Hominidi

Nedostajuće karike

 

Australopitek - Homo habilis - Homo rudolfensis

   
Australopitek   Homo habilis   Homo rudolfensis

Australopitek - Živjeli su prije 4 do 2 miliona godina, pronađeni samo u Africi. Australopiteci su bili pretežno slični majmunima a ne Homo sapijensu. Mozgovi fosilnih australopiteka se ne razlikuju po obujmu i obliku od mozgova suvremenih majmuna, kao što je gorila.

Fosili ne pružaju nikakav značajan dokaz o većem smanjivanju obujma čeljusti i zubi, što je pretpostaka teze da su se hominidi razvili iz australopiteka.

Lubanja australopiteka visjela na kralježnici kao kod majmuna a ne kao kod homo sapiensa. Naprotiv, posve je sigurno da neodređene kosti koje su priključene ovim fosilima nimalo ne pružaju dokaz za uspravan hod, obilježje značajno za hominide.

Homo habilis (ili Australopithecus habilis) Živjeli su prije oko 2,33 do 1,44 milijuna godina. Po izgledu i morfologiji, Homo habilis je vrsta roda Homo koja je najmanje nalik modernom čovjeku (osim jednako kontroverznog Homo rudolfensisa), i njegova je klasifikacija kao Homo bila predmetom debate među stručnjacima još od prvog prijedloga klasifikacije 1960-ih. Homo habilis je bio nizak s neproporcionalno dugim gornjim udovima u odnosu na modernog čovjeka. Imao je, međutim, manje izbočeno lice od australopiteka od kojih se vjeruje da je potekao. Njegov volumen lubanje bio je nešto manji od polovice volumena modernih ljudi, a tjelesna morfologija je slična sadašnjim majmunima.

Čini se da novija otkrića iz 2007. godine potvrđuju da su Homo habilis i Homo erectus živjeli u istom vremenskom razdoblju, stoga predstavljaju odvojene evolucijske linije koje dijele zajedničkog pretka. Homo erectus, stoga, nije evolucijski potomak Homo habilisa.

Homo rudolfensis (ili Australopithecus rudolfensis) je izumrla vrsta iz tribusa Hominini od koje je otkriveno vrlo malo fosilnih ostataka.

Još je uvijek otvorena diskusija jesu li ovi fosilni ostaci dovljan dokaz za definiranje odvojene vrste, i da li ova vrsta pripada rodu Homo ili rodu Australopithecus.

 

Homo ergaster - Homo erectus - Neandertalac

   
Homo ergaster   Homo erectus   Neandertalac

Homo ergaster ili afrički Homo erectus je izumrla vrsta roda Homo koji je živio u istočnoj i južnoj Africi između 1,8 i 1,3 milijuna godina.

Sve vrste roda Homo istovremeno su prisutne u Africi, Homo habilis, Homo rudolfensis, Homo ergaster, i Homo erectus pripadnici iste vrste naziva "Homo erectus" koje su evoluirale prije 2 milijuna godina u Africi i proširile se Euroazijom sve do Kine i Jave, gdje su i pronađeni prvi ostaci stari 1,2 milijuna godina.

Homo erectus ("uspravni čovjek" od latinskog: ērigere, "podignuti, uspraviti") izumrla je vrsta hominina koja je živjela tijekom cijelog pleistocena. Prvi put pojavljuje se u fosilnim zapisima prije 1,9 milijuna godina, dok su najrecentniji fosilni ostaci stari 143. 000 godina. Ova vrsta prvi se put pojavila u Africi i kasnije proširila do Gruzije, a istočno sve do Indije, Šri Lanke, Kine i Jave.

Još uvijek postoje nesuglasice oko klasifikacije, podrijetla i potomstva Homo erectusa, s dvije alternativne klasifikacije: H. erectus bi mogao biti istovjetna vrsta Homo ergasteru, i izravni predak kasnijih hominina Homo heidelbergensisa, Homo neanderthalensisa, i Homo sapiensa; ili bi mogao biti zasebna azijska vrsta, odvojena od afričkog Homo ergastera.

Neki palaeoantropolozi smatraju da je H. ergaster jednostavno afrička varijanta Homo erectusa. Stoga se ponekad koristi pojam "Homo erectus sensu stricto" za azijsku varijantu H. erectusa i "Homo erectus sensu lato" za širu skupinu varijanti koja obuhvaća i afričke populacije (H. ergaster) i azijske populacije.

Neandertalac je izumrla vrsta roda Homo, srodna suvremenoj ljudskoj vrsti Homo sapiens koja je nastanjivala većinu europskog kontinenta i dio jugozapadne Azije od sjevera Arapskog poluotoka do šire okolice Kaspijskoga mora.

Živjeli su u Europi, na Bliskom istoku i u zapadnoj Aziji između 250 000 i 30 000 god. pr. Kr. Ovisno o mišljenju o njihovoj bliskosti s današnjim ljudima, dio znanstvenika smatra ih podvrstom (Homo sapiens neanderthalensis) unutar vrste Homo sapiens, dok ih drugi izdvajaju kao posebnu vrstu Homo neanderthalensis, što podupiru novija paleogenetička istraživanja.

Imali su nisku i izduženu lubanju, izražene nadočne lukove, zadebljanje na zatiljnoj kosti, izbočen središnji dio lica sa širokom nosnom šupljinom. Donja čeljust nije imala izbočenu bradu, a prsa su bila bačvasta. Bili su snažno građeni, prilagođeni hladnim klimatskim uvjetima.

Prosječna visina iznosila im je oko 167 cm, težina oko 80,8 kg, a volumen mozga blizu 1520 cm3. Živjeli su kao lovci i skupljači u gotovo polarnim uvjetima. Alati što su ih izrađivali (šačnici, odbijanci) najčešće pripadaju moustérienskoj kulturi (srednji paleolitik) i ne pokazuju umjetničko izražavanje. Vjerojatno su prvi u povijesti čovječanstva ukapali mrtve, a možda poznavali i kult; postoje pretpostavke i o kanibalizmu. Broj istodobno živećih neandertalaca bio je samo nekoliko tisuća; poneki su doživjeli i do četrdeset godina.

Neka obilježja kod Neandertalca kao što je nedostatak izbočine brade izgledaju primitivna ali ona su nadoknađena drugim razvijenim obilježjima, kao što je znatan moždanski obujam, koji je, u prosjeku, nadvisivao za oko 100 cm3 obujam suvremenih ljudi. Tako, npr., kapacitet lubanje Neandertalca iz La Chapelle-aux-Saits iznosi 1.626 cm3, čime nadmašuje Homo sapiens cromagnensisa; po čemu je on i »hipermoderan«, a u isto vrijeme ima i najbridovitiju lubanju.

 

Jedinstveno podrijetlo

Znanstvenici su jednodušni u tome da je suvremeno čovječanstvo jedinstvenog podrijetla, tj. da sve suvremene rase čovjeka potječu od jedne jedinstvene rase koja se pojavila poslije neandertalske rase koja je nestala u diluviju.

Ni geologija ni antropologija ne daju nam ni jedan siguran znanstveni dokaz za tvrdnju da se čovjek razvio od nekog davnog zajedničkog pretka. Ne daje nam ni jedan siguran dokaz da je čovječji razvoj išao od Australopiteka do roda i vrste Homo.

Homo sapiens nije potekao od Homo erectusa ili od Australopiteka; svi oblici su specijaliziraniji od našeg oblika. Na morfološkoj i anatomsko-komparativnoj razini, najprimitivnij ili manje razvijen medu svim hominidima proizlazi da je upravo suvremeni čovjek!

Tijekom nekoliko milijuna godina ulančale su se mutacije koje obilje­žavaju naše kromosome. Prvi čovjek je onaj kod kojega se prvi put ostvarila ukupnost kromosoma koje imamo i koja se od tada nije izmijenila.

Molekularna biologija omogućile su nam uvid u građu kromosoma i strukturu DNK otkrili su nam da postoji sličnost kromosoma najrazličitijih vrsta i da je DNK zajednička svim živim bićima. Bitno počelo svim crvenim krvnim zrncima jest protein, zvan hemoglobin; on se nalazi i kod čovjeka i kod životinja; građa mu je, u biti, jednaka i kod jednih i kod drugih. To ukazuje na stalnost nasljednih svojstava tijekom dugih vremenskih razdoblja. Te konstatacije o proteinima i kromosomima rodile su sumnju u darvinističku tvrdnju da vrsta trajno evolvira s brojnim malim promjenama;... paleontologija ne poznaje te trajne promjene. Životinjske ili biljne vrste su savršeno postojane tijekom milijuna godina: razdoblja promjena su relativno kratka.

Stratigrafski redoslijed fosilnih ljudi suvremenog izgleda nađeni su u mnogo starijim slojevima od onih u kojima su nađeni oblici s primitivnim obilježjima. Među takve spadaju fosilni nalazi u Kanamu, Kanjari, Oldowayu (Afrika), Swanscombeu (Engleska), Fontechevadeu (Francuska, 1947) i još neki drugi.

Za fosilne nalaze iz Kanjere ustanovljeno je da potječu, u najmanju ruku, iz srednjeg diluvija, a neki smatraju iz donjeg diluvija.

Za nalaz iz Kanama znanstvenici se općenito slažu da potječe iz donjeg diluvija.

Spilja Fontechevade je najljepši primjer stratigrafske špilje što postoji u Evropi. Ona pokazuje fosile... raznih obitelji ili rasa u redoslijedu kako su došli u Evropu.

Najstariji fosili, tj. fosili Čovjeka iz Fontechevade, sliče mnogo više suvremenom čovjeku; odmah iza toga došao je čovjek iz Neandertala sa svojim istaknutim osobinama; iznad njega je aluvijalni nanos zemlje, što ga je, vjerojatno, deponirao diluvij, koji ne sadrži nikakve fosilne rukotvorine.

 

Na Rubu Znanosti - Razvoj života


Protein Synthesis

U svim živim vrstama proteini su napravljeni od uvijek istih 20 aminokiselina, koje su male molekule. Prosječni protein je dugački lanac izgrađen od otprilike 200 aminokiselina, odabranih među tih 20, i povezanih u točnom redosljedu. Prema zakonima kombinatorike, šansa da bi se jedan određeni protein pojavio pukim slučajem iznosi 1 naprama 20 pomnoženo sa samim sobom 200 puta. Ta brojka, koja se može pisati kao 20200, i koja je otprilike jednaka 10260, daleko je veća od broja atoma u vidljivom svemiru (koji se procjenjuje na 1080).


Ljudi ne potječu sa Zemlje, ovo nije njihova planeta i tu se ne osjećaju prirodno

Ove teorije se zasnivaju na razlikama između ljudi i svih drugih vrsta koje naseljavaju ovaj planet. Teorija dr Silver se fokusira na dokaze po kojima ljudskoj vrsti nije predodređeno da živi na ovoj planeti, već da je tu poslana po nekoj vrsti kazne.

Osnovni elementi koji podržavaju ove teorije su sljedeći:

  • Problemi s leđima – Kičma i leđa su problem s kojim se čovječanstvo suočava iz očitog razloga što ljudi potječu iz okruženja s manjom gravitacijom. Jaka gravitacija Zemlje predstavlja napor za kostur, uzrokujući bolove u leđima.
  • Sunčeva svjetlost – Ljudi, za razliku od drugih vrsta, se mogu sunčati samo ograničeno vrijeme, bez opekotina. To ukazuje na činjenicu da ljudsko tijelo nije dizajnirano za stalno izlaganje suncu.
  • Bolesti – Dr. Silver tvrdi da su ljudi stalno bolesni jer su evoluirali u okruženju koje podrazumijeva 25 sati po danu, a ne 24 kao na Zemlji. On navodi da se ljudi još uvijek nisu adaptirali na ovu promjenu.
  • Nezadovoljstvo okruženjem Zemlje – Mnogim ljudima se ne sviđa hrana koja se prirodno uzgaja. Drugi pak, nisu zadovoljni što žive na Zemlji. Mnogi su rekli da su imali vizije i snove o drugim svjetovima s drugačijim okolnostima i uvjetima života koji su mnogo bolji nego na Zemlji. To je još jedna indikacija da su ljudi dovedeni na Zemlju s nekog drugog mjesta.
  • Poteškoće pri porođaju – Glave beba su suviše velike, što predstavlja problem ženama kada se porađaju, a što može dovesti do smrti i majke i djeteta.
  • Odrastanje – Dr. Silver ne napominje ovu činjenicu, ali ona se pojavljuje u brojnim starijim teorijama. Kod svih vrsta koje naseljavaju Zemlju, potomstvo vrlo brzo postaje sposobno raditi mnoge stvari, od nekoliko minuta do osam tjedana nakon rođenja. Ljudsko potomstvo je potpuno bespomoćno do desete godine. Potrebno je zatim barem još pet godina da se ono navikne na svoje dužnosti i odgovornosti. To se ne uočava ni kod jedne druge vrste.
  • Napredak – Ljudska bića čine nešto što nijedna druga vrsta ne radi – koriste vanjske načine kompenzirati svoje fizičke nedostatke. Jeste li ikad vidjeli da sova nosi prave naočale?
  • Ponašanje – Lavovi i drugi mesožderi love da bi jeli i bore se kako bi osigurali razmnožavanje. Većina borbi u životinjskom svijetu se zapravo odvija u cilju razmnožavanja i ostvarivanja hrane. Kada se odredi pobjednik, bitka završava. Ni u jednoj drugoj vrsti se ne uočavaju osvetnički i preventivni napadi niti potreba za stvaranje smrtonosnog oružja.

Za sve teorije, ovo je jedan od najvažniji argumenata – urođena nasilna priroda. Kako je to rekao jedan novinar za vrijeme Drugog svjetskog rata: “Ljudi se ubijaju zato što vole to raditi”.

Dr Silver navodi da je to glavni razlog zašto je čovječanstvo poslano na Zemlju u zatvor, gdje bi se trebalo naučiti kako da se ponaša. Izgleda da su se stvari od tog trenutka samo pogoršavale.

Dokazi da ljudi nisu sa Zemlje

Humans are not from Earth tvrdi Ellis Silver.

Ova tri otkrića dio su nedavnih otkrića koja daju naslutiti da život, u ovom ili onom obliku, ne postoji samo na Zemlji, već i u svemiru. No ekologist Ellis Silver, u svojoj novoj knjizi ‘Humans are not from Earth:a scientific evaluation of the evidence’, otišao je korak dalje, navodeći kako postoje dokazi da ljudi nisu potekli s planeta Zemlje, ali i da nisu nužno svi na Zemlju došli istovremeno. Temeljeći svoje argumente na ljudskoj fiziologiji, autor u knjizi navodi kako su ljude na Zemlju doveli izvanzemaljci prije nekoliko desetaka tisuća godina.

''Zemlja donekle zadovoljava naše potrebe kao vrste, no možda ipak ne u onoj mjeri u kojoj su oni, koji su nas na Zemlju doveli, predviđali. Gušteri se mogu sunčati koliko god žele, što mnogi od njih i čine. Ljudi se mogu sunčati jedan do dva tjedna. No dan za danom na suncu? Zaboravite to. Bolje bi vam bilo da legnete na cestu i čekate da vas pregazi autobus.''

Autor nadalje ističe kako bi neke kronične bolesti, poput bolova u leđima, mogle biti jasan pokazatelj da smo se razvili na planetu sa slabijom gravitacijom. Također navodi još neke posebnosti čovjeka, kao što je činjenica da djeca imaju tako velike glave da majkama stvaraju probleme kod poroda, što je u prošlosti, tvrdi autor, često dovodilo do smrti i majke i djeteta.

''Niti jedna druga vrsta na Zemlji nema ovaj problem'', tvrdi Ellis Silver. Također napominje kako ljudi imaju 223 'dodatna' gena koja nije moguće naći niti u jednoj drugoj vrsti te nedostatak fosila kao poveznice.

Osim toga, postoje još neke značajke koje čine ljude različitima i po svoj prilici, vrstom 's onoga svijeta', kako tvrdi Ellis Silver. ''Mi smo kronično bolesni. Uistinu, ako možete pronaći jednu jedinu osobu koja je 100% zdrava i ne pati od nikakvih bolesti ili poremećaja, ja bih bio u potpunosti iznenađen. Ja nisam uspio pronaći nikoga.''

''Vjerujem da je velik dio naših problema posljedica jednostavne činjenice da je naš biološki sat evoluirao tako da očekuje dan od 25 sati, dok dan na Zemlji traje samo 24 sata. Ovo nije moderno stanje – isti faktori mogu se pratiti unazad, dokle seže povijest čovjeka na Zemlji.''

''Čovječanstvo je, navodno, najrazvijenija vrsta na Zemlji, no ona je istovremeno iznenađujuće nepripremljena za uvjete na Zemlji: opasnost od sunčeva zračenja, odbojnost prema sirovoj hrani, smiješno veliki broj kroničnih bolesti i još puno toga. Osim toga, mnogi ljudi smatraju kako ne pripadaju ovdje ili kako nešto 'naprosto nije u redu."

''Meni je ovo jasan znak'', tvrdi Silver, ''da se čovječanstvo razvijalo na nekom drugom planetu i da smo ovdje dovedeni kao već visoko razvijena vrsta. Jedan razlog tome može biti to da je Zemlja zapravo planet zatvor za ljudsku rasu – s obzirom na to da smo, čini se, po prirodi nasilni – te da smo ovdje tako dugo dok se ne naučimo ponašati.''

Prema Silveru, čovječanstvo se razvilo izvan planeta Zemlje te je, kao Homo sapiens, dovedeno na Zemlju prije 60 000 do 200 000 godina. On postavlja pitanje nisu li ljudi na Zemlju došli odvojeno. ”Nedavna znanstvena otkrića govore kako postoji mogućnost da život na Zemlji ne potječe sa Zemlje, već je došao na kometima ili meteorima. Ovaj primitivni oblik života evoluirao je, tijekom milijardi godina, u ono što danas nalazimo na Zemlji.”

Strani geni

Novo istraživanje otkriva da ljudska bića imaju neke "strane" gene koje nam nisu prenijeli naši preci već smo ih stekli od mikroorganizama koji su zajedno s nama obitavali u istom okolišu u drevno doba. Ova studija izravno prkosi konvencionalnim stavovima u kojima se tvrdi da se evolucija životinja temelji isključivo na genima koji se prenose vertikalno kroz liniju predaka.

Istraživanje je objavljeno u magazinu "Genome Biology" i usredotočilo se na horizontalni prijenos gena, odnosno, prijenos gena između organizama koji žive u istom okruženju. Znanstvenici ističu da je ovo prvo istraživanje koje pokazuje koliko je rasprostranjen horizontalni genski prijenos (HGT) kod životinja, što uključuje i ljude: "Začudo, daleko je od toga da je ovo rijetka pojava, zapravo, čini se da je HGT doprinio razvoju mnogih, možda i svih, životinja i da je ovo proces koji je u tijeku, što znači da ćemo morati ponovno procijeniti teoriju evolucije."

HGT je dobro poznat kod jednostaničnih organizma i smatra se da je važan proces koji objašnjava, primjerice, kako brzo bakterije razvijaju otpornost na antibiotike. Smatra se da ima važnu ulogu u evoluciji pojedinih životinja, uključujući i nematode koji su stekli gene od mikroorganizama i biljaka, kao i neke bube koje su stekle gene bakterija za proizvodnju enzima za probavljanje zrna kave. Međutim, ideja da se HGT pojavljuje kod složenijih organizama, kao što su to ljudi, se do sada osporavala.

Istraživači su proučavali genome 12 vrsta voćnih mušica, četiri vrste nematoda i 10 vrsta primata, uključujući i ljude. Izračunali su koliko se svaki od njihovih gena poravnava sa sličnim genima u drugim vrstama da bi procijeniti kolika je vjerojatnost da su stranoga podrijetla. Uspoređujući s drugim skupinama vrsta, bili su u mogućnosti procijeniti koliko davno su ti geni stečeni. Za nekoliko gena, uključujući i gene krvnih grupa (ABO), potvrđeno je da su stečeni kod kralježnjaka kroz HGT. Većina ostalih gena se odnosi na enzime koji sudjeluju u metabolizmu. Kod ljudi, potvrđeno je 17 prethodno iskazanih gena stečenih putem HGT, i identificirano je 128 dodatnih stranih gena u ljudskom genomu koji nisu do sada bili poznati.

Neki od tih gena su uključeni u metabolizam lipida, uključujući razgradnju masnih kiselina i tvorbu glikolipida. Drugi su uključeni u imune odgovore, uključujući upalne reakcije, imunološku staničnu signalizaciju i antimikrobne odgovore, a daljnje kategorije gena uključuju aminokiseline, metabolizam modifikacije proteina i antioksidativnu aktivnost.

Znanstvenici su uspjeli identificirati vjerojatnu klasu organizama s kojih su geni preneseni. Najčešći donori su bile bakterije i protisti, a također su identificirali i viruse, koji su bili odgovorni za bar 50% stranih gena kod primata. Osim toga, za neke gene je utvrđeno da potječu od gljivica. Ovo objašnjava zašto su neke prethodne studije, koja su se fokusirale samo na bakterije kao izvor HGT, odbacile ideju da su ti geni "stranog" podrijetla.

Za većinu HGT kod primata je utvrđeno da je drevna, a dogodila se negdje između pojave zajedničkog pretka svitkovaca i zajedničkog pretka primata. Znanstvenici kažu da njihova analiza vjerojatno podcjenjuje istinski opseg HGT kod životinja i da je izravan HGT između složenih višestaničnih organizama također vjerojatan i već poznat u nekim vezama između domaćina i parazita.

Ovo istraživanje također ima potencijalni utjecaj na sekvenciranje genoma. Naime, genomski projekti često uklanjaju bakterijske sekvence iz rezultata zbog pretpostavke da su to zapravo zagađenja. Iako je potraga za onečišćenjima potrebna, treba svakako uzeti u obzir mogućnost da su bakterijske sekvence istinski dio genoma kod životinja, a pojavile su se putim horizontalnog prijenosa gena.


Son Of A Pig

According to some authorsSee below, man could come from the pig! Thanks to them for this rewarding idea. They are: Veyron and Rochette, Edmond le cochon – Joann Sfar, Les Potamoks – Gilbert Shelton, Warhog Man – Bernard Werber, Le Père de nos pères – and others…

Let’s try to discuss the issue with appropriate humor. What other animal has a skin so close to ours, slightly hairy, covering all shades of human skin?

Oddly enough actually, from the warthog to the Chinese pig, pork skin turns from pink to brown and yellow to black, depending on the latitude, exactly like ours. This phenomenon appears to be limited to these two species, pigs’ and ours.

Another thing: if we came from monkeys, where has our fur gone? American scientist Desmond Morris wrote a best-seller in the 70’s, The Naked Ape, an essay dealing with the descent and origin of Man. He said we have lost our hair turning back to water element after a great cataclysm that raised the sea level. Thus we would have strong emotional bond with our cousins, dolphins, and they still remember when we swam together.

Desmond Morris is not alone in believing that man is back in the water. Elaine Morgan said it was paddling near the shore that we learned to stand. For her part, the U.S. anthropologist Margaret Mead shares a similar viewpoint.

But let us return to our pigs. In pharmacology, when it comes to test substances, the relationship of human’s and pork’s response is well known. However, it does not come from our genetic, but another factor, largely unexplained, which standardizes the metabolic processes of both species.

Turn now to another subject: where these Jewish and Muslim dietary laws do they come from, which prohibit entirely the consumption of pork? The historical reason for this taboo is hygienic as it is said in most comments. Let’s admit it, since everyone says it… But the ban hanging over the pork meat is striking relief when we consider that the pig is our “mother”. Another sign we all know the real pig heads literally as figuratively. Is it because we have it some of us have kept his bad temper? And then we all found that some uniforms can make man a real pig. As every woman knows, in every man there is a feelthy pig.

So we would not be the sons of the bonobo… Not only. Hard to swallow. Yet a question arises: the man has 99% of genes in common with chimpanzees and much less with the pork. This could be because the genetics of all humanoids reasonable is compatible, regardless the origin of their animal lineage. “Everything that rises converges,” ClaudelFrench poet and writer from the first part of 20th century. said. Thus, the chimpanzee very close to the status of reasonable humanoid would have more genetic similarity to us than we have with our animal prototype, ie the pig.

It should also be noted that the human embryo during its development, has up to seven pairs of breasts on the chest and belly, like pork. We know that monkeys, like us, have only two on the chest. So ? Could these many embryo breasts be a trace of our swine lineage?

Another disturbing detail: when you burn your hair, it smells like a grilled pork. Not lamb or beef, no, no, pork. And the roasted human skin, too, smells like a grilled pig. Because the skin of the pig is the same as ours? You might think so…

Enough nonsense! Our common points with the pork is indisputable indeed – so is our kinship with all animals! Many traditions present the human being as a crossroad between the angel and the beast. It is as if we were the standard meter that measures all the fauna of this planet. “Man gave name to all the animals” Genesis says.and Bob Dylan sings Named… or shaped? ie manufactured in man’s image?

Before you click to another page, one last absurd idea crossed my mind. If the good old giants, our designers, have put pig genes in us, that could not be just to encourage us to grow and multiply.Otherwise they would have put rabbit genes. These pig genes have a useful purpose, but which one? In the hypothesis that a nuclear war would have ended their civilization, one of the worst threats to the survival of our species, they said, was to be the atomic peril. Could they have protected us against that?

An old story that will delight aesthetes and reconcile us with the entire porcine race, if not with the soldiers. Prior to the atomic experience of Bikini, the Americans had exposed to atomic radiation different animals for scientific progress. Among the creatures subjected to irradiation -monkeys, rabbits, guinea pigs, goats- was a pig registered on number 311.

Parked in an old warship, the pig 311 was thrown overboard by the explosion. Swam out to the atoll, and shortly thereafter, was collected and subject to a deep examination. The other animals were irradiated, dead or condemned to death. Alone of all the control animals, the pig 311 was unhurt, without reasonable explanation. He lived long and had a very normal procreation. André Maurois, Nouveaux discours du Docteur O’Grad

We assume that the pig is protected against rads, making it our best hope for the future. At the same time, the soldiers had also exposed to radiation few wild people without registering them. We therefore do not know if they lived long and procreated in the normal way.

 

Ljudska vrsta nastala je kao hibrid mužjaka svinje i ženke šimpanze, tvrdi jedan od vodećih američkih genetičara.

Unatoč tome, ovo je veliko otkriće jer pokazuje da je moguće stvoriti ovakve zametke i pustiti ih da se razvijaju do rođenja. Znanstvenici se nadaju da će napokon moći uzgojiti funkcionalne organe i tkiva koje će koristiti za trasplantacije. Ovakve "himere" mogle bi se koristiti i u testiranju lijekova pošto bi reagirale na isti način kao ljudi.

Jugen Mekarti sa Univerziteta "Džordžija", jedan od svetskih autoriteta u ukrštanju životinja. Njegovo stanovište je da ljudi imaju mnogo toga zajedničkog sa šimpanzama, jer imamo veliki broj istaknutih karakteristika koje se ne sreću kod drugih primata.

Doktor Mekarti kaže da su različite karakteristike nastale najverovatnije rezultat hibridnog porekla, u nekoj tački daleke evolucione prošlosti.

Pritom, kako on sugeriše, postoji jedna životinja koja ima sve osobine koje izdvajaju ljude od njihovih rođaka primata.

Mekarti ističe da uprkos sličnostima, postoji ogroman broj različitih anatomskih karakteristika koje prave razliku između dve vrste.

Ove razlike, uključujući kožu bez dlake, tanke slojeve potkožne masti, svetle boje očiju, ispupčene noseve, i teške trepavice nepogrešivo su svinjske.

Takođe, postoji jedan broj manje očiglednih, ali jednako neobjašnjivih sličnosti između ljudi i svinja u strukturi kože i organa. Zaista, tkiva svinjske kože i srčani zalisci mogu se koristiti u medicini zbog sličnosti i kompatibilnosti sa ljudskim telom.

Doktro Mekarti kaže da je prva originalna svinjo-šimpanza je najverovatnije kroz više generacija nastavila da živi među šimpanzama, gde se dalje parila i razmnožavala, pa je sa svakom novom generacijom postajala sve više nalik šimpanzama, a manje svinjama.

Ovo takođe pomaže u objašnjenju problema relativne neplodnbosti hibrida. Mekarti smatra da je verovanje da su svi hibridi sterilni pogrešno, i da su u mnogim slučajevima hibridne životinje sposobne da se razmnožavaju sa obe vrste svojih roditelja.

Nakon nekoliko generacija, hibridna sorta bi postala plodna u okviru sopstvene vrste, kaže Mekarti.

Iznenađujuće je da hipoteza doktora Mekartija jednako kritikovana od ortodoksnih biologa evolucionista i njihovih suparnika kreacionista.

Jedna od najvećih kritika jeste to što su male šanse da su svinje i šimpanze mogle da se ukrštaju. Između ostalog, šimpanze imaju 48 hromozoma, a svinje samo 38. Kritičari predlažu Mekartiju da sam pokuša da ukrsti šimpanzu i svinju da vidi šta će dobiti.

Inače, pored teorije evolucije, postoji i teorija kreacije ili Božjeg stvaranja koja smatra da je čovek, kao i ceo svet plod inteligentnog stvaranja. Ali postoje i neke druge priče koje idu obrnutim pravcem. Tako, sećamo se iz mitologije kako je čarobnica Kirka pretvarala ljude u svinje. Muslimani veruju da je jedan deo Jevreja Alah pretvorio u svinje i majmune. Ni Jevreji ni muslimani ne jedu svinjsko meso, a ovi drugi veruju da bi to na neki način bio kanibalizam.

Postoji i vrlo specifična antropozofna teorija Rudolfa Štajnera, koji tvrdi da je bilo i stvaranja i da su u kreiranju ljudi učestvovali i anđeli. Po njemu, ljudi nisu nastali evolucijom od majmuna ili zajedničkog pretka, već naprotiv, majmuni su nastali degeneracijom od ljudskog roda.

ZNANSTVENICI su uspjeli stvoriti hibrid čovjeka i svinje, prenosi Independent. No, embrij je uništen prije nego se mogla roditi potecijalna "himerična" životinja.

Znanstvenici su uspjeli stvoriti prvi hibrid čovjeka i svinje, u sklopu istraživanja koje obećava mogućnost uzgoja ljudskih organa za transplantaciju u tijelima životinja, ali i koje za sobom povlači vrlo teška etička pitanja.

Radi se o prvom slučaju u povijesti u kojem su unutar embrija druge životinje uspješno uzgojene ljudske stanice. Ovakve mješavine stanica znanstvenici obično nazivaju himerama

- Konačni cilj je uzgojiti funkcionalno tkivo i organe spremne za transplantaciju, ali smo daleko od toga. Ovo je bitan prvi korak, rekao je Huan Carlos Izpisua Belmonte s Instituta Salk za biološke znanosti u La Jolli, u Kaliforniji.

Belmonte i njegovi kolege pripremali su ljudske matične stanice od stanica odraslih ljudi, a potom bi ih usadili u embrij praseta u ranoj fazi razvoja.

Ukupno su proizveli više od 2.000 hibrida koji su potom implantirani u surogat-krmače. Više od 150 embrija nastavilo se razvijati u himere koje su većinom bile zametci svinja, no oko jedna u 10.000 stanica je bila ljudska.

Zametke su puštali da se razviju do 28. dana, što je kraj prve trećine trudnoće u svinja, a potom su ih uklanjali.

- To je dovoljno vremena da shvatimo kako se stanice svinja i ljudi međusobno miješaju, bez da podižemo etička pitanja o odraslim hibridnim životinjama, rekao je Belmonte.


Man Pig


Morfogenetska polja - Rupert Sheldrake

Engleski biolog Rupert Sheldrake smatra se jednim od najinovativnijih znanstvenika u svome području, a u ovom tekstu saznat ćete i zašto. On je najpoznatiji po svojoj teoriji o morfičkim poljima i morfičkoj rezonanci koja je uvelike promijenila dotadašnje poglede na razvoj života na Zemlji i stvaranje Svemira. Život sam po sebi i svi živi organizmi bili su njegova temeljna preokupacija još od malih nogu koje su ga, putem interesa, odvele na Cambridge gdje se obrazovao na području biologije i biokemije. Ubrzo je shvatio da se pristup na fakultetu prema znanjima kojima se bavio razlikuje u mnogočemu od onoga kako je on to inicijalno zamišljao. Glavni problem za njega je bilo to što je ortodoksno, mehanicističko učenje živim organizmima oduzimalo njihovu esenciju, njihovu životnost, seciralo ih i pretvaralo u strojeve. Negirala se bilo kakva emocionalna poveznica, međusobni doživljaj i energija sa tim bićima.

Mnogi daljnji životni izleti, poput onoga na Harvard gdje je godinu dana studirao povijest i filozofiju, zatim proučavanje raznih disciplina, poput kvante teorije, znanstvene filozofije, parapsihologije, alternativne medicine i holističke filozofije prirode, u društvu 'Prosvijetljenih filozofa', i put u Aziju gdje je istraživao biljke kišnih šuma, su mu otvorili oči za nove perspektive i poglede na svijet. Okrenuo se ka holističkoj tradiciji u biologiji koja ljudski organizam vidi kao cjelinu koja funkcionira po principu uvjetovanosti uzajamnog i skladnog suživota, a ne kao mehanizam složen od dijelova koji djeluju zasebno. Tada se počela stvarati ideja o morfičkim poljima i morfičkoj rezonanci na kojoj radi i danas.

Sheldrake je pretpostavku Henrija Bergsona iz djela 'Materija i pamćenje', da memorija nije uskladištena u mozgu, proširio na memorijski princip cjelokupne prirode. On pretpostavlja da se priroda ne može promatrati poput nekog stroja te da svaki njen sustav, od kristala preko ptica do društva, nije uobličen nekakvim univerzalnim zakonima koji obuhvaćaju i usmjeravaju te sustave, nego jedinstvenim morfičkim poljem koje u sebi sadrži kolektivnu memoriju. Morfičko polje je nevidljivo kolektivno polje u kome su pohranjene informacije za oblike, organizaciju i razvoj ponašanja živih organizama, a ono se nalazi u samim organizmima i proširuje se i van njih.

Tu se Sheldrake razilazi sa mainstream teorijom znanosti po kojoj DNA sadrži sve informacije potrebne za izgradnju nekog organizma. Po njegovoj teoriji DNA sadrži samo one informacije koje su potrebne za konstrukciju materijala od kojeg se izgrađuju organizmi, a za ostalo je zaslužno upravo polje. Moguće objašnjenje za njegovu tezu se krije u eksperimentima na voćnim muhama koji su rezultirali poprilično zanimljivim fenomenom oporavka gena. Naime, biolozi su odstranili gene odgovorne za vid iz DNA u koloniji muha što je dovelo do toga da su sve muhe postale slijepe. Međutim, čudom nakon nekoliko generacija, geni su bili restaurirani u DNA i muhe su opet mogle gledati. Slično su dokazali i eksperimenti na laboratorijskim štakorima kojima je odstranjen dio mozga, ali im je unatoč tome ponašanje ostalo isto.

Kako smo već naveli, morfička polja su zaslužna i za organizaciju grupa živih bića što je posebno vidljivo kod jata ptica i riba koje se kreću velikim brzinama i isto tako mijenjaju smjerove, a bez da se međusobno sudaraju. Sve se to događa toliko brzo da se ne može jednostavno objasniti pretpostavkom da oponašaju jedni druge, već time da su dio magnetskoga polja koje onda utječe na svaku jedinku pojedinačno. To znači da njihovo kretanje ovisi od dinamike polja uz pomoć koga ne samo da znaju gdje su (oni i njihovi 'susjedi') nego znaju i u kojem smjeru će ići.

Morfička polja u svojoj strukturi imaju i kumulativnu memoriju koja se bazira na onome što se događalo vrsti u prošlosti. Tako su neki drugi eksperimenti na laboratorijskim štakorima opet rezultirali neobjašnjivim fenomenom za konvencionalnu znanost, ali ne i za Ruperta Sheldrakea. Znanstvenici su primijetili da kada štakori u jednom laboratoriju svladaju određeni labirint, štakori u nekom drugom laboratoriju će istu stvar naučiti mnogo lakše. Sheldrake taj proces kroz koji forme i ponašanje iz prošlosti putem izravne veze izvan prostora i vremena utječu na oblikovanje živih organizama u sadašnjosti naziva morfičkom rezonancom.


Polja morfne rezonance

Značenje morfičke rezonance otkrili su nam i japanski majmuni Macaca fuscata koji žive na otoku Koshima, udaljenom od japanske obale, i koji su bili predmet istraživanja barem 30 godina. Godine 1952. istraživači su hranili majmune slatkim krumpirima koje su bacali na pijesak. Krumpir je bio nečist i premda su majmuni voljeli slatkoću krumpira, očito nisu voljeli nečistoću. Mlada majmunska beba je našla rješenje i oprala krumpire u potoku i predala ih svojoj majci. Kada je jedanput naučila svoju majku tom triku, postupno je sve više majmuna ovladavalo njime. Između 1952. i 1958. kritična grupa majmuna, procjenjuje se oko stotinu majmuna, je naučila trik s pranjem krumpira. Nakon što je pretpostavljeni stoti majmun naučio trik s krumpirom, odjednom je cijelo pleme na otoku ovladalo tim trikom. Što je još iznenađujuće, kolonije majmuna na drugim otocima i kopnu, su odjednom počele prati svoje slatke krumpire. Iz nekog neobjašnjivog razloga, sposobnost je prenesena na druge majmune na udaljenim lokacijama. Taj fenomen je postao poznat kao 'fenomen sto majmuna'.

Da bi potvrdio kako ovaj fenomen funkcionira ne samo u životinjskom svijetu, Sheldrake je napravio eksperiment s ljudima. Angažirao je nekoliko tisuća ispitanika da unutar dvije slike, koje su na prvu izgledale samo kao apstraktne tvorevine, nađu skrivene motive. Prvo je napravio testno istraživanje da bi dobio prosječan broj ispitanika koji mogu prepoznati skrivenu sliku i prosječno vrijeme koje je potrebno za to. Zatim je na televiziji koju gleda oko dva milijuna gledatelja, samo na jednoj od tih slika, pokazao kako se to radi i gdje se skriveni motiv nalazi. Pretpostavka je bila da, ako ovaj fenomen funkcionira i kod ljudi, novi će ispitanici, koji nisu gledali, niti čuli za emisiju, uz pomoć morfičke rezonance, biti u stanju u većem postotku i kraćem vremenu riješiti problem. I zaista, rezultati dobiveni ovim istraživanjem su bili značajno pozitivni. Veći broj ljudi je mogao vidjeti i brže pronaći skriveni motiv na slici koja je bila prikazana na televiziji, dok se kod slike koja nije bila prikazana rezultati nisu statistički značajno razlikovali od onih koji su dobiveni u prvom, testnom istraživanju.

Ono što je ovdje vrlo važno za naglasiti jest to da svaka jedinka doprinosi kolektivnom morfičkom polju svoje grupe. Nakon toga kolektivna svjesnost morfičkog polja biva dostupna skoro svakoj jedinki. Dakle, sve što radimo, naučimo, svako iskustvo koje proživimo i spoznaja koju pounutrimo postaje dio morfičke riznice. Sumnjamo li još uvijek u onu moćnu frazu 'Mijenjajući sebe mijenjamo svijet'? Nakon ovih saznanja opravdanja za vlastitu neodgovornost više ne vrijede.

Nosce te ipsum je ono što bi mu Sokrat rekao da živimo u njegovo vrijeme, a ovako je stajalo kao podsjetnik u obliku natpisa, kojeg je Sheldrake vidio na zidu biokemijskog laboratorija, iznad tablice koja je prikazivala razne kemijske reakcije u ljudskom tijelu. Spoznaja samog sebe je tvoje htijenje, moje htijenje, a bilo je i Sheldrakeovo. Spoznaja samog sebe ujedno je i spoznaja drugog, a u suvremenoj znanstvenoj teoriji podrazumijeva stvaranje nove paradigmatske strukture i drugačiji način gledanja na stvari. Zbog toga se Sheldrake upustio u istraživanje u kojem je mogao raditi sa cijelim, živim organizmima i usput napraviti nešto što bi bilo korisno za nas ljude i svijet oko nas. Bilo je to istraživanje iz kojega je proizašlo saznanje o morfičkim poljima koje nam omogućuje i olakšava tu spoznaju.

Sheldrake dekonstruira naše davno inkorporirano vjerovanje, da je um smješten unutar glave, teorijom 'proširenog uma', uma koji se prostire izvan svog centra u mozgu, uma koji se prostire izvan ljudskog tijela, poput nekog nevidljivog polja kojeg naziva morfičkim poljem. Mi smo već upoznati s idejom polja koja se šire izvan materijalnih objekata u kojima su ukorijenjena, a ne čine nam se nimalo nevjerojatnima, što nije tako česta pojava kada je riječ o poljima našega uma. Tako se naprimjer magnetsko polje širi izvan površine magneta, Zemljino gravitacijsko polje se širi daleko izvan površine Zemlje, zadržavajući Mjesec na njegovoj putanji, mobiteli imaju svoje polje koje prevazilazi granice samog uređaja..

U ovom tekstu ćemo saznati kakve funkcije morfičko polje posjeduje i što to znači za nas ljude i ostala živa bića.

Ekspanzijsko svojstvo morfičkog polja omogućuje organizaciju neke grupe; to se odnosi i na ljudske (npr. sportske momčadi, obitelji) i na životinjske (npr. čopori, jata) zajednice. One su organizirane na iste načine. Kao što ćemo rijetko vidjeti da se jedinke u jatu riba ili ptica međusobno sudaraju, isto tako ćemo rijetko vidjeti i ljude na ulici koji se sudaraju jedni u druge. Živopisan primjer za to je kaos u Indiji gdje se sve događa na cesti, odvija se promet koji nikako nije reguliran, a uz buseve, automobile, motore i bicikle, nerijetko neometano hodaju ljudi, pa i životinje u svim smjerovima (vidi na http://www.youtube.com/watch?v=RjrEQaG5jPM).

Savršena organizacija je posebno vidljiva kod insekata i buba kod kojih je razvijen zadružni život, kao što su termiti, mravi i pčele, i koji unatoč izuzetno malom mozgu imaju izuzetno dobru koordinaciju pokreta i podjelu rada, čemu možemo svjedočiti makro pogledom na mravinjake, termitnjake i košnice. Na primjeru divljih životinja koje žive u čoporima, npr vukova, možemo pak svjedočiti ekstenziji polja na kilometarskim udaljenostima. Kada se vukovi raziđu u potrazi za hranom, polje ne nestaje, ono se razvija i širi, a rezultira telepatskom komunikacijom između članova čopora. Oni se mogu razdvojiti i tisućama kilometara jedni od drugih, ali povezani su i dalje morfičkim poljem, tako da promjena kod jednoga može utjecati na druge neovisno o udaljenosti.

Osim što se ekspandiraju u prostor, morfička polja imaju u svojoj strukturi kumulativnu memoriju koja se bazira na onome što se događalo vrsti u prošlosti. Ona također vremenom i evoluiraju. Tako su polja vukova evoluirala u polja raznih psećih pasmina, npr. pudlice ili istarskog goniča, koja se razlikuju, kako od njihovih zajedničkih predaka, tako i međusobno. Sheldrake pretpostavlja da se polja nasljeđuju od prijašnjih članova iste vrste preko morfičke rezonance. Morfičko polje tako sudjeluje u oblikovanju živih bića, ali taj proces je i obrnut - živa bića isto tako sudjeluju u oblikovanju morfičkog polja koje se na taj način mijenja i u svakom trenutku je dostupno svim svojim članovima. Ono, dakle, u sebi sadrži i kolektivnu, instinktivnu memoriju. To znači da se novi obrasci ponašanja mogu puno brže naučiti i širiti bez obzira na prostor i vrijeme, što inače ne bi bilo moguće.

U morfičkim poljima društvenih grupa inkorporirano je sjećanje. Ono se prenosi kroz specifičnu kulturu određene grupe, a najvidljivije je u ponavljanju nekih starih rituala koji se temelje na zajedničkoj priči ili mitu (npr. Dan državnosti, Dušni dan). Na taj način prošlost postaje sadašnjost kroz rezonancu s onima koji su te iste rituale obavljali u prošlosti.

Vezanost za polje se stvara kroz navike. Mi nasljeđujemo tjelesne, emocionalne, mentalne, kulturalne i jezične navike. Životinje, u obliku instinkta, nasljeđuju one navike koje im najviše koriste. Ako pretpostavljamo iz točke gledišta morfičke teorije, nema potrebe da smatramo da su svi zakoni prirode nastali i formirali se u trenutku Velikog praska ili da oni postoje u metafizičkoj realnosti izvan vremena i prostora. To je imalo nekog smisla prije općeg prihvaćanja teorije Velikog praska kada se Svemir smatrao vječnim, a teorija evolucije jedinim mogućim objašnjenjem biološke realnosti. Ako se želimo držati ideje prirodnih zakona, mogli bismo reći da kao što se sama priroda razvija, s njom se razvijaju i zakoni prirode, baš kao što se razvijaju i ljudski zakoni tokom vremena. Pitanje za razmišljanje koje Sheldrake na tu temu postavlja jest - kako onda priroda pamti te zakone i kako se oni u prirodi provode? On smatra da je takva ideja izrazito antropomorfna, presvučena filterom ljudske perspektive koja svemu neljudskom, za lakše, što ne znači i istinito, razumijevanje, daje svoje obilježja. Zato on govori o navikama. Navike imaju mnoge vrste živih bića, dok samo kod ljudi postoje zakoni.

Navike su podložne prirodnoj selekciji, što se češće ponavljaju, to vjerojatnije i snažnije postaju. Zato u obiteljskim morfičkim poljima postoje zajednički obrasci i navike, čak i obrasci i navike koji se vuku kroz generacije i utječu na razne načine na ljude u polju, a ljudi ih često nisu ni svjesni. Postoje terapije koje koriste pomoć obiteljskih morfičkih polja za rješavanje nekih bolnih i problematičnih osobnih i obiteljskih situacija koje su nastale upravo kroz određene nasljeđene nesvjesne obrasce koji su se ukorijenili duboko u podsvjest. Na terapijama se radi sa grupom ljudi koji se međusobno ne poznaju. Onaj koji radi na svojoj traumi odabire neke ljude iz grupe koji će predstavaljati određene članove njegove obitelji i postavlja ih u prostor u međusobnu relaciju. Tako će članovi koju su povezani stajati blizu jedan drugome, dok će oni koji nisu baš u dobrim odnosima biti okrenuti leđima jedan od drugog, a netko tko nije povezan s obitelji će stajati daleko od svih u prostoru. U terapiji se ne priča o odnosima, ne racionalizira. Ono što je zanimljivo jest da ljudi koji su stavljeni u poziciju nekog člana obitelji 'uđu' u njegovo polje i često počinju osjećati 'njegove' osjećaje. Na taj način osoba dobiva nove uvide i informacije vezane uz svoje obiteljsko morfičko polje i može ih iz jednog novog kuta sagledavati i lakše rješavati. U takvim terapijama se često otkrivaju i skrivene sile i neriješena nasljeđa predaka, npr. netko tko se osjeća jako odvojeno od obitelji, netko tko je suicidalan ili želi otići od obitelji, često reflektira polje nekog člana iz proših generacija koji je iz nekog razloga bio isključen iz obitelji, možda zato što je počinio neki zločin, samoubojstvo ili je bio drugačiji od ostalih.

Uz pomoć morfičkih polja možemo rješavati razne traume za koje nismo ni svjesni gdje im je korijen. Čupanjem korova da dođemo do njega možemo urediti zajednički vrt našeg obiteljskog morfičkog polja u kojemu će biti ljepše živjeti svim članovima obitelji.


Morfogenetska polja - Tonči Kokić

Teorija biološke evolucije danas je prihvaćena kao neosporna znanstvena činjenica kojom se objašnjava preoblikovanje i umnažanje živih oblika, kao i međuodnos tih oblika. No, slaganje ne postoji oko principa koji pokreće evolucijske procese. Zapanjujuće bogatstvo živih formi izaziva brojne prigovore teoriji evolucije, jer se na osnovi stupnjevite promjene populacija i opstanka najpodobnijih individua očekivao kontinuitet u prirodi. Suprotno tome, u prirodi nalazimo diskontinuitet bioloških entiteta (vrsta), sa strogo odijeljenim neprijelaznim preprekama bez uočljivih prijelaznih oblika. Opravdano je pitanje kako su više svojte visokog stupnja različitosti, poput kukaca, riba, ptica i sisavaca, postale postupkom stupnjevite evolucije mehanizmom prirodnog odabira. Teorija evolucije, u svim svojim fazama, vidi vrste kao slučajne, povijesno kontingentne entitete koji nastaju dugotrajnim nakupljanjem slučajnih uspjeha. S obzirom na to, bilo koji fenotip može nastati isključivo putem slučajne mutacije i prirodnog odabira: od proteina prema strukturama i obliku organizma. Teorija evolucije nema adekvatan odgovor na mnoga pitanja, npr. kako to da unatoč stalnoj akumulaciji genskih promjena postoji dugotrajna očuvanost formi ili osobina, te kako je moguća neovisna evolucija homolognih, složenih struktura (poput oka) u brojnih, vrlo različitih vrsta. Teorija morfogenetskih polja nudi odgovore na ta pitanja.

1. Morfogenetska polja

Morfologija je znanost koja proučava biljne i životinjske forme. Cilj morfologije je pronalaženje nekakve logike ili zakona kojim bi se razumjelo i objasnilo nastajanje sličnih organizama kao varijacija jednostavnih mehanizama koji tvore žive forme.

Ideja morfogenetskog polja prvotno se (1920.-1930.) vezivala gotovo isključivo uz embriologiju, no od devedesetih godina 20. st. počela se učestalije primjenjivati za objašnjenja u evolucijskoj biologiji, poglavito zahvaljujući uočavanju svojstva robusnosti morfogenetskih procesa, a što je imalo snažne implikacije na teoriju evolucije.

Darwinistička perspektiva, bez obzira na etapu kojoj pripada, po svojoj prirodi vidi slučajnost i potencijalnu neograničenost broja organskih formi, tako da je biosfera radikalno otvoreni sustav. Ipak se tvrdi kako nisu moguće genske varijacije u svim smjerovima, te kako genski program mora istodobno dopuštati široke varijacije i štititi od katastrofalnih pogrješki, koje su najčešće tek minimalne izmjene programa. Radikalna količinska neograničenost i slučajnost organskih formi povlači za sobom nemogućnost uspostave racionalnog sustava organskih formi, kao i nemogućnost postojanja logičkog zakona koji bi uređivao odnos takvih formi (standardni pristup priznaje tek prirodno ograničenje organskih formi i njihovo podvrgavanje zakonitostima poput zakona simetrije koji uvjetuje forme s obzirom na gravitacijsku silu, stupanj pokretljivosti organizama, zatim zakonitostima genetskih čimbenika i njihovo sintetičko djelovanje). Teorija morfogenetskih polja tvrdi suprotno, kako forme živih bića nisu nezakonita, tek slučajna zbivanja.

Ideja postojanja morfogenetskih polja proizašla je iz nevidljivosti strukture prostorne organizacije morfogenetskih procesa.

Teorija morfogenetskog polja nastala je na osnovi eksperimenata na morskom ježincu koji je pokazao sposobnost samo regulacije proizvodnjom normalnih formi unatoč drastičnim eksperimentalnim perturbacijama. Webster i Goodwin (1996:95) tvrdnjom: “Razvojna sudbina je funkcija položaja” ukazuju kako organska materija stječe svojstvo, tj. snagu za kvalitativne promjene tvorbom specifičnih morfoloških struktura u skladu s prostornim odnosima. Kako entiteti koji su samo u prostornom odnosu, nisu povezani, pojava kvalitativno novih događaja u razvoju nekog organizma može biti objašnjena isključivo nevidljivošću sustava koji određuje takve odnose. Morfogenetsko polje ipak nije sebi svojstven eter niti Descartesova tekućina u kojoj plivaju nebeska tijela, niti je nešto nematerijalno. Galileievo i Descartesovo neprihvaćanje djelovanja na daljinu stvar je prošlosti za fiziku i biologiju, pa više nije blasfemično pretpostavljati cjeline, ovdje morfogenetska polja, koje aktivno djeluju na strukturu materije. Morfogenetsko polje je energija ograničena poljem, ono sudjeluje u izgradnji fenotipa, djelujući unutar većeg, općeg polja. Pri tome promjene geometrijskih odnosa ne znače zanemarivanje uloge gena, nego poricanje njihove sposobnosti apsolutnog vođenja sustava kroz morfogenetske promjene. Genske aktivnosti ukazuju na svojstvo genske mreže prema prihvaćanju ograničavajućih obrazaca morfogenetskih promjena specifične biološke skupine poput vrste. Nasljedna inercija neke biološke vrste ili slične skupine nije jednostavni rezultat obrazaca koji su ustanovili preci te vrste generirajući evolucijske (selekcijske) prednosti, nego takva inercija postoji radi ograničenja morfogenetske dinamike. Da je tako, djelomično svjedoči proces izumiranja vrsta koji se može interpretirati upravo kao nemogućnost promjene nasljedne inercije zbog ograničenja morfogenetske dinamike. Proces razvoja (i razvitka) potrebno je shvatiti na razini cjeline odnosa organizma i okoliša jer tek cjelina konstituira samo organizirajući sustav. Zadani okoliš nije jednak svim organizmima iste vrste jer oni svojom različitošću imaju različite percepcije okoliša. Stabilnost hijerarhijske strukture morfogeneze temelji se na standardiziranom procesu autonomnog polja unutar općeg polja (poput tvorbe prstiju na ekstremitetima) tako da geni ne moraju biti posebno fino ugođeni, nego se tek trebaju uklapati unutar prostornih parametara kompatibilnih s pojedinim morfogenetskim kanalima. Teorija morfogenetskog polja govori o postojanju svojevrsnog sustava kanala unutar kojega se moraju razvijati moguće forme. Waddington (1957.) navodi kako ni združeno djelovanje genotipa i okoliša ne određuje u potpunosti tijek razvitka zbog prirode epigenetičkog procesa, koji je sustav kanala različite dubine, pa se u jednom dijelu ne može nikako poremetiti dok u drugim dijelovima u različitom stupnju ovisi o uvjetima okoliša. Morfogenetsko polje usporedivo je s kalupom unutar kojega čimbenici gena i okoliša određuju parametre vrijednosti djelujući na izbor (selekciju) ili pak stabilizirajući postojeće organske forme unutar takvog polja.

2. Robusnost morfogenetskog procesa

Morfogenetski kanali imaju svojstvo unutrašnje robusnosti kako bi se oduprli stalnim perturbacijama uzrokovanim genetskim varijacijama neprekidno aktivnog genoma. Ideja robusnog morfogenetskog polja, u smislu intrinzičnog robusnog procesa, ukazuje na vraćanje srži biološkog esencijalizma koji se nalazi u pojmu tjelesnog plana, iako ne u smislu bitnih osobina tipa neke vrste niti identičnosti morfologije individua te vrste, nego prije u smislu identičnosti funkcija i plana strukture organizma. Pojam morfogeneze kao robusnog procesa vrlo je sličan pojmovima velikih anatomskih tipova Unity of plan ili Bauplan (što nisu istoznačnice, kako navodi Mayr, 1976.), koji tvrde konzervativnost idealnih, apstraktnih planova organizama određenih skupina poput npr. vrsta. Saint-Hilaireova ideja po kojoj su sve životinje izgrađene po istom strukturnom planu (arhetip svih životinja) ili Cuvierova tvrdnja po kojoj kod životinja postoje četiri strukturna plana rehabilitirana je pojmom zootipa. Kod životinja, npr. u pijavice i kukca, obrasci ostaju potpuno isti unatoč bitno različitom načinu segmentacije, što upućuje na univerzalnu prirodu sustava kodiranja ekspresije gena. Slack i koautori (2004:300) smatraju da sustav obrazaca ekspresije gena treba postaviti kao definirajuće svojstvo (sinapomorfija) životinjskog svijeta i predlažu da se nazove zootip. Zootip je sustav pozicijskih informacija, što omogućuje pretpostavku kako je postojao iskonski višestanični predak svih životinja. Definicijom zootipa pružena je prvi put mogućnost uspostave morfoloških kriterija za određivanje životinja jer je otkriveno kako neživotinjski višestanični eukarioti poput plijesni, gljiva i biljaka imaju gene s homeobox strukturom koji nisu homologni obitelji gena čiji obrasci ekspresije tvore zootip. Životinjski organizam nije više nešto što se hrani, kreće i odgovara na podražaje, nego nešto što pokazuje određeni prostorni obrazac ekspresije gena.

Robusnost morfogenetskih polja dovodi u pitanje osnovnu postavku teorije evolucije, onu o prirodnom odabiru kao isključivom principu odgovornom za preoblikovanje živih bića. Ideja robusnih morfogenetskih polja osporava valjanost genetskog redukcionizma po kojem je DNA u isključivoj nadležnosti programa odgovornog za kontrolu razvoja embrija i epigenezu. A i taj, genetski program koji daje upute za izgradnju fenotipa, zapravo je zamrznuti slučaj (Crick, 1968:367), koji prirodni odabir, kao jedini izvor reda, pripušta u opstanak. Istodobno, teorija morfogenetskih polja osporava i redukcionizmu suprotstavljenu Monodovu ideju (1983.) koja tvrdi kako organizmi nisu genetički vođeni samosklapajući (samoregulirajući) sustavi, nego kemijski strojevi. Pokazalo se kako nastanak određenih struktura u organizmu ne ovisi samo o svojstvima elemenata koji tvore takvu strukturu nego i o dodatnim utjecajima poput ZPA-područja polarizirajuće aktivnosti (Zone of polarising activity) koje spominju Webster i Goodwin (1996.), a koje djeluju na prostorni red što proizlazi iz interakcije između stanica. Biološki sustavi ne mogu se razumjeti tek na osnovi materijalnih elemenata od kojih se sastoje, jer drugim dijelom proizlaze iz načina, tj. reda slaganja tih elemenata - poput npr. trodimenzionalnog ustroja DNA molekula ili enzimskog zahvaćanja stereoizomera. Uz to, čak ni kromosomski komplet oplođenog jajeta ne tvori cjeloviti i dovoljni skup uputa za razvoj kao što su određenje vremena i tempa razvitka, prostornih obrazaca i detalje tvorbe organa i tkiva te aktivacije funkcija. Epigenetska domena osim gena i njihovih produkata uključuje brojne druge varijable, kao što su mehaničko stanje citoskeletona, iona, primarnih regulatora metabolita i dr. Iznimna dinamička složenost morfogenetskih procesa koji se odvijaju različitim prostornim i vremenskim razinama ipak dopušta uočavanje razvojnih ograničenja i redukcije različitih razvojnih mehanizama. Sve to upućuje na postojanje stabilnih putova koji prisiljavaju kanaliziranje morfogenetskih procesa, uz pridavanje svojstava njihove robusnosti. Usklađivanje brojnih transformacijskih događaja zbiva se na različitim razinama molekularne sinteze, aktivacije i ekspresije gena, prostornog pozicioniranja stanične interakcije i opće morfogeneze. Klasa homeo box gena određuje relativne položaje u tijelu (Tamarin, 1999.), odnosno pruža informacije položaja. Preciznije rečeno, klasa gena s homeo box sekvencijskim motivima transkripcijski je čimbenik koji kontrolira aktivnost drugih gena. Ono što je zanimljivo, jest da homeo box geni kodiraju relativni položaj unutar organizma, a ne neku određenu strukturu pa je pitanje kako su takvi obrasci sačuvani unatoč značajnim pomacima u razvojnim mehanizmima. Usklađivanje brojnih događaja intuitivno navodi na ideju koju potvrđuje tehnička praksa, kako porastom složenosti nekog sustava slabi kontrola nad njim. Kod bioloških sustava nije tako, dapače, porastom složenosti dolazi do izvanrednog povećavanja područja stabilnosti tako da različiti biološki mehanizmi uključeni u razvoj spajaju uz redukciju mogućnosti izbora prostornovremenskih obrazaca uključenih u tvorbu organskih formi. Spajanje dvaju bioloških mehanizama tvori robusnije obrasce forme nego bi bile da mehanizmi nisu spojeni. Primjer za to daju Goodwin, Kauffman i Murray (1993.) eksperimentima na algi Acetabularia acetabulum, gdje utvrđuju postojanje dvaju spojenih mehanizama razvoja: citoplazme koja je neuravnoteženi medij i stanične stjenke koja je generator forme. Izbjegavajući brojne detalje spomenutog istraživanja, može se citirati Goodwina i koautore (1993:142): “…postoji slabo shvaćen fenomen usmjerenog odbijanja nekih morfologija usprkos selektivnim modifikacijama…”. Robusnost morfogenetskog procesa poriče hipotezu genetskog programa odgovornog za nastanak svake potencijalno zamislive forme ili obrasca. Čak ni interakcija obrazaca ekspresije gena i generičkih čimbenika (Webster i Goodwin, 1996.) ne može ozbiljiti sve forme i obrasce koji mogu nastati iz bioloških molekula i živih stanica. Robusnost morfogenetskih procesa može se očitovati i iz ponavljanja strukturno sličnih, a funkcionalno identičnih procesa koji se mogu detektirati tijekom evolucije. Iz ponavljanja takvih procesa može se zaključiti kako embriji najrazličitijih vrsta tvore neke složene strukture vrlo jednostavno. Radikalni primjer takvog neovisnog stvaranja navode Salvini-Plawen i Mayr (1977.) tvrdnjom kako je sofisticirani organ oko neovisno evoluirao kod najmanje 40 vrlo različitih vrsta! Asocira li to na usmjerenost evolucijskih trendova? Bez obzira na raznolikost mogućih interpretacija primjera neovisnog nastanka složenih struktura organa nije moguće izbjeći očiti sukob s Darwinovim stavom po kojem su organizmi slučajni i historijski kontingentni. Istodobno se može reći kako teorija robusnosti morfogeneze rješava jedno od neriješenih pitanja evolucije: zapanjujuću fenotipsku stabilnost (iako je živi i neživi svijet stalno podvrgnut promjenama). Kauffman (1993:19-20) upravo na činjenici dugotrajne nepromjenljivosti fenotipa, tj. očuvanosti forme (njezinoj stabilnosti) vidi ozbiljan problem za neodarwinističku sintezu teorije evolucije: “Ukoliko se mutacije neprestano akumuliraju… što održava fenotip u tipičnoj formi?” Kauffman misli kako selekcija nekog dovoljno složenog sustava ne može izbjeći redu koji pokazuje većina sličnih sustava. Biološke forme po svojoj su prirodi robusne i neslučajne (iako ne i nužne), one su odraz visoko vjerojatnih, tj. generičkih stanja morfogenetskih procesa. Po hipotezi robusnosti Darwinov mehanizam prirodnog odabira nema dostatnu snagu očuvanja vrijednosti genoma kao upute koja isključivo određuje prostorne i vremenske parametre razvojne dinamike. Genom je preslab da bi održao parametre vrijednosti unutar strogo propisanih normi s obzirom na njegovu sklonost stalnoj promjenljivosti. Biološke vrste su zajedno s njima pripadajućim tipičnim svojstvima reproduktivne izolacije, ekološke različitosti i morfološke lučivosti tek točke dinamičke stabilnosti morfogeneze. Robusnost morfogenetskih procesa usporediva je s diskretnim stanjima elektrona koji mogu zauzimati strogo određene ljuske. Svaka “vrsta” atoma može poprimati samo određene diskontinuirane energije i “bivati” u određenim stacionarnim stazama. Po analogiji na kretanje elektrona atomskih “vrsta” isključivo po strogo određenim elipsama, organske forme mogu zauzimati samo određena diskretna stanja, čemu u prilog govore sve osnovne značajke biološkog pojma vrste. Iz beskrajnog mnoštva zamislivih organskih oblika mogu se ozbiljiti tek forme koje zauzimaju diskretna stanja propisana morfološkim poljima. Upravo su morfološka polja odgovorna za raspored svojevrsnih bioloških ljusaka diskretnih stanja koje popunjavanju biološke forme. Biološke forme imaju snažno unutarnje visoko vjerojatno stanje (generičko) morfogeneze kao točke dinamičke stabilnosti morfogenetskih procesa. Pretpostavka o kvantitativnoj i kvalitativnoj ograničenosti organskih formi i evolucijskim preoblikovanjima pronalazi kako bitan dio takve ograničenosti nastaje zbog morfoloških polja organskog svijeta koja su u svom fundamentalnom smislu usporediva s metrikom svemira i njezinim brojnim specifičnostima. Na principijelnoj razini to bi značilo proširenje važenja na biologiju Riemannove ideje kako prostor bez svojstava krutosti aktivno sudjeluje u fizičkim zbivanjima. Poslije Riemanna je i teorija relativnosti uočila kako su svojstva prostora određena fizikalnim tijelima kao što su i fizikalna tijela određena svojim položajem, tj. odnosom s prostorom. Organske forme su u fundamentalnom smislu ograničene drugim organskim i anorganskim formama unutar fizikalno-kemijskih zakona geometrije i simetrije (gravitacija, atomske sile, zakoni molekularne građe). Sve organske forme po svojoj su strukturi posljedica nužnih i nezaobilaznih kozmičkih zakona, jesu ili nisu upravo po takvim kozmičkim zakonima. Pri tome, nije riječ o redukcionističkom stavu koji iz osnovnih zakona fizike i kemije zaključuje na sveobuhvatnost zakona žive prirode, nego pretpostavci jedinstvenog polja koje određuje mogućnost svih bioformi. Takve forme mogu, ali i ne moraju biti ostvarene, one u bitnome ovise najprije o promjenljivim uvjetima okoliša, a zatim i o interakciji s drugim živim formama. U skladu s tim moguće forme u slučaju svojega ozbiljenja mogu opstati neko duže ili kraće vrijeme, i zatim propasti.

3. Implikacije teorije morfogenetskih polja

Ključna implikacija teorije morfogenetskog polja tiče se same osnove teorije evolucije-prirodnog odabira. Webster i Goodwin (1996:221) kažu: “Prirodni odabir nije generator bioloških formi, nego jedan od čimbenika uključenih u stabilizaciju formi.” Odricanje stvaralačke snage prirodnom odabiru, i njezino svođenje tek na stabilizatora formi - njenu smisaonu suprotnost, znači poricanje bitnog dijela teorije evolucije darwinovskog tipa, u kojoj god da je etapi razvoja. Konačne filozofske implikacije ovakvog stava su u ograničenosti i neslučajnosti kozmičkih procesa (i organskih formi) koji se mijenjaju tek pojavom čovjeka. To jesu li takvi procesi projektirani ili nisu, stvar je koju može raspravljati metafizika.

Tek teorija morfogenetskih polja s punim pravom može biti prava suvremena alternativa teoriji poslijesintetičke teorije evolucije. Naime, suvremena istraživanja na tragu teorije evolucije usmjerena su prema trima glavnim područjima: a) evolucijskim pojavama koje još uvijek nisu prikladno objašnjene sintetičkom teorijom, poput npr. stagnirajuće ili eksplozivne evolucije (Schopf, 2004; hipobraditelija – iznimno spori tempo evolucije i tahitelija – vrlo brza evolucija), b) potrebi za različitim supsidijarnim čimbenicima koji nisu zamjetni uobičajenim sredstvima istraživanja, a potencijalno vrše jak selekcijski pritisak, i c) međudjelovanje između gena, genotipa i okoliša koji “proizvode” fenotip, koji onda podliježe provjeri prirodnog odabira ili je tek stabiliziran, kako tvrdi teorija morfogenetskih polja. U tom smislu, prednosti teorije morfogenetskih polja su jasne, ona uspijeva objasniti dugotrajnu fenotipsku stabilnost i neovisnost stvaranja homolognih struktura kod brojnih, vrlo različitih organizama.

Stalno usavršavanje teorije evolucije uvođenjem brojnih dodatnih višestrukih čimbenika koji bi trebali objasniti i osvijetliti onaj istiniti princip pokretača evolucijskih promjena, znači tek da teorija evolucije sve više izlazi iz stanja Kuhnove faze normalne znanosti u stanje blisko krizi normalne znanosti, a sve dodatne i pomoćne teorije i hipoteze upravo su zaštitni pojas pomoćnih hipoteza oko čvrste jezgre teorije koju treba sačuvati želi li se teorije održati. Dovođenje u pitanje principa prirodnog odabira koji čini samu bit Darwinove teorije evolucije, pa i njezine etape razvoja u fazi moderne sinteze i kasnijeg razvoja, znači ugrožavanje one čvrste jezgre istraživačkog programa teorije evolucije. Prema Lakatosu (1970.) dopuštena je samo egzistencija teorija koje se mogu uskladiti s prirodom nepromjenljive tvrde jezgre istraživačkog programa pa je upitno hoće li se teorija evolucije kakvu danas znamo održati. Ipak malo je nade u pojavu tzv. krucijalnog eksperimenta koji bi osigurao spektakularan i dobro potvrđen primjer, dovoljno snažan za odbacivanje vladajućeg istraživačkog programa. Uz to, kako metodologija istraživačkog programa pripisuje racionalnost odluci o zabrani pobijanja (poricanja) pri prijenosu neispravnog u tvrdu jezgru - dok god potvrđeni empirijski sadržaj zaštitnog pojasa pomoćnih hipoteza ima tendenciju povećavanja, kao što je slučaj u teoriji evolucije - to znači da se teorija može preoblikovati i u svojim fundamentalnim elementima i ipak opstati. Tako odluku o sudbini teorije evolucije neće donijeti prirodna znanost sama, nego zajedno s logikom i filozofijom znanosti, ali i brojnim drugim izvan logičkim čimbenicima koji sudjeluju u ustanovljavanju i svrgavanju znanstvenih teorija.

Zaključak

Hipoteza robusnosti morfogenetskih polja uz operativno objašnjenje morfogeneze ponavljanjem repertoara osnovnih staničnih procesa, tvrdi da je umnažanje i preoblikovanje bioformi (što je evolucija) ograničeno s obzirom na moguće transformacije postojećih morfogenetskih polja. Usprkos različitosti ekspresija u morfologijama brojnih vrsta, morfogenetska polja svojim unutrašnjim organizacijskim ograničenjima propuštaju postvarenje tek dijela potencijalnih ili zamislivih formi. Po hipotezi robusnosti Darwinov mehanizam prirodnog odabira nema dostatnu snagu očuvanja vrijednosti genoma kao upute koja isključivo određuje prostorne i vremenske parametre razvojne dinamike. Genom je preslab održati parametre vrijednosti unutar strogo propisanih normi s obzirom na njegovu sklonost stalnoj promjenljivosti. Stoga, po Websteru i Goodwinu, evolucija nužno znači pojavu robusnih formi, generičnih stanja ontogenetskog procesa, a ontogenija određuje niz vjerojatnosti za filogeniju. Ograničenost bioloških formi spada u osnovnu bitnu pretpostavku teorije morfogenetskih polja tvrdnjom kako ograničenost mogućih transformacija bioloških formi proizlazi iz unutrašnjih organizacijskih ograničenja. Druga bitna pretpostavka teorije morfogenetskih polja vidi sličnost struktura organizama usprkos njihovoj pripadnosti različitim biološkim vrstama. Sličnost struktura organizma, a u nekim segmentima i cjelokupne biosfere, učinak je sličnih dinamičkih procesa općeg morfogenetskog polja. Teorija morfogenetskih polja sugerira općenitost osnovnog morfogenetskog procesa svim biološkim formama. Prednosti teorije morfogenetskog polja u odnosu na neodarwinističku teoriju evolucije su u objašnjenju pojava koje ta teorija ne može objasniti (dugotrajna stabilnost fenotipa i pojava homolognih struktura u vrlo različitih tipova organizama), a njezin nedostatak je u snazi vladajuće neodarwinističke paradigme. - Tonči Kokić, Split



Ronioci snimili crvoliko morsko stvorenje dugačko punih 30 metara

Pyrostremma spinosum ili pyrosoma, je iznimno rijetko morsko stvorenje za koje su znanstvenici smatrali da ne može narasti duže od 20 metara, no nedavna snimka australskih ronioca je pokazala kako najveća crvolika životinjska kolonija može zapanjiti svojom veličinom.

Mitsko biće ili stvarna životinja?

Pyrosomu su nekada nazivali morskim jednorogom, jer se smatralo kako je plod mašte dokonih pomoraca, o ovom tajnovitom morskom stanovniku su se ispredale priče, kako može proždrijeti cijelog čovjeka i kako je naoružan bodljama.


Morski jednorog na površini ma crvenu boju.

Zahvaljujući sve većoj digitalizaciji i povećanju broja ronioca, morski jednorog se od legende pretvorio u stvarnost.


Pyrostremma spinosum snimljena 1985. od strane gospodina Rogear Fenwicka ©, Victoria, Australia

Pyrostremma spinosum je stožasta životinjska kolonija načinjena od milijuna klonova malenih organizama koji se nazivaju zuidi. Životinjice veličine 14,3 milimetra žive u simbiozi stvarajući najveći crvoliki organizam u moru.


Neobična bodljikasta površina pyrosome.

Na prednjem dijelu pyrosoma se nalazi usis zamorsku vodu, a prema kraju se životinjska kolonija širi u nešto što bi se moglo usporediti kombinacijom mlazne propulzije i otpadnog kanala. Kod primjeraka duljine preko 20 metara, kraj kolonije može imati promjer od preko dva metra. Inače su pyrosomi potpuno benigna morska bića, naime hrane se polaganim filtriranjem mora i hvatanjem sićušnih morskih planktona.


Manji primjerak u kojeg se djelomično zavukao ronilac.

Zuide koji stvaraju koloniji nalik na zmiju, na površini imaju malene piramidalne šiljke, a poveznica između svake malene životinje je načinjena uz pomoć stanovitog biogela i posebnim hvataljkama na staničnim stjenkama koje prijanjaju zuide na takav način da izgledaju kao jedna velika cjelina.

Poznato je kako se ova rijetka životinja uglavnom može naći na otvorenim morima bez obzira na dubinu jer prati morske struje bogate planktonima, no za sada su ronioci na Novom Zelandu i oko Australije imali najveću sreću u snimanju „divovskog morskog crva.“


Zadnji kraj neobične životinjske kolonije.

Manje pyrosome su iznimno osjetljive i lako se lome, očevici tvrde kako su se kolonije najčešće razbijale na najmanji dodir ruke, no kolonije veće od deset metara imaju površinu koju su ronioci opisali kao nešto što nalikuje pernatoj zmiji.

Zadnja iznenađujuća snimka

2011., na YouTubeu je postavljena snimka morskog jednoroga od fascinantnih 30 metara, prema izvještaju morskog biologa Rebecce Helm, takvi primjerci su toliko rijetki da predstavljaju poslasticu za svakog istraživača mora. Io9 je prenio dio njene izjave u vezi ovih neobičnih morskih stanovnika:


Manji primjerak morskog jednotoga, čudesne simbioze klonova životinja koje filtritraju more.

„Pyrosome bi mogli nalikovati križancima borgova iz Star Treka i klonova iz Sar Warsa. Jedan pyrosome ja zapravo kolekcija na tisuće klonova, a svaka individua je u stanju kopirati samu sebe kako bi povećala koloniju. Za razliku od borgova, koji su psihološki povezani, pyrosome su članovi jednog zajedničkog tijela spojeni fizičkom vezom, točnije dijele zajedničko tkivo. Borgovi žive unutar velikog strašnog zvjezdanog broda, dok su pyrosome u stvari veliki strašni brod. Cijela kolonija je u obliku tube, sa zašiljenim krajem na prednjem dijelu i širokim otvorom na stražnjem dijelu, a kod nekih podvrsta, otvor može biti velik puna dva metra – dovoljno velik da se ljudsko biće zavuče u unutrašnjost kolonije.“

Snimka koju su napravili ronioci iz Australije je napravljena blizu obala Tasmanije, a načinio je Michael Baron iz Ronilačkog centra Eaglehawk.


Nedavna snimka najvećeg primjerka pyrosome.

Interesantno je da ove životinje predstavljaju poslasticu za mnoge vrste riba, što je možda i razlog da su s vremenom ove malene životinjice stvorile piramidalne šiljke s njihove vanjske strane, kako bi se obranile od proždrljivih stanovnika mora. Inače pyrosome u moru imaju plavkastu prozirnu boju, dok na zraku poprimaju crvenkastu boju s crnim točkicama.

Index