century BC, was unearthed. The third important one of Delmatae was a wargod 'Armatus' comparable with Roman Mars and Greek Ares. Their bad deity was the celestial Dragon[devouring the sun or moon in the eclipses.

A strong weapons cult was very specific for the patriarchal Delmatae, and in their masculine tombs different weapons are widely present (that is rare in neighbouring peoples e.g. Liburni, Iapydes, etc.). Their usual tombs were under the stone tumuli of kurgan type.

Delminium

After Romans finally defeated Dalmataes, Tomislavgrad was almost abandoned. There was also, for some period, a military crew of Romans stationed there to keep Illyrians under control. Romans started to rebuild Delminium in 18 and 19 AD in time of emperor Tiberius. During that time, center of city was built, a Roman forum. This forum was built on possession of present-day Nikola Tavelić basilica. In 1896 Fra Anđeo Nunić discovered various sculptures of Roman deities, fragments of sarcophagi, and fragments of columns of medieval Christian church. From all those discoveries, most prominent are two votive monuments and altars dedicated to goddess Diana, one altar dedicated to native Illyrian god Armatus and one votive plate dedicated to goddess Libera. Later, relief of goddess Diana was also found and one relief of Diana and Silvanus together. Also, new altars, fragments of sarcophagi, clay pottery, parts of columns, and various other findings from Roman and early medieval age were found. This led to conclusion that on place of present-day Catholic graveyard "Karaula" (which was previously an Ottoman military border post and guardhouse) was Roman and Illyrian sanctuary and graveyard.

In 1969, a tablet, which was part of an altar, was found near village Letka. It is dedicated to the Roman god of war, Mars by a soldier of the 9th Legion. A year later, in village Prisoje, a Christian font was found and part of a tomb, made by father Juvenal to his son Juvenal.

Baridustae were an Illyrian tribe that was later settled in Dacia along with Pirustae and Sardeates.The Baridustae was a Dalmatian tribe.

Linguistic affinity

The ancient Dalmatian language was part of the Illyrian languages, which were spoken in the western part of the Balkans. During the Celtic settlements in the Balkans the Dalmatian language was partly influenced by the Celtic language regarding personal names and toponyms.

The original language of the Delmatae is scarcely known save a few toponyms noted by the Romans. Since the Roman conquest, town-dwelling Dalmatae were gradually Romanized, while shepherds in the countryside were assimilated more slowly. After the collapse of the Roman Empire, Dalmatian citizens spoke the Romance Dalmatian language which is regarded intermediary between Italian and Romanian.

Delmatinoi

Većina je starosjeditelja nastavila i poslije antike živjeti pod svojim starim imenima i tijekom stoljeća u kojima su tobože na njihov prostor doselile mase Sklavina. Da su, na primjer, sredinom VII. stoljeća postojali Dalmatini potvrđuje i zapis iz Liber Pontifi calis u kojemu se navodi da je papa Ivan IV. (640.-642.) “natione Dalmata”. Važan je i navod u glavi XXX. DAI da se stanovnici Salone nazivaju ne Romani, već “Delmatinoi”.

 

Delmati

Pleme Delmata (Dalmata) prisutno je na Duvanjskom polju već od kasnog brončanog doba.

Delmatski životni prostor obuhvaćao je Duvanjsko, Livanjsko, Glamočko, Grahovo i dio Imotskog polja, a od početka II st.pr.Kr. i područje uz jadransku obalu između Krke i Neretve te otok Brač. U predrimsko doba je ovaj prostor bio jedinstven u kulturi, običajima, vjerskim kultovima i u načinu pokapanja, a osiguravao ga je delmatski obrambeni sustav utvrda (gradina).

Glavnina se Duvanjskog polja mogla nadzirati s gradine Delminium, odnosno Dalmion (1 033 m), glavne utvrde i političkog centra Delmata tijekom II. st. pr. Kr., koja je ležala nekad iznad današnjeg sela Borčani na Lib planini, udaljene devet kilometara od Tomislavgrada.

Za razliku od daorske gradine Daorson, koju su razorili Delmati, od zidina delmatskog uporišta na Libu ostalo je malo, gotovo ništa. Razorili su ga Rimljani 155. g. pr. Kr., a brojni vršci željeznih strijelica i oružja (Arheloška zbirka Franjevačkog samostana u Tomislavgradu, Livnu i Humcu), potvrda su krvavih borbi koje su se vodile za Lib i njegove padine. Tako je završen Prvi od tri velika rata Rimljana s Delmatima koji su za novo glavno uporište odabrali Salonu.

Iako je Rim proglasio embargo na izvoz rimskog oružja Delmatima, oni su uvozili oružje iz Grčke i tijekom sljedećih 150 godina su u više navrata (118., 78., 51., 48., 44., 16., 12. g.pr.Kr., te 9. g.po.Kr.) porazili rimske legije, pa čak i proširili svoj životni prostor.

Tiberije i Germanik su definitivno skršili otpor Delmata tek 9. g.po.Kr., premda su početkom iste godine doživjeli težak poraz kod Salone. Tih godina Rimljani su napokon uspjeli ugušili sveopći ilirsko-panonski ustanak koji je u povijesti poznat pod imenom „Batonski rat". Nakon toga su Rimsku vlast u pokorenoj zemlji Delmata čuvale dvije rimske legije: VII u Tiliriumu (Gardunu) na Cetini kod Trilja, a XI u Burnumu na Krki.

Delmati su nakon plemena Histra na sjeveru Jadrana (Rimljani su ih slomili 177. g.pr.Kr.) bili najborbeniji i glavni nositelji otpora rimskoj kolonizaciji istočne jadranske obale. Početkom I st.pr.Kr. ukorijenila se među Rimljanima uporaba imena Dalmatia za pokrajinu koju su nastavali Delmate, a od njih su čak preuzeli i dio nošnje koju su nazvali „Dalmatika“, slična narodnoj nošnji iz današnje dalmatinske Zagore.

 

Vlachs


Valaque des environs de Gross-Wardein, 1855

Vlachs is a historical term used for the Eastern Romance-speaking peoples in Central and Eastern Europe; it is also an exonym used to refer to several modern peoples from the population in present-day Romania and Moldova, the southern end of the Balkans as well as south and west of the Danube. Vlachs were initially identified and described during the 11th century by George Kedrenos.


Vlasi stočarska kretanja

Pastores Romanorum

The shepherds of the Romans (Latin: pastores Romanorum) were a population living in the Carpathian Basin at the time of the Hungarian conquest of the territory around 900, according to the Gesta Hungarorum and other medieval sources.

The identification of the lowlands east of the Middle Danube as pasturing lands was first recorded in Emperor Constantine VII's De administrando imperio in connection with the towns of Dalmatia. The Emperor wrote that "the Avars had their haunts on the far side of the river Danube", adding that the Dalmatians saw "the beasts and men on the far side of the river" when they visited the borderlands. In contrast with the Byzantine Emperor, Odo of Deuil who marched through Hungary in 1147 mentioned that the lands west of the river were said to have been the pasturing lands of Julius Caesar.

According to an early 13th-century report by one Friar Ricardus, a lost Hungarian chronicle-The Deeds of the Christian Hungarians-stated that Hungary had been called the pasturing lands of the Romans before the Magyars conquered it. The identification of Hungary as the one-time pascua Romanorum ("the Romans' pasturing lands") was also mentioned in the Rhymed Chronicle of Stična from the 1240s, in Thomas the Archdeacon's History of the Bishops of Slanona and Split, which was written after 1250, and in the Anonymi descriptio Europae orientalis from the early 14th century. On the other hand, Simon of Kéza and the 14th-century Hungarian chronicles did not refer to Hungary as the Romans' pasturing land. Instead, they wrote of the "shepherds and husbandmen" or the "farm-workers and shepherds" of the Roman citizens of Pannonia, Pamphylia, Macedonia, Dalmatia and Phrygia who stayed behind when their masters fled from these Roman provinces after the arrival of the Huns. Both Simon of Kéza and the 14th-century identified these "shepherds and husbandmen" as Vlachs.

According to the chapter 9 of the Gesta Hungarorum, Rus' princes informed the Magyars who marched by Kiev towards "Pannonia" that in that land "there lived the Slavs, Bulgarians, Vlachs, and the shepherds of the Romans" (quam terram habitarent Sclavi, Bulgarii et Blachii ac pastores Romanorum). The anonymus author of the Gesta added that "after the death of King Attila, the Romans said the land of Pannonia was pastureland because their flocks grazed in the land of Pannonia".

Shepherd culture

During the Middle Ages, many Vlachs were shepherds who drove their flocks through the mountains of Central and Eastern Europe. Vlach shepherds reached as far north as southern Poland (Podhale) and the eastern Czech Republic (Moravia) by following the Carpathians, the Dinaric Alps in the west, the Pindus Mountains in the south, and the Caucasus Mountains in the east. Tom J. Winnifrith called Vlachs "the perfect Balkan citizens" because they are "able to preserve their culture without resorting to war or politics, violence or dishonesty."

Nearly all Central and Southeastern European countries have (or had in the passing of time) consistent native Vlach minorities, as it is currently the case in Hungary, in Ukraine (including the Romanians of Chernivtsi Oblast and the Moldovans in other oblasts), in Serbia (including Eastern Serbia), in Croatia (including the Dalmatian Hinterland and Lika region), or in Bulgaria. In other countries (such as in Bosnia and Herzegovina), the Vlachs have assimilated in the local Slavic population. The term "Vlach" was also commonly used for shepherds, in mountainous regions of Bosnia and Herzegovina.

Some scholars consider that the term Vlach appeared for the first time in the Eastern Roman Empire and was subsequently spread to the Germanic- and then Slavic-speaking worlds through the Norsemen (possibly by Varangians), who were in trade and military contact with Byzantium during the early Middle Ages.

The VI-th century

The first record of a medieval Romance toponymy in the Balkans dates to the early Byzantine period, with Procopius (500–554) mentioning forts with names such as Skeptekasas (Seven Houses), Burgulatu (Broad City), Loupofantana (Wolf's Well) and Gemellomountes (Twin Mountains). A 586 Byzantine chronicle of an incursion against the Avars in the eastern Balkans may have one of the earliest references to Vlachs. In the account, when baggage carried by a mule slipped the muleteer shouted: "Torna, torna, fratre!" ("Return, return, brother!"). Byzantine historians used the term Vlachs for Latin speakers. Theophylact Simocatta wrote about “Blachernae” in connection with some historical data of the VI-th century, during Mauricius.

The VIII-th century

First precise data about Vlachs are in connection with the Vlachs of the Rynchos river; the original document with these data is from Kastamonitou monastiry.

The X-th century

Mutahhar al-Maqdisi, "They say that in the Turkic neighbourhood there are the Khazars, Russians, Slavs, Waladj, Alans, Greeks and many other peoples." Byzantine writer Kekaumenos, author of the Strategikon (1078), described a 1066 Roman (Vlach) revolt in northern Greece.
Traveler Benjamin of Tudela (1130–1173) of the Kingdom of Navarre was one of the first writers to use the word Vlachs for a Romance-speaking population.

Ibn al-Nadīm published in 938 the work “Kitāb al-Fihrist” mentioning “Turks, Bulgars and Vlahs” (using Blagha for Vlachs)
The Suda or Souda, a large 10th-century Byzantine encyclopedia wrote that ‘Dacians are named Pecenegs’, meaning that Pechenegs occupied the territory of Dacia dwelled by Vlachs.

During the late 9th century the Hungarians invaded the Pannonian basin, where the province of Pannonia was inhabited by the "Slavs [Sclavi], Bulgarians [Bulgarii] and Vlachs [Blachii], and the shepherds of the Romans [pastores Romanorum]" (sclauij, Bulgarij et Blachij, ac pastores romanorum -according to the Gesta Hungarorum, written around 1200 by the anonymous chancellor of King Béla III of Hungary.
Primary Chronicle wrote that the nomad Hungarians drove away the Vlachs and took their lands.

The XI-th century

The name "Blökumenn" is mentioned in a Nordic saga with respect to events that took place in either 1018 or 1019 somewhere at the northwestern part of the Black Sea and believed by some to be related to the Vlachs.

In chapter XIV of the Alexiad, Anna Komnene identifies Vlachs from the Balkans with the Dacians, describing their region around Haemus Mons: "On either side of its slopes dwell many very wealthy tribes, the Dacians and the Thracians on the northern side, and on the southern, more Thracians and the Macedonians"

Byzantine historian John Kinnamos described Leon Vatatzes' military expedition along the northern Danube, where Vatatzes mentioned the participation of Vlachs in battles with the Magyars (Hungarians) in 1166.

The XII-th century

Byzantine historian John Kinnamos described Leon Vatatzes' military expedition along the northern Danube, where Vatatzes mentioned the participation of Vlachs in battles with the Magyars (Hungarians) in 1166.

Byzantine writer Kekaumenos, author of the Strategikon (1078), described a 1066 revolt against the emperor in Northern Greece led by Nicolitzas Delphinas and other Vlachs.

The uprising of brothers Asen and Peter was a revolt of Bulgarians and Vlachs living in the theme of Paristrion of the Byzantine Empire, caused by a tax increase. It began on 26 October 1185, the feast day of St. Demetrius of Thessaloniki, and ended with the creation of the Second Bulgarian Empire, also known in its early history as the Empire of Bulgarians and Vlachs.

The XIII-th century

In 1213 an army of Romans (Vlachs), Transylvanian Saxons, and Pechenegs, led by Ioachim of Sibiu, attacked the Bulgars and Cumans from Vidin. After this, all Hungarian battles in the Carpathian region were supported by Romance-speaking soldiers from Transylvania.

At the end of the 13th century, during the reign of Ladislaus the Cuman, Simon de Kéza wrote about the Blacki people and placed them in Pannonia with the Huns. Archaeological discoveries indicate that Transylvania was gradually settled by the Magyars, and the last region defended by the Vlachs and Pechenegs (until 1200) was between the Olt River and the Carpathians.

Shortly after the fall of the Olt region, a church was built at the Cârța Monastery and Catholic German-speaking settlers from Rhineland and Mosel Valley (known as Transylvanian Saxons) began to settle in the Orthodox region. In the Diploma Andreanum issued by King Andrew II of Hungary in 1224, "silva blacorum et bissenorum" was given to the settlers. The Orthodox Vlachs spread further northward along the Carpathians to Poland, Slovakia, and Moravia and were granted autonomy under Ius Vlachonicum (Walachian law).

In 1285 Ladislaus the Cuman fought the Tatars and Cumans, arriving with his troops at the Moldova River. A town, Baia (near the said river), was documented in 1300 as settled by the Transylvanian Saxons (see also Foundation of Moldavia). In 1290 Ladislaus the Cuman was assassinated; the new Hungarian king allegedly drove voivode Radu Negru and his people across the Carpathians, where they formed Wallachia along with its first capital Câmpulung (see also Foundation of Wallachia).

 

Valaques en ex-Yougoslavie

En ex-Yougoslavie, le terme français Valaques concerne six ethnies:

– les Istroromuni, Istriens ou Istro-roumains en Croatie;
– les Karavlasi, Dalmates, Mavro-Vlaques, Morlaques ou Valaques noirs au Monténégro, en Dalmatie et Bosnie-Herzégovine. Aujourd'hui, les Serbes en Bosnie-Herzégovine sont appelés Vlasi de façon péjorative par les Bosniaques et les Croates;
– les Aroumains (Cincari, Tsintsars ou Zinzares) et les Méglénoroumains en Macédoine et en Serbie;
– les Valaques de l'Est de la Serbie centrale (Vlasi).

Les Istro-roumains ne sont plus que quelques dizaines, en Istrie, à l'ouest de Rijeka. Les Karavlasi ou Morlaques ont disparu au XVIIIe siècle, assimilés aux Vénitiens ou aux Croates. Ces deux populations, catholiques, sont, selon la plupart des historiens, issues des Valachies du centre de l'ancienne Yougoslavie, désignées encore aujourd'hui par des toponymes tels que Vlasić, Stari Vlah, Romanija Planina ou Durmitor : vers 1530, deux seigneurs croates, les comtes Zrinski et Frankopan, accordèrent à « leurs frères serbes » l'autorisation de s'installer sur leurs terres. La majorité de ces réfugiés sont des Serbes de Rascie, mais aussi des Valaques de la Romanija Planina, du Stari Vlah et du Durmitor, ainsi que des Albanais du Kosovo (à l'époque encore chrétiens orthodoxes sous obédience de l'Église orthodoxe serbe: 200 000 Serbes, Valaques et Albanais s'installèrent dans ces confins entre 1690 et 1694, fuyant l'Empire ottoman. Le statut de ces réfugiés fidèles à l'Église orthodoxe serbe est alors plus enviable que celui des serfs croates (donc catholiques). Cela qui provoque une fuite de la population croate vers les confins militaires de l'Empire d'Autriche (suzerain des seigneurs croates) ainsi que son adhésion à l'Église serbe dans le but d'avoir les mêmes avantages que les réfugiés.

La fuite de leurs serfs provoque la colère des nobles croates, d'autant que lorsque les confins militaires autrichiens furent en majorité peuplés d'orthodoxes, vers 1559, l'empereur et le conseil militaire de Vienne retirèrent aux nobles croates toute autorité sur la région. Progressivement la langue serbo-croate se généralise alors dans les confins, tandis que le valaque et l'albanais y disparaissent, non sans laisser des traces dans le lexique local ; dès lors, le terme de Valaque n'y désigne plus des populations latinophones, mais devient chez les Croates un terme péjoratif pour les bergers transhumants des Balkans et plus généralement pour les orthodoxes, qu'ils fussent Slaves ou réellement Valaques. Par la suite, l'appellation sera récupérée par les nationalistes croates pour disqualifier spécifiquement les Serbes de Croatie.'

Dans la Yougoslavie moderne, seuls les Vlasi vivant en Serbie centrale et le long de la frontière bulgare, ainsi que les Roumains de Voïvodine, étaient reconnus et comptés comme minorités nationales (séparément), et figuraient sur les cartes linguistiques. Les roumanophones de la Krajina orientale (aux Portes de Fer et autour de Negotin), majoritaires dans 156 communes et présents dans 48 autres, plus nombreux que les Vlasi et que les Roumains de Voïvodine réunis, n'ont été officiellement reconnus que le 30 juillet 2007. En 2002, sur 284 112 habitants de cette région, 243 148 (85,58 %) étaient déclarés Serbes, 23 604 (8,31 %) étaient déclarés Valaques et 2 723 (0,96 %) étaient déclarés Roms, mais depuis la reconnaissance de 2007, il s'avère que 58 % des Serbes soit près de 141 000 seraient usuellement roumanophones. Dans cette communauté, de langue daco-roumaine, comme celle de Voïvodine, deux tendances identitaires coexistent : l'une, « roumaniste », s'identifie au peuple roumain et se considère comme une minorité roumaine en Serbie ; l'autre, « valaquiste » (en roumain vlahistă), s'en distingue au contraire et se considère comme une communauté est-romane de Serbie, roumanophone mais non roumaine. On retrouve ici le même débat qu'en Moldavie, en Macédoine ou au Monténégro entre droit du sang et droit du sol: selon le premier, l'identité se fonde sur la langue et l'origine commune ; selon le second, elle se fonde sur le territoire et l'habitat (ou la citoyenneté) communes.

Géographiquement, « Valaques » désigne, en Roumanie, les habitants de la Valachie (région méridionale du pays) et, dans la péninsule des Balkans, les populations de langue romane soit les Aroumains, les Mégléno-roumains et les Istro-roumains (certains linguistes y incluaient jadis les Dalmates). Il est parfois employé en Serbie et en Bulgarie pour désigner aussi les Roumains locaux.

Historiquement, avant le milieu du XIXe siècle, « Valaques » était l'exonyme qui désignait les populations locutrices des langues romanes orientales issues de la romanisation des langues paléo-balkaniques (Daces, Gètes, Thraces, Illyres, Dalmates...) à partir du Ier au VIe siècle dans les Balkans et le bassin du bas-Danube. Il est encore employé dans ce sens par les historiens non spécialistes et notamment dans de nombreux atlas historiques. Les historiens roumains préfèrent employer le terme de « Proto-roumains » (jusqu'au XIe siècle) et de « Roumains » (depuis le XIIe siècle), d'une part parce qu'à l'instar des autres populations romanophones issues de la désagrégation de l'Empire romain, les « Valaques » se désignaient eux-mêmes par des endonymes comme romani, români, rumâni, rumâri, armâni ou arumâni.

 

Vlachs - Dalmatae - Dinaric

Stari Vlah - Haplogroup I2a1


Vlasi stočarska kretanja


Morlachia - Dalmatia


 
Dinaric-armenoid race - Haplogroup I2a

I-L621 is typical of the South Slavic populations of south-eastern Europe, being highest in Bosnia-Herzegovina (>50%) in Bosniaks and Croats. There is also a high concentration of I-L621 in north-east Romania and Moldova. Several groups have determined the common occurrence of this subclade in the South Slavic-speaking populations to be the result of "pre-Slavic" paleolithic settlement in the region. Peričić et al. for instance place its expansion to have occurred "not earlier than the YD to Holocene transition and not later than the early Neolithic". The Slavic population can be divided into two genetically distinct groups: one encompassing all West Slavic (Poles, Czechs, Slovaks, etc.) and the non-Slavic Hungarians, East Slavic (Russians, Ukrainians, Belarusians, etc.) and a few South Slavic populations (north-western Croats and Slovenes), characterized by Haplogroup R1a, and one encompassing all remaining Southern Slavs (Serbs, Bosniaks, southern Croats, Montenegrins, Macedonians and Bulgarians) but also the non-Slavic Romanians, characterized by Haplogroup I2a1b2 (I-L621). According to Rebała et al., this phenomenon is explained by "contribution to the Y chromosomes of peoples who settled in the Balkan region before the Slavic expansion to the genetic heritage of Southern Slavs".
  • Korijen SLV=VLS (Slav=Vels)

Suvremena genetska istraživanja podržavaju arheološke nalaze, naučnici genetike kažu da jezična grupa nema nikakve veze sa DNA-haplogrupama.

 

Narodna nošnja u Dalmaciji


Narodna nošnja u Dalmaciji

 

Morlaques - Dalmatae

 
Morlaques des environs de Spalato, 1864

 
Morlaques des environs de Spalato, 1864

  • Western Balkan populations known as "Morlaques" have had Romanized Illyrian (Dalmatae) origins.

 

Crni Latini


Coat of arms of the House of Draculesti

Ime Morlak (plural Morlaci), dolazi od grčke riječi Μαυροβλάχοι, mavrovlahoi, što bi značilo crni vlah, a vlah je značio latin (rimski građanin) i to na staroslavenskom, Grci su to vjerojatno samo zabilježili. Kasnije je ta riječ ušla u talijanski (preko Venecije koja je upravljala tim prostorom) kao morlaccho (plural: Morlacchi), u latinskim izvorima se spominju kao Nigri Latini (crni Latini) dakle to je samo doslovni prijevod sa grčkog.

.. pokrenu se bezbrojno mnoštvo naroda sa velike rijeke Volge, po kojoj su dobili ime. Naime po rijeci Volgi sve do današnjeg dana nazivaju se Vulgari (Bugari). .. napadnu Siloduksiju i osvoje je. Odatle, ratujući zauzmu cijelu Makedoniju. Poslije ove čitavu oblast Latina, koji su se u ono vrijeme nazivali Romani, a sada se zovu Morovlasi, sto znaci Crni Latini. - Ljetopis Popa Dukljanina

  • Morovlasi, Crni Latini, Romani = Dalmatae
  • Proto Bugari/Vulgari = Hrvati

 

Illyrians, Dalmatae, Valaques (Dinaric)

Tribe of Dan


Anu - An - DAn


Vlachs flag


Vlachs flag


Vlachs flag


Judaea coin


Ashur, Anu, Nannar,.. Seven little Vlachs..

  • Vlahia/Vlah; VL=BL (bijel blistav,..) + Iah/Yah = Vlah (Shining Yah)

 

House of Basarab - Tribe of Dan

A Thracian personal name Bessus (attested in Northern Montenegro along with other Thracian names such as Teres) is considered to have the same etymon as Bessi (Wilkes, 1982).

 

Docleatae

Pierides or Emathides (Ἠμαθίδες) were the nine sisters who defied the Muses in a contest of song and, having been defeated, were turned into birds. The Muses themselves are sometimes called by this name. They were the daughters of Pierus, king of Emathia in Macedon, by Antiope of Pieria or Euippe of Paionia. The sisters were also called Emathides, named after their paternal uncle Emathus.

Ovid's Account

In Ovid's Metamorphoses, Urania, one of the Muses recounts their contest with the Pierides to Athena in the following excerpts:

So spoke the Muse. And now was heard the sound of pennons in the air, and voices, too, gave salutations from the lofty trees. Minerva (Athena), thinking they were human tongues, looked up in question whence the perfect words; but on the boughs, nine ugly magpies perched, those mockers of all sounds, which now complained their hapless fate. And as she wondering stood, Urania, goddess of the Muse, rejoined;-“Look, those but lately worsted in dispute augment the number of unnumbered birds.-Pierus was their father, very rich in lands of Pella; and their mother (called Evippe of Paeonia) when she brought them forth, nine times evoked, in labours nine, Lucina's (Eilethyia) aid.-Unduly puffed with pride, because it chanced their number equaled ours these stupid sisters, hither to engage in wordy contest, fared through many towns;-through all Haemonia and Achaia came to us, and said;-`Oh, cease your empty songs, attuned to dulcet numbers, that deceive the vulgar, untaught throng. If aught is yours of confidence, O Thespian Deities contend with us: our number equals yours. We will not be defeated by your arts; nor shall your songs prevail.-Then, conquered, give Hyantean Aganippe; yield to us the Medusean Fount;-and should we fail, we grant Emathia's plains, to where uprise Paeonia's peaks of snow.-Let chosen Nymphs award the prize-.'

The nymphs became the judges of the musical contest. One of the Pierides sung about the flight of the Olympian gods from the monster Typhoeus:

Twas shameful to contend; it seemed more shameful to submit. At once, the chosen Nymphs swore justice by their streams, and sat in judgment on their thrones of rock. At once, although the lot had not been cast, the leading sister hastened to begin.-She chanted of celestial wars; she gave the Giants false renown; she gave the Gods small credit for great deeds.-She droned out, `Forth, those deepest realms of earth, Typhoeus came, and filled the Gods with fear. They turned their backs in flight to Egypt; and the wearied rout, where Great Nile spreads his seven-channeled mouth, were there received. - Thither the earth-begot Typhoeus hastened: but the Gods of Heaven deceptive shapes assumed-Lo, Jupiter (Zeus as Libyan Ammon's crooked horns attest) was hidden in the leader of a flock; Apollo in a crow; Bacchus in a goat; Diana (Artemis) in a cat; Venus (Aphrodite) in a fish; Saturnian Juno (Hera) in a snow-white cow; Cyllenian Hermes in an Ibis' wings.

Urania and Athena continued their conversation about the great match:

Such stuff she droned out from her noisy mouth: and then they summoned us; but, haply, time permits thee not, nor leisure thee permits, that thou shouldst hearken to our melodies.” "Nay doubt it not,” quoth Pallas (Athena), “but relate your melodies in order.” And she sat beneath the pleasant shadows of the grove. And thus again Urania; “On our side we trusted all to one.” Which having said, Calliope, mother of Orpheus of Leivithra, arose. Her glorious hair was bound with ivy. She attuned the chords, and chanted as she struck the sounding strings:

Calliope sang many stories from myths during the contest with the Pierides. The Muse recounted the abduction of Persephone by god of underworld, Hades and the sorrow of the young girl's mother, the goddess Demeter for the loss of her beloved daughter. Calliope also told the account of the unrequited love of the river god Alpheus to the nymph Arethusa and also the adventure of hero Triptolemus in Scythia where he encountered the envious King Lyncus. The following lines described the punishment of the victorious Muses to their vanquished opponents, the Pierides, being transformed into birds:

"The greatest of our number ended thus her learned songs; and with concordant voice the chosen Nymphs adjudged the Deities, on Helicon who dwell, should be proclaimed the victors. But the vanquished nine began to scatter their abuse; to whom rejoined the goddess; `Since it seems a trifling thing that you should suffer a deserved defeat, and you must add unmerited abuse to heighten your offence, and since by this appears the end of our endurance, we shall certainly proceed to punish you according to the limit of our wrath.’ But these Emathian sisters laughed to scorn our threatening words; and as they tried to speak, and made great clamour, and with shameless hands made threatening gestures, suddenly stiff quills sprouted from out their finger-nails, and plumes spread over their stretched arms; and they could see the mouth of each companion growing out into a rigid beak-And thus new birds were added to the forest.-While they made complaint, these Magpies that defile our groves, moving their stretched-out arms, began to float, suspended in the air. And since that time their ancient eloquence, their screaming notes, their tiresome zeal of speech have all remained."

Antoninus' Account

Another retelling of the contest of Pierides and Muses appeared in Antoninus Liberalis' Metamorphoses:

Zeus made love to Mnemosyne in Pieria and became father of the Muses. Around about that time Pierus, was king of Emathia, sprung from its very soil. He had nine daughters. They were the ones who formed a choir in opposition to the Muses. And there was a musical contest in Helicon.

Whenever the daughters of Pierus began to sing, all creation went dark and no one would give an ear to their choral performance. But when the Muses sang, heaven, the stars, the sea and rivers stood still, while Mount Helicon, beguiled by the pleasure of it all, swelled skywards tilI, by the will of Poseidon, Pegasus checked it by striking the summit with his hoof.


Dalmatae - Musiciens Morlaques (Salone), 1864

Magnes was the son of Zeus and Thyia, daughter of Deucalion and brother of Makednos.
Pierus was the son of Magnes. He was the lover of muse Clio (Kleio)

Cleodaeus (Ancient Greek: Κλεοδαίου) was one of the Heracleidae, a grandson of Heracles.. Cleo-Daeus, KL, koljeno, klan... Diocles

  • Docleatae / Dalmatae - Argives tribe

 

Dalmatian Emperor Diocletian


Gaius Aurelius Valerius Diocletianus Augustus

Gaius Aurelius Valerius Diocletianus Augustus - Valeria (gens)

Volesus or Volusus, sometimes called Volesus Valerius, was the eponymous ancestor of gens Valeria, one of the greatest patrician houses at Rome. He is said to have come to Rome with Titus Tatius, king of the Sabine town of Cures, during the reign of Romulus, the founder and first king of Rome.

According to tradition, the Valerii were of Sabine descent, having come to Rome with Titus Tatius, shortly after the founding of the city. However, their nomen, Valerius, is a patronymic surname derived from the Latin praenomen Volesus or Volusus.

Volesus, or Volesus Valerius, the eponymous ancestor of the gens, is said to have been a powerful warrior in the retinue of the Sabine king.

Valeria (gens), Volesus, Volusus, Volesus, Valerius = Vlachs

 

Animacija 3D modela Dioklecijanove palače u Splitu



Dioklecijanova palača


Plan Dioklecijanove palače iz 1852. godine (Arhiv V. Andrića, Konzervatorski odjel u Splitu)


Mesopotamian City

Salona


Dioklecianova Sfinga iz Salone

Salonitanski hram Venere Victrix podignut kraj Porta Andetria pokazuje znatnu povezanost s kultnim građevinama carske Palače. Ne samo da arhitektonska skulptura potječe iz istih klesarskih radionica već su slični tipovi božanskih kipova. U tom kontekstu može se navesti i davni nalaz sfinge nedaleko od Porta Andetria. To je jedina zasad skulptura te vrste otkrivena u Saloni. S obzirom na brojnost sfinga u carskoj Palači, ovaj zasad jedinstven salonitanski nalaz govori u prilog Dioklecijanove prisutnosti u glavnom gradu provincije pokraj kojeg je sagradio svoju rezidenciju. Car Dioklecijan, poznat po izuzetnoj građevinskoj aktivnosti, podigao je brojne građevine u Saloni, na čije je oblike nedvojbeno utjecala raskošnost carske arhitekture.

Diocletian was born near Salona in Dalmatia

Diocletian (244–311), Roman emperor formerly named Diocles.

  • Diocles = Div+cles, Div = Zeus

Cles = cl+les, (klan, koljeno, klas, klasa + Les, šumski duh)

Les, Lesnik predstavlja šumskog duha starih Slavena/Ilira. Lesnik se zamišljao kao antropomorfno biće, ali sa glavom neke rogate životinje, obično obučen u krzno. Nerijetko je zamišljan sa kopitima. Da je povezan sa šumama može se zaključiti iz njegovog imena, jer les na staroslovenskom (a i u mnogim živim slovenskim jezicima) znači šuma.. U Rusiji su ga zvali lješi, a poznata su i imena ljesovik, lešak, lesnoj i lisun.

U Splitu je ubijen Julije Nepot, posljednji legitimni car Zapadnog rimskog carstva

- 467. ubijen Marcelin, a Dalmacijom vlada njegov nećak Julije Nepot
- 472. Julije Nepot ulazi u Italiju i proglašen je Augustom (uz suglasnost cara Leona I.)
- 475. ga je svrgao Orest i prognao u Dalmaciju, a na prijestolje postavio svog sina Romula (Augustula), no novi car Istočnog rimskog carstva, Zenon, i dalje Nepota smatra legitimnim vladarem
- 480. ubijen Julije Nepot, posljednji legitimni car Zapadnog rimskog carstva.

Julije Nepot (Iulius Nepotus), rodom Dalmatinac, bio je zadnji priznati Rimski Car Zapadnog Rimskog Carstva 474. - 475./480.

 
Tremissis profile portrait of Nepos - Solidus of Emperor Julius Nepos

Ovida (po imenu sigurno German) ubio je svoga vladara Julija Neposa u njegovoj vili kod Salone (po mišljenju don Frane Bulića dogodilo se to u samoj Dioklecijanovoj palači.).

Splićani uklanjaju cara Dioklecijana iz mauzoleja i pretvaraju mauzolej u crkvu.

 

Dalmatinski car Dioklecijan i Duje sirijac sikarijac

Bajka ili stvarni događaj: je li Dioklecijan dao pogubiti svece Dujma i Sebastijana?

Dioklecijanova uloga u ozloglašenom progonu kršćana koji se događao u zadnje dvije godine njegova dvadesetogodišnjeg vladanja Rimskim Carstvom (284.-305.) ni danas povijesno nije sasvim istražena. U povijesti to je razdoblje od desetak godina između 303. i 313. ostalo upamćeno kao epoha Dioklecijanovih progona, iako je najpoznatiji Splićanin na vlasti bio još svega dvije godine, do 1. svibnja 305., nakon čega se preselio u svoju palaču i potpuno povukao iz javnog života.

Cijela priča o “Dioklecijanovim progonima” još uvijek je više u sferi legendi i mitova nego što je predmet povijesne znanosti. Manipulacija žrtvom i mučenicima te uništavanje povijesnih dokumenata, posebno onih o Dioklecijanu, imalo je bitne posljedice na povijest kakvu danas poznajemo. Tako će Konstantin, autor Milanskog edikta, iako se pokrstio tek na samrtnoj postelji (a i to, tvrde neki izvori, ne svojom voljom), biti prikazan kao moralna vertikala, pravi anđeo, čak će postati i svetac, a naprasno su zaboravljeni njegovi rani grijesi prema kršćanima i Crkvi. Povijest koju su napisali pobjednici, kršćani, čak će i njegova oca Konstancija I. Klora, Dioklecijanova suvladara (i supotpisnika sva četiri edikta o progonu kršćana), kao oca jednog sveca lišiti bilo kakve krivnje.

Uzroci progona kršćana do kojih je došlo početkom četvrtog stoljeća nisu religijski nego politički. Kristovi sljedbenici ignorirali su službeni rimski Panteon i njegova predstavnika na zemlji, cara. Kako ih vjera uči, njihovo je jedino carstvo ono nebesko. Dioklecijanu je, pak, jedino carstvo ono rimsko, i to mora biti i jedino carstvo njegovih podanika!

Nepokolobljiv u težnji da svoje carstvo zadrži monolitnim on kršćanima nudi naizgled jednostavno kompromisno riješenje: žrtvujte javno rimskim bogovima, pokažite svoju podršku Rimskom Carstvu, a privatno štujte i molite se komu god hoćete. Međutim, kršćani, u duhu svoje vjere, takav kompromis ne mogu i ne žele prihvatiti i vlast je morala posegnuti za drastičnijim sredstvima obračuna.

Kršćani su se, međutim, pokazali žilavim protivnikom. Kako je njihova vjera počivala na konceptu žrtve, krenuli su spremno u smrt, rijetki su se pokolebali. Štoviše, dokumentirani su slučajevi, kad bi, nakon javne smrtne kazne nad kršćaninom koji je odbio žrtvovati rimskim bogovima, lokalnom guverneru došla grupa kršćana tražeći da ubije i njih, jer su kršćani i ni oni neće žrtvovati tuđim bogovima. Tako bi i oni postajali žrtve i mučenici, a kult se širio. Umjesto da se pokolebaju, kršćani su zahvaljujući progonima postali još čvršći u svojoj vjeri. Kazne su postajale drastičnije, ali kršćanska je vjera jačala. Dioklecijan se susreo s protivnikom kakvoga dotad nije upoznao.

Dioklecijanova dobro organizirana država dotad je pobijedila puno snažnije protivnike, barbarska plemena koja su nadirala preko Dunava i Rajne, čak je i Perzijance “dovela u red”. Obračun s grupicom nenaoružanih kršćana djelovao je kao lagan zadatak. Međutim, desetak godina kasnije kao pobjednici iz ove priče izišli su upravo kršćani koji su već do kraja stoljeća zbrisali gotovo sve ostatke poganstva u Rimskom Carstvu, proganjajući ih puno efikasnije nego pogani njih.

“Rat” protiv kršćana jedini je koji je u svojoj dvadesetogodišnjoj vladavini Dioklecijan izgubio! U sljedećim stoljećima on će, bez obzira na povijesne dokumente i rane kršćanske izvore, biti promoviran u glavnog i gotovo jedinog krivca za progone.

Neće mu pomoći činjenica da na vlasti nije bio sam, vladali su tetrarsi, čak četiri vladara, a ni ona da najznačajniji kršćanski svjedok i “zapisničar” progona, Laktancije, izravno za edikte i progone optužuje Galerija. Dioklecijanov zet i suvladar izvršio je na ostarjelog i bolesnog cara pritisak i natjerao ga na pokretanje progona. Bez obzira na Laktancijeve tvrdnje kako je Dioklecijan od Galerija u provedbi edikta tražio da se ne prolijeva krv, kršćanski će povjesničari ipak njemu osobno, a ne njegovu zetu, pripisati pogubljenja kršćanskih mučenika. Lista tih mučenika i danas čini veliki dio kataloga svetaca, tzv. martirologije, a prvi takvi popisi počinju se pojavljivati upravo nakon tog razdoblja.

Na popisu svetaca mučenih i ubijenih za vrijeme “Dioklecijanovih progona” pojavljuju se mnoga poznata imena, vrlo bitna u povijesti Crkve i štovanja svetačkih kultova. Među najpoznatijima u našem dijelu svijeta svakako su sv. Dujam i Staš, ali lista je puna svetačkih “celebrityja”, među kojima je puno onih slavljenih u Dalmaciji, zaštitnika mnogih gradova na istočnoj obali Jadrana.

Sveti Juraj, Sebastijan, Lucija, Stošija (Anastazija), Dimitrije, Krševan, zatim tri djevice Agape, Hionia i Irena, papa Kajo (kojemu je Dioklecijan navodno - ujak), Agneza, Vid, Eufemija, Feliks, Marcelin i Petar, Viktor... Šareno društvo ovdje navedenih svetaca ima jednu zajedničku karakteristiku: svi su žrtve “Dioklecijanovih progona”, a mnogi od njih navodno su umrli izravno od njegove ruke.

Povijesne činjenice ni za jednog od ovdje navedenih mučenika ne potvrđuju da je Dioklecijan izravno odgovoran za njegovu smrt, a kamoli da mu je on izravni ubojica.

Svetačke i pučke legende, međutim, često tvrde sasvim suprotno. Svaka vlast, nekad kao i danas, rado njeguje mitsku, kolektivnu svijest o veličini vlastite nacije ili vjere kod svojih “podanika”. Narod u “mitološkom stanju svijesti” podložniji je manipulaciji, pa sve navodono povijesne priče, a zapravo puke legende padaju na plodno tlo i rastu do nevjerojatnih proporcija. Tako su Dioklecijanove ruke, kako posljednjih godina često čujemo ili čitamo, postale “duboko uronjene u kršćansku krv”. Nije onda čudno da su rani kršćanski izvori, koji o Dioklecijanu govore u relativno pozitivnom svjetlu, kao složenoj osobi, a ne okrutnom ubojici, poput “Muke četvorice ovjenčanih” (o klesarima-kršćanima koje Dioklecijan kažnjava zbog njihove vjere) u pravilu potpuno ignorirani.

U šarenom katalogu martira i svetaca koji su navodno od Dioklecijanove ruke umrli za svoju vjeru neki zaista jesu čak i danas izravno povezani s rimskim carem. Troje od njih danas se štuju u mauzoleju koji je rimski car u Splitu napravio kao svoju grobnicu. Ostaci svetog Duje i sv. Staša danas su u nekadašnjem Dioklecijanovu mauzoleju, danas kršćanskoj katedrali, koju malo Splićana pozna kao carevu grobnicu, ali je svi znaju kao crkvu sv. Duje, iako je zapravo posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije. I dok su na gornjem katu ostaci sv. Dujma i Staša, kat ispod, u kripti mauzoleja mjesto je štovanja svete Lucije, još jedne Dioklecijanove “žrtve”.

Ovakvo prepletanje povijesti i legende rezultiralo je nizom zanimljivih priča o Dioklecijanovim “žrtvama”, mučenicima koji su postali obožavani sveci.

Sveti Sebastijan, poznati kršćanski mučenik, dobar je primjer priče o manipulaciji Dioklecijanovom ulogom u progonima. O ovom, kaže legenda, pripadniku carske pretorijanske garde ubijenom za “Dioklecijanovih progona” postoje rani (kršćanski) povijesni izvori i prema njima Sebastijan je čak - nakon što je čudesno preživio stotine strelica u svom tijelu kojima ga je Dioklecijan dao smaknuti zbog odbijanja da se odrekne svog boga - cara javno, usred Rima, optužio za progon kršćana.

Dioklecijan ga je zatim, kaže legenda, još jednom dao ubiti, ovaj put premlaćivanjem do smrti. Bez obzira na “povijesnu” priču milanskog biskupa Ambrozija zabilježenu već u 4. stoljeću, najmanje dvije činjenice iz ove fantastične legende ne poklapaju s povijesnom istinom. Sveti Sebastijan, pronaći ćete u svakoj martirologiji, ubijen je u “Dioklecijanovim progonima” 288. godine.

Povijesna činjenica da su progoni započeli prvim ediktom tek 303. godine, punih petnaest godina nakon njegove smrti, ovdje je namjerno ignorirana. I drugo, Sebastijan je, kažu “izvori”, Dioklecijana služio u Rimu, gdje ga je na ulici, “u lice” i uvrijedio nakon čega je osuđen na smrtnu kaznu. Dioklecijan, međutim, u Rimu sigurno nije boravio ne samo te godine, nego ni godinama oko tog datuma. Baš kao što nije bio u Saloni kad je ubijen sveti Dujam!

Zanimljivo je da je Dioklecijan, čini se, u Rimu bio samo jednom, tek 303. godine, o proslavi dvadesetogodišnjice svoje vlasti, pa sigurno u tom gradu nije mogao ubiti svetog Sebastijana, niti je ovaj mogao biti njegov pretorijanac.

Uopće, ako je Sebastijan i postojao, zasigurno se s Dioklecijanom, koji je ratovao daleko od Rima, nikad nije susreo. Ali, slika o Dioklecijanu morala je biti obojena kršćanskom krvlju, pa se sredstva u svrhu postizanja “povijesnog” cilja nisu birala. Najmanje su onda u toj priči bile bitne povijesne činjenice. Narod je oduvijek skloniji vjerovati dojmljivoj priči nego stvarnom događaju.

Zanimljiv je i povijesni razvoj legende o svetom Jurju, još jednom Dioklecijanu navodno vrlo bliskom pretorijancu kojega je rimski car, unatoč prijateljstvu, dao ubiti zbog njegove kršćanske vjere. Ali, zanimljivost i složenost ove priče, gotovo mitsko značenje koje je sv. Juraj stekao u kasnijem razvoju kršćanstva pa i viteškog kulta, i njegova uloga “ubojice zmaja” zaslužuju posebnu priču. - JASEN BOKO

 

Skrivanje povesti o bogumilima

Prema dogmatičarima iz Hrvatske, Crkva Bosanska je nastala kao katolička biskupija i prema Srbima bili su dio ortodoksne linije hrišćanstva.

Bogumili

Narodna crkva

Bogumili ili Patareni su bili pripadnici Bosanske crkve. Bogumilstvo je gnostički religijskopolitički pokret osnovan za vrijeme prvog bugarskog carstva od strane sveštenika Bogumila za vrijeme vladavine cara Petra I u 10. vijeku. Najvjerovatnije nastaje na današnjem području Makedonije kao odgovor na socijalno raslojavanje koje se dogodilo kao posljedica uvođenja feudalizma i kao oblik političkog pokreta i protivljenja bugarskoj državi i crkvi.

Bogumili su pozivali na povratak ranom hrišćanstvu, odbacivanju crkvene hijerarhije, a njihovi glavni politički ciljevi su otpor državnim i crkvenim vlastima. To je pomoglo ovom pokretu da se brzo proširi na Balkanu, polahko se šireći cijelom Bizantom pa sve do kijevske Rusije, Bosne, Dalmacije, Raške, Italije i Francuske.

Korijeni katarsko-patarenskog pokreta sežu daleko u prošlost. U to vrijeme, izvirući iz Male Azije, javlja se više različitih učenja. Ona su utemeljena na duhovnim spoznajama koja s jedne strane objedinjuju kulturu grčkih, azijskih, rimskih i egipatskih mitologija, a s druge strane nalaze izvor u riječima Isusa, Evanđeljima i Pavlovim poslanicama. Ta različita učenja ujedinila su se u jedan ezoterijski pokret svoje epohe na području Mediterana, kasnije nazvan gnosticizam.

Zbog primjesa starih učenja gnostici su bili bliži obrazovanim ljudima tog vremena te su kao takvi bili veliki suparnici hrišćanstvu. U 3. vijeku nove ere, Perzijanac Mani (216.-277. godine) na dualističku gnozu nadovezuje elemente Zoroastrove religije, budizma i hrišćanstva.


Council against Bogomilism, organized by Stefan Nemanja. Fresco from 1290

The Bogomils spread westwards and settled in Serbia, where they were to be known as Babuns (Babuni). At the end of the 12th century Serbian Grand Prince Stefan Nemanja and the Serbian council deemed Bogomilism a heresy, and expelled them from the country. Large numbers took refuge in Bosnia and Dalmatia where they were known under the name of Patarenes (Patareni).

 
Ortodoksi (sa oreolima oko glava) i Babuni

Ban Kulin

In 1199, Serbian prince Vukan Nemanjić informed the Pope, Innocent, of heresy in Bosnia. Vukan claimed that Kulin, a heretic, had welcomed the heretics whom Bernard of Split had banished, and treated them as Christians. In 1200, the Pope wrote a letter to Kulin's suzerain, the Hungarian King Emeric, warning him that “no small number of Patarenes” had gone from Split and Trogir to Ban Kulin where they were warmly welcomed, and told him to “Go and ascertain the truth of these reports and if Kulin is unwilling to recant, drive him from your lands and confiscate his property.”


Ploča Kulina bana iz crkve kod Visokog

Albigensian Crusade

Pope Innocent III ordered the legates to preach a crusade against the Cathars.

The Catholic inhabitants of the city were granted the freedom to leave unharmed, but many refused and opted to stay and fight alongside the Cathars.

Arnaud-Amaury, the Cistercian abbot-commander, is supposed to have been asked how to tell Cathars from Catholics. His reply, "Caedite eos. Novit enim Dominus qui sunt eius"—"Kill them all, the Lord will recognise His own".

Arnaud-Amaury wrote to Pope Innocent III, "Today your Holiness, twenty thousand heretics were put to the sword, regardless of rank, age, or sex."

Bogomilism - Catharism

 

Inkvizicija

 

Nisu li mjesec i zvijezda simboli i mnogih islamskih naroda?


Illyricum

Jesu, ali pronađeni predmeti s tim simbolima na tom području datiraju iz predislamskog razdoblja. Muhamed se objavio tek u 6. stoljeću nakon Krista, a ovdje govorimo o simbolima od više tisuća godina prije Krista. Islamski simboli kasnije su se proširili upravo na području gdje su prije migrirali Huriti. Oni su u to vrijeme imali vrlo naprednu vojnu tehnologiju koju su sačinjavala bojna kola, konjske zaprege, složeni (kompozitni) luk i strijelu, mač s težištem na donjem kraju oštrice… Ta napredna vojna tehnologija prahrvatima je omogućavala brojna osvajanja, odnosno česte migracije. Tako su selili od Kavkaza pa do Sumera na jug. Nakon biblijskog potopa koji se dogodio oko 2900 godina prije Krista ponovno su selili na područje sjevernog Irana te u Europu, dok je drugi migracijski val išao u Indiju i sjeverni i sjeverozapadni Irak. S područja Tigrisa potječu i preci Dalmatinaca, odnosno pleme Dailamites, koje je zajedno s Huritima migriralo.

 

Illyrians origins - Star & Crescent

Illyrius had multiple sons (Encheleus, Autarieus, Dardanus, Maedus, Taulas and Perrhaebus) and daughters (Partho, Daortho, Dassaro and others). From these, sprang the Taulantii, Parthini, Dardani, Encheleae, Autariates, Dassaretae and the Daors. Autareius had a son Pannonius or Paeon and these had sons Scordiscus and Triballus. A later version of this mythic genealogy gives as parents Polyphemus and Galatea, who gave birth to Celtus, Galas, and Illyrius, three brothers, progenitors respectively of Celts, Galatians and Illyrians expresses perceived similarities to Celts and Gauls on the part of the mythographe.


Depictions of stars with crescents are a common motif on the stećak


Stećak jugozapadno od crkve u Stiljima


Stećak uzidan u južni zid crkve u Stiljima


Stećak ispred pročelja crkve u Stiljima


Stećak ispred pročelja crkve u Stiljima


Stećak s lavom uzidan u crkvu u Kljenku


Stećak uzidan u sjeverni zid crkve u Kljenku


Stećak uzidan u pročelje crkve u Kljenku


Stećak iskorišten kao podnožje oltara crkve u Kljenku


Stećci - Star & Crescent

 
Stećci - Star & Crescent

 
Illyria - Bosnae


Coat of arms of the Kingdom of Bosnia from 1595 Korenić-Neorić Armorial


Coat of arms of the Illyrian republic

 

Jews Star & Crescent

 
The seal of the Jewish Community of Regensburg - Jewish tombstone in Austria

 

Utu-Shamash

 
Stele of Ur-Nammu - Utu-Shamash


Naram-Sin stela, 2260. pr.Kr. / Ur-Namu stela, 2090. pr.Kr.


Dalmatae origins

Delamite - Deylamites


Daylamites

Iranska teorija o podrijetlu Hrvata, potpuno je prozirna. Ime zemlje Harauvatiš, zapravo tu klinasto pismo bilježi glasovni lik Harahuvatiš, U indoiranskom ono znači "ona, koja se razlijeva u bare". To je ime rijeke. Ono se javlja i u Avesti kao sveta rijeka Harahvaiti, a u indijskoj je to predaji također sveta rijeka i božica Sarasvati. Po toj rijeci prozvala se zemlja, ne po narodu koji živi u njoj.

Iransko podrijetlo Dalmatinaca

Haplogoupa I2a1 1/2 do 3/4 kavkaski Swanete, Dargyne i kurdski Delamite (Zazaki)

Deylamites, people inhabiting a shifting region in northern Persia and adjacent territories, including the Deylamān uplands.

In antiquity the Deylamites (Gk. Dolomîtai and variants) were mountain tribes, usually identified by 10th-century Arab geographers with the inhabitants of Deylam, the highlands of Gīlān. A considerably broader distribution extending as far as southern Armenia and the Caucasus can be deduced, however (Minorsky, p. 193).

The earliest mention of the Deylamites occurs in Polybius’ universal history, of the late 2nd century B.C.E. (5.44.9), in which, in the description of Media, Greek Delymaîoi (Elymaîoi, Susiana) as the tribes named immediate after them (Anariákai, Kadoúsioi, Matíanoi) were all in the north. It is also possible that the “Elymaioi” mentioned by Plutarch (Pompey 36.2; 1st century B.C.E.) with the Medes were actually Deylamites. In the later 2nd century C.E. Ptolemy (6.2) listed *Delymaís as a place in northern Choromithrene, which was located southeast of Ray and west of the Tapuroi (i.e., Ṭabarestān). There, too, the toponym was corrupted to Elymaís (Markwart, Ērānšahr, p. 126 n. 1).

According to Wilfered Madelung, in the early Islamic period the language of the Deylamites was a northwestern Iranian language. One of the characteristics of this language was an added ī sound between consonants and ā (Lāhījān=Līāhījān, Amīrkā=Amīrkīā).

Zaza–Gorani languages

The area of the Northwestern Iranian languages was largely overrun by speakers of Turkic languages, subsequently known as Azeri or Azerbaijani, introduced in the 11th century. By the 16th century, this language had ousted the indigenous Iranian languages except from the peripheral area along the Caspian coast. Two of these northwestern dialects, however, survive outside the area; they are Zaza and Gorani. The Gorani moved south, but their language, now much declined, survives only in the neighbourhood of Kermanshah.

As the language of the Ahl-e Haqq, Gorani became the vehicle of a considerable literature. The Zazas, living adjacent to the Kurds of Eastern Turkey, are thought by some to be descended from immigrants from Dailam on the southern shore of the Caspian. They retain the language of their ancestors, speakers of the southern dialect of which call their language Dimli.

 

Daylamite warrior

 
Daylamite warrior

Living in the mountainous Daylam area of northern Iran, the Daylamites are considered as some of the best warriors in the middle east. Roman sources have spoken highly of the Daylamites` skills and hardiness in close combat with sword and dagger. The Sassanians have had many problems to deal with these hardy and warlike people. Often they were raiding and pillaging settlements, stealing food, flocks of living stock and carrying people off. Nevertheless, the Sassanians recruited some of their best infantry among them.

Their weapons included a short two-pronged spear, which could either used in hand-to-hand combat or be hurled in manner of Roman legionnaires. As missile weapons they use heavy battle axes or swords. Tey advanced steady as a moving shieldwall, throwing their javelins to disrupt the enemy ranks and closed to fight with their melee weapons. Their appearence was described as hairy and their large shields were brightly painted.

Warriors who distinguished themselves in battle often formed body guard units of Sassanian gouvenors or even members of the Royal family. But these equipped in a different style as the warrior displayed here.

The Muslim Arabs of the 7th century proved unable to subdue the Dailamis. Whenever Dailamis joined the Muslim army they were eagerly welcomed by the Arabs into their ranks, who would often pay them more than Arab troops.

 

Elamites - El deity


Elam (Elymais)

Elimiotis or Elimeia was a region of Upper Macedonia that was located along the Haliacmon river.

During Philip II of Macedon's reign, the region was named Elimeia, which was part of Upper Macedonia and probably in the same place there was a town named Tyrissa.

The ancient Greek name for the Balkan Peninsula was “the Peninsula of Haemus”. Hem or Helm is the Classical name for the Balkan Peninsula  /lat. Hæmonia classica or Pæninsula Hæmonia/.

  • Elamiti su bili poznati i po drugom imenu - Helmi. Poznato je da je najstarije ime Balkana bilo Helm. (Haemus, Helm, Hlm, Hum = hill, mountain)

Emathia was the name of the plain opposite the Thermaic Gulf when the kingdom of Macedon was formed. The name was used to define the area between the rivers Aliakmon and Loudias, which, because it was the center of the kingdom, was also called Macedonia.

  • Emathia, D Eli-mathia, D-EL-MATHIA - Dalmatae/Delmats - Emotha (Imota)

Deylamites Delymaîoi Delymaís Elymaîoi Elymaís = Elam (Elamites)
D Ely-maís, D Ely-mites, Delamite, Delmate.. Dolomites..

Ely, aramejski Ili (Ilija) + Mut, Maut and Mout (mati, mater, majka.. Mate, Matka, Matko..) = DEL-MAT= Delmatae

  • Elam (Elamites) > Levant > Sicily (Elymians) > Elimiotis/Elimeia (El (deity)

Elteke - Tribe of Dan


Od plemena Danova dobili su: Elteku s pašnjacima i Gibeton s pašnjacima, - Jošua

 

Salami - Jerusalem - Salemi - Solun - Salona

Argead dynasty - Tribe of Dan

       
Salami (Sālemī-ye Yek) - Jerusalem - Salemi - Solun - Salona

Elam (Elymais)

Salami (Elam) - Jerusalem (Israel) - Salemi (Elymians) - Solun (Elimiotis/Emathia) - Salona (Delmats); El, Ely, Eli = El (deity)

Dalmatian cities in Illyria:

  • Delminium of the Delmatae - Duvno
  • Saloniana of the Delmatae - The possible location is modern-day Imotski
  • Chinna, Dalmatia of the Delmatae
  • Promona of the Delmatae - Tepljuh
  • Salona of the Delmatae - Solin
  • Pituntium of the Delmatae - Podstrana
  • Nareste of the Delmatae - Jesenice
  • Oneum of the Delmatae - Omiš
  • Andetrium or Andecrium of the Delmatae - Muć
  • Salvia, Liburnia of the Delmatae - Bosansko Grahovo
  • Tilurium of the Delmatae - Trilj
  • Setovia of the Delmatae

List of ancient cities in Illyria

Jeruzalem, Grad Sunca

Ime Jeruzalem" jednostavno znači "Grad Sunca"

Graham kaže:

Ime Šalem nije hebrejskog podrijetla. U babilonskoj pjesmi iz 1600. pr.n.e. nalazimo grad koji se zove Šalem, dom velikog junaka Danijela, na čijim je pothvatima zasnovan biblijski Danijel.

Hazelrigg kaže:

"Sveti grad" je također termin koji je ustvari solarnog podrijetla, identičan je feničkoj riječi heli, a korijen mu je grčka riječ helios, Sunce; odatle potječe ime Heliopolis, grad Sunca.

Urušalim

The identification of Jebus with Jerusalem has been disputed, principally by Niels Peter Lemche. Supporting his case, every non-biblical mention of Jerusalem found in the ancient Near East refers to the city as 'Jerusalem'. An example of these records are the Amarna letters, several of which were written by the chieftain of Jerusalem Abdi-Heba and call Jerusalem either Urusalim (URU ú-ru-sa-lim) or Urušalim (URU ú-ru-ša10-lim) (1330s BCE). Also in the Amarna letters, it is called Beth-Shalem, the house of Shalem.

The Sumero-Akkadian name for Jerusalem, uru-salim, is variously etymologised to mean "foundation of [or: by] the god Shalim": from Hebrew/Semitic yry, ‘to found, to lay a cornerstone’, and Shalim, the Canaanite god of the setting sun and the nether world, as well as of health and perfection.

Ugaritic sun goddess

A Ugaritic myth known as The Gracious and Most Beautiful Gods, describes Shalim and his brother Shahar as offspring of El through two women he meets at the seashore. They are both nursed by "The Lady", likely Anat (Athirat or Asherah), and have appetites as large as "(one) lip to the earth and (one) lip to the heaven." In other Ugaritic texts, the two are associated with the sun goddess.

Another inscription is a sentence repeated three times in a para-mythological text, "Let me invoke the gracious gods, the voracious gods of ym." Ym in most Semitic languages means "day," and Shalim and Shahar, twin deities of the dusk and dawn, were conceived of as its beginning and end.

The god Shalim may have been associated with dusk and the evening star in the etymological senses of a 'completion' of the day, 'sunset' and 'peace'.


Jeruzalem, 70 AD
Usklik „Xip, Xip, Xurra!!!“ skraćenica od latinskog slogana „Xierusylema Est Perdita“ – „Jerusalim je uništen!!!“

Sinj

Ovo je područje naseljeno još od neolitika, a u antičko su doba u njegovoj blizini bila dva važna lokaliteta, rimski grad Colonia Claudia Aequum u današnjem selu Čitluku, kojega je, vjerojatno, osnovao car August kao oppidum civium Romanorum. Među raznim spomenicima tu su otkriveni glasoviti kip Hekate (Dijane) i Heraklova glava, koji se čuvaju u arheološkoj zbirci franjevačkoga samostana. Zanimljivo je da se u tome gradu rodio rimski vojskovođa Sekst Minucije Faustin, koji je ugušio ustanak Židova i 135. godine razorio Jeruzalem. Na najjužnijem rubu Sinjskoga polja leži pak gradić Trilj, prozvan po negdašnjome Tiluriumu (i Pons Tilurii), koji se nalazio na mjestu današnjega Garduna, neko vrijeme sjedištu rimske VII. legije, a potom pomoćnih postrojba.

Arheološki nalazi potvrđuju da je šire područje grada bilo nastanjeno od neolitika, a sudeći prema natpisu na rimskom žrtveniku (Genio Osiniatium), ondje se u antičko doba nalazilo gradinsko naselje delmatskih Ozinijata. Poslije je to naselje bilo preneseno u nizinu, što potvrđuju arheološki nalazi iz ranokršćanskoga doba (ostatci građevine s mozaikom). U srednjem vijeku na obližnjem je brežuljku, na području županije Cetina, bila podignuta sinjska utvrda. Od kraja XIII. st. utvrda je bila u posjedu Bribirskih, a od sredine XIV. st. Nelipčića. Toponim Sinj, koji potječe od naziva antičkoga naselja Osinium, u pisanim je izvorima prvi put zabilježen 1345., u ispravi kojom je Ludovik I. Anžuvinac potvrdio Ivanu Nelipčiću pravo na castrum Zyn.

Osiniatium, Osinium, Zyn, Sinj = moon-god Sin

The name Sinai may have been derived from the ancient moon-god Sin (Symbol bull).

 

Kraj dalmatinski i makedonski

Tribe of Dan


Four-horned altars, such as this reconstructed one from Beersheba, have been found throughout Iron Age Israel.

Dalmanutha or Dalmanoutha (δαλμανουθα) is the unknown destination of Jesus on the shores of the Sea of Gallilee after he fed the four thousand, as recorded in Mark's gospel (Mark 8:10). It is sometimes believed to be in the vicinity of Magdala, the alleged home town of Mary Magdalene, since the parallel passage in Matthew's gospel, Matthew 15:39, refers instead to "Magadan", which has been taken to be a variant form of "Magdala".

Tada ih otpusti, (10) a sam sa svojim učenicima odmah uđe u lađu i ode u kraj dalmanutski (dalmatinski). – Matej
Tada otpusti mnoštvo, uđe u lađu i ode u kraj magadanski (g=k, makedonski). - Marko

In 2013, Ken Dark reported finding a possible location of Dalmanutha in the Ginosar Plain, placing the finding place of the famous 2000-years-old fishing boat right on the stretch of lakeshore belonging to this now ruined ancient town.


Ancient Galilee Boat, also known as the Jesus Boat

The boat's construction conforms to other boats built in that part of the Mediterranean during the period between 100 BCE and 200 CE. Constructed primarily of cedar planks joined together by pegged mortise and tenon joints and nails, the boat is shallow drafted with a flat bottom, allowing it to get very close to the shore while fishing. However, the boat is composed of ten different wood types, suggesting either a wood shortage or that the boat was made of scrap wood and had undergone extensive and repeated fixes. The boat was row-able, with four staggered rowers, and also had a mast allowing the fishermen to sail the boat.

 

Four-horned altars


Four-horned altars, such as this reconstructed one from Beersheba, have been found throughout Iron Age Israel.

Remnants of the four-horned altar have been found in excavations conducted at Iron Age temples and religious spaces at Tel Dan, Gezer, Shiloh, Shechem, Dothan, Kedesh and Megiddo in northern Israel. Four-horned altars were also found in Philistia around the seventh century C.E., the period following the Assyrian conquest and destruction of the northern kingdom of Israel. These intriguing structures for Biblical sacrifices seem to find parallels in the Books of Kings and Chronicles as well as in Exodus 27:1–8.


This rock-hewn altar was carved out of limestone and was approximately 8 feet on each side and 5 feet high.
It is located about a mile from Shiloh, and the four corners point to the four directions on a compass (Exodus 27:1-2).


Old archaeological site Salona near Split, Dalmatia.

 

Dalmatae - Tribe of Dan


Coat of arms of Dalmatia

Lions - Dan je lavić..


Coat of arms of Dalmatia depicted on a building fresco in Innsbruck, Austria (1495).


Macedonia


Illyricum helmet


Illyricum helmet - lions

Dan je lavić što skače iz Bašana. - Ponovljeni zakon

     
Dalmatia

 

Lioness-goddess

Elamites - Delmates


Lioness-goddess, Elam

 

Dalmatae - Tribe of Dan (Danaans)


Three golden lion heads, facing front, with golden crowns and red tongues, on a blue shield.

The most widely used version is: azure, with three crowned golden leopards' heads affrontés caboshed Or, langued in gules (three golden lion heads, facing front, with golden crowns and red tongues, on a blue shield).

From a strictly heraldic point of view the charges on the arms are not lions but heraldic leopards. The heraldic leopard differs from the real-life leopard (Panthera pardus). It does not have any spots and often has a mane. Therefore, in heraldry, the leopard is generally similar, and is often referred to as a lion (Panthera leo). The reason for this lies in the fact that in the Middle Ages leopards were thought to be a crossbreed between a lion and a pard.

Leopardove glave se javljaju u 13. stoljeću, a lavlje glave u 14. stoljeću.

I lavlje i leopardske glave su u heraldici prikazane isto, to su u biti sve lavlje glave. Međutim, u heraldici, lavlja glava prikazana na štitu en face je leopardova glava, a ona prikazana bočno, s profila, je lavlja.

   
Coat of arms of Dalmatia

 

Hecate - Heqet


Hecate

Hecate or Hekate is a goddess in ancient Greek religion and mythology, most often shown holding a pair of torches or a key and in later periods depicted in triple form. She was variously associated with crossroads, entrance-ways, light, magic, witchcraft, knowledge of herbs and poisonous plants, ghosts, necromancy, and sorcery. She appears in the Homeric Hymn to Demeter and in Hesiod's Theogony, where she is promoted strongly as a great goddess. The place of origin of her following is uncertain, but it is thought that she had popular followings in Thrace.

Hecate was generally represented as three-formed. This has been speculated as being connected with the appearance of the full moon, half moon, and new moon.

Hecate was one of the main deities worshiped in Athenian households as a protective goddess and one who bestowed prosperity and daily blessings on the family. In the post-Christian writings of the Chaldean Oracles (2nd–3rd century CE) she was regarded with (some) rulership over earth, sea, and sky, as well as a more universal role as Saviour (Soteira), Mother of Angels and the Cosmic World Soul. Regarding the nature of her cult, it has been remarked, "she is more at home on the fringes than in the center of Greek polytheism.

R. S. P. Beekes rejected a Greek etymology and suggested a Pre-Greek origin. A possibility for foreign origin of the name may be Heqet, name of an Egyptian goddess of fertility and childbirth.

Heqet (Egyptian ḥqt, also ḥqtyt "Heqtit") is an Egyptian goddess of fertility, identified with Hathor, represented in the form of a frog. To the Egyptians, the frog was an ancient symbol of fertility, related to the annual flooding of the Nile. Heqet was originally the female counterpart of Khnemu, or the wife of Khnemu by whom she became the mother of Heru-ur. It has been proposed that her name is the origin of the name of Hecate, the Greek goddess of witchcraft.

In the Osiris myth, it was Heqet who breathed life into the new body of Horus at birth, as she was a goddess of the last moments of birth. As the birth of Horus became more intimately associated with the resurrection of Osiris, so Heqet's role became one more closely associated with resurrection. Eventually, this association led to her amulets gaining the phrase I am the resurrection in the Christian era along with cross and lamb symbolism.

  • Ereshkigal = Heqet = Hecate = Kali

Hecate, Kata, Katica, Katarina, Katja, Kaja..

Luce i Kate - jutarnja i večernja zvijezda (Danica/Venera)

 

Durga - Kali


Statue from the Aihole temple of the Hindu goddess Durga, heavily armed with a lion at her side, slaying the buffalo demon. Durga's warrior aspects and associations with lions may be derived from Inanna.

The Hindu goddess Durga may also have been influenced by Inanna. Like Inanna, Durga was envisioned as a warrior goddess with a fierce temper who slew demons. Both goddesses were portrayed riding on the backs of lions and both were associated with the destruction of the wicked. Like Inanna, Durga was also associated with sexuality.

Durga has been a warrior goddess, and she is depicted to express her martial skills. Her iconography typically resonates with these attributes, where she rides a lion or a tiger, has between eight and eighteen hands, each holding a weapon to destroy and create. She is often shown in the midst of her war with Mahishasura, the buffalo demon at the time she victoriously kills the demonic force. Her icon shows her in action, yet her face is calm and serene.

Kālī is the feminine form of kālam ("dark blue, dark coloured"). Kālī also shares the meaning of "time" or "the fullness of time" with the masculine noun "kāla"-and by extension, time as "changing aspect of nature that bring things to life or death." Other names include Kālarātri ("the deep blue night"), and Kālikā ("the deep blue one").

Chanda and Munda attack the goddess Durga. Durga responds with such anger that her face turns dark and Kali appears out of her forehead. Kali's appearance is dark blue, gaunt with sunken eyes, and wearing a tiger skin and a garland of human heads. She immediately defeats the two demons. Later in the same battle, the demon Raktabija is undefeated because of his ability to reproduce himself from every drop of his blood that reaches the ground. Countless Raktabija clones appear on the battlefield. Kali eventually defeats him by sucking his blood before it can reach the ground, and eating the numerous clones. Kinsley writes that Kali represents "Durga's personified wrath, her embodied fury."

 

Black Madonna


Our Lady of Bistrica, Queen of Croatia. (Marija Bistrica)

Annual Gypsy festival  celebrating Sara, the patron saint of Gypsies. Saint Sarah, also known as Sara-la-Kali ("Sara the Black", Romani: Sara e Kali).

A form of Kali worship might have been transmitted to the west already in Medieval times by the wandering Romani people. Some authors have drawn parallels between Kali worship and the ceremonies of the annual pilgrimage in honor of Saint Sarah, also known as Sara-la-Kali ("Sara the Black", Romani: Sara e Kali), held at Saintes-Maries-de-la-Mer, a place of pilgrimage for Roma in the Camargue, in southern France. Ronald Lee (2001) states:

If we compare the ceremonies with those performed in France at the shrine of Sainte Sara (called Sara e Kali in Romani), we become aware that the worship of Kali/Durga/Sara has been transferred to a Christian figure... in France, to a non-existent "sainte" called Sara, who is actually part of the Kali/Durga/Sara worship among certain groups in India.

  • The Mitanni kingdom was referred to as the Maryannu. The Mitanni warriors were called marya, the term for warrior in Sanskrit as well.
  • Marianum, Marulianus (Mary-lion), Marjan.

 

Kate (Mate)


Hecate Kate

     
Kali - Gorgone (Meduza) - Einstein - Rolling Stones

 

Origins of the Albanians

Caucasian Albania, 100 BC - 700 AD


Old map showing Colchis, Iberia and Albania

Around the first centuries BC and 700 AD the land south of the Greater Caucasus and north of the Lesser Caucasus was divided between Kolchis in the west, Caucasian Iberia in the center and Caucasian Albania in the east. To the southwest was Armenia and to the southeast Atropatene.

 

Albanians & Shqiptar

The ethnogenesis of the Albanians is uncertain however the first undisputed mention of Albanians dates back in historical records from 1079 or 1080 in a work by Michael Attaliates, who referred to the Albanoi as having taken part in a revolt against Constantinople. At this point the Albanians were fully christianized.

The Ottoman invasion of the territory of Albania marked a new era in its history and introduced enormous changes in the political and cultural environment of the area. The Ottomans erected their garrisons across the south of Albania in 1415 and occupied the majority in 1431 although they reached Albanian coast for first time at 1385.

During the Middle Ages, the Albanians called their country Arbëria (Gheg: Arbënia) and referred to themselves as Arbëresh (Gheg: Arbënesh) while known through derivative terms by neighbouring peoples as Arbanasi, Arbanenses / Albaneses, Arvanites (Arbanites), Arnaut, Arbineş and so on. The words Shqipëri and Shqiptar are attested from 14th century onward, but it was only at the end of 17th and beginning of the early 18th centuries that the placename Shqipëria and the ethnic demonym Shqiptarë gradually replaced Arbëria and Arbëreshë amongst Albanian speakers.

Toski (albanski: toskët), južna grana Albanaca koji tradicionalno žive južno od rijeke Shkumbin u Albaniji, i manjim dijelom na području susjedne Grčke (10,000; 2002 Nicholas), selo Lehovo. Toski se od sjevernih Gega razlikuju po drugačijem dijalektu na kojem se temelji službeni albanski jezik, te nepostojanjem plemenskih zajednica, koje su se kod Gega očuvale i u 20. stoljeću. Toskijski od 1952. postaje službeni jezik Albanije. Populacija im iznosi oko 3.000,000. Ima ih znatan dio iseljenih u Belgiju, Njemačku, Švedsku, europski dio Turske i SAD. Tradicionalno žive od stočarstva i ratarstva. Njihove iseljene grupe poznate su i Grčkoj kao Arvaniti (oko 300 sela) koji sebe danas smatraju Grcima i u Italiji Arbëreshë, zbog duge izoliranosti, kulturno dosta različiti.

 

Kako je stvorena Albanija - Teodora Toleva

Vrijeme Ilira

Albanians - Arguments against Illyrian origin

The theory of an Illyrian origin of the Albanians is challenged on archaeological and linguistic grounds.

  • Although the Illyrian tribe of the Albanoi and the place Albanopolis could be located near Krujë, nothing proves a relation of this tribe to the Albanians, whose name appears for the first time in the 11th century in Byzantine sources.
  • According to Bulgarian linguist Vladimir I. Georgiev, the theory of an Illyrian origin for the Albanians is weakened by a lack of any Albanian names before the 12th century and the limited Greek influence in the Albanian language (See Jireček Line). If the Albanians had been inhabiting a homeland situated near modern Albania continuously since ancient times, the number of Greek loanwords in the Albanian language should be higher.
  • Local or personal names considered Illyrian were not passed down to Albanian without interruption (for example Scodra > Shkodra, a loan from Latin, and various other toponyms and hydronyms in modern Albania are Slavic loans, in the view of Schramm including Vlorë and Vjosë). As such, Klein et al (2018) argue that while Albanian cannot be considered a linguistic descendant of Illyrian or Thracian, but rather from an undocumented Balkan Indo-European language closely related to Illyrian and Messapic. This is why Albanian has nonetheless in certain instances been able to explain Illyrian and Messapic words, including the Illyrian tribe Taulantioi : Albanian dallëndyshe (swallow), the Messapic word βρένδο/brendo- (stag) and the toponym Brundisium (modern Brindisi): Old Gheg bri, Messapic ῥινός/rinos (clouds): Old Gheg/Old Tosk re (cloud). Some toponyms that follow a phonetic development consistent with sound laws of the Albanian language are located within the inner Balkans such as Nish < NaissusΝαισσός though that etymology is a matter of dispute.
  • According to Georgiev, although some Albanian toponyms descend from Illyrian, Illyrian toponyms from antiquity have not changed according to the usual phonetic laws applying to the evolution of Albanian. Furthermore, placenames can be a special case and the Albanian language more generally has not been proven to be of Illyrian stock.
  • Many linguists have tried to link Albanian with Illyrian, but without clear results. Albanian shows traces of satemization within the Indo-European language tree, however the majority of Albanologists hold that unlike most satem languages it has preserved the distinction of /kʷ/ and /gʷ/ from /k/ and /g/ before front vowels (merged in satem languages), and there is a debate whether Illyrian was centum or satem. On the other hand, Dacian and Thracian seem to belong to satem.
  • There is a lack of clear archaeological evidence for a continuous settlement of an Albanian-speaking population since Illyrian times. For example, while Albanians scholars maintain that the Komani-Kruja burial sites support the Illyrian-Albanian continuity theory, most scholars reject this and consider that the remains indicate a population of Romanized Illyrians who spoke a Romance language.

 

Albanska ovca

 

Min = Pan = Silvan

   
Min = Pan = Silvan

Itifaličnost, odnosno falus u eregiranom položaju kod prikazivanja Silvana, zastupljena je na čitavom delmatskom području, kao jedna od značajki takozvanoga delmatskog tipa Silvana, Rendić-Miočević D. 1955, str. 16.

Min was always a god of fertility and sexuality. He was shown as a human male with an erect penis. In Egyptian times, he was usually an ithyphallic bearded mummiform man, standing with both legs together, an arm raised holding his symbol or a flail and wearing the same low crown with twin plumes as Amen. The Egyptian paintings and reliefs on tomb walls and temples didn't show Min's other arm, but the statues of the god show him with his hand encircling the base of his penis. During New Kingdom times he was sometimes shown as a white bull, an animal sacred to the fertility god.

He was associated with the Egyptian long-leaf lettuce, known as the 'White Bull' - an aphrodisiac to the ancient Egyptians because the lettuce was tall, straight and secreted a milky substance when pressed. Min was often shown standing before offering tables, covered with heads of lettuce.

Despite being a god of the desert, Min was still a fertility god and a lunar god - moon deity tended to be gods relating to moisture and thus of fertility. As a lunar deity Min was sometimes given the title "Protector of the Moon". In this capacity, the god was related to the Egyptian calendar - the last day of the lunar month was consecrated to the deity, and the day was known as "The Exit of Min". He was, in later times, thought to preside over the fifth month of the Egyptian calendar, known by Greek times as Tybi.

  • D'l-mno, Del-minium (DEl-Min)

Republic of Ragusa

U Dubrovniku je najviše poštovana bila sloboda. Imao je svoju zastavu (s likom zaštitnika sv. Vlaha i drugu s natpisom"LIBERTAS - lat. Sloboda").

Dubrovnik prije 1667

Dubrovačka Republika je bila patricijska aristokratska republika u kojoj je vlast imala vlastela sakupljena u Velikom vijeću (parlament). Veliko vijeće je biralo gradsko činovništvo - Vijeće umoljenih (Senat) koje se brinulo za vanjske poslove, te Malo vijeće (izvršna vlast). Knez se birao na 1 mjesec kako bi se spriječila ikakva korupcija. Nije bilo stalne vojske, nego su bili samo redari i straža, a ako je bilo potrebno, uzimali su se plaćenici. Dubrovnik je donio uredbu o ukidanju ropstva i zabrani prijevoza robova 27. siječnja 1416. godine, što je prva zabrana ropstva u Europi te prvi priznaje neovisnost SAD. U 15. st. imao je oko 40.000 stanovnika, što ga je činilo jednim od većih gradova u Europi (London oko 50 000, Firenca preko 100 000).

Dubrovačka flota

„Dubrovačka pomorska baština fenomen je koji treba poseban pristup. Ne umanjujući ono što je napravljeno u drugim sredinama – a uistinu je vrijedno – Dubrovnik je od početka pomorsko čudo. Od XVI. stoljeća Dubrovačka Republika prva je na Sredozemlju – prije je bila u vrhu s Mlecima i Genovom – a po prekooceanskim trgovačkim jedrenjacima dubrovačke su zastave treće na svijetu (iza španjolske i nizozemske).  Uostalom, naziv ‘Argosy’, koji je ušao u opću jezičnu upotrebu diljem svijeta, znači ‘dubrovačka lađa’. Dubrovčani nisu samo vrsni pomorci, oni su genijalni brodograditelji. Osim glavnog brodogradilišta u staroj luci Dubrovnika, do gradnje velikog brodogradilišta u Gružu 1526., još u XIV. stoljeću postojala su brodogradilišta u Stonu te na obližnjim otocima – Lopudu, Šipanu i Koločepu. O tome kakva je bila kvaliteta gradnje, govori Nikola Sagri (Sagrojević) u djelu ‘Razlaganja o promjeni plime i oseke Zapadnog oceanskog mora’ objavljenom 1574. On zapisuje da su dubrovački brodovi ‘najčvršći na svijetu’ i da su sagrađeni od najbolje drvene građe, tako da na njima nije potrebno ni po 10 godina obavljati popravke podmorskog dijela korita broda, dok su takvi popravci na drugim brodovima znatno učestaliji. Ta velika brodogradnja imala je, međutim, utjecaj i na ono što se danas zove malom brodogradnjom. Brodove su imali svi, prvo zato što su morali, ali i zato što su to voljeli. Gruž je bio mjesto gdje su se radili jedrenjaci, najveći brodovi dubrovačke flote. Gradilo se, međutim, i na otocima, i to uglavnom manji brodovi. Jedan od najboljih primjera kako su ‘stari Dubrovčani’ mislili na svoje bodule jest taj da su redovne subvencije bile veće onome tko je odlučio svoj novi brod sagraditi na otoku nego onome tko ga je gradio u jednom od gruških brodogradilišta. Danas je slika na žalost potpuno drugačija, otoci se napuštaju, linije zimi su gotovo pa nikakve .“


Gradanja u gruškome škveru

Zanimljivosti

  • Dubrovački pomorski zakon o osiguranju ("Ordo super assecuratoribus", 1568.) najstariji je takav zakon na svijetu.
  • Dubrovački statut sadrži tzv. Pomorski zakon, koji je najstariji takav dokument na svijetu. U njemu među ostalim stoji: "Svaki rob ukrcan na dubrovački brod ima se smatrati slobodnim čovjekom."
  • Pomorska flota Dubrovačke Republike u 16. stoljeću imala je oko 40000 pomoraca i više od 180 velikih brodova čime je bila među najvećima na Sredozemlju.
  • U djelima Williama Shakespearea, "Mletački trgovac" i "Ukroćena goropadnica" javlja se termin "argosy" koji znači "dubrovačka lađa", nastao u Engleskoj zbog divljenja lučkih radnika pri ulasku takvih velikih bogatih trgovačkih brodova u luku.
  • Dubrovačka Republika prva je, još 1783. godine, država u svijetu, koja je priznala Sjedinjene Američke Države.

Krijumčarienje duhanom s područja Dalmacije i Hercegovine

Dokumenti iz Dubrovačkog arhiva svjedoče kako su Dubrovčani uveli monopol na duhansku proizvodnju još u 18. stoljeću odnosno 1776. godine ustanovivši kako se duhan krijumčario s područja Dalmacije i Hercegovine, te da se taj proizvod unosio u njihov grad i tamo prodavao. Taj podatak govori kako se duhan u Zagori i Hercegovini uzgajao i proizvodio i prije no što je Austrija zavladala tim prostorima. - Tabak

Kad je 1815. službeno prestala postojati Dubrovačka Republika, njezin je teritorij pripojen Kraljevini Dalmaciji, kojoj je kulturno i povijesno oduvijek pripadao. Ona je zajedno s Hrvatskom i Slavonijom činila Trojednu kraljevinu Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, koja je do 1918. bila u sastavu Habsburške Monarhije, odnosno Austro-Ugarske.


Dubrovnik

 

Saint Blaise (Vlah-Veles)

Blaise (Armenian: Սուրբ Վլասի, Soorp Vlasi; Greek: Άγιος Βλάσιος, Agios Vlasios; also known as Saint Blase), was a physician, and bishop of Sebastea in historical Armenia (modern Sivas, Turkey).

Saint Blaise (Croatian: Sveti Vlaho or Sveti Blaž) is the patron saint of the city of Dubrovnik and formerly the protector of the independent Republic of Ragusa.

Vlah, Vlasi (Veles), VLS=SLV (Silvan)

 

Saint Blaise - Sivas

Sivas (Latin and Greek: Sebastia, Sebastea, Sebasteia, Sebaste, Σεβάστεια, Σεβαστή; Armenian: Սեբաստիա) is a city in central Turkey and the seat of Sivas Province.

The name of the city is a truncated form of its Byzantine Greek name Sivasteia from the Koine Greek name Sebasteia (Σεβαστεία), which derives from the Greek word σεβαστός (sebastos), "venerable",σέβας (sebas), "awe, reverence, dread",and the verb σέβομαι (sebomai), "feel awe, scruple". Sebastos was the Greek translation of the title Augustus, which was used for Roman emperors.

Sebasteia became the capital of the province of Armenia Minor under the emperor Diocletian, was a town of some importance in the early history of the Christian Church; in the 4th century it was the home of Saint Blaise

Saint Blaise

Za svoj dom izabrao je osamljenu i tamnu pećinu. Postao je prijatelj divljim zvijerima, koje su mu donosile hranu, a on ih je za uzvrat liječio.

VL=BL; vlna (vuna), vlas, vlakno, vlak, volim, vila. svila, vile, vol, vlaga, bijelo, blago, blag, blažen, blistav, Blaž = Vlah  lat. Blasius, grč. Vlasios

  • Sivas = Silvan/Silvanus (Sveti Sava) = Sivan, Shiva Paśupati (lord of cattle)

 

Armenian Shivini - Urartu


The Urartian God Shivini God of the Sun 3000 year old depiction. riding a bull, shoots a bow, could there be an ancient link to Lord Shiva although there were between Urartu and India?


Shiva

 
Shivini


Shivini's bronze caldron - Mjedeno more

 

Dalmatian language

Dalmatian /dælˈmeɪʃən/ or Dalmatic /dælˈmætɪk/ was a Romance language spoken in the Dalmatia region of present-day Croatia, and as far south as Kotor in Montenegro. The name refers to a tribe of the Illyrian linguistic group, Dalmatae. The Ragusan dialect of Dalmatian was the official language of the Republic of Ragusa, although in later times Venetian (representing the Romance language population), then Eastern Herzegovinian dialect of Serbo-Croatian (for the Slavophone population), came to supersede it.

Dalmatian speakers lived in the coastal towns of Zadar (Jadera), Trogir (Tragur, Traù), Spalato (Split; Spalato), Ragusa (Dubrovnik; Raugia, Ragusa), and Kotor (Cattaro), each of these cities having a local dialect, and on the islands of Krk (Vikla, Veglia), Cres (Crepsa), and Rab (Arba).

Dialects

Almost every city developed its own dialect. Most of these became extinct before they were recorded, so the only trace of these ancient dialects is some words borrowed into local dialects of today's Croatia and Montenegro.

Ragusan dialect

Ragusan is the Southern dialect, whose name is derived from the Romance name of Dubrovnik, Ragusa. It came to the attention of modern scholars in two letters, from 1325 and 1397, and other mediaeval texts, which show a language influenced heavily by Venetian. The available sources include some 260 Ragusan words including pen 'bread', teta 'father', chesa 'house', and fachir 'to do', which were quoted by the Dalmatian Filippo Diversi, the rector of Ragusa in the 1430s.

The Maritime Republic of Ragusa had, at one time, an important fleet, but its influence decreased over time, to the point that, by the 15th century, it had been reduced to only about 300 ships.The language was threatened by the Slav expansion, as the Ragusan Senate decided that all debates had to be held in lingua veteri ragusea (ancient Ragusan language) and the use of the Slav was forbidden. Nevertheless, during the 16th century, Ragusan fell out of use and came to the brink of extinction.


Republic of Ragusa before 1808

Vegliot dialect

Vegliot (the native name being Viklasun) is the Northern dialect. The language's name is derived from the Italian name of Krk, Veglia, an island in Kvarner, called Vikla in Vegliot. On the inscription dating from the beginning of the 4th century CE, Krk is named as Splendissima civitas Curictarum. The Serbo-Croatian name derives from the Roman name (Curicum, Curicta), whereas the younger name Vecla, Vegla, Veglia (meaning "Old Town") was created in the mediaeval Romanesque period.

History

The Roman Republic gradually came to occupy the territory of Illyria between 229 and 155 BC. Merchants and authorities settling from Rome brought with them the Latin language, and eventually the indigenous inhabitants mostly abandoned their languages (prevalently varieties of Illyrian) for Vulgar Latin. After the Roman capital moved to Constantinople, Greek began to replace Latin as the Lingua Franca in the empire (eventually becoming official in 620), but Illyrian towns continued to speak Latin (see Illyro-Roman), which evolved over time into regional dialects and eventually into distinct Romance languages.

Dalmatian was spoken on the Dalmatian coast from Fiume (now Rijeka) as far south as Cottora (Kotor) in Montenegro. Speakers lived mainly in the coastal towns of Jadera (Zadar), Tragurium (Trogir), Spalatum (Split), Ragusa (Dubrovnik) and Acruvium (Kotor), and also on the islands of Curicta (Krk), Crepsa (Cres) and Arba (Rab). Almost every city developed its own dialect, but the most important dialects we know of were Vegliot, a northern dialect spoken on the island of Curicta, and Ragusan, a southern dialect spoken in and around Ragusa (Dubrovnik).

The Dalmatian dialect of Ragusa is known from two letters, dated 1325 and 1397, as well as from other mediaeval texts. The oldest preserved documents written in Dalmatian are 13th century inventories in Ragusan. The available sources include roughly 260 Ragusan words. Surviving words include pen 'bread', teta 'father', chesa 'house', and fachir 'to do', which were quoted by the Dalmatian, Filippo Diversi, Rector of the republic of Ragusa in the 1430s. The earliest reference to the Dalmatian language dates from the tenth century and it has been estimated that about 50,000 people spoke it at that time, though the main source of this information, the Italian linguist Matteo Bartoli, may have exaggerated his figures.

Dalmatian was influenced particularly heavily by Venetian and Serbo-Croatian (despite the latter, the Latin roots of Dalmatian remained prominent). A 14th-century letter from Zadar (origin of the Iadera dialect) shows strong influence from Venetian, the language that after years under Venetian rule superseded Iadera and other dialects of Dalmatian. Other dialects met their demise with the settlement of populations of Slavic speakers.


Areas of Dalmatian dialects

Extinction

In 1897, the scholar Matteo Bartoli, himself a native of nearby Istria, visited burbur ('barber' in Dalmatian Tuone Udaina (Italian: Antonio Udina), the last speaker of any Dalmatian dialect, to study his language, writing down approximately 2,800 words, stories, and accounts of his life, which were published in a book that has provided much information on the vocabulary, phonology, and grammar of the language. Bartoli wrote in Italian and published a translation in German (Das Dalmatische) in 1906. The Italian language manuscripts were reportedly lost, and the work was not re-translated into Italian until 2001.

Just one year later, on 10 June 1898, Tuone Udaina was accidentally killed at 74 in a roadwork explosion.


Tuone Udaina, the last speaker of Dalmatian

 

Šulekizam

U 19. stoljeću dolazi do raznih standardizacija jezika, uglavnom na štokavskoj osnovi, i usporedo s tim do pokušaja čišćenja jezika od posuđenica iz germanskih i romanskih, te iz turskog jezika; one se nerijetko zamjenjuju riječima posuđenima iz bližih slavenskih jezika (osobito češkoga: časopis, naslov, prednost, smjer, učinak, uloga, ured, zbirka…, kao i ruskoga: činovnik, iskren, odličan, opasan, poslovica, razočarati, strog, točka…)

Bogoslav Šulek je pristaša jezičnih načela zagrebačke filološke škole, naglašeno sklon jezičnomu čistunstvu, posuđenice je zamjenjivao tražeći rješenja u hrvatskim narječjima, posuđujući iz slavenskih jezika (najčešće iz slovačkoga i češkoga, ali i iz ruskoga i slovenskoga) te oblikovanjem novotvorenica. Tako je došao u sukob sa zagovornicima takozvanog čistoga narodnog jezika (hrvatskim vukovcima) koji su kritizirali njegove postupke a njegova leksička (nazivoslovna) rješenja porugljivo zvali "šulekizmi". Usprkos tomu u hrvatskome su se jeziku do danas zadržali brojni nazivi koje je oblikovao Šulek, tako da se bez pretjerivanja može reći da je hrvatsko nazivlje na području društvenih i prirodnih znanosti, tehnologije i urbane civilizacije nezamislivo bez njega.

U njegovom je radu značajna i težnja za jezičnom čistoćom. Ona se najviše očitovala u zamjenjivanju tuđica našim riječima. Ako ih nije bilo, stvarao je nove ili ih je preuzimao iz slavenskih jezika, uglavnom iz češkoga i ruskoga, prilagodivši ih hrvatskomu. Tkalčević svojim člancima i gramatikama, i Šulek svojim rječnicima, učinili toliko da su njihovi suvremenici dobili jezik sposoban za praktičnu porabu i u školi, upravi i znanosti. Suvremeni je hrvatski nezamisliv bez Šulekovih novotvorenica kao što su pojam, vodovod, olovka, nogostup, veleizdaja, kišobran, računovođa….

 

Povijesne karte Dalmacije, Slavonije i Hrvatske


Dalmacija i Hrvatska


1450-1500


  1630


1663


1669


1792

 

Kraglski Dalmatin, 1806 AD

Dvanaestoga srpnja 1806. u Zadru je objavljen prvi broj Kraglskog Dalmatina (II Regio Dalmata), prvih novina na narodnom (ilirskom) jeziku. Bio je to dvojezični službeni-prosvjetiteljsko-informativni tjednik. Osnovni tekst na talijanskom jeziku nalazio se na lijevoj strani, a na desnoj bio je često skraćeni prijevod na ilirski jezik.

Austrija je mirom u Požunu koncem godine 1805. bila prisiljena ustupiti Francuskom Carstvu svoje pokrajine Istru, Dalmaciju i Boku kotorsku. a Napoleon ih je priključio takozvanom Kraljevstvu Italije kojim je kao potkralj vladao njegov pastorak Eugène de Beauharnais. Tri godine poslije, kada je uvidio, da spomenute slavenske pokrajine zapravo nemaju ništa zajedničkoga s Italijom, Napoleon će ih ustrojiti u Ilirske pokrajine.

U tom prvom razdoblju francuske uprave u Dalmaciji 1806-1809 na inicijativu i po nalogu potkralja Eugènea dolazi do pokretanja Kraglskog Dalmatina.
Posljednji broj objavljen je 1. travnja 1810. godine. Tjednik je prestao izlaziti nakon što je Napoleon utemeljio Ilirske Pokrajine, a maršala Marmonta (10. siječnja 1810.) proglasio Vladaocem općenim, od država slovinških sa sjedištem u Ljubljani.

 

Triune Kingdom of Croatia, Slavonia and Dalmatia, 1868 - 1918


Counties of Croatia-Slavonia within the Austro-Hungary


Kraljevina Hrvatska i Slavonija


Official territory (dark green) and claimed territory (light green), legally Hungarian but administrated by both Croatia and Hungary (yellow)


Dalmatia


Arms of Dalmatia in Austria-Hungary (1851-1918)


Kingdom of Dalmatia (1815-1918)

 

Dalmatinci su u Jugoslaviju ušli s oduševljenjem, a onda su izbrisani

U Split ulazi srpska vojska. Slobodna Dalmacija s naslovnice kliče “Dobro došli, braćo!”, a 10.000 razdraganih Splićana - među kojima mnogo navijača Hajduka - dolaze na Rivu pozdraviti došljake, vičući: “Živila srpska vojska! Živila Jugoslavija!” Po svečanom intoniranju srpske himne “Bože pravde”, dočekane od Splićana ovacijama, župan splitsko-dalmatinski vojnicima dovikuje: “Sve je ovo vaša Srbija!”, a gradonačelnik izražava uvjerenje da će “Split biti vaša i naša svojina, hrvatska i srpska, sastavni dio jedinstvene Jugoslavenske države”.

Danas je ovo nemoguć scenarij, ali povijest se od pamtivijeka ruga životu. Sve se to zaista dogodilo u Splitu, prije točno jednog vijeka: 20. studenoga 1918. Osim što je umjesto Slobodne Dalmacije tada izlazilo Novo doba.

Valja uočiti i da je Split tada bio osam puta manji nego danas, pa bi današnji ekvivalent tom prosrpskom eventu bilo okupljanje 80.000 Splićana na Rivi, uključujući čitavu Torcidu.

 

Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, 1868 - 1918

Ako ste kada šetali zagrebačkim Gornjim gradom, i prolazili pored zgrade Hrvatskog Sabora, mogli ste na njegovu pročelju ugledati grb. Taj grb nije istovjetan današnjem, službenom grbu Republike Hrvatske, zapravo, klasična hrvatska šahovnica zauzima samo jedan njegov dio. U prvom njegovom dijelu opažamo grb Dalmacije, a ispod grb Slavonije, odnosno, grbove koji se danas nalaze iznad šahovnice, u tzv. „kruni“ hrvatskog grba. Zašto se takav neobični grb nalazi na zgradi koja utjelovljuje hrvatsku državnost kao takvu? Jer, iz strukture grba bi se dalo zaključiti da su današnje „hrvatske pokrajine“ zapravo ravnopravni faktori Hrvatskoj kao takvoj. O čemu se ovdje radi?

Godinama su nas, osobito kroz Tuđmanovo doba, učili kako su Hrvati, kao veliki i moćni narod, stigli u stoljeću sedmom na Balkan, te zauzeli čitav prostor današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, kao i značajni dio Crne Gore. Oni su tu formirali svoje kneževine: Primorsku Hrvatsku, Panonsku (Posavsku Hrvatsku), Bosnu i Neretvansku kneževinu (Paganija), a na jugu tzv. Crvenu Hrvatsku (kneževine Zahumlje, Travunija i Duklja), sve do skadarskog jezera u današnjoj Albaniji. Početkom desetoga stoljeća, legendarni kralj Tomislav sve ovo ujedinjuje u moćno hrvatsko kraljevstvo, sa istočnom granicom na magičnoj Drini, koju će jedan ustaški ministar kasnije nazvati „granicom svjetova“, koja je sve do dolaska Turaka predstavljala neprobojnu barijeru između hrvatskog, rimokatoličkog „terena“ i istočnog, srpskog, pravoslavnog, koji kao i da ne postoji sve do dolaska Turaka...

Kako pomiriti ova dva fenomena, naime, trostruki grb, sa ovom bajnom rodoljubnom pričom o neprikosnovenom hrvatstvu od Drave do mora? Laže li grb na pročelju centralne hrvatske institucije, ili je pak u suvremeno doba hrvatska povijest ipak prepojednostavljena? Krije li ovaj grb zapravo stvarnu istinu o nastanku države Hrvatske, koja je nastala kroz objedinjavanje tri različita politička entiteta, iza kojih stoje tri različita naroda, tri različita jezika i tri različite državnopravne povijesti?

Moramo ovdje reći da je službeni naziv Hrvatske sve do 1918. godine bio: „Trojedina kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija“. Koliko god to nekome danas bilo neugodno, hrvatska država je nastala objedinjavanjem tri različite državne jedinice. Hrvatski element je naposljetku prevladao i dao konačno ime državi i naciji, ali to ne znači da ne smijemo znati istinu o njezinoj povijesti.

 
Crkva sv. Marka u Zagrebu

Dorians Index