Dioklecijan je bio socijalist. I ne, nije ubio svetog Duju!

Rijetko kada je u Splitu zabilježena tolika gužva na jednoj 'običnoj' promociji knjige: u Muzeju grada fizički nije moglo stati više od tih nekoliko stotina ljudi pa su organizatori u jednom trenutku bili prisiljeni zatvoriti vrata. Ovoga četvrtka, točno 1700 godina od dana kada u svojoj palači preminuo car Dioklecijan - tužan i sam, a po nekim kroničarima moguće i da je počinio samoubojstvo - splitski književnik, dramaturg i - sada tek samo povremeni - novinar Jasen Boko, predstavio je svoju biografiju prvog Splićanina.

 

Legenda o sv. Dujmu

Legenda o sv. Dujmu smjestila toga sveca u 1. stoljeće, povezujući ga usko sa svetim Petrom. Dujam je tako bio Petrov učenik, a nakon što su zajedno došli u Rim, sv. ga je Petar poslao u tadašnju Salonu, gdje je postao biskup. Prema nekima, upravo temeljeći svoje prvenstvo na tom podatku, splitska je Crkva postala metropolitansko središte u 10. st., a potvrda takve odluke vidljiva je iz prvog zaključka splitskog sabora iz 1059. god.:

“Budući da je nekoć, blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Solin, da propovijeda, određuje se, da ona crkva i grad gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove provincije i da zakonito dobije provincijski naslov nad svim njenim biskupijama, i to tako da se samo po zapovijedi onog biskupa, koji po milosti Božjoj dobije tu stolicu, mogu održavati sinodi i posvećivati biskupi, jer je Gospod rekao: gdje bude tijelo, tu će se skupljati i orlovi.”

Po predaji se smatralo da je sv. Dujam bio apostolski učenik sv. Petra, a po splitskoj legendi svetac je podrijetlom iz Sirije, na kršćanstvo se obratio zahvaljujući propovijedima sv. Petra i potom bio kršten u Antiohiji. Po istoj predaji, kao pratitelj sv. Petra s Pankracijem i Apolinarom pošao je u Rim, odakle ih je sv. Petar uputio propovijedati u druge krajeve: Pankeracije je otišao na Siciliju, Apolinara u Ravenu, a Dujam u prekojadransku Salonu, glavni grad tadašnje rimske provincije Dalmacije. Sv. Dujam je u mnogoljudnoj i multikonfesionalnoj Saloni osnovao crkvenu zajednicu i mnoge obratio na kršćanstvo. Po nalogu gradskog upravitelja Maurilija doživio je mučeničku smrt - odrubljena mu je glava, vjerojatno u salonitanskom amfiteatru, nakon što je prije njega pogubljeno još 45 dalmatinskih mučenika.

 

'Dioklecijan, biografija kontroverznog rimskog cara - reformator ili progonitelj kršćana?' naslov je Bokina tri godine pripremanog djela, koje će nesumnjivo izazvati brojne reakcije - prije svega vrlo argumentirano dovodi u pitanje uvriježeni stav da je Dioklecijan proganjao kršćane, a onda i svetog Dujma, za kojega Boko tvrdi da je upitno i samo njegovo postojanje.

'Osim što je upitno je li sveti Duje uopće postojao, on i Dioklecijan sigurno se nikada nisu sreli', odgovorio je autor na u posljednje vrijeme sve češću dilemu i splitsku podjelu na zagovornike 'Duje' ili 'cara'. Obojica splitskih simbola, smatra, danas mogu mirno koegzistirati.

Knjiga Jasena Boke vrvi podacima i rezultatima ozbiljnog istraživanja, ali svejedno ih vrlo jednostavno i pitko predstavlja čitateljima. U razgovoru za tportal on objašnjava zašto Dioklecijana smatra 'prvim socijalistom', otkriva kakve je sve povijesne zablude o njemu demantirao i najavljuje da je spreman na svakakve, pa i oštre reakcije - no polemizirat će samo s onima koji su Dioklecijanovu biografiju doista i pročitali, a ne onima koji 'priglupo tvrde da je car klao kršćane kao janjce'.

Ako bismo pojednostavili stvari, rekli bismo da se u svojoj knjizi obračunavate s nekoliko dosad neupitnih istina: niti je Dioklecijan progonitelj kršćana niti je dao pogubiti svetog Dujma - koji, moguće je, nije ni postojao?

Pa možete to nazvati i obračunom, ako vam je tako draže, ja bih ipak rekao da pokušavam prvi put - naravno, izvan stručne literature koja je o tome već govorila - pokazati tendencioznost i iskrivljenost priče o Dioklecijanu i njegovu odnosu prema kršćanima. Što se postojanja svetog Domniusa, svetog Dujma tiče, samo bih volio vidjeti malo čvršće povijesne dokaze da je taj zaštitnik Splita zaista postojao. Ali i ako je priča o došljaku iz Sirije istinita, Dioklecijan sigurno nije odgovoran za njegovu smrt, osim možda po zapovjednoj odgovornosti, jer je ipak bio vrhovni vladar tadašnje tetrarhije, četvorice koji su vladali Carstvom. Sasvim je izvjesno da se Dioklecijan s Domniusom nikad nije sreo pa su smiješne tvrdnje da ga je on osobno 'kao janjca' zaklao. Car u čijoj je nadležnosti Salona u to je vrijeme Galerije, a Dioklecijan, čije su područje upravljanja Mala Azija i istok Carstva, toga 10. travnja 304. godine - kada je Dujam navodno ubijen, a ne 7. svibnja koji je datum koji se danas obilježava! - ne samo da je daleko od Dalmacije, nego je teško bolestan, praktički u stanju kome. U povijesno znatno uvjerljivijem slučaju mučenika Anastazija, jasno se navodi tko je krivac za njegovo pogubljenje u Saloni: Galerije! Ako je, dakle, Dujam postojao i bio ubijen u Saloni, izravni krivac je isti: Galerije.

U cijeloj priči o svetom Dujmu puno je povijesnih grešaka, iskrivljavanja, čak i otvorenih laži. Šesnaest stoljeća sv. Duje vodio se kao osobni izaslanik apostola, sv. Petra, koji je u 1. stoljeću poslan kako bi pokrstio stanovništvo Dalmacije i koji je ubijen za Trajanove vlasti, dakle 150 godina prije nego što se Dioklecijan i rodio. Na osnovu činjenice da je Dujam bio apostolov poslanik i učenik, splitska crkva stoljećima je imala primat u ovom dijelu svijeta. A onda je najednom don Frane Bulić, otac hrvatske arheologije, početkom 20. stoljeća dokazao da je cijela ta priča potpuna izmišljotina i da (taj) sv. Dujam nikad nije postojao. Šok je bio potpun, svećenik Bulić za dlaku je izbjegao izopćenje iz Crkve, a tvrdnja koja se nije mogla osporiti izazvala je konsternaciju.

 

Trajan nije proganjao kršćane radi vjere

Plinije je vodio procese protiv kršćana, ne zbog njihove vjere, već stoga jer je sumnjao da imaju ' zabranjena i opasna politička udruţivanja'.

On nastavlja:

'Prema tome, prosudio sam da je nužno doći do istine mučenjem dviju ropkinja koje su nazvali đakonesama. Ali otkrio sam da nema ništa u tome osim izopačenog, naglašenog praznovjerja.'

Neki od uhićenih su odali dužnu počast imperatorovim slikama i državnim bogovima i prokleli Isusa. Ali Plinije nije bio načisto kako postupiti s mnogima drugima, što je opisao kao rasprostranjena 'zaraza', pa traži savjet od cara Trajana. Trajanov slavni odgovor je bio:

' Ne treba ih tražiti; ako su predani sudu i proglašeni krivima, treba ih kazniti, uz uvjet, da tko god porekne da je kršćanin i to dokaže, -- odajući počast našim bogovima, -- čak i ako je pod sumnjom iz prošlosti, treba dobiti oprost jer se pokajao.'

Stvarna vrijednost ove prepiske je dokaz tolerancije Rimskog zakonodavstva u 'zlatnom dobu' Rimskog carstva. Trajan kaţe:

'Ali anonimne optuţbe o krivici ne smiju imati nikakvog mjesta u bilo kojem sudskom procesu. Jer to bi bio opasan presedan i protivan duhu našega vremena.' (Trajan Pliniju, Pisma 10.96-97)

Usporedite ovu odluku 'poganskog' Trajana iz 113. god., sa kršćanskim Inkvizitorima 13 stoljeća kasnije za koje su 'anonimne optužbe' i 'potrage' za hereticima bile modus operandi!

 

Zeloti i sikarijci

Zelotski pokret, naravno, nije završio s uništenjem Jeruzalema i Kumrana između 68. i 70. godine, niti s padom Masade, godine 74. Neposredno nakon debakla, mnogi su »zeloti« i »sikarijci« pobjegli u inozemstvo, u zemlje gdje je živio znatni broj židovskoga stanovništva, poput, primjerice, Perzije ili Egipta, a posebice Aleksandrije. U Aleksandriji su pokušali mobilizirati mjesno židovsko stanovništvo za još jedan ustanak protiv Rima. U tome nisu imali uspjeha; skupilo ih se oko šest stotina, da bi kasnije bili predani vlastima.

Više od šezdeset godina nakon rata koji je Jeruzalem i Hram ostavio u ruševinama, u Svetoj je Zemlji ponovno izbila pobuna, pod vodstvom karizmatične osobe poznate kao Simun bar Kohba, »Sin Zvijezde«. Prema Eisenmanu, ova terminologija upućuje na to da je Simun doista bio potomak »zelotskih« vođa iz prošloga stoljeća.

  • Duje sirijac sikarijac?

Sikariji (latinski: Sicariii, doslovno "bodežaši", od riječi sicae "bodeži") su bili ekstremistička frakcija jevrejskih zelota za vrijeme Velikog ustanka 66-73, čija su glavna taktika bili atentati na Rimljane i njihove pristaše, vršeni skrivenim bodežima. Riječ sicarius se kasnije preko latinskog prenijela u romanske jezike, prije svega italijanski i španski gdje izraz sicario označava profesionalnog ubicu.

Rastuće tlačenje nižih klasa je zaoštrilo odnose sa manje ugnjetenom srednjom klasom. Mase su postajale sve radikalnije. Lijevo krilo zelota stvorilo je tajnu frakciju »sikarije« (oni što nose bodeže) koji su počeli vršiti terorističke napade na imućne građane. Oni su kao suradnike okupatora progonili umjerenjake u višim i srednjim klasama Jeruzalema; u isto vrijeme su napadali, pljačkali i palili sela čiji stanovnici su odbili da se pridruže pobunjenicima.

… a different type of bandits sprang up in Jersualem, the so-called sicarii, who murdered men in broad daylight in the heart of the city. Especially during the festivals they would mingle with the crowd, carrying short daggers concealed under their clothing, with which they stabbed their enemies. Then when they fell, the murderers would join in the cries of indignation and, through this plausible behavior, avoided discovery. (Quoted in Richard A. Horsley, "The Sicarii: Ancient Jewish "Terrorists," The Journal of Religion, October 1979.)

 

Uzeti Splitu njegovog sveca zaštitnika bio je veliki grijeh pa se Bulić potrudio pronaći alternativu, 'otkrivši' novog Dujma koji je navodno živio početkom 4. stoljeća i kojega su glave došli Dioklecijanovi progoni.

Što se postojanja svetog Domniusa, svetog Dujma tiče, samo bih volio vidjeti malo čvršće povijesne dokaze da je taj zaštitnik Splita zaista postojao, kaže Boko

Argumenti da je novi Dujam zaista bio povijesna osoba meni djeluju vrlo tanki, pa čekam neki pravi dokaz. Kao jedan od ključnih dokaza navodi se postojanje Dujmovih relikvija u oratoriju svetog Venancija u Lateranskoj krstionici u Rimu, kamo ih je, s ostacima drugih dalmatinskih mučenika iz Dalmacije za vrijeme prodora Slavena, prenio opat Martin. Godine 1962. službena Crkva napravila je tzv. rekogniciju, prepoznavanje tih relikvija. Na službene rezultate te rekognicije dovršene dvije godine kasnije kod nas možete naići samo u nekoliko visoko stručnih djela. Na svodu oratorija čuveni je mozaik s deset svetaca, uglavnom iz Dalmacije, među kojima je i Dujam. Međutim, izvješće crkvene komisije, za koje ne zna gotovo nitko u Splitu jer nikad o tome nije otvoreno pisano, navodi da su u škrinji s relikvijama (uz nešto životinjskih kostiju) pronađeni ostaci osmorice svetaca. Jedan od dvojice za koji je crkvena, dakle službena komisija utvrdila da mu se relikvije NE nalaze među svetačkim ostacima je sv. Dujam!

To je samo jedan od niza zanimljivih dokaza koji osporavaju postojanje Domniusa, a ima ih još nekoliko, ali mi je za to trebao dobar dio knjige pa ovdje nemamo prostora za nastavljati priču.
U svakom slučaju i ako ne sumnjamo da je sveti Dujam postojao, ne vidim razlog da Split ne slavi i njega i Dioklecijana, jer sigurno nisu bili u izravnom sukobu niti mu je Dioklecijan 'došao glave', kako vele fantastične priče.

Ako je sve to istina, čemu onda višegodišnje (i višestoljetno) izmišljanje legendi i dosta brutalno opisivanje cara zaslužnog za samo osnivanje grada? Je li razlog tomu samo ona da 'povijest pišu pobjednici' ili nešto više?

Dioklecijanov osnovni problem je što su njegovi najveći protivnici, kršćani, još za njegova života postali povijesni pobjednici i sljedećih stoljeća pisali i tendenciozno prerađivali povijest onako kako njima odgovara. Činjenice govore drugačije: za deset godina progona, započetog 303., a zaključenog Milanskim ediktom 313. godine, ubijeno je, kažu povjesničari, između 3.000 i 3.500 kršćana. Dioklecijan je abdicirao 1. svibnja 305., a dobar dio posljednje godine bio je praktički na samrti i izvan političkih događanja. Koliko se od tih deset godina progona i žrtava zaista može pripisati njegovoj zapovjednoj odgovornosti, ako je u tome sudjelovao i bio 'glavni' najviše godinu dana? Sigurno neusporedivo manje nego uzornom kršćanskom caru, Justinijanu, koji je u jednome danu u Konstantinopolu dva stoljeća nakon Dioklecijana pobio, onako 'odoka', nekih 50 tisuća pobunjenika, odreda kršćana. I onda je Dioklecijan krvožedni ubojica kršćana, a Justinijan uzorni kršćanski car?

Zanimljivo je da prve kršćane u Splitu postojanje Dioklecijanovog mauzoleja i njegovog tijela u njemu nije nimalo smetalo, pa postoje povijesni dokumenti koji potvrđuju da je grobnica s carskim sarkofagom na svom mjestu najmanje do 469. godine, dakle stoljeće i pol nakon njegove smrti. Da je zaista Dioklecijan kršćane 'trijebio s lica zemlje u krvi, k'o jance!' i da je bio 'krvnik koji je dao odrubiti glavu Dujmu', kako tvrde u 21. stoljeću, bi li njegova grobnica, ma koliko sama zgrada bila od države zaštićena kao spomenik, bila nedirnuta, a mauzolej u funkciji? Uostalom, Konstantin, car kojeg slave kršćani, Dioklecijanov je kip dao donijeti u carsku ložu hipodroma u Konstantinopolu i tamo je on stajao desetljećima, možda i stoljećima.

Do izbacivanja carevog sarkofaga i tijela iz njegova mauzoleja, došlo je vjerojatno tek oko sredine 6. stoljeća, kada je mauzolej pretvoren u crkvu u koju su stoljeće kasnije prebačene kosti svetaca Dujma i Staša iz Salone. Negdje od tog razdoblja, kako raste značaj svetog Dujma, slika o Dioklecijanu u kršćanskim dokumentima postaje negativnija, da bi u kasnom srednjem vijeku on zauzeo mjesto Sotone glavom.

Zašto je do toga došlo? Uvjeren sam kako nisu legende o Dioklecijanu kao zlostavljaču i progonitelju kršćana bile uzrokom uklanjanja njegovih ostataka iz mauzoleja i pretvaranja mauzoleja u crkvu, nego upravo suprotno: nastale su kao dobra podloga i priprema za taj događaj. Izbacivanje rimskog cara iz njegova mauzoleja, u Carstvu čiji je on legitimni vladar bio, bez obzira na to što se taj prostor pretvara u crkvu, ne bi imalo dobre konotacije. Mauzolej je i dalje bio carsko i državno vlasništvo, čak je i Crkva za njegovu prenamjenu trebala ishoditi službenu dozvolu iz Konstantinopola, sličnu onoj koju će izbjegli salonitanski kršćani nešto kasnije morati tražiti kako bi se uselili u Palaču. Izbaciti iz mauzoleja ostatke uglednog prethodnika aktualnih bizantskih careva i dobiti za to potvrdu, nije bilo lako izvedivo. Osim ako se dokaže da je taj koji leži u sarkofagu bio glavni progonitelj Isusa i njegovih sljedbenika te ubojica gradskog sveca zaštitnika svetog Dujma. U vrijeme nedovoljno razvijenih medija i posvemašnje nepismenosti, dokazi su se vrlo brzo počeli pojavljivati vjerojatno prvo u pričama s oltara. Korak od priče s oltara o Dioklecijanu ubojici njihova Dujma, apostolskog mučenika iz Sirije, do legendi nevjerojatnih razmjera u pučkoj mašti, nije bio težak. Nakon toga mašta se razigrala i rođen je 'krvolok'.

Pada nam na pamet davna teza novinara Darka Hudelista o podijeljenom gradu, odnosno liniji razdvajanja između onih koji su 'za Dioklecijana' i onih koji su 'za svetog Duju'. Kako bismo to opisali u novije vrijeme, na 'naše' i 'njihove'. Primjećujete li takvu podjelu u Splitu danas?

Podjela, nažalost, postoji i danas. Svaka sredina obilježena jakom ideologijom jednostavno mora imati 'naše' i 'njihove' da bi egzistirala na takvom načelu, monopolistički. Te se uloge naših i vaših kroz povijest mijenjaju, ovisno o potrebama onih koji narodom manipuliraju. Nema mobilizacije i homogenosti po bilo kojem osnovu - vjerskom, nacionalnom, rodnom, političkom - ako ne postoji snažan neprijatelj koji ozbiljno ugrožava 'naše' tradicionalne vrijednosti i korijene 'naše egzistencije'.

situacija bogata smiješnim paradoksima pa su istim ljudima na istom prostoru, ili konkretno nama, u jednom trenutku početkom četrdesetih godina 20. stoljeća Nijemci bili smrtni neprijatelji, da bi isti ti Nijemci, često doslovno isti ljudi, samo pola stoljeća kasnije postali najveći prijatelji. Tako je u ovom ludom gradu sasvim moguće da sirijski izbjeglica Domnio (a svi znamo što ti ljudi danas misle o sirijskim izbjeglicama) bude 'naš', dok domaći čovjek, starosjedilac Dioklecijan, rođen vjerojatno na 10 km od Splita, bude 'njihov'. Ja takve pitam: čiji su onda Hrvati, koji kao pogani dolaze ovdje potkraj 8. stoljeća? Jer ako su kršćani 'naši', onda Hrvati mogu biti samo 'njihovi'.

'Naši i vaši', predmet vječne manipulacije, zametak su svake nevolje, ne samo na ovom prostoru.

Paradoksalno, Dioklecijan kao de facto prvi Splićanin nema ni spomenik ni grob, dok je sveti Duje slavljen. Kakve reakcije očekujete na - neki će reći - kontroverzne tvrdnje iz knjige?

Reakcije će biti opet o ustašama i partizanima, o čemu drugom? Jer filozofija palanke zasniva se na crno-bijeloj podjeli, nema nikakav osjećaj za nijansu i ne može prihvatiti da i Duje i Dioklo mogu i moraju zajedno egzistirati. Ne radi se pri tom o onom Tuđmanovom pomirenju ustaša i partizana, nego jednostavno o ljudima koji su, bez obzira na različitost svojih uvjerenja, bitni za ovaj grad.

Kakav je uopće bio Dioklecijan? Zašto se o njemu tako malo zna, usprkos očito velikoj povijesnoj ulozi jednog od najuspješnijih rimskih careva?

Za nedostatak dokumenata i kipova Dioklecijana krivo je ovo o čemu sam ranije pričao. Svaki trag 'zlotvora' pobjednici su uništavali, pogotovo one tragove koji nisu išli u prilog tezi o 'koljaču' i gdje je Dioklecijan možda bio prikazivan u pozitivnom svjetlu. Bio je kompleksna osoba, autoritet, odličan vođa i organizator, reformator spreman na radikalne promjene i čovjek osjetljiv na potrebe puka i vojske, u tom smislu socijalist, dok je istovremeno bio borac za očuvanje tradicionalnih vrijednosti, zapravo konzervativan. Prosvijećeni apsolutist, danas bi se reklo.

Kažete da bi, da je živ, Dioklecijan direktore i visoke bankare 'skuhao u vrelom ulju ili razapeo na križ'?

Dobro, to je zapravo bila jedna moja ne osobito mudra stilska figura, pogotovo s obzirom na činjenicu da mi je Splitska banka generalni sponzor ovog cijelog projekta i knjige. Ali istina je da je bio jako ljut na lihvare i bogate trgovce koji nabijaju cijene i manipuliraju potrebama običnih ljudi kako bi bolje zaradili. Dioklecijan je svojim Ediktom o cijenama pokušao zaustaviti neumjerenost u određivanju cijena i odrediti maksimalne dopuštene cijene za važne proizvode.

On prepoznaje istinu o kojoj će puno kasnije progovoriti Brecht u svojim djelima, ili Naomi Klein u knjizi 'Doktrina šoka', autori koji dokazuju da prirodne, ratne ili ekonomske katastrofe služe da bi se povećao profit i često su namjerno izazivane. U vremenima obilja i mira, profit se smanjuje pa pohlepni ljudi, gospodari novca, takva razdoblja ne vole, njih veseli ljudska nevolja na kojoj se može dobro zaraditi.

Nemoguće je ostati indiferentan na rečenice cara koji je službeno - diktator. Te bi riječi, kad ih lišimo pretjerano kićenog visokog stila, danas potpisao svaki vođa radikalnih anarhista ili Janis Varufakis glavom. Kad se liši stilskih opterećenja vremena, taj tekst djeluje kao da ga potpisuje neka suvremena radikalna anarhistička skupina: 'Jedina žudnja ove poludjele mahnitosti jest nikad se ne prikloniti ni jednoj zajedničkoj potrebi. Ta suluda pohlepa koja proždire svačiji imutak ima svetu obvezu - misle ti nemoralni i besramni ljudi - ne zaustavljati se, osim ako je na to natjera sila. Ali, kako je nemoguće previdjeti sve one koje je krajnja oskudica dovela do života u užasnom stanju, odlučili smo da ulogu suca preuzme pravda; ono što ranije nije moglo biti realizirano, sad ćemo napraviti mi!

Dioklecijan je svojim Ediktom o cijenama pokušao zaustaviti neumjerenost u određivanju cijena i odrediti maksimalne dopuštene cijene za važne proizvode, otkriva Boko

Dioklecijan je svojim Ediktom o cijenama pokušao zaustaviti neumjerenost u određivanju cijena i odrediti maksimalne dopuštene cijene za važne proizvode, otkriva Boko

Dioklecijan se očito nije borio protiv inflacije, nego protiv pohlepe ili, budimo precizniji, protiv pohlepnih ljudi kao dominantne sile razdoblja. Njegova, kao i današnjeg. Bori se za bolji svijet, u kojem bi svi bili zadovoljni i živjeli život dostojan čovjeka, u kojem bi dominirala socijalna pravda. I najavljuje da će takav pravedniji svijet i napraviti.

Nakon ovih rečenica jasno je da su ona dvojica devetnaestostoljetnih njemačkih bradonja, koji će izvršiti golem utjecaj Kapitalom i Komunističkim manifestom, knjigama koje će mobilizirati brojne sljedbenike i nešto kasnije promijeniti sliku svijeta, mnogo toga naučili i od Dioklecijana.

Dalmatinski ratnik, međutim, ma koliko bio sposoban na bojnom polju, nije bio dorastao onima čija pohlepa pokreće svijet i koji egzistiraju na iskorištavanju ljudske nevolje. Ista je sudbina u konačnici čekala marksizam i socijalističke zemlje koje su njime temeljito manipulirale i zloupotrijebile ga. I antički car i njemački ekonomisti znali su da ne mogu računati s dobrom voljom bogataša da pristanu na promjenu, premda su se tome potajno nadali. I jedni i drugi najavili su revolucionarnu promjenu i utemeljili je na krivoj premisi: ljudskom poštenju.

Knjiga je mješavina ozbiljnog istraživačkog rada i znanstvenog pristupa, a s druge strane je pisana popularnim stilom i čitko, s dosta ironije. Između ostalog, osobno ste hodali Dioklecijanovom životnom rutom. Što ste, sami, intimno naučili iz tog pothvata?

Puno sam stvari naučio, prije svega otkrio sam cara za kojeg sam mislio da ga poznam, a pokazalo se da nisam imao pojma o njemu. Fasciniran sam tim karakterom, onim što je napravio za svijet i, posebno, za moj grad. Promijenio se i moj odnos prema povijesti, koju s godinama sve više volim. Ona zaista jest učiteljica života i mnogo stvari koje se čine da se događaju samo nama, već su se događale. Ništa iz povijesti nismo naučili jer smo neskloni učenju, pogotovo u ovom dijelu svijeta gdje sve znamo, jer se rađamo s enciklopedijom u glavi i nitko nas više ni u što ne može uvjeriti, a kamoli nas nečemu naučiti.
Povijest je zanimljiva, kao i sve discipline ljudskog duha, samo je pitanje kako ih interpretiramo, a nažalost često biramo beskrajno dosadan način. Ja dosadu ne podnosim pa sam ozbiljne argumente, knjige i znanstvene rasprave koje sam proučio, a bilo ih je zaista puno, 'ukrižao' s mojim sasvim subjektivnim pristupom povijesti, vjerojatno nadahnutim odrastanjem na 'Monty Pythonu' i toj estetici. Rezultat je ovaj 'Dioklecijan'.


Iliri između pogana i kršćana

Mirko VIDOVIĆ - Akademik


Lucius Caeccilius Firmianus Lactancius

O SMRTI PROGONITELJA KRŠĆANA

Tko je bio Lactancius?

Laktancije *250 - + 325)  nije rođen u kršćanskoj obitelji. U mladim godinama on je bio učitelj retorike  u svom rodnom mjestu, po svoj prilici u Sirti u Numidiji (današnji Maghreb), gdje je nađen natpis na kojem se spominje neki L. Caecilius Firmianus.

Laktancije je u početku svoje karijere  bio uspješan. Na zahtjev rimskog imperatora Dioklecijana, postao je službeni profesor retorike u Nikomediji, kao putovanje Afrikom opisano u njegovoj poemi 'Hodoeporicum*'. Dospio je u društvo imperijalnih savjetnika, gdje je djelovao i Sossianus Hierocles, kao i poganski filozof Porphyrius. Tu je takodjer došao u blizinu Konstantina i Galerija kojeg je prikazao kao emanaciju zla u vrijeme progona. Nakon što se je obratio na kršćanstvo, dao je ostavku na svoju službu prije čišćenja kršćana oko Dioklecijana i prije objave edikta „Protiv kršćana“** (u veljači 303 godine. Kao latinski 'rethor' Laktancije je živio skromnim životom i, prema Svetom Jerolimu, nije u to vrijeme bogzna šta stvarao, sve dok Konstantin nije dospio na položaj vrhovne vlasti kad je Laktancije ušao u njegovu službu, kad je mladi imperator imenovao starog filozofa, od 311 do 313 godine.. Naklonost imperatora Konstantina je bio i kraj Laktancijeva života u siromaštvu kad je postao tutor Konstantinova sina Crispusa, kojeg je Laktancije, čini se, godine 317. slijedio sve do Treveroruma (danas Trier, op. prev), gdje je Crispus promaknut u dostojanstvo Cesara u tom gradu. Crispus je ubijen  326, a kad je Laktancije umro i gdje, o tome nemamo podataka.

U povodu obraćenje Konstantina, kršćani nisu više bili progonjeni, ali su njihovi protivnici bili uništeni kad je zavladao mir.

DE MORTIBUS PERSECUTORUM

(Navodi iz Laktancijevog djela koji se odnose

na Dioklecijana, njegove najbliže suradnike u

Tetrarhiji i na članove Dioklecijanove obitelji):

„Et in Sacro Comitatu Dominorum nostrorum

Diocletiani,  Galerii, Maximiani et Constantii

Multi christiani sunt et militant“

(William Seston: 'Diocletien et les Tetrarches',

Citation de Lactance, p. 303).

VII. Dioklecijan, loš vladar i začetnik naših nesreća, nakon što je opustošio Imperiju, pružio je svoje ruke nevjernika prema službenicima Vječitog***. Škrtost i stidljičavost tog imperatora zamalo su upropastli Imperiju. On je pridružio tri kneza vodstvu Imperije koje je razdijelio u četiri dijela . Umnožio je vojne snage, a svaki od imperatora je podigao više vojnih postrojbi nego ih je bilo u vrijeme kad je samo jedan imperator zapovijedao svima. U ono vrijeme više je uzimano nego li je davano; oporezovanja su bila toliko velika da su orači bili primorani da napuste zemlje a sela zarastoše u šumarke. Pa da pojačaju teror nad svima, pokrajine koje su sad razdijeljene u dijelove kao: svaki kanton, skoro svaki grad stenjao je pod svojim upraviteljem i svojim nadglednikom.

 (VIII): Diocles ( to ime nosio je Dioklecijan kad je bio samo običan čovjek) se je okružio takvim nadglednicima i takvim savjetnicima svojih ministara da bi osiromašio Imperiju. Premda nije bilo nekih kažnjavanja kojima se je on zadovoljavao, njegova vladavina bila je sretna dok nije počeo krvaviti ruke na svojim žrtvama. Evo početka progona koje je namijenio kršćanima.

(IX): Galerije i Dioklecijan  su u toku zime množili sastanke u dogovaranju o primjeni sankcija. Pa kako tim dogovaranjima nitko nije mogao nazočiti, mislilo se je da je posrijedi traženja spasa za cijelu Imperiju.  Dioklecijan je dugo bio protiv savjeta koje je dobivao; nije prihvaćao namisao da bi se prolijevanjem krvi moglo nešto boljeg postići, jer bi to narušilo mir u Imperiji. On je smatrao da kršćani vrlo rado prihvaćaju pogubljenje i da bi bilo dovoljno da službeno osoblje i časnički kadar zadrže dotadašnju vjeru. Svi ti razlozi nisu mogli mijenjati tvrdoglavost Galerija i zaključiše da valja uzeti u obzir mišljenje svojih pristalica po tom pitanju. Jer, Dioklecijan je imao običaj  da sam čini dobro i da tako postigne ugled ostavljajući savjetnicima da se oslobode svoje mržnje. Zatražiše savjet od neke uglednike iz redova plemstva i vojnog zapovjedništva. Prvi su se izjasnili oni s najvećim dostojanstvom. Neki su bili potaknuti odbojnošću prema kršćanima, govoreći da treba iskorijeniti te neprijatelje bogova i službene vjere. A drugi, kad su shvatili osjećanje vladara, i sami mu se prikloniše, bilo iz pobuda laskanja bilo iz straha. A sve to nije sklonilo Dioklecijana da prihvati uništenje vjernika (X).

Imperatori su shvatili sav taj nered, pa kako je crkva u Nikomediji bila sazidana na jednoj uzvisini, mogli su je vidjeti iz Palače; oni su međusobno tražili rješenje da li zapaliti tu posvećenu zgradu. No, prevladalo je mišljenje Dioklecijana jer se je on bojao da bi paljenje te zgrade prenijelo vatru na druge građevine oko te crkve kad bi veći dio grada bio zahvaćen vatrom i uništen. Pretorska garda se je sletjela sa sjekirama u rukama i drugim sredstvima i, premda je taj hram bio ovisok, u nekoliko sati samo sve je bilo srušeno do temelja. (XIII).

Nije smogao strpljenja da se suzdrži još samo trinaest dana kad je, u Rimu, imao biti početak njegove nove službe; on je odlučio da ide u Ravenu, ali kako je to putovanje bilo  izvedeno zimi, on je toliko bio iscrpljen hladnoćom i kišom, da se je našao u posvemašnjoj iscrpljenosti koja će ga  pratiti sve do konca života. Svejedno što je sav taj put bio nošen na ležaljki. Koncem ljeta, vratio se je u Nikomediju, njegova iscrpljenost bila je još teže podnošljiva, no ma koliko ga je bolest gonila da djeluje,  on je, godinu dana nakon slavlja 'vicenallia', odlučio da posveti hipodrom koji je dao podići. Napokon, on je toliko oslabio da su oko njega svi stali javno recitirati molitve za njegovo ozdravljenje. No, trinaestog prosinca u njegom dijelu Palače mogli su se primijetiti tuga i suze; sve je bilo ustrašeno i uplakano. Glasine o njegovoj smrti posvuda se su proširile po gradu. Narednih dana te lažne vijesti su splahnule i na licima njegovih časnika i administratora ponovno očitovaše povratak zdravlja. (XVII).

Galerius Maximianus Caesar, nije se zadovoljio strogošću tog Edikta, on iziđe pred Dioklecijana s novom zamkom. On je potajno potpalio Palaču kako bi ta drskost prinudila Imperatora  da se zarekne na kažnjavanje kršćana. Jedan dio te predivne građevine bio je uništen; odgovornost je pala na kršćane i to tako da oni više nisu bili tek kuga u očima javnosti. Govorilo se je da su oni sklopili urotu s eunusima u službi administratora Palače koje je trebalo poubijati. Malo je falilo da svi budu spaljeni živi kao i dva imperatora koji su mogli nestati u vatri spaljenog dijela Palače. Dioklecijan, koji se je trudio da bude vješt vladar nije se dao navući u klopku te izmišljotine, no u stanju velike uzbudjenosti, on je dao zapovijest da se kazne smrću samo svi službenici Palače.

Konstancije je imao sina nazvanog Konstanitin, mladić je bio velika uzdanica i veoma dostojan  velike sreće, lijepe tjelesne građe, poduzetan, skroman i i krajnje ugladjen. Stoga su ga i voljeli vojnici, a svi su željeli da budu s njime. Bio je u ono vrijeme na Dioklecijanovim dvorima koji ga je promaknuo u tribunsku čast prvoga reda (XVIII).

XX. Nakon što su Dioklecijan i stari Maksimian podnijeli ostavku, Galerije je pomislio da je gospodar svijeta, premda je Konstancije morao biti poštivan u svom pravu da bude vodeći, što  on nije isticao zbog svoje blage naravi i zbog lošeg zdravlja. Nadao se je da će uskoro umrijeti ili da će mu, u najgorem slučaju, oduzeti posvemašnju vlast. A i kako to postići s trojicom moćnih protivnika. Uostalom, opstali su prijateljski odnosi  između Liciniusa i Galerija.  Taj vladar je uzimao u obzir Liciniusovo mišljenje u svim stvarima, a nije ga uzeo za svog cezara, kako bi izbjegao da ga naziva 'sine moj'. Nazivao ga je tek toliko bratom ili Augustom nakon što ga je postavio na mjesto Konstancija. Tek nakon toga je umislio da će biti  gospodar svijeta i to nakon što bi svijetom vladao po svojim umišljajima, a da bi samostalno proslavio svoja vicennalia, i svog sina postavio za svog cezara premda mu je bilo tek devet godina, kako bi nakon toga, po uzoru na Dioklecijana, ostavio purpur.

XXI. Galerije ili mladi Maksimian (isti takav), nakon što je postigao suverenu snagu, sanjario je samo o tome kako bi sve činio bez ograničenja. Nakon što je porazio Persijance, htio je uvesti u rimske provincije običaje tih naroda koji se odruču slobode i s kojima je njihov kralj postupao kao s robovima. Galerije je nesmotreno hvalio te običaje koje nije mogao ostvariti bez posebnog edikta, a vidjelo se da ima nakanu da želi podvrgnuti sve Rimljane ropstvu. Oduzimao je prava sucima, a to je činio ne samo s decurionima nego i s upraviteljima gradova.

No, Konstantin je donio prosto nevjerojatnu odluku i odlučio ići uz postelju svog oca koji je bio blizu smrti. Umirući, taj vladar je preporučio vojnicima svog sina i povjerio Imperijuu njegove ruke, nakon čega je preminuo kako je i želio. No odmah nakon što je Konstantin  dospio na položaj Imperatora, prva odluka koju je donio je – da da kršćanima slobodu ispovijedanja njihove vjere.

XXIX. Zatim se je povukao u Galiju i, nakon nekog vremena koje je tamo proveo, otišao je u Panoniju gdje se je nalazio Galerije pod isprikom da je s njime kanio razmatrati pitanja Imperije, a ustvari da ga svrgne i i uzme u svoje ruke dobra drugih nakon što je izgubio svoja. Galerije je odnedavno doveo u svoje dvore Dioklesa odnosno Dioklecijana, svog punca, kako bi u njegovoj nazočnosti dobio suglasnost u vezi s imenovanjem Liciniusa i postaviti ga na položaj Severa. Dioklecijan i Maksimian su nazočili toj proceduri.

XXXIX. Ne držeći se više nikakvih zakona do li svoje volje, nije poštedio ni ženu svog prethodnika i dobročinitelja koju je nazivao već svojom majkom. Nakon smrti Galerija, Valeria, njegova supruga se je povukla u blizinu Maximiana kako bi tu bila sigurnija jer je on bio oženjen. No, on nije prestao da je voli i premda vladarica još nije prestala nositi crninu, on joj je predlagao brak, odlučan da otjera svoju ženu ako bi Valerija pristala na to. Ona mu je uzvratila otvoreno da joj njezin položaj da ne može biti ni govora o njihovom braku odjevena u žalosnu crninu pokraj pepela svog pokojnog muža , Maksiminova očuha, dok se sve ne ugasi. Uostalom, dodala je ona, nemoguće je otjerati ženu  čije je ponašanje bilo bez zamjerke i koja joj je time bila uzorom za slično ponašanje u svojim odnosima. Do Imperatora je dospio taj odrješiti odgovor . Na to se je njegova ljubav pretvorila u srdžbu. On odluči da tu ženu ponizi, oduzme joj njezinu imovinu i njezine tjelohranitelje, dade usmrtiti njezine robove  bez milosti i protjera je zajedno s njezinom materom bez prava da se igdje nastani. Gonio ih je od nemila do nedraga. Mislio je da ih navede u situaciju preljuba kako bi ih osudio, pod tom isprikom, na smrt.

No, ljepota i čistoća karaktera  žena postale su povodom njihove propasti. Dovedene, ne pred suce, nego pred ubojicu. Bez optužbe. Zadužiše jednog židova koji je već radio slične gadosti, obećali su mu pomilovanje pod uvjetom da svjedoči protiv tih dviju žena. Sudac, bojeći se da i sam bude kamenovan, ukoliko bi vodio istragu u gradi, izišao je u pratnji oružnika.  Ta tragedija se je dogodila u Niceji. Na kraju ih osudiše, njihova nevinost nije ničemu služila; ne samo muž koji je nazočio uz svoju vijernu suprugu, nego i svi oni koje je taj događaj dijeljenja pravde tu zatekao, plakali su gušeći se u suzama. U strahu da narod ne navali da spasi te dvoje nesretne žene, odvedoše ih među oružnike da ih tu likvidiraju. Pa kako je strava zaprepastila poslugu one bi izbjegle smaknuću da nagli obrat dobrote bližnjih nije ipak izveo njihov pokop. A onaj bijednik koji je izjavio da je nazočio njihovom bludničenju nije dobio obećani oprost. Privezali su ga za vješala gdje je priznao da je posrijedi nevjera i kad je izdisao, priznao je da su osudjene dvije nevine žene.

XLI. Augusta Valerija, uspjela je, iz progonstva u Siriji, obavijestiti Dioklecijana o svom položaju. On je odmah poslao delegaciju Maksimianu sa zahtjevom da mu vrati kćer, ali uzalud. Njegovi novi zahtjevi nisu dali nikakav rezultat. Napokon se odluči da mu pošalje nekog rođaka, čovjeka snažnog značaja s ponovnim zahtjevom, ali ni ovog puta nije bilo nikakva uspjeha.

XLII. U isto vrijeme, na zapovijed Konstantina, nasta uništavanje Maksimianovih kipova i rezanje slika na kojima je bio on slikan uz Dioklecijana. Taj vladar ponižen postupcima kakve prije njega ni jedan vladar nije podnio za svog života odluči da umre. Nigdje se nije osjećao sigurnim, strah mu je oduzeo potrebu da jede i pije – bez smirenja. Uzdisao je, stenjao, stalno se valjao čas po svom krevetu, čas na goloj zemlji. I tako taj vladar nakon dvadeset godina snage i vlasti, sveden u sasvim privatno životarenje, svladan svim tim iskušenjima, svisnu od gladi i tuge.

XLIII. Ostao je još jedan neprijatelj i Mexance je gledao na taj savez kao na dar neba; jer povod za osvetu svog oca bila je njegova najava rata Konstantinu; a to je imalo značiti da se je stari Maximian  samo pravio da je u lošim odnosima sa svojim sinom. Kako bi umanjio prilike svojih protivnika da uklone ostale Imperatore i, nakon što bi bili opljačkani, podijeliti vlast s Maxencom nad Imperijom. Bila je to pogreška. Njegova nakana je bila da uništi svog sina isto kao i druge kako bi se vratio na vlast zajedno sa svojim suborcem Dioklecijanom.

Jedva je suzdržavao suze. No, Konstantin je ipak uputio jednu nevjerojatnu misiju i otišao k svom ocu koji je bio na umoru. Taj vladar je na smrtnoj postelji preporučio svog sina vojnicima, stavio Imperiju u njegove ruke i umro blagom smrću kao što je i želio. Čim je Konstantin postigao svoj cilj, njegova prva briga je bila da kršćanima da slobodu ispovijedanja njihove vjere.

XLI. Augusta Valerija, protjerana u sirijsku pustinju, obavijestila je Dioklecijana o svojoj situaciji. Odmah zatim zatražio je od Maximina da mu vrati kćerku, ali uzalud, i drugi njegovi zahtjevi su prošli bez uspjeha. Napokon se odluči da mu pošalje smionog rođaka pa ni ta misija nije postigla nekog uspjeha.

Često je dolazilo do ukrštanja oružja, ali je Maxanceova stranka uvijek uspjela izići na kraj. No, odlučni Konstantin kao i u svim prigodama kad je htio ostvariti svoje poteze, približio se je Rimu i tu blizu mosta Malvius udario svoj tabor. Bilo je to dvadeset sedmog dana mjeseca oktobra, na dan kad je Maxence obukao svoj purpur, na zadnji dan proslave svog Quinquennalia. Konstantin je u snu dobio poruku daistakne na štitovima svojih vojnika sveti znak križa a da zatim uđu u oružani sukob. Konstantin posluša i na štitovima se pojaviše znakovi X sa znakom koji je simbolizirao Isusa Krista. Njegove trupe, zaštićene tim nebeskim znakom zaštite su bile spremne za borbu. Protivnička vojska  u odsutnosti svog zapovjednika pokušala je da prijeđe most. Sudar na mostu s obiju strana bio je silovit. No rimski puk se pobuni okrivljujući Maxence-a da izdaje stvar javnosti. Zabrinut zbog tih glasina, on je uputio poziv nekim senatorima i pokušao naći neku utješnu poruku u 'Knjizi proroštva'. I naiđoše na proroštvo da je tog dana rimski puk mogao biti uništen. On je protumačio to proroštvo u svoju korist i tako, uvjeren u pobjedu, jurnuo je u bitku. No, most iza njegovih leđa se je srušio kako bi njegova vojska bila prinudjena na borbu a ne na uzmicanje, nakon čega se je borba rasplamsala. No, Bog je pomogao Konstantina: njegove protivnike obuze strah. Maxence pokuša naći spas za sebe, ali je srušeni mosta iza njegovih leđa onemogućio bjekstvo. Ponesen mnoštvom bjegunaca, bačen je u vodu rijeke Tiber. Nakon te nadasve važne pobjede, Konstantin je primljen u Rimu s urnebesnim odobravanjem, kako naroda tako i Senata.

LI. Valeria, odjevena u prostu odoru, nakon lutanja po raznim krajevima u toku od petnaest mjeseci, napokon je uočena i razotkrivena sa svojom materom u Solunu. Obje su bile osudjene na smrt. Odvedoše ih na stratište upriličeno kao veliki događaj: nitko nije mogao suzdržati svoje suze zbog nesreće tih dviju gospođa najvišeg ranga. Tu im odsjekoše glave i njihova tijela bačena su u more. Tako njihove velike vrline i njihov visoki rod bijaše uzrokom njihove propasti.

TKO JE I ZAŠTO UKALJAO

SVE ŠTO SU ILIRI STVARALI

U DOBA OSLOBOĐENJA KRŠĆANA

OD RIMSKIH PROGONITELJA?

Bilješke i primjedbe

Hors-le-texte:

Laktancije je, kao povijesna ličnost svjedok prvog reda o načinu života Tetrarha u 'Sacrum palatiumu' u Nikomediji, kao i o njihovom djelovanju u vrijeme vladavine Dioklecijana, kao primus inter paresa- Tetrarha, koji su svi odreda bili Iliri.

Kao i svaki svjedok svoga vremena, Laktancius je sve vidio i shvatio na svoj način i očitovao sa u svom pamfletu „DE MORTIBUS PERSECUTORUM“ kao – poganski ekspert i kao kršćanski neofit, jer je to od njega zahtijevala njegova služba i u vrijeme dolaska na vlast Konstantina, osloboditelja kršćana od prezira i mržnje latinskih pogana.

Laktancius svjedoči u prilog Dioklecijana, kojeg je ocijenio kao vladara blage naravi koji ne voli nasilje ni prolijevanje krvi osim u sukobu s vojujućim neprijateljima. Kod Laktancija vidimo da Dioklecijan nije bio ni autor ideja o progonu kršćana, ni onaj koji je zapovijedao tim progonima, a ni sudjelovao u izvršenju tih progona, koji kod Laktancijusa nisu bili masovni ni kampanjski sprovođeni kao zatirači svih pripadnika kršćanske doktrine. Uostalonm, Dioklecijanova supruga Priska kao i njihova kćer Valeria Augusta bile su kršćanke jer su to postale u djetinjstvu, u Solinu i tom dijelu ilirske Dalmacije.

Laktancije nigdje ni aluizijom ne spominje progone kršćana u vrijeme Dioklecijana ni na jednom području Ilirije. Uostalom, mali Konstantin je bio sin Dioklecijanova Caesara Constancija Hlora, majka ga je na dvoru odgojila kao kršćanina arijanske sljedbe (svi ilirski imperatori bili su arijanci!) i po tom odgoju on je – u znaku Križa – porazio svog ljutog

Suparnika Maxance-a, na rimskom mostu Malvius-u.

No, sam Laktancije iznosi tvrdnju da je i  u samoj Tjelesnoj straži Tetrarha bilo 'monogo militantnih kršćana'. Budući da je i Dioklecijanov ujak, sveti Kajo, bio nadbiskup Rima (tadašnji papa), ne vidi se kako bi baš Dioklecijan donosio projekte o iskorjenjenju kršćana i vodio te akcije 'čišćenja', utoliko više, kako nam to svjedoči sam  Laktancije, što je baš u to vrijeme uoči svog 'vicenalia', Dioklecijan bi toliko bolestan da se nije mogao kretati bez posebne nosiljke.

Progone i židova i kršćana organizirali su rimski imperatopri, od Nerona, preko Hadrijana do Tetrarha – rimski pogani da bi kaznili pripadnike državne vjere koji su imali drskosti da prijedju na kršćansku vjeru. U Iliricumu nije bilo ubijanja kršćana, jer je kršćanstvo u našim krajevima, od svetog Pavla, evandjelista Marka i povjesničara Luke funkcioniralo u kontinuitetu, bez proganjanja i klanja.

Vrijeme je da bar Katolička crkva ponovno prouči svu dokumentaciju o djelovanju ilirskih imperatora, kojio su vladali Rimskom Imperijom u trajanju od 230 godina i da svoj sud i nauk ubuduće temelji – na nedvojbenoj istini, a ne na poganskim izmišljotinama i mržnji Latina prema Ilirima.

Pitanje na koje tražimo dogovor: Zašto su Priska i Valerija bile onako divljački masakrirane u Solunu – godinu dana nakon obznane 'Milanskog edikta'? Kako to da njihova dobrota i čistoća, o kojoj svjedoči Laktancije, nije tim mučenicama donijela ni vijenac mučeništva, a kamo li svetost u Crkvi koja je dobila snagu od prolivene krvi mučenika!

Mirko Vidović.

NOTA:

* 'Hodoeporicon', naslov Laktancijeve poeme, objašnjava se, na engeskom kaolife and times and travels', što odgovara ilirskom izrazu 'hodopripovijest',(hodo-pripovijed) odnosno na današnjem bosanskom govoru – putopis.

** Laktancije je u Sacrum Palatiumu, u Nikomediji, djelovao zajedno s vrhunskim eruditima tog vremena, posebni s Porphyrijem, učenikom i sljedbenikom aleksandrijskog teozofa Plotina. Premda je Plotinizam znatno pridonio kršćanskoj teologiji, situacija u Aleksandriji je stvorila posve nove odnose i među samim kršćanima. Naime, u Aleksandriji je djelovao persijski kršćanin nestorijanac  Manes sa svojim maniheizmom a bio je tajni agent iranskog šaha Sappora I. Skupina Persijanaca u Aleksandriji nije bila brojnija od drugih etničkih grupa, ali je njihova djelatnost prožela sve pore političkog života i  administratiuvnih odnosa. Na zahtjev Sappora I. manihejci su tajno proizvodili veoma veliku masu rimskog metalnog novca i tako prouzročili rastuću inflaciju. Time su Egipćani bili sve zabrinutiji i na kraju nisu više htjeli prodavati svoje žito u bescijenje (o kojemu je ovisila prehrana Dioklecijanovih legija), što je blokiralo situaciju do usijanja. Na zapovijed Tetrarhije, Porphyrius je napisao edikt 'Contra christianorum', uperen prvenstveno na 'malefices' u Aleksandriji, odnosno na manihejce. Tada je Dioklecijan sam poveo svoje legije na Aleksandrije i izveo nesmiljen pokolj manihejaca. No, primjenom tog edikta došlo je do pogroma i u samim redovima vojske gdje su kršćani propovijedali nenasilje i tako umanjivali snagu rimskih legija. Time je tek započeo selektivnui odnos Tetrarhije prema kršćanima. Taj selektivni odnos bit će nastavljen i nakon 'Milanskog edikta' kojim je dana sloboda kršćanima, ali ne i vodeća uloga vjerskih zajednica u Imperiji,sa  sve izraženijim prezirom prema Manesovim sljedbenicima. Augustin je u početku bio manihejac, a tada i za to, Jeronim je bio njegov oštri kritičar.

*** Ovaj termin Vječni kod neofita Laktancija očito je bio u upotrebi kod kršćanskih teologa prije Nicejskog koncila, kad je nadomješten neodvojivošću termina Sveto Trojstvo. Naime, Plotin je jednoboštvo definirao prerogativom kršćanski shvaćenog Boga – Jedini. Taj termin smo identificirali ikod kršćana  u našim krajevima, na 'Lištanskoj ploči'. Jedini ili Vječni potječu iz plotinizma i, obogaćenjem poimanja Bogana Nicejskom konculu,  kao stvoritelja svega što postoji sa Sinom i po Duhu Svetome, uveli su u teologiju kao središnji pojam – Sveto Trojstvo kao nedjeljiv i jedinstven pojam Jedinog ili Vječnog Boga.

  Index